омер | samizdat

Омер

Od jula 2016. na ovom mjestu publikujemo svakog ponedjeljka i svakog petka po jednu pjesmu ili prozni tekst iz naših "prevodilačkih radionica".

Ovaj smo odjeljak na sajtu nazvali "Omer" u spomen na Omera Hadžiselimovića, jednog od osnivača Samizdata.

Publikovano 2016

SMRT MITRALJESCA U BOMBARDERSKOJ KUPOLI

Iz sna svoje majke upadoh u Državu,

U utrobi joj se zgurih, smrznutog vlažnog krzna.

Šest milja od zemlje, odriješenog od sanje njene

O životu, probudi me crn flak i lovci iz snomorice,

Kad umrijeh, iz kupole šmrkom ispraše mene.

Randahl Jarrell (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 28. januar 2022.

GROB

Čovječe što gledaš more,

prihvatajući pogled onih što na njega imaju pravo

koliko i ti ga imaš,

u ljudskoj prirodi je stajati usred nečeg,

ali ne možeš stajati usred ovog;

more ti ne može dati ništa osim dobro iskopan grob.

Jele stoje u povorci, svakoj smaragdna kandža ćurke na vrhu,

uzdržane kao njihovi obrisi, ne kažu ništa;

obuzdavanje ipak nije najočitije svojstvo mora;

more je sakupljač, brzo da uzvrati grabežljiv pogled.

Osim tebe, imali su takav pogled i drugi –

čiji izraz više nije protest; ribe ih više ne istražuju

jer njine kosti nisu potrajale:

ljudi spuštaju mreže, nesvjesni činjenice da

obesvećuju grob, i brzo veslaju dalje – lopatice vesala

pokreću se zajedno poput nogu vodenih paukova kao

da ne postoji smrt,

bore napreduju u falangi – lijepe ispod mreža pjene,

i nestaju bez daha, dok more šušti sad unutra sad izvan morske trave;

ptice zrakom plivaju punom brzinom, odašiljući zvižduke kao ranije –

oklop kornjače je bičevan u podnožju litica,

dok se kreće ispod njih,

a okean, pod pulsiranjem svjetionika i bukom zvona na bovama,

napreduje kao obično, i izgleda kao da to nije onaj okean u kojem

pale stvari obavezne su da potonu –

a ako se okreću i vrte, to je bez htijenja i svijesti.

Marianne Moore (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 24. januar 2022.

CLIFF KLINGENHAGEN

S Klingenhagenom jednom na objedu

Bjeh; nakon supe i mesa i sviju
Ostalih stvari što se tamo iju,

Cliff dvije čaše uze: vinom jednu
Drugu pelenom nasu. Uzeo je –

Da izaberem ne reče mi znakom –

Gorčinu za se, iskapi je lako,

I reče da je drugo piće moje.

A kad ga pitah kog to vraga znači,

On me pogleda, zatim se nasmija,

I reče da je takav njegov način.

Mada znam momka, dugo vrijeme svoje

Traćih na misli kad ću biti i ja

Srećan kao Kliff Klingenhagen što je.

Edwin Arlington Robinson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 21. januar 2022.

PLAVA BLUNA

Plava bluna živi

na golim hridinama

Galapagosa

i ne boji se ničeg.

To je prost život,

one žive od riba,

a grabljivaca je malo.

Takođe, mužjaci ne prave

budale od samih sebe

jureći za mladim

damama. Radije,

sakupljaju plave

predmete svijeta

i prave od njih

gnijezdo – slučajni

omot Goloaza,

ogrlica staklenaca,

komadić sukna od

mornarske uniforme. To

nadomješta im potrebu

za blistavim perjem;

u stvari, za prošlih

pedeset miliona godina

mužjak je postao

tamnije boje

a i ne pjeva dobro.

Medjutim, ženka

malo traži od njega –

plavo je zadovoljava

potpuno, jer ima

magićno djelovanje na nju.

Kada se vrati

nakon dana provedenog

u čavrljanju i kupovini,

vidi da joj je našao nov

komadić plavog staniola:

za to ga nagrađuje

svojim tamnim tijelom,

zvijezde sporo se vrte

u plavom staniolu kraj njih

kao oči blagog spasitelja.

James Tate (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. januar 2022.

ROMANSKI LUKOVI

Unutra, u ogromnoj romanskoj crkvi,

tiskali su se u polumraku turisti.

Svodovi su zjapili jedan za drugim u nedogled.

Nekoliko kandila je titralo.

Jedan anđeo bez lica zagrli me

šapućući kroz cijelo moje tijelo:

”Ne stidi se što si ljudsko biće, budi ponosan!

Unutra u tebi otvara se svod za svodom beskonačno.

Nikada nećeš biti gotov i tako treba da bude.”

Zaslijepljen suzama

nađoh se izguran na suncem proključalom trgu

skupa sa Gospodinom i Gospodjom Džons,

Her Tanakom i Sinjorom Sabatini

i unutra, u svakom od njih, otvarao se

svod za svodom beskonačno.

Tomas Tranströmer (preveo Milorad Pejić), 14. januar 2022.

CRVENI KAPUT

Sruši kuću, napravi brod.

(sumerska glinena pločica)

Sve se to odigrava na brodu.

Teška muška glava

na tuđem ženskom ramenu.

Tip cuga

naslonjen o oluk.

Trabunjanje

o sigurnosti.

Kuka koja se njiše.

Sedmero ubogih vjernika

koji pjevaju u zavjetrini,

s košuljama utrpanim u hlače.

Zaklinjanja i obećanja

pod iskrivljenom limenom tablom sa zabranom.

Novi strah.

Tvoj crveni kaput tamo

gdje se moj život činio

tako nezavisnim.

Sve se odigrava na brodu.

Petr Hruška (preveo Adin Ljuca), 10. januar 2022.

486

Najmanju sobu uzeh – pošto

U kući najmanja bijah –

U noći, mala Lampa, Knjiga –

I jedna Geranija –

Tako smještena mogah hvatati riječi

Što nikad padati ne prestaše –

Tu je još moja Korpa –

Da razmislim – sigurna sam –

Da to sve bješe –

Nikad ne zborih – sem oslovljena –

I tad kratko i tiho – nisam

Podnosila živjeti – glasno –

Buke me bješe tako sram –

I da to ne bje tako daleko –

I da svaki kog znadoh već ne ode –

Često mišljah – kako nezapažena –

Mogla bih umrijeti –

Emily Dickinson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 7. januar 2022.

MUSÉE DE BEAUX ARTS

Što se tiče patnje, nikad se nisu varali

Stari majstori: kako su dobro pojmili njeno

Mjesto u ljudskom: kako se voli zbiti

Dok neko drugi jede ili otvara prozor ili tek hoda lijeno;

Kako, dok starci s poštovanjem, strastveno čekaju

Čudesno rođenje, tu uvijek moraju biti

Djeca koja ga ne žele osobito, i eno se klizaju

Na ribnjaku, tik uz šumicu:

Nikad zaboravili nisu

Da svojim tokom ide i mučeništvo velje

U nekom kutu, nekom mjestu nečistu

Gdje psi žive svoj pseći život i konj mučiteljev

Češe o drvo nevinu zadnjicu.

U Brojgelovom Ikaru, na primjer: kakva lakoća

S kojom sve se okreće od nesreće; orač je, može biti,

Čuo pljusak, krik bespomoćan,

Ali mu to nije bilo važno; sunce je, kako treba,

Sjalo na bijele noge što nestaju u zelenoj vodi,

A skupa fina lađa, koja je morala opaziti

Nešto čudesno, dječaka što pada s neba,

Negdje je imala stići, i nastavila mirno da brodi.

Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 3. januar 2022.

ISTORIJA DVADESETOG VIJEKA, 1907

1907. što se tiče, ta vam je ni

tamo ni vamo. Ali Auden je međ rođenim.

To rođenje je prolog nad prolozima!

Ipak, Pavlov počinje se zanimati psima.

Mendeljejev, prvi mu komšija bradati,

koji tabelu svojih elemenata dati

uspje vaseljeni, pada u komu.

Prva izložba kubista, a Oklahomu

za 46. državu SAD

primaju. Drugdje, na Novom Zelandu, rade

da istaknu britansku zastavu. Lumière

razvija slike u boji prije

ikog drugog (svi smo to mu dužni lično!).

Rimski papa skeptički poprilično

gleda na modernizam: ljubomorni Jago!

Smlavivši Detroit (4-0), Chicago,

osvaja, oduvijek žudeć za Gloria Mundi,

kup prvaka u bejzbolu. Svineműnde,

mjesto je gdje Nikola Drugi čaja pije

s njemačkim Kaiserom. A to, opet, nije

ni tamo ni vamo, kao Kalamazoo.

Hagenbeck otvara svoj bez kafeza zoo

gdje morž pliva, lav tamo-amo hoda, ptica leti,

dokaz da i životinje laž mogu živjeti.

Čovjek godine, nećete vjerovati,

Josif je Staljin, tada samo tat i

mlad: dvadeset osam mu, al jao,

tu je Istorija, i ne bi čekao.

(Josif Džugašvili, zvani Staljin)

“Djetinjstvo mi bješe grozno, živjeh sred blata.

Pljačkam banke jer mi nedostaje tata.

Da pomognem Partiji, zbog svega svoga jada,

jednom uzeh rubalja 400 000.

Dotad to je bila najveća, zaista,

krađa u istoriji ruskoj iza Hrista.

Zovu me željnim, neki revnim, ama

ja volim tek krupne cifre s nula gomilama”.

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 31. decembar 2021.

KOSILICA

Kosilica je stala, dvaput; kleknuvši, nađoh

Ježa zaglavljenog između oštrica,

Mrtvog. Bilo je to u visokoj travi.

Viđao sam ga i ranije, čak i hranio, jednom.

Sada sam ozlijedio njegov nenametljivi svijet

Nepopravljivo. Sahrana nije pomogla:

Sljedećeg jutra ja sam ustao a on nije.

Prvog dana nakon smrti, novo odsustvo

Je uvijek isto; treba da budemo pažljivi

Jedni sa drugim, moramo biti dobri

Dok još ima vremena.

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 27. decembar 2021.

MERU

Civilizaciju odasvud obruči su stisli;

Ukroti je propis, i privid mira, uz obmane

Bezbrojne, al život je čovjekov u misli;

A on, uprkos strahu svome, da prestane

Pljačkati, iz vijeka u vijek, kadar nije;

Pljačka, hara, i iskorjenjuje da time

U opustošenje stvarnosti dospije:

Egipte i Grčka, zbogom, i zbogom, Rime!

Pustinjaci sa Everesta ili Meru brijega,

U spiljama noći, u punom smetova kraju,

Il tamo gdje grozni zapusi zime i snijega

Obruše se na njina gola tijela, znaju

Da dan smjenjuje noć, i da prije nego svane

Njene slave i spomenika njenih će da nestane.

William Butler Yeats (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 24. decembar 2021.

POZIV U SMRT

Otkad te izgubih, draga, nebo se približilo,

I ja sam ono, malo oštro se zvijeđe približilo

Sasvim, dok bijel mjesec, kao bijela ptica u mahovini, među njima

Kreće se, i čujem ga kako tiho šušti ko ptica na nebesima.

I voljan sam da sada dođem ti, svojoj miloj,

Kao s kubeta katedrale kad golub uvis krene

I izgubi se u sumaglici neba, doći želja je meni

I izgubiti se iz vida s tobom, i nestati poput pjene.

Jer umoran sam, draga, i kad bih mogao dići noge,

Moje otporne noge sa kubeta zemljinoga

Da padnem kao dah u vjetru što diše tamo

Gdje si izgubljena, kakav spokoj, ljubavi, kakav spokoj!

David Herbert Lawrence (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 20. decembar 2021.

U POKRETU

"Čovječe, moraš ići’.

Modra šojka što u žbunju metež prosu

Slijedi cilj skriven, i mlaz ptica brizne

Preko polja, laste kotrljave to su –

U drvlju i gušti gnijezda im stoje.

Tražeći njin instinkt, il stav, il oboje,

Čovjek gre s nasiljem što sigurno nije,

Pod prašinom – čulo zbunjeno pravi je,

Sve dječak crn, mali, ko muhe jari

Što vise, po cesti dolazi motorom,

Dok ih dalj ne baci dalje, bruj razjari

Njin se do grmljave pod butom i listom.

Očale, obukli bezličje su čisto,

U sjaju prašinom okićenih jakni,

Opasani sumnjom – krijući je, jaki –

Smisao u svojoj buci čuju skoro.

Još tačan zaključak hrabrosti njihove

Nema oblik, ali sa poznatog mjesta

Jašu tamo kud ih gone gume ove.

Oni plaše jato ptica preko polja:

Mnogo tog prirodnog pokoriće volja.

Ljudi i mašinu i dušu sazdaju,

Koriste to čime manjakvo vladaju

Kako bi budućnost čikali sa cesta

No to djelomično rješenje je. I na

Zemlji obavezno čovjek nesklad nije;

Nit proklet jer fali, napola živina,

Go instinkt mu, jer se budi na pokretu

Što ko val dijeli, lomi. U svijetu

Što je bezvrijedan, sa pokretom spojen

Ide njim, i bacač i bačeni to je,

I stalno se kreće naprijed, naprijed.

Tren drži njih koji zbog odlaska dođu:

Samoodriču se, pa stvorene volje

Opkroče, provale van; gradove prođu

Gdje se ni ptice ni svetost ne stane,

Jer ptice i sveci ostvare nakane.

U najgorem: stalni pokret; k apsolutu

Ne stigneš li da se odmoriš, na putu

Kad si, svagda si mu bliži, u najboljem.

Thom Gunn (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17.decembar 2021.

SUNCE JE RAZNIJELO NEBO

Sunce je raznijelo nebo

Jer ja volim tebe
A rijeka svoje obale.

More zapljuskuje velike stijene
Jer te volim
I uopšte se ne obazire na mjesec koji ga odvlači
I govori hladno 'Stalnost nije za vas'.
Kos puni zrak
Jer te volim

S proljećem i travnjacima i sjenkama

palim na travnjake.

Ljudi hodaju ulicom i smiju se
Što te volim

I daleko niz rijeku brodovi glase se sirenama
Ludi od radosti, jer te volim.

Jenny Joseph (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 13.decembar 2021.

ANĐEO VATRE I GENITALIJA

Anđele vatre i genitalija, znadeš li glib,

tu zelenu mamu što me prva da pjevam silila.

Što prva me stavi na zahod, tu pantomimu smeđeg

gdje ja sam prosjak a ona kralj je bila?

Rekla sam, „Đavo je dolje u toj rupi u gnoju“.

Tad on ugrize me za zadak i dušu preuze moju.

Vatrena ženo, ti od plamena najstarijeg,

ti od Bunsenovog gorionika, ti od svijeće,

ti od roštilja, ti od visoke peći,

ti, Mademoiselle, od divlje solarne energije,

uzmi malo leda, uzmi snijega, uzmi mjesec dana kiše i ti

cijedićeš se kroz oluk u mraku, rasturajući svoj mozak.

Majko vatre, pusti da stanem pred kapiju ti proždrljivu,

dok sunce mre ti u rukama i ti olabavljuješ težinu mu strašnu.

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 10.decembar 2021.

UČIONICA OSNOVNE ŠKOLE U SIROMAŠNOJ ČETVRTI

Daleko, daleko od olujnih valova ova dječja lica.

Kao korov bez korijena, raščupana kosa oko njinog bljedila.

Visoka curica pognute glave. Kao od hartije

Dječak, s očima ko u pacova. Kržljavi, nesrećni nasljednik

Kostiju iskrivljenih, recituje očevu čvornovatu bolest,

Svoju lekciju iz svoje klupe. U dnu mračne učionice

Neprimjetan dječak, mio i mlad. Oči mu žive u snu,

Vjeveričje igre, u sobi od drveća, drukčijoj od ove.

Na zidovima boje pavlake pokloni. Šekspirova glava,

Bezoblačna u zoru, civlizirana kupola lebdi nad svim gradovima.
Zvonjava, kićenost, dolina u Tirolu. Darežljiva mapa

Poklanja svijetu svoj svijet. A ipak, za ovu

Djecu, ovi prozori, ne taj svijet, jesu svijet

Gdje im je sva budućnost naslikana maglom,

Uska ulica zapečaćena olovnim nebom,

Daleko daleko od rijeka, rtova, i zvijezda od riječi.

Razumije se, Šekspir je pokvaren, a mapa rđav primjer
Sa lađama i suncem i ljubavlju što ih navodi da kradu –
Za život koji se podmuklo uvlači u njihove tijesne jazbine
Od magle do beskrajne noći? Po svojim hrpama šljake ova djeca
Nose kože kroz koje vire kosti i čelične naočare
Sa krpljenim staklom, kao parčad boce na kamenu.
Sav njihov prostor i vijeme je ova maglovita sirotinjska četvrt.
Tako su umrljane njine mape s četvrtima velikim kao sudbina.

Izuzev ravnatelja, učitelja, inspektora, nadzornika,
Ova mapa postaje njihov prozor i ti prozori
Koji zatvaraju njihove živote kao katakombe,
Otvaraju, o, otvaraju širok vidik dok otključavaju grad
I pokazuju djeci zelena polja i pretvaraju njihov svijet
U azurnu trku zlatnim pijeskom, i razvezuju njihove jezike.
I trče bosi u knjigama, bijeli i zeleni listovi otvaraju

Njihovu istoriju čiji je jezik sunce.

Stephen Spender (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 6.decembar 2021.

KEJ

(Fantazija propalog gospodina u hladnoj, gorkoj noći)

Nekad u profinjenosti gudala nalazio sam zanos.

U bljesku zlatnih potpetica na tvrdom pločniku.

Sad vidim

Da je toplina istinsko svojstvo poezije.

O bože, učini manjim

Stari, zvijedama izjedeni pokrivač neba

Da ga omotam oko sebe i počivam ugodno.

Thomas Ernest Hulme (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 3.decembar 2021.

JAGUAR

Zijevaju na suncu i dive se buhama svojim majmuni.

Papige krešte ko da gore, il se, ko jeftine cure

Da pažnju posjetioca što orah nosi privuku, šepure.

Tigar i lav mirno leže, od ljenosti umorni,

Nepomični kao sunce. Navoj udava je u vidu

Fosila. Svi ti kavezi praznim se učiniše,

Il smrde na spavače sa slame koja diše.

Mogla bi to biti slika na obdanišnom zidu.

No ko protrči kraj njih dolazi tu gdje stoji

Gomila pred kavezom, i, ko dijete u san,

Opčinjena bulji u jaguara što juri jarosan

Kroz mrak zatvora za svrdlima očiju svojih

Na kratkom gnjevnom fitilju. Ne s čamom – posvema

Oko je zadovoljno slijepo u vatri što je,

Prasak krvi u mozgu u uhu gluvilo je –

Okreće se od rešetki, no za nj kaveza nema

Kao ni za vizionara njegove ćelije:

Njegovo koračanje je divljina slobode:

Pod dugim tiskom te pete valja se svijet,

Preko poda kaveza vidici dohode.

Ted Hughes (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. novembar 2021.

BOSTONSKI VEČERNJI LIST

Čitaoci Bostonskog Večernjeg Lista

Njišu se na vjetru kao polje zrelog žita.

Kad večer u ulici blijedo oživi

U nekim budeći nagone života

A drugim noseći Bostonski večerniji list,

Penjem se stepeništem, pozvonim, okrećući se

Umorno, kao kad bi se neko okrenuo da

klimne zbogom Rošfukou

Kad bi ulica bila vrijeme a on na kraju ulice,

I kažem, “Rođako Harijet evo Bostonski večernji list”.

Thomas Stearns Eliot (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 26. novembar 2021.

USPOMENA

Tvoje ruke, lagan

teret, prebiru pčele

sklonjene mi u kosi, tvoj osmijeh

uz nagib mog obraza. Nadnosiš

se tad nada mnom, zažaren,

iz tebe kulja spremnost,

tajna mi siluje

razum.

Kad si povukao

sebe i čaroliju, kad

mi samo miris tvoje

ljubavi osta među

grudima, tada, tek tada,

sam mogla žudno obujmiti

tvoje prisustvo.

Maya Angelou (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 22. novembar 2021.

KONJ

Kasno noći jedne dok život stoji i važe,

mjesec odsutan, mrak šapće,

pjevanje mami vidim na cesti siluetu konja

nacrtanog pod svjetlom lampe. Rže, gazi

i vidim da dječak što ga pokušava održati uplašen je.

Dva čovjeka mirnim glasom govore šta da čini.

Crn kao ugljen i divlji konj je i ja stojim trenutak

i gledam kako igra, osjećam čak dovde miris

vrelih života i čežnje. Tek tada plač.

Ylva Gislén (preveo Milorad Pejić), 19. novembar 2021.

255

Za smrt – treba tek malo – vele

Da to ne boli – i da

Jedino se gasne – pomalo –

Zatim – gubi iz vida –

Tamnija Trka – za jedan Dan –

I Flor na Šešir staviš –

Pa krasan sunčev sjaj nam dođe –

Ko pomoć da zaboraviš –

Odsutni – mistični – stvor bi – tih

Što ga vole da nije –

Odavno mogo snom najčvršćim –

Bez premora – da spije –

Emily Dickinson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. novembar 2021.

GLEČERI

U aerodromskoj hali obučena u tako bezdušno plavu haljinu kao da ju je neko na brzinu utrpao u nju. Sve u nju natrpao i onda zakopčao. I samo pogurao naprijed. Žena upropaštena plavom haljinom.

U velikoj aerodromskoj hali htio sam misliti na propast koja se bliži, na palubu umrljanu krvlju kitova, na glečere koji se tope, na njihov dostojanstveni pad. A sad pored mene čeka na svoj let žena u plavoj haljini. Sluša imena gradova koje najavljuju i po kojima slažu imena drugih gradova neprestano uvećavajući svijet.

Petr Hruška (preveo Adin Ljuca), 12. novembar 2021.

MADRIGAL

Naslijedio sam jednu mračnu šumu u koju rijetko zalazim. Ali doći će jedan dan kad mrtvi i živi mijenjaju mjesta. Tada će se šuma pokrenuti. Nismo bez nade. Najsuroviji zločini ostaju nerazjašnjeni uprkos zalaganju mnogih policajaca. Na isti način postoji negdje u našim životima jedna velika, nerazjašnjena ljubav. Naslijedio sam mračnu šumu ali danas odlazim u jednu drugu, onu svijetlu. Sve živo što pjeva mota se, maše i gamiže! Proljeće je i zrak je veoma jak. Imam diplomu sa univerziteta zaboravnosti i prazan sam poput košulje na štriku za veš.

Tomas Tranströmer (preveo Milorad Pejić), 8. novembar 2021.

POSVEĆENO SMRTI

O tebi mislim kao o velikom kralju, hladnom i strogom;

Prijestolje ti nije od zlata već od željeza, kamenovi visoke

dvornice su crni bazaltni blokovi, kao i popločani pod,

S krvlju u uglovima:

Pa ipak, ti si milosrdna; ti si ta za koju trudno radimo,

I poslije određenog vremena daješ nam vječni pokoj.

O tebi mislim kao o malom podmuklom sluzi, ali onom

koji upravlja imanjem

I koji se, blijed i grbav, vuče hodnicima,

Lupkajući na svaka vrata. Ti imaš ključeve riznice.

Ti si sudija na utakmicama i djelitelj odličja. Za tebe

Mladići se znoje i dječaci igraju rata, za tvoju nagradu njini

Vatreni mladi životi: šta mogu zadobiti svojim životima –

Bilo da čame kod kuće ili da krvare na rtovima Azije,

Ili da sabiru kolone brojki ili sudbine Evrope –

Nego vječni pokoj?

Ti sjediš i gledaš ljude kako se bore, i tebi dolaze.

Gledaš kako pobjednici idu kući, i tebi oni dolaze.

Ti imaš sestru zvanu Život, obilatu, podmuklu ženu,

Plavokosu bludnicu, što stalno obećava, i vrlo okrutnu pri tom.

Čak i najpodlije duše shvate poslije izvjesnog

Vremena njene smicalice i lukavstva. Imaš rođaka

po imenu Krist

Kome se ljudi okreću; no ubrzo se svi okrenu tebi.

Tebi zavojevači,

I tebi blijedi sveci. Lavovi pustinje

I orlovi, nebeski plivači, pred noge ti stižu. Atina i Rim

Okrenuše se tebi da te obožavaju; i Amerika će,

u to nema sumnje:

Inteligentni smo i mi; i mi ćemo se okrenuti

i pognuti svoje glave.

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 5. novembar 2021.

JEDRENJE U BIZANTIJUM

Za stare ljude nije zemlja ova.

Mladi zagrljeni. Ptice sa drveta –

Taj rod umirući – i pjesma njihova,

Lososov slap, more što od skuše vrije,

Riba, plot il perad hvale cijelog ljeta

Sve što se začinje, rađa se i mrije,

Sve, u vlasti čulne glazbe, zanemari

Spomenike uma što nikad ne stari.

Starac je stvar jadna: ritav kaput stoji

Na štapu, sem ako rukama ne pljesne

Duša, i zapoje, i sve jače poje

Za svaku od rita sa haljine mesne;

Ni škole pjevanja nema, tek postoji

Studij spomenika veličine svoje.

Pa prejedrih mora i stigoh, zbog toga

Do Bizantijuma, do grada svetoga.

III

Mudraci, u svetom božjem plamu stali,

Ko u mozaiku zlatnome sa zida,

Izvijte se, nad plam sveti, u spirali,

Naučite moju dušu da zapoje.

Satrite mi srce; žud ga bolna kida:

Za tu životinju što mre – vezano je

I stog ne zna šta je; okupite mene

Usred majstorije ove vanvremene.

Jednom van prirode, oblik koji stvara

Priroda uzeti neću nikad više,

Već oblik kog grčki zlatari stvoriše

U zlatnu emalju il zlatu kovanu

Da održi budnim dremljivoga cara,

Il da pjevam, smješten na zlaćanu granu1,

Bizantskoj gospodi i damama o tom

Šta prođe, prolazi, ili će biti potom.

William Butler Yeats (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. novembar 2021.

ULIČNA PJESMA

Nekim ludim čudom idem netaknuta

Među prostom gomilom

Što vrvi pločnikom, ulicom,

I prepire se po dućanima;

Niko da trepne kapkom, da zine

Ili vikne da ovo prijesno meso

Zaudara na mesarsku sataru,

Njegovo srce i utroba vise o kukama

Okrvavljeni dok se goveđi raskoljen kostur

Rasparčava na komade od ubica u bijelim mantilima.

Oh ne, jer ja se šepurim pametno

Kao netom odbjegli idiot,

Kupujući vino, hljeb,

Hrizanteme sa žutim kacigama –

Naoružavajući se najprikladnijim artiklima

Da suzbijem, po svaku cijenu, sumnje

Što ih potiču trnovite ruke, stopala, glava

I ta golema rana

Prosipajući crvenilo

Sa oderane slabine.

Čak i dok svaki moj povrijeđeni kraj živca

Ćurliče svoju bol

Iznad dosega uha šetačevog,

Ja, možda, kao posmrtnim zvonom ućutkana

tvojim odsustvom,

Jedina mogu čuti

Sunčev sprženi vrisak

Svaki pad i prasak

Opustošene zvijezde,

I, gluplja od svake guske,

Ovog napuklog svijeta neprestano brbljanje

i siktanje.

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. oktobar 2021.

NEZNANI GRAĐANIN

(Ovaj Mermerni Spomenik

Podigla je Država)

Protiv njega – Statistički Ured je našao –

Nije podnesena ni jedna zvanična tužba,

I saglasna su izvješća o tom kako se ponašao

Da je bio svetac u modernom smislu te riječi van mode,

Jer sve što je činio bila je Velikoj Zajednici služba

Izuzev u Ratu sve do dana kad u penziju ode

Radio je u tvornici i nije otpuštan sve te godine duge

Već je zadovoljavao svoje gazde, Komp. Fudž motora,

Ali nije bio štrajkolomac, ni čudnih nazora,

Jer plaćao je članarinu, po izvješću njegove Udruge

(Naše izvješće o Udrugi kaže da mu je bilo solidno stanje)

Bio je, kako nalaze Socijalno Psihološki radnici naši,

Omiljen među drugovima, i uz to naklonjen čaši.

Štampa je u njemu vidjela kupca novina svakidanjeg

I da je uvijek normalno reagovao na oglase,

Polise na njegovo ime svjedoče da je imao puno osiguranje,

Jednom je bio u bolnici i izašao izliječen što iz

Zdravstvene liste zna se.

I centri za istraživanje proizvodnje i visokog standarda tvrde da je bio

Sasvim svjestan prednosti Kupovanja na Otplatu

I imao sve što Modernom Čovjeku ne gine,

Auto, firžider, fonograf i radio.

Zadovoljni su naši ispitivači Javnoga Mnjenja

Što je mislio ispravno u svako doba godine –

U miru bio je za mir, kad je rat, bio je u ratu.

Bio je oženjen i djecu dodao rastu populacije:

Njin broj, kaže naš Eugeničar, odgovara roditeljima tog pokoljenja,

A naši učitelji izvještavaju da im se nikad u posao pleo nije.

Je li bio slobodan? Je li bio sretan? Upit je besmislen –

Da nešto ne bješe u redu, jamačno čulo bi se.

Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 25. oktobar 2021.

SVAKA BILJKA ZNA MLIJEKO SVOJE ZEMLJE

Zemlja daruje oganj, čovjek mač.

– Kuće koje se podsmijevaju nebesima,

gordo željezo, besramni kamen –

Praznični je dan na posljednjoj stanici metroa,

sjedim na betonskoj klupi i gledam djecu

kako lupkajući drvenim mačevima

o rebra plota prate svoju pjesmu.

S vremena na vrijeme zabubnja vjetar na teniskom terenu

i glas mikrofona javlja imena pobjednika.

Ko je pobjednik, ko je poraženi?

Ko je pobjednik, ko je poraženi današnjeg dana?

– Mlada žena mi nudi da kupim buket ruža:

„Iz dobre zemlje su, gospodine.“

Jiří Kolář (preveo Adin Ljuca), 22. oktobar 2021.

UMIROVLJENI KONJI

Oko ih jedva razaznati može

U hladnoj sjenci gdje sklonjeni su,

Dok im vjetar ne razmrsi rep i grivu;

Zatim jedan pase travu i hoda okolo;

– Drugi se čini da osmatra –

I stoji opet anoniman

No prije petnaest godina, možda

Dva tuceta utrkā a bješe dovoljno

Da ih ovjekovječi: mutna popodneva

Pehara i Uloga i Hendikepa,

S kojim su im imena umjetno združena

Da ukrase izblijedjele, klasične june –

Svila na startu: spram neba

Brojevi i suncobrani: vani,

Eskadrile praznih kola, i vrućina,

I razbacano staklo: onda dug uzvik

Što neutišan lebdi dok ne splasne

U stupcima s najnovijim vijestima na ulici.

Da li im sjećanja muče uši poput muha?

Oni tresu glavama. Suton puni sjenke.

Ljeto za ljetom svi se iskradaju,

Startne kapije, gomila i povici –

Sve osim neuznemiravajućih livada.

U zbornicima, njihova imena žive; oni su

Zaboravili svoja imena i stoje mirno,

Ili kaskaju za onim što mora da je radost,

A nikakav dvogled ih više ne prati do cilja,

Nit radoznala proricanja štoperice:

Jedino konjušar, i konjušarev momak,

S uzdama uveče dolaze.

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 18. oktobar 2021.

MISTERIJA

Svako dotrajalo ljudsko lice priča je za sebe.

I velika misterija za mene kojem je prebiranje

po živim maskama isto što i kopanje po

arheološkim nalazištima. Duboko pod borama

kao pod naborima pješčanih dina zatrpani su

odgovori na pitanja da li ožiljak na bradi je

od mača il od brijača, krater nad usnom je li od

gelera ili od ujeda strasti.

Oči, naprotiv, nemaju sjećanje. Iz njih gleda

nepodmitljiva budućnost, potpuno isti očaj

bića anonimnog kao i u onog što vazda išlo

je uz bok pobjednika. Misterija razočarenja!

Iz očiju čovjeka koji izlazi iz života probija

potištenost kao da izlazi iz ostave pretrpane

svim i svačim, u kojoj upravo nije našao nešto

što je tražio.

Milorad Pejić, 15. oktobar 2021.

NASAMO

Premda doba godišnje poče svoje

Duge izreke mraka da zbori,

još tjedan cijeli se kostriješi zlatom

ariša granje što nagore svinuto je,

Potom tu vrba tek ostane

Vedrim uzvikom da se glasa,

Klonuše njene, krašene tankim

Lišćem, krivim i žutim, grane,

Dok zima što sve odveza

Prvim naletom vjetra i huke,

Ne raznese po snježnoj kori

Mnošto palih im parenteza.

Richard Wilbur (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 11. oktobar 2021.

ISTORIJA DVADESETOG VIJEKA, 1906

1906. Vrijeme na mjestu voljno stoji.

Frojd, što jedno zajedničko slovo sa svojim

predmetom ima, bogati knjižni raf nam u kući,

stoljeće za samo sebe pripremajući.

Evropljani su, sve u svemu, mnogo bolji postali

jedni prema drugima: u Africi. Ali

Kaiser laže kad pitaju za rast njegove mornarice,

Japaneri, iz nekog razloga, željeznice

svoje nacionaliziraju, za postojanje čije

niko, sem šake špijuna, znao nije.

Duž istih, od gvožđa livenog, recimo tako,

linija, koje sliče sa Aaronovu štakom,

tunel Simplon je otvoren da pred oči

pušenje non-stop vis-à-vis naglo ti iskoči.

Uz to, uljuđen svijet šalje osude same

noćnoj smjeni (samo u tvornicama), za dame.

Prvi ministri igraju skake stalno

u Rusiji, ko da su u kristalnoj

kugli vidjeli da u budućnosti mjesta

za ovu vrstu skokova sasvim nesta.

“Pardon”, oprezno francuska vlada veli

kapetanu Dreyfusu koji, Židov bezbeli,

za veleizdaju opužen, odleža deset godina.

No, ova distinkcija između Jevrejina

i zatvora na proročansku ne liči.

Kratku aferu imaju SAD vojnici

s ostrvom Kubom: njihovo prvo tête-à-tête.

Paule Césanne umro. Rođen Samuel Beckett.

Čovjek godine je Herr von Pirquet.

Bode ko pčela. Van sebe,

ubod vrišti poput bolesne princ-Hamletove papige:

TB ili ne TB.

(Dr Clemens von Pirquet)

“Što u vas zove se osip, alergija zove se u me.

Daću vam analogiju; kad god vas oblije rumen,

to kaže da ste odveć podložni jezivom nečem,

skarednom, antiseptičnom, i teško da vas izliječe.

To je, ugrubo, načelo što mi iglom upravlja.

Ko dokaz da ste nepobjedni, malo bola se javlja;

ona ubire ruže u cvatu s vaših blijedih lica,

i ispituje tuberkulozu s njihovih latica!”

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 8. oktobar 2021.

ANĐEO NADE I KALENDARA

Anđele nade i kalendara, znadeš li očaj?

Tu rupu u kojoj se uspužem s maramica kutijom punom,

tu rupu gdje plamen-žena za stolac vezana je,

tu rupu gdje kožni ljudi zavrću svojom šijom,

gdje more se u jezerce urina pretvori. Ne mjesto

da se opereš niti da morskih bića vidiš komešanje.

U ovoj rupi svakog dana vapije tvoja mati.

Tvoj otac jede kolač i kopa grob njezin. Ona

rupa gdje tvoja beba davi se. Glina su usta ti.

Tvoje su oči od stakla. Lome se. Nisi smiona.

Sama ko pas u štenari. Na šakama ti izbijaju zapaljeni

čirevi. Ruke su ti isjekli i remenjem od žice ih vezali.

Tvoj glas je tamo negdje. Čudan glas ti je.

Ovdje nema molitve. Ovdje promjene nije.

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 4. oktobar 2021.

TOPLINA I STUDEN

Sumrak koji se ledi zatvara se

I na sporu zamku čeličnu podsjeća

Nad stablima, cestama, brdima i svime

Što ne može više da osjeća.

No kao planeta u svome nebu

Šaran je u svojoj dubini

I poput kruha u pećnici

Jazavac je u posteljini.

Leptir je u svojoj mumiji kao

U svojoj kutiji violina.

Poput lutke u svojoj čipki

U svome perju je buljina.

Sumrak koji se ledi

Ko matica je zašrafljena

Čvrsto na zvjezdanome

Avionu noći što lebdi.

No pastrva je u svojoj rupi

Kao u spavaču smijuljenje.

Zec luta niz cestu kao

Sve dublje korijenje.

Kao sjemenje suncokreta

Puž suhi u šupi je

Poput sata je na svojoj kuli

Sova blijeda na stubu kapije.

Mjesečina zamrzava kudrav svijet

Poput mamuta u ledu –

Prošlost i budućnost su laloka

Čeličnoga poroka.

Ali bakalar u jakoj plimi

Poput ključa je u torbici.

Jelen je na vjetrom ogoljelom brdu

Ko smiješci na njegovateljici.

Muhe iza žbuke poput

Izgubljenih nota za ples su.

Vrapci u gustome bršljanu

Poput novca u svinji jesu.

Takav mraz

Slabašan mjesec

Pamet izgubio je.

Zvijezda pada.

U snu se prevrću kao

Volovi na ražnjevima

Seljaci što se znoje.

Ted Hughes (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. oktobar 2021.

TVRĐE OD GRANITA

Šteta je što će udarni valovi

Sadašnje eksplozije stanovništva morati i dovde da doguraju.

Oni će zacijelo za jedan vijek

Pojesti staro drveće što ga posadih i razvaliti moju

Kamenu gradnju: Samo će možda mala kula ostati neko vrijeme.

To i nešto stihova. Čudno je da je cvjetno-meki stih

Ponekad tvrđi od granita, čvršći od čeličnog

Kabla, življi od života.

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 27. septembar 2021.

OLUJA

Najednom nabasa putnik namjernik ovdje na stari,

džinovski hrast, nalik okamenjenom losu

sa kilometarskom krunom naspram crnozelene tvrđave

septembarskog mora.

Sjeverna oluja. Doba kad dozrijevaju grozdovi

jarebike. Budan u mraku čuje kopita

sazvježđa u njihovim štalama

visoko iznad krošnje.

Tomas Tranströmer (preveo Milorad Pejić), 24. septembar 2021.

396

Ima životna smalaksalost

Neminovnija i od Bola –
Nasljednik Bola – Kada Duša

Otpatila je što je mogla –

Pospanost – svud se raspršila –

Mutnoća nalik na maglicu

Obvija Svijest – kao Para

Što izbrisati zna Liticu.

Hirurg – pred bolom – ne blijedi

Ponašanje mu ozbiljno – ali

Reci mu da Stvor što tu leži

Osjećati prestade – žalim –

On reći će – za vještinu je
Kasno – od njega Moćniji je –

Stvar obavio – prije njega –

Tu života više nije.

Emily Dickinson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 20. septembar 2021.

ODBIJANJE

Voljeni,

U kojim sam drugim životima ili zemljama

Znala tvoje usne,

Tvoje ruke,

Tvoj smijeh hrabri

Bezočni,

Ti slatki ispadi koje

Ja obožavam.

Kakva je izvjesnost

Da ćemo se ponovno sastati,

U nekim drugim svjetovima.

U budućnosti bez datuma.

Prkosim žurbi svoga tijela.

Bez obećanja

Još jednog slatkog susreta

Neću se udostojiti da umrem.

Maya Angelou (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. septembar 2021.

PAZARNI DAN

Pijaca, puna bijelog, blještavog sunčevoga

Svjetla, sjenama je prošarana i poprskana.

Dvostruki redovi trgovačkih tezgi, a na

Njima mamna ponuda obloga i zlatnoga

Voća. Jutarnji zrak umilno miriše zrenjem,

S pločnika krošnje, od pletera, prepunjene,

U zjapu: plave šljive prelivaju se studene.

Pijaca sja se, razmeće, tutnji joj umijenje

Brižno. Katedrala, na sjeveru se, veličanstvena,

S kipovljem i potpornjima, diže put udaljena

Neba s dva svoja tornja šiljata. Iznenada –

Kroz lučni portal se brujanje orgulja javi,

Zvuk im pobjedan u bremenitoj plimi pada

Na pijacu i vibrantnom harmonijom ju plavi.

Robert Lowell (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 13. septembar 2021.

VJENČANI PRSTEN

Moj vjenčani prsten leži u korpi

kao na dnu zdenca.

Ništa neće doći da pomogne upecati ga

i staviti na moj prst ponovo.

Leži

Među ključevima od napuštenih kuća,

ekserima što čekaju da ih se potraži i zakuca

u neki zid

telefonskim brojevima bez imena,

spajalicama bez svrhe.

Ne može biti ni poklonjen

zbog straha da će donijeti nesreću.

Ne može biti prodan

jer brak je bio dobar u svoje

vrijeme, mada je to vrijeme prošlo.

Može li kakav majstor

ukucati u njega sjajno drago kamenje,

pretvoriti ga u blještav kolut koji niko neće

dovesti u vezu sa svečanim zarukama ili datim obećanjima

čije im ispunjenje život neće dozvoliti? Pretvoriti ga

u prost poklon koji mogu dati iz prijateljstva?

Denise Levertov (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 10. septembar 2021.

RUSKA POLUTAMA

U prostoriji je poslijepodnevna polutama koju nazivam ruskom: kad upališ svjetlo, ne vidiš bolje. Ploča stola se sjaji, likovi okolo tamne. Nije bitno piju li ili ne, ali bit će da piju. Govore po sjećanju. Upravo sad o smrti.

Oprezno izlazim vani. Odjednom otkrivam da znam put do litica. Tamo raste još samo narandžasti lišaj na oštrom kamenju. Narandžaste fleke liče na nepoznatu bolest koju smo oboje nekoć zajedno odbolovali.

Petr Hruška (preveo Adin Ljuca), 6. septembar 2021.

REKVIJEM

Da umrem – neki dan mi se ote –

Niko reć neće: ”Kakve sramote!

Tako mlad, buđaše nadanja mnoga –

Dubina bezmjerna!” Umjesto toga,

Slijeganje ramena i suve će

Oči smrt moja kasna da sreće.

Opšta reakcija znana mi je:

“Mišljah da davno taj umrije”.

Jer život je otrcana jedna izlika,

A smrt je zbiljska, mračna, velika.

Nigdje se potres njen zabilježiti

Neće do tamo gdje će se zbiti.

John Updike (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 3. septembar 2021.

RIJEČI KOJE SAM SLUČAJNO ČULA PREKO TELEFONA

O blato, blato, kako tečno! –

Gusto kao strana kafa, i sa tromim pulsom.

Govori, govori! Ko je to?

To je puls crijeva, ljubitelj probavljivih stvari.

To je on što ostvari te slogove.

Šta znače te riječi, te riječi?

Prskaju kao blato.

O bože, kako ću ikad očistiti stalak za telefon.

Nadiru iz slušalice kroz bezbroj rupica, traže slušaoca.

Je li on tu?

Sad soba je sva bijesno šištanje. Instrument

Povlači svoje ticalo.

Ali okot se cijedi u moje srce. Plodan je.

Lijevak za blato, lijevak za blato –

Prevelik si. Moraju te vratiti!

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 30. august 2021.

NAPLAVLJENO DRVLJE

U šumi ti ostaci nekoć su morali znati

Užitak postepenog rasta,

Dok sada, odbačeni ovdje kao šljaka na stari

Stroj tuge su nalik;

Mora da potvrđivali su godišnjim rastenjem

Najprisnije svoje biće,

Znajući samo svoju prirodu, da bi je

Do lista dotjerali.

Recimo, samovanje im, zbog sedam gradova

Il rata, uzeto je,

Istresali su ih u jarbole ili u veslo

Il dasku obradili,

Onda dugo i k izgubljenim ciljevima ploveći, vodom

Bez dna treseni, svoje

Lađe su dobro služili dok nisu razmrskani

Il potopljeni bili.

I njina jedinstvenost kroz velike opšte vode

Iza tog plutaše

I u svem tom dubokom obuhvatu nikad

Ne rastvori ih ništa;

Već bijahu oblikovani i tečno griženi vala tlakom

Koji sve veći bijaše

Uz čvornovatih vrtloga i splet plima

Sudejstvo vješto,

Doneseni na kraju tamo gdje vali trešte i biju

U zemljin rub stakleni,

Srebrno zvonili su kamenjem kad ih more

Baci i natrag krene,

Ko čudne krune i žezla ovdje se na pijesku

Zlatnome čine meni,

Izvitopereni, suhi, ali sa ljepotom

Savršenstva zarađenog.

U doba neprestanih suhih abdiciranja

I vlažnih sukrivnji, mora

Bit zgodno za znamenje uzet ih, to znakovlje

Kraljevski razborito

Što dopluta u propast bezdomnu, po dugoj vrtnji

Na strugu sviju mora,

I svem uprkos sva gusta i samobitna vlakna

Sačuvalo je pri tom.

Richard Wilbur (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 27. august 2021.

PRIBLIŽIH SE USTIMA

Približih usta

Tekućoj vodi:

Tecite na sjever, tecite na jug,

Nije važno,

Nije ljubav to što ćete naći.

Rekoh vjetru:

On odnese moje riječi:

Nije ljubav to što ćete naći,

Jedino ptice blistava jezika,

Jedino mjesec bez doma.

Nije ljubav to što ćete naći:

Nemate udova

Da vape za mirom, nemate duha

Da drhti s anđelima,

Nemate smrti da dođe.

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 23. august 2021.

KRVAVI GOSPODAR

Nije loše. Neka se igraju.

Nek topovi laju i avion-bombarder

Govori svoje grdne blasfemije.

Nije loše, krajnje je vrijeme,

Golo nasilje još je gospodar svih vrijednosti svijeta.

Šta drugo doli vučji zub izdjelja tako fino

Hitre udove antilope?

Šta drugo doli strah okrili ptice, a glad

Ukrasi onakvim očima glavu velikog jastreba kokošara?

Nasilje je gospodar svih vrijednosti svijeta.

Ko bi se sjetio Heleninog lica

Bez onog strašnog aureola kopalja?

Ko uobliči Hrista doli Herod i Cezar,

Okrutne i krvave pobjede Cezarove?

Nasilje, gospodar svih vrijednosti svijeta.

Nikad ne plači, neka se igraju,

Staro nasilje još nije prestaro da začne nove vrijednosti.

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 20. august 2021.

KLAVIR

Tiho, u sumrak, žena pjeva mi, odvodeći

U davna ljeta me: vidim dijete što sjedeći

Pod klavirom, u buci žica zvonkih, stišće te malene

I čvrste noge majke, dok pjeva nasmiješene.

Uprkos meni, potajna vlast pjesme natrag mami

Dok srce mi ne zaplače da starim pripadam

Nedjeljnim večerima doma: vani su ciče,

I himne u toploj sobi, s klavirom ko vodičem.

No kasno je pjevačica da prasne u vikanje

Appassionata na velikom crnom klaviru. Sjanje

Dječjih dana me obuze, sjećanje preplavi muškost

Moga odraslog doba, i ko dijete za prošlim plačem.

David Herbert Lawrence (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 16. august 2021.

IZABRANOM PREDSJEDNIKU

Pope se na goru. Na vrhu njenom,

s gorom i usponom je svršeno.

Vršak je – penjač gdje otkrije

da najveći mu korak ljudski nije.

Gord na vještinu i moć sveđe

ti stojiš tamo slikan i sleđen

međ nama od kojih vrtnju u glavi

dobi i škripca gdje zaglavi.

Pa digni logor i ručaj minut

prije no što kreneš lavinu

novih poreza: njin svaki cenat

mjeriće brzinu tvog slaženja.

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 13. august 2021.

ŽETVENI MJESEC

Mjesec plameno-crven, mjesec žetveni tu je,

Kotrlja se dilj bregova, i meko poskakuje

Nalik na velike balone,

Dok ne uzleti i prema gore tone

Da leži na dnu neba, kao španjolski zlatnik.

Mjesec se žetveni vraća,

Tutnjeći blago u nebesima, poput fagota.

I zemlja svu noć, kao duboki bubanj, odvraća

Pa ljudi ne mogu da spiju,

Pa idu tamo gdje hrastovi i brijestovi bdiju

Klečeći, u religioznoj šutnji.

Mjesec se žetveni vraća!

I oči svih krava na mjesečini i ovaca sviju

Zure u nj gore, okamenjeno, a on buja

Puneći nebo, kao da je vreo, i jedri

Sve bliže, kao kraj svijeta.

Dok zlatna polja guste pšenice

Viču 'Zreli smo, žanjite nas!' a rijeke

Znoje se od taljenja brda.

Ted Hughes (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 9. august 2021.

AHILOV ŠTIT

Preko ramena mu njen pogled

Potraži lozu, stabla maslinova,

Napredne gradove od mramora

I lađe sred divljih mora,

Al tamo na sjaju kovine

Mjesto toga ruka mu skova

Predjel vještačke divljine

I nebo kao od olova.

Polje bez lica, smeđe, ogoljelo,

Ni travke, ni znaka od naselja kojeg,

Nigdje da sjedneš, ničega za jelo,

Ipak, skupljene u pustoši, stoje

Neshvatljive mase, milion očiju

I milion je čizama postrojen,

Znak čekajući – otuda muk sviju.

Iz vazduha je, bez lica glas jedan,

Suh i ravan ko to mjesto, statistikom

Dokazuje neka stvar da je pravedna:

Nit je razgaljen, nit raspravlja iko;

Čete su, oblakom praha obvijene,

Stupale, istrajne u vjeri, logikom

Čijom će drugdje biti uništene.

Preko ramena mu njen pogled

Sa vijenicima cvjetnim junice

I pobožne obrede potraži,

I žrtvovanje i napitnice,

Al tamo na sjajnoj kovini

Gdje žrtvenik bi trebalo da je

Sasvim drukčiji prizor vidje

Pod kovačkoga ognja sjajem:

Bodljikavu žicu oko mjesta, što je

Proizvoljno, čame zvaničnici (zbija

Šale jedan), straže na žegi se znoje,

Spolja priprosti pošteni puk zija,

Ni niko ne zbori, niti se micaše

Kada uvedoše njih, blijedo troje,

I za pobijena tri koca vezaše.

Moć i veličina svijeta ovoga,

Sve sa težinom, jednakom uvijek,

U ruci je drugih; oni – mali, stoga

Bez nade u pomoć, koja stigla nije:

Dušman uradi što htje; njin sram ono

Bješe što najgori žele; nesta ponos,

I, svak, prije puti, ko čovjek umrije.

Preko ramena mu njen pogled

Potraži atlete što se nadmeću,

Muškarce i žene što u plesu

Svoje udove skladne kreću,

Živo i življe, uz glazbu, ali

Njegova ruka ne postavi

Na sjaju štita za ples podijum

Već polje što ga korov davi.

Sam i bez cilja, ritav deran luta

Tom pustoši, ptica u sigurnost lijeće

Od kamena mu izvrsno hitnuta:

Što su silovane cure, a dva trećeg

Zboli, aksiomi su za nj što čuo nije

Za svijet gdje drže riječ, il s nesreće

Kad plačeš, da i drugi suze lije.

Tankoust oružar Hefest

Odhrama nekud. Tetidi

Blještavih grudi krik se

Prepasti ote, jer vidi

Šta stvori bog da ugodi

Ljudomori, srce čije

Gvožđe je, jakom Ahilu

Kom dugo živjeti nije.

Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 6. august 2021.

ZUBI AJKULA

Sve ima nešto tišine.

Buka dobija svoj začin iz malih

ajkulinim zubima nalik odlomaka

odmora upecanih među njima. Sat u gradu

sadrži možda minutu tih

ostataka vremena kad tišina

kraljuje, zbijena i opasna

kao ajkula. Ponekad djelić

repa ili peraja još se može oćutjeti u parkovima.

Kay Ryan (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 2. august 2021.

VELIKA ZAGONETKA

Smrt se naginje

nadamnom, šahovski problem.

I ima rješenje.

Tomas Tranströmer (preveo Milorad Pejić), 30. jul 2021.

ŠTO HLADNIJI ZRAK

Savršeno ona cilja i zadivljen biti

moraš tom lovicom zimskog zraka čije

precizno oružje ne treba nišana,

jer lovina sigurna joj je

svuda, hitac joj je tačan. Među nama

tek poneki bi mogli isto učiniti.

Kao kreda bijele ptice ili čamci stoje spokojno

umanjujući njezine šanse promašaja;

galerija zraka označi jednako usku galeriju njenoga gledanja. Središte cilja u njenom oku

istovremeno je i meta i htijenje.

Vrijeme u džepu, glasno joj otkucava

na jednoj sekundi staloj. S vremenom

ni s okolnošću ona se savjetovat spremna nije.

Poziva se na ozračje za sve učinjeno.

(Upravo ovaj je sat što pada kasnije

u zvona i točkove oblaka i listova).

Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 26. jul 2021.

ANNA KOJA JE BILA LUDA

Anne koja je bila luda,

Imam nož pod pazuhom.

Kad stojim na vrhovima prstiju, otkucavam poruke.

Jesam li ja neka vrsta zaraze?

Jesam li te ja otjerala u ludilo?

Jesam li ja upropastila zvuke?

Jesam li ti ja rekla da izađeš kroz prozor?

Oprosti. Oprosti.

Ne reci da jesam.

Ne reci.

Reci.

Govori Marijine riječi u naš jastuk.

Uzmi mene, dvanaestogodišnjakinju štrkljastu

u svoje utonulo krilo.

Šapući kao ljutić.

Jedi me. Jedi me kao kremast puding.

Uzmi me unutra.

Uzmi me.

Uzmi.

Daj mi izvještaj o stanju moje duše.

Daj mi kompletno izvješće o mojim postupcima.

Dodaj mi cvijet zvani Jack-u-propovijedaonici i pusti me

da prisluškujem.

Stavi me u uzengije i uvedi grupu turista.

Nabroji moje grijehe na listi namirnica i pusti me

da ih pokupujem.

Jesam li te ja izludjela?

Jesam li ti ja pojačala zvuk u slušalici i pustila sirenu kroz nju?

Jesam li otvorila vrata brkatom psihijatru

koji te odvukao napolje kao zlatnu dvokolicu?

Jesam li te ja izludjela?

Iz groba mi piši, Anna!

Ti nisi ništa osim pepeo, ali ipak

uzmi pero Parker koje sam ti dala.

Piši mi.

Piši.

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 23. jul 2021.

BITNE STVARI

(Razgovor s jednim Hrvatom)

‘Pogledah u svoje Šekspire i rekoh NE!

Pogledah u svojen Sartre, koje često čitam

Uz svjetlost svijeće i ne mogoh ih tako pustiti

Čak ni u ovo vrijeme teške oskudice.

Zato što je bio fašista kao naši četnički dušmani

Oklijevah neko vrijeme sa svojim Célinima...

Ali on je takav ozbiljan stilista, pa izabrah

Das Kapital da skuham svoj AID grah u konzervi!’

Sarajevo

20. septembra 1995.

Tony Harrison (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 19. jul 2021.

LJUBAVNICI NA ARANU

Vječni vali, sjajni, što čiste, zrcalo razbito,

Dođoše bljeskajući okolo, na stijenje,

Dođoše iskreći, čisteći iz Amerika, i to

Da zaposjednu Aran. Ili je Aran dojurio

Širokim rukama stijena da obgrli plimu koja

Predade sa osekom se, sa treskom što tih je bio?

Odredi li more zemlju, il zemlja more? Izvući

Svako je moglo novo značenje iz sudaranja vala.

More se na zemlju do punog identiteta sruči.

Seamus Heaney (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 16. jul 2021.

KAD DOĐEŠ

Kad mi dođeš, nepozvan,

Pokazujući na

Davnašnje sobe,

Gdje sjećanja počivaju.

Nudeći mi, kao djetetu, tavan,

Skup danā suviše malobrojnih.

Drangulije ukradenih poljubaca.

Tričarije posuđenih ljubavi.

Kovčege tajnih riječi,

Ja plačem.

Maya Angelou (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 12. jul 2021.

DOGAĐAJ

Ko pregršt zrnja što natrag doleti k ruci, cio

Krajolik malih i crnih ptica, koje dalekom

Jugu k.ne, kao po komandi nekoj se skupio

Najednom u zraku, i najednom nestane

U nesmotrenom jednodušnom pristanku nekom

Sa blijedog drveća i polja gdje se stane.

Šta je pojedinačna stvar jedna? One minu

Ko pijan otisak prsta dilj neba toga!

Ja dajem svojoj duši takovu sliku njinu

dok one, odbijajući da budu uhvaćene

U mreže i u krletke mišljenja moga

Ili u jedinstveno viđenje moje zjene,

Ne sunu uvis, postor ne slude i izlome

Svojim razilascima i svaka ne potone

U nevid, a ostave mene na mjestu tome

Da oblikujem ove slike kako bi ostale:

U međuvremenu, u nekoj svojoj formaciji me one

I dalje čine da letim, i misli su mi krale.

Od ptica i od sebe samoga u sreći,

Spuštam ih na papir i slobodu im dajem.

To činim riječima i porazom riječi,

Niz iznenadne vidike zaludnih kušanja,

Vidljivo za trenutak letimičan

S kakvim namjerama protivnim svijet je sanjan.

Richard Wilbur (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 9. jul 2021.

NEĆEŠ OČAJAVATI

Nećeš očajavati

Zato što sam te napustio

I odbacio tvoju ljubav;

Ima ljubav od moje veća

Koja te može utješiti

I taći te nježnijim rukama.

Ja nisam više

Prijateljstvo i ljepota za tebe;

Tvoje tijelo me ne veseli,

Ni sjaj tvoje crne kose,

Ali nisam te unizio;

Bićeš opet nježno zagrljena

I umirena blagim suzama;

Bićeš dovoljno voljena.

Stevie Smith (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 5. jul 2021.

NIHILIST KAO JUNAK

“Svi naši francuski pjesnici mogu oblikovati nadahnut stih;

ko je napisao šest prihvatljivih zaredom?”

rekao je Paul Valéry. To je bio sretan dan za Sotonu…

Želim riječi što su ko okačeno meso živog junca,

ali hladni plamen od staniola liže metalnu kladu,

lijepa nepromjenljiva vatra djetinjstva

izdaje monotoniju vizije…

Život se po definiciji rađa na promjeni,

svake sezone mi odbacujemo nova auta i ratove i žene.

Ali pokašto, kad sam bolestan ili osjetljiv,

stisnuti plamen moje šibice postaje nepromjenjiva zelen,

Stabljika kukuruza u zelenim resama i bradatim sjemenom…

Nihilist želi da živi u svijetu kakav jeste

a da ipak pogledom vječna brda ruši.

Robert Lowell (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 2. jul 2021.

PRORICANJE SUDBINE

Ići ćeš na put dug i, kad spiš

Na čudnom logu svojem,

Crna djevojka ljubiće te

Nježno kao grud što je

Noćne ptice što sletje da bi

Gnijezdo pokrila svoje.

Tvoja će usta da pokrije

Da ne bi, uspomeno,

Viknula licu nagnutom joj

Znajući: isto je njeno

I onog što je davno umro

Pod drugim imenom.

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 28. jun 2021.

ISTORIJA DVADESETOG VIJEKA, 1905

1905. Japan, u vijestima.

Što znači da stoljeće ima

početi. Dok vijek ruskih drednota

Japan svodi na ništicu, ta nota

kaže urbi et orbi da nije sklon busiji

u zavjetrini geografije. Puk, čiji

prazni stomaci krče, na ulice kreće

u Petrogradu. Ali se vratiti neće

kući, jer Kozak duge ulice obožava.

U Latviji prodavač Singerovih za šiće sprava

još jedne kćeri će dočekati

dolazak: ona će biti moja mati.

U Španiji, nesvjestan ovog vještoga trika,

svoga Dječka sa lulom u plavom slika

Pablo Picasso. Dok nijanse plave boje,

Švedi i Norvežani, kidaju veze svoje

i Norveška postaje nezavisna; ali je to

nedovoljno da bi postala brinetom.

A glede stvari što zvuče na dosta čudan način,

E se sa MC izjednači

kod Alberta Einsteina, fovisti u te dane

(les fauves su u Francuza zvjeri neobuzdane)

puštaju sa uzice Henri Matissea sred Pariza.

Posvuda lovorike bere Franz Lehar iza

izvedbi Vesele udovice. Plus Transvaal ustav

dobija: “jamama” zovu ga domorodačka usta.

I Greta Garbo se rađa i la belle dame

sans merci. I neonske reklame.

Čovjek godine, evidencija kazuje meni,

nije Strindberg ni H.G. Wells, nije ni

Albert Schweitzer ni Oscar Wilde: po imenu

njegovu izum vlastit mu baca sjenu.

(Kamuflaža)

“Ja sam ono čime se gospoda kiti

u polju kad se boje da će ih ubiti.

Zovem se kamuflaža. Svako biće se osjeća

sigurnije, bliže Prirodi, mene noseć. A

od zelenila njenog zjenica vašega

snajperistu zaboli. Eto zbog čega

šume su i bare. Ruho sam planete same:

francuski kroj je kao božanski za me”.

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 25. jun 2021.

NEGDJE GDJE NIKAD NE PUTOVAH, RADO VAN

negdje gdje nikad ne putovah, rado van

svakog iskustva, tvoje oči imaju svoju tišinu:

u tvom najkrhkijem pokretu ima stvari koje me prekrivaju,

ili koje ja ne mogu dodirnuti jer su previše blizu

i najneznatniji tvoj pogled će me lako razotkriti

mada sam se pokrio prstima,

ti me uvijek otvaraš lat po lat kao što Proljeće otvara

(dirajući vješto, misteriozno) svoju prvu ružu

ili ako ti je želja da mi budeš blizu, ja i

moj život zatvorićemo se, nenadno,

kao kad srce tog cvijeta zamišlja kako se

snijeg pažljivo svuda spušta;

Ništa od onog što opažamo u ovom svijetu nije jednako

silini tvoje goleme krhkosti: tvoje me tkanje

privlači bojom njenih zemalja,

stvarajući smrt svakim dahom i zauvijek

(ne znam šta je u tebi što čas zatvara, čas

otvara; jedino nešto u meni razumije

da je dublji nego sve ruže tvojih očiju glas)

ni u kog, ni u kiše čak, tako malenih ruku nije

Edward Estlin Cummings (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 21. jun 2021.

SIN

Dabome da je pisao!

Napisao je SMS.

Poslao poruku.

Kune se.

Što nije stigla, nije njegova krivica.

Tu je negdje,

valjda još uvijek putuje.

SMS, da se ne brinemo.

SMS, koja sve objašnjava.

I grli.

Kune se.

SMS, opširna kao evanđelje.

Možda će ipak stići

u neočekivanom trenu –

divna SMS.

Mobitel plavičasto zasvijetli,

kao sveti kamen

na kraju svijeta.

Petr Hruška (preveo Adin Ljuca), 18. jun 2021.

UNUKA

A ovo je portret moje unuke Une

Kad joj je bilo dvije godine: vanredan slikar,

Savršena sličnost: ništa od trikova i modernizma,

Ništa od slikarovog nametanja vlastite umjetnosti u sliku,

Već prosta i istinita. Ona stoji na čistini među drvećem s mirnom dragom

Plavog okeana iza nje. Tačno je tako izgledala tada,

Sa zaboravljenim cvijetom u ruci, s onim velikim plavim očima

Koje kao da bi nešto upitale.

Sad joj je pet godina

I našla je sebe; ona više ne pita već zapovijeda,

Slatka i žestoke naravi; ona njena svijetloriđa kosa

Upaljač je za eksplozije. Kad joj bude osamnaest

Ja više neću biti tu. Nadam se da će naći svoje prirodne elemente,

Smijeh i silu; a u mirnijim trenucima

Ljepotu stvari – ljepotu vanljudskih stvari,

Bez kojih smo svi mi izgubljeni. Nadam se da će naći

Moćnu zaštitu i nekog čovjeka poput jastreba da je zakloni.

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 14. jun 2021.

SEDAM ŽALOSTI

Prva žalost jeseni

Jest sporo zbogom

Vrta što stoji tako dugo u veče –

Smeđa makova glava,

Stabljika ljiljana,

I dalje se ne može ići.

Druga žalost

Jesu prazne noge

Fazana koji visi s kuke sa svojom braćom.

Šumoviti kraj zlatan

Sabijen je u perje

Sa glavom u torbi.

A treća žalost

Jest sporo zbogom

Sunca koje je okupilo ptice i koje okuplja

Trenutke večeri,

Zlatnu i svetu

Osnovu slike.

Četvrta žalost

Jest pocrnjeli ribnjak

Ruševni i potonuli grad vodeni

Palača buba,

Katakombe

Vilinog konjica.

A peta žalost

Jest sporo zbogom

Šumovitoga kraja koji tiho napušta svoj logor.

Jednog dana je nestao.

Samo je ostavio nered

Drva za ogrjev, motke za šatore.

A šesta žalost

Jest lisičja žalost

Radost lovca, radost pasa,

Kopita koja tuku

Dok zemlja ne zatvori svoje uho

Za lisičju molitvu.

A sedma žalost

Jest sporo zbogom

Lica sa svojim borama koje gleda kroz prozor

Kako se godina pakuje za odlazak

Kao bijedni vašar

Koji je došao zbog djece.

Ted Hughes (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 11. jun 2021.

PEGGY LUTZ, FRED MUTH

13. decembra 2008.

Bili su u mojoj prozi; oboje mrtvi sad,

Peggy tek odnedavno, odavno bolujući (kao

baka mi) od Parkinsonove bolesti.

Al' kakva živahna ljepojka Peggy bješe! –

mažoretkinja, hokejska zvijezda, Kraljica maja, bolničarka.

S kikicama u obdaništu, zapala je mojoj majci

za oko, ali je bila previše cure za mene.

Fred – tako bistar, tako tiho duhovit – njegova

majka je zapazila mene, "finijeg" dječka

od sinu joj omiljenih pajdaša. Fredovu malu dozu

neobuzdanosti ukrotio je dijebetes. Na kraju,

uzeo mu je nožne prste i stopala. Posljednji put

kad smo se sreli dobrano se ljuljao u hodu i hvatao me za kaput.

Zdrav, visoko bi se uzdigao. No, takav, naučio me životu.

----------

Dragi prijatelji iz djetinjstva, drugovi iz razreda, hvala vam,

vas jedva stotinu, što ste me snabdjeli

s dovoljno ljudskih tipova: ljepotica,

siledžija, prišipetlja, bedak,

blizanac i debeljko – sve što piscu treba,

svi tamo u Shillingtonu, njegovim tramvajima

i malim tvornicama, poljima kukuruza i drveću,

vatrama od lišća, snježnim pahuljama, bundevama,

šaljivim čestitkama. Pomisao na vas donosi suze manje gorke

od onih što ih pomisao na smrt nosi. Možda se

s našim nebom upoznajemo na početku

a ne na kraju života. Čak i onda je bilo suza

i straha i borbe, ali je grad sam bio ogrnut

prostim sjajem prolazećih dana.

----------

Grad mi je oprostio što sam postojao;

uključivao me je u pjevanje božićnih pjesama,

nastupe klapa (iako sam loše pjevao) u

Shillingtonu, lokalnom kinu. Moj otac je stajao,

pozadi, suviše nervozan da sjedi, ali je svako

znao njegovo ime, kao i moje. A i ja sam

prepoznavao svog djeda u radnom odijelu među

gradskim radnicima. Zapisao sam ih ranije, ove

skromne činjenice, ali njihovo značenje nema dna

u mom duhu. Ti ulomci u njinom prodrmanom

kaleidoskopu u sudaru tvore svetije prozore. Morah otići

u lijepu Novu Englesku – s njenim stambenim trospratnicama,

izbijeljenim crkvama, snijegom zametenim ulicama –

da saznam koliko pust i ubitačan život zna biti.

John Updike (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 7. jun 2021.

KAD JE MJED SA ZAPREGE

Kad je mjed sa zaprege bljesnula na okretištu

Ljubavnici iščeznuše u šumi.

Sjedio sam u granju oborenog brijesta

Koji je prekrio ugao njive i

Gledao plug kako sužava žuti kvadrat

Gorušice. Kad god se konji okrenu,

Umjesto da me pogazi, orač se nagne

Nad ručke da kaže ili pita nešto

O vremenu, potom o ratu.

Stružući lemeš okrenu se prema šumi i

Zaokrenu kraj mene po brazdi dok mjed ne bljesnu

Još jednom.

Mećava je oborila brijest u čijoj sam kresti

Sjedio, kraj djetlićeve okrugle rupe,

A orač reče: „Kad će ga ukloniti?“

„Kad se završi rat“. Tako razgovor poče –

Jednu minutu, i deset pauze.

Još jednu minutu i opet isti interval.

„Jesi li bio tamo?“ „Ne“. „A možda i ne želiš?“

„Ako bih samo mogao da se vratim, išao bih.

Mogao bih pregorjeti ruku, a ne bih htio izgubiti

Nogu. Ako bih izgubio glavu, e tad mi

Ništa više ne bi trebalo... Jesu li mnogi otišli

Odavde?“ „Da“. „Mnogi poginuli?“ „Da, priličan broj.

Samo dvije zaprege rade na farmi ove godine.

Jedan od mojih drugara je mrtav. Drugog dana

Ubiše ga u Francuskoj. To je bilo u martu,

Baš iste noći kad je bila mećava. Da je

Ostao ovdje, već bismo sklonili to drvo“.

„A ja ne bih sjedio ovdje. Sve bi

Bilo drukčije. Jer to bi bio drukčiji

Svijet“. „Pa jes, i bolji, mada

Kad bismo mogli vidjeti sve, sve bi izgledalo dobro“.

Onda su se ljubavnici vratili iz šume:

Konji krenuše i posljednji sam put

Gledao grude kako se mrve i prevaljuju

Za lemešom pluga i zapregom što tetura.

Thomas Edward (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 4. jun 2021.

PRIČA O PILEĆOJ SUPI

U kući moje babe bilo je svagda pileće supe

I pričanja o staroj domovini – blato i daske,

Siromaštvo,

Snijeg koji pada za vrat ljubavnicima.

Sada i onda, od svoje ušteđevine

Slala im je miraz.

Zamisli

Rižom napudrana lica.

I miris nevjeste, sličan pilećoj supi.

Ali Njemci su ih ubili.

Znam, znak je rđavog ukusa to reći,

Ali to je istina,

Njemci su ih sve ubili.

Louis Simpson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 31. maj 2021.

SONET 66

Smoren svim ovim, vapim smrt smirenu,

Videć zaslužnog što će prosjak biti,

Najčišću vjeru teško pogaženu,

Nikogovića što sjajem se kiti,

Najviše časti sramno krivim date,

Kreposnu djevu prodrocanu zatim,

Izvrsnost koju zakonito blate,

Jakog što hroma vlast ga osakati.

Umjetnost što joj vlast jezik zauzla,

Ludost što vlada, ko doktor, vještinom,

Dobro u zaptu što sluga je u zla,

Glupost brkanu sa prostom istinom.

Smoren tim, u smrt od sveg bih se skrio

Kad ne bi ljubav samu ostavio.

William Shakespeare (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 28. maj 2021.

SAMOUBISTVO U ROVOVIMA

Znao sam prostoga momka vojaka,

Isprazno veselo životu nasmijanog,

Spavao je čvrsto sred samotnog mraka

I sa ševom zviždao je rano.

Sred zimskih rovova, s vašima, ne s rumom,

I sa granatama, pokunjen i tmuo,

Sebi je mozak prosuo kuršumom,

Niko ga više nije pomenuo.

Snobovske gomile što, oštro okate

Kličete mladi vojaci dok gaze,

Vucite se kući, molite da ne spoznate

Nikad ad gdje mladost i smijeh odlaze.

Siegfried Sassoon (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 24. maj 2021.

NIŠTA NA KOCKI

Ništa postoji kao blok

i ne može biti isparcelisano.

Pa ako je ništa na kocki

to nije samo priča;

to je veliki ulog.

Ne čudite se

što ljudi misle

da ni jedan bank prostora

i vremena ne znači ništa?

Kako će iscrpsti

velike rezervoare sve do

sluzi i daždevnjaka

i željeti zahvalnost?

Kay Ryan (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 21. maj 2021.

SRETNO S TIM

KAD SUMER NA LIRU NALETIO JE

A EGIPĆANIN NA MAČKU JA TI

KAZAH DA GORI SRCE MOJE

TI REČE SRETNO SA TIM

KAD BIRO NALIV-PERO SKICIRA

A CHARNLEY SVOJ KUK UMJETNI

A DESET GALONA ŠEŠIRA

STETSON TI REČE NEK SU SRETNI

LEVY STRAUSS FARMERKE KADA

DOSANJA VAKCINU ZA BJESNILO

PASTEUR A ŠTAP ZA BEZBOL ADAMS

TI REČE SRETNO BILO

KAD GLIDDEN IZUMIO JE

BODLJIKAVU ŽICU A BOG MILO

ZA DRAGO KAZAH GORI MOJE

SRCE TI REČE SRETNO BILO

Paul Muldoon (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. maj 2021.

SMEĆE

Sve moje smeće diskretno stavlja se u vreće,

Neko teško od merāka mi, neko se lako nija.

Neko kroz vazduh plovi, a neko zvekeće

Dok vuče se dolje k otvoru što bješe kapija.

Ne makoh kad krovari popravljahu mi crijep,

niti kad zidar zid je malterisao meni,

čistaču prozora sam glavom klimao uz osmijeh

nikad ne napuštajući svoj astal zakrčeni,

pa što, kad idu mi jadnom tratinom dvojica koji

svakog ponedjeljka ujutro isprazne kante meni,

kao da bivaju izloženi ruganju otpaci moji,

moje đubre – grijehova mojih očit imenik –

što jurim iz radne sobe da bih se negdje skrio?

Zato, mislim, što ne bih podnio kad bih uhvaćen bio

S perom u ruci dok na kamion ljudi s rukavicama

Bacaju crne plastične kese sa starim skicama.

Tony Harrison (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 14. maj 2021.

JAKOVLJEVE LJESTVE

Stubište nije

svjetlucavih pješčanih žala stvar

blistavo iščezavanje

za noge anđela što samo brzo pogledaju dok hodaju,

i ne moraju doticati kamen.

Od kamena je.

Ružičast kamen što dobija

vatreni preliv mekoće

tek zato što iza njega nebo je dvojbeno,

kolebljivo noćno sivilo.

Stepenište pravljeno

solidno, sa oštrim uglovima.

Vidi se da anđeli moraju poskakivati

silazeći s jedne na drugu stubu, podižući se

malo krilima:

i čovjek koji se penje

mora ogrepsti koljena i koristiti

ruke za hvatanje. Kamen tesan

tješi njegova nesigurna stopala. Krila se okrznuše o njega.

Pjesma se uzdignu.

Denise Levertov (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 10. maj 2021.

KRAJ PUTA KA ZARAZNOJ BOLNICI

Putem prema zaraznoj bolnici

pod talasanjem plavih

ispjeganih oblaka gonjenih sa

sjeveroistoka – hladan vjetar. Iza,

pustoš širokih blatnih polja

smeđih od suhog korova, uspravnog i poleglog

krpice vode ustajale

raštrkano visoko drveće

Dilj cijelog puta crvenkasta

rumenkasta, rašljasta, uspravna, šibljikasta

tvar od grmlja i malog drveća

sa mrtvim, smeđim lišćem ispod njih

bezlisna loza –

Beživotno naizgled, sporo

ošamućeno se proljeće približava –

Ulaze u novi svijet nagi,

hladni, nesigurni u sve, osim
da ulaze. Svud oko njih

hladni, znani vjetar –

Sada trava, sjutra

ukočena kovrčica lista divlje mrkve

Jedan po jedan predmeti se ukazuju--

Sve se ubrzava: jasnoća, obris lista

Ali sad ukrućeno dostojanstvo

ulaska – Ipak duboka promjena

zbila se na njima: ukorijenjeni,

grabe dublje i počinju da se bude

William Carlos Williams (preveo Omer Hadžiselimović), 7. maj 2021.

POSJETE BOLNICI ST. ELIZABETH

Ovo je kuća Bedlam

Ovo je čovjek

koji leži u kući Bedlam.

Ovo je vrijeme

tragičnog čovjeka

koji leži u kući Bedlam.

Ovo je ručni sat

što kazuje vrijeme

pričljivog čovjeka

koji leži u kući Bedlam.

Ovo je pomorac

što nosi sat

što kazuje vrijeme

poštovanog čovjeka

koji leži u kući Bedlam.

Ovo je sidrište svo od drveta

gdje prispijeva pomorac

što nosi sat

što kazuje vrijeme

starog, hrabrog čovjeka

koji leži u kući Bedlam.

Ovo su godine i zidovi ludnice,

vjetrovi i oblaci drvenoga mora

kojima je plovio pomorac

što nosi sat

što kazuje vrijeme

razdražljivog čovjeka

koji leži u kući Bedlam.

To je Židov s kapom od novine

što pleše plačući dilj bolničkih hodnika

ponad škripavog drvenoga mora

ispred je pomorac

što navija sat

što kazuje vrijeme

okrutnog čovjeka

koji leži u kući Bedlam.

Ovo je svijet knjiga beživotnih.

To je Židov s kapom od novine

što pleše plačući dilj bolničkih hodnika

ponad škripavog drvenoga mora

i šašavi pomorac

što navija sat

što kazuje vrijeme

radinog čovjeka

koji leži u kući Bedlam.

Ovo je dječko što o pod lako bije

da vidi je li tu, je li ravan svijet,

za udovca Židova s kapom od novine

što pleše plačući dilj bolničkih hodnika

kližući uz valcer dilj isprepletenih dasaka

a kraj njega je šutljivi pomorac

što čuje svoj sat

što otkucava vrijeme

zamornog čovjeka

koji leži u kući Bedlam.

Ovo su godine i zidovi i vrata

što se zatvaraju dječku što o pod lako bije

da ispita je li tu, i ravan, svijet.

Ovo je Židov s kapom od novine

što pleše radosno dilj bolničkih hodnika

put drvenih, koja dijele se, mora

i kraj pomorca mine

što trese sat

što kazuje vrijeme

pjesnika, čovjeka

koji leži u kući Bedlam.

Ovo je vojnik što kući vrati se iz rata.

Ovo su godine i zidovi i vrata

što se zatvaraju dječku što lako o pod bije

da ispita je li tu, i ravan, svijet.

Ovo je Židov s kapom od novine

što pleše oprezno dilj bolničkih hodnika

po dasci lijesa drvenog

a s njim ludi pomorac

što pokazuje svoj sat

što kazuje vrijeme

bijednog čovjeka

koji leži u kući Bedlam.

Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 3. maj 2021.

LOZA

U početku bijaše Krik

Koji rodi Krv

Koja rodi Oko

Koje rodi Strah

Koji rodi Krilo

Koje rodi Kost

Koja rodi Granit

Koji rodi Ljubičicu

Koja rodi Gitaru

Koja rodi Znoj

Koji rodi Adama

Koji rodi Mariju

Koja rodi Boga

Koji Rodi Ništa

Koje rodi Nikad

Nikad Nikad Nikad

Koje rodi Vranu

Što vapi za krvlju

Crvima, ljuskama

Bilo čim

Trepereći laktovima bez perja u nečisti gnijezda.

Ted Hughes (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 30. april 2021.

11. FEBRUARA 1977.

mom sinu Johnu

Devet je godina danas kako si umro.

Još te ponekad viđam u snovima

u bijeloj atletskoj majici i gaćicama,

trčiš, naspram tropskog zelenila.

To kao da je livada izložena

ranom jutarnjem suncu;

nikog drugom nema na vidiku,

mirna šuma čeka na drugoj strani.

Zašto žuriš? Kakva je potreba?

Jadni nestrpljivi dečko, kako već

jednom ne vidiš da si ovu trku

izgubio čak i da trčiš dovijeka?

Tvoj te je najmlađi brat prešao

najzad: on je stariji sad od tebe –

i svi naši životi su se razgranali

u značenjima koja ti nikad ne znade.

Pa ipak, oči ti još s radošću plamte,

divota tvog tijela nikad ne svenu –

ponekad nastojim da te slijedim

preko tog zelenila, u sjenu

one velike šume u čijim dubinama

kuće čekaju i životi se žive,

kamo ti žuriš radosno tražeći me,

donoseći poruku koju moram čuti –

ali, prije no se promijenim, moram

podnositi "dane vremena mi dosuđenog"

i tako starim od sebe do sebe

dok me ti čekaš, stalno mlad.

Frederick Morgan (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 26. april 2021.

LETI

Bio sam svirep prema debelom golubu

Jer nije htio da leti

Htio je tek da živi kao dobroćudan starac

Pustio je sebe da bude olupina prljava i povjerljiva

Lud za hranom mačku tjera sa smeća

Ženku ne primjećuje kljun mu vječno balav

Smrdljiv i gegav moraš ga

Nositi uz ljestve naveče zadovoljnog

Leti kažem bacajući ga u zrak

Ali on bi pao i trčao nazad očekujući hranu

Kažem opet i opet bacajući ga uvis

A kad je slabio

Dao je svaki put da ga pokupim

Dok ga nisam našao u golubinjaku mrtvog

Od nepotrebnih napora

Takav sam eto i ja

Gledao sam oko koje nije moglo

Shvatiti da sam stvor od koga se bježi

Ja koji sam uvijek previše vjerovao u riječi

William Stanley Merwin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 23. april 2021.

KAZNA

Mogu osjetiti trzaj

užeta na njenom

zatiljku, vjetar na njenoj

golotinji sprijeda,

koji joj raspuhuje bradavice

u ćilibarske perle,

i trese lomnu snast

njenih rebara.

Mogu vidjeti njeno

tijelo utopljeno u močvari,

kamen kao uteg,

šiblje i granje što pluta.

Pod njim je sprva bila

mladica s korom

a izvađena je

hrast-kost, mozak-šišarka

njena obrijana glava

kao strnjika crnog žita,

njen očni povez – prljav zavoj,

njena omča prsten

da pohrani

uspomene na ljubav.

Mala preljubnice,

prije no što te kazniše

imala si lanenu kosu,

bila si pothranjena, a

pokatranjeno ti bješe ubavo lice.

Moje jadno žrtveno jare,

gotovo da te volim

ali bih se bacio, znam,

kamenjem ćutanja.

Ja sam lukavi voajer

potamnjelog saća tvog

otkrivenoga mozga,

tkanja tvoga mišićja

i svih ti prebrojanih kostiju:

Ja koji stajah nijem

dok su tvoje sestre-nevjernice,

obložene katranom,

plakale kraj ograde,

koji bih pristajao uz

civilizovano ogorčenje

ali i razumio strogu

plemensku, blisku odmazdu.

Seamus Heaney (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 19. april 2021.

FENOMENALNA ŽENA

Zgodne žene se pitaju u čem tajna moja se krije.

Nisam ljupka nit po mjeri manekenke stas mi je.

Ali kad im počnem pričati,

Misle da lažem.

Kažem,

To je u pružanju mojih ruku,

U opsegu mojih bokova,

U zamahu mog krokova.

U uvijanju mojih usana.

Ja sam žena,

Fenomenalno.

Fenomenalna žena,

To sam ja.

Ulazim u sobu

Mrtva hladna,

A muškarci,

Svi do jednoga ustaju,

Il na koljena padnu.

Potom se oko mene roje,

Košnica mednih pčela.

Kažem,

Vatra u mojim očima to je,

I mojih zuba blještanje,

Lom u mom struku,

U mojoj nozi radovanje.

Ja sam žena,

Fenomenalno.

Fenomenalna žena,

To sam ja.

Šta je to što vide u meni

I sami se muškarci pitaju.

Trude se mnogo

No taći ni jedan nije mogo

Moju nutarnju tajnu.

Kad im pokušam da pokažem

Vele da i dalje ne mogu vidjeti,

Kažem,

U luku mojih leđa to je,

Suncu mog osmijeha,

Kretnji mojih grudi,

Ljupkosti stila mojeg.

Ja sam žena,

Fenomenalno.

Fenomenalna žena,

To sam ja.

Sada shvatate jasno

Zašto mi glava pognuta nije.

Ne vičem i ne skačem okolo

Nit moram govorit pravo glasno.

Kad me vidite da prolazim,

Ponosnom to me čini uvijek.

Kažem,

To u lupkanju potpetica,

Svrtcima u mojoj kosi,

Dlanu moje ruke,

U potrebi za njegom nosim.

Jer ja sam žena

Fenomenalno.

Fenomenalna žena,

To sam ja.

Maya Angelou (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 16. april 2021.

ISTORIJA DVADESETOG VIJEKA, 1904

Na tezgu stavljeno sve što bješe

u skladištu. Rat je: vječno nasmiješen,

Japan zubima škripi i, ko svoje,

odgriza to što u stvari, rusko je.

Mimo tog, policija milanska lobanje

lokalne razbija. Ali je svagdanje:

žileta, novog i bezbjednog, dodir.

Trgovina što se bijelim robljem vodi,

Mont Ste.-Victoire Monsieur Cézanneov

i druge trice ispod sunca – znano

francusko gnušanje nad Vatikanom

uključujući – to je raspravljano

u svakoj od pariskih kafeterija.

Raterford formuliše – još uvijek teorija –

radioaktivnost (kad vam čestica donese

titulu lorda, to praktičnim zove se).

I prvog Rolls-Roycea dok motori bruje,

Čehov mre, ali Graham Greene već tu je.

i George Balanchine, da poboljša scenu,

I mis Dietrich – premda grijeh je starost njenu

otkriti – da ulije strah u ekran. Sluša

Njujork svog metroa prvi krik zaglušan!

Čovjek godine Hotentot je bio.

U jugozapadnoj Africi boravi.

U koloniji njemačkoj. Učio

Njemački u školi. Pa pobunu pravi

(Hotentot)

“Nijemci previše bijeli su za me.

Bijeli po danu i, k tome, sred tame.

Plus, da mjesne duše, srca zadobiješ,

čovjeka crnog “Shwartz” zvati ne smiješ –

’Shwartz’ zvuči loše, od “crn” gore. Pa ti

promijeni jezik i onda se vrati!

Poleti, strijelo moja, Švabu zgodi,

od nadutosti Švabu oslobodi!!

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 12. april 2021.

DOKTOR SEGER

Jednom sam u varijeteu vidio

bezrukog kako svira trubu

Da sam se barem počeo učiti

kad su me prvi put uzeli pod nož

Svejedno će mi ih postepeno odsjeći do ramena

To je pasji život

kad se čovjek ne može ni obrisati

i mora smrdjeti

Nijedan pjesnik to nije napisao i neće napisati

Dvije tisuće godina kojeko iz sebe muze suze

da mu je ženska zbrisala

šteta riječi – umjetnošću se bave kukavice –

a ako se i nađe neko hrabar

to je čudo nad čudima

iako ta hrabrost leži na ulici

na koju svako pljuje

Jiří Kolář (preveo Adin Ljuca), 9. april 2021.

TONE

Teretni kranovi izgledaju pripitomljeno,

nježno nagnutih vratova,

s biljezima tona.

Crni brojevi tona.

Čamci za spašavanje se nježno njišu

na kukama,

naspram neba,

mir našeg stoljeća.

Na njima crni brojevi tona.

Kćerka,

mlada žena koja odlazi u sunčanim naočalama,

s prelijepim zapešćima,

već je na palubi.

Mahnuo sam odozdo.

Riječi na boku trajeketa

neljudski velike.

I crni brojevi tona.

Petr Hruška (preveo Adin Ljuca), 5. april 2021.

EPITAF JEDNOM TIRANINU

Savršenstvu je težio, svojevrsnu,

I izumio poeziju koju je lako shvatiti;

Znao je ljudsku ludost kao dlan vlastiti,

Uz vojsku, mnogo ga je i flota zanimala,

Kad se smije, štovani senatori u smijeh prsnu,

A kad plače, na ulici su ginula djeca mala.

Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 2. april 2021.

UPOZORENJE

Kad budem starica, nosiću purpur

S crvenim šeširom koji ne ide, niti mi pristaje.

Trošiću penziju na vinjak i ljetnje rukavice

I satenske sandale, a govoriti da nemamo para za buter.

I sješću na pločnik kad se umorim

I gutaću lakomo na degustacijama u radnjama i pritiskaću alarmna zvona

I prelaziću štapom po javnim ogradama

Kao obeštećenje za trezvenost moje mladosti.

Izlaziću u papučama na kišu

I brati cvijeće u tuđim baščama

I naučiti da pljujem.

Grozne ćeš košulje moći da nosiš i da se udebljaš

I jesti tri funte kobasica odjednom
Ili samo hljeb i turšiju cijele sedmice

I skupljati pera i olovke i podmetke za pivo i stvari u kutijama.

Ali sad moramo imati odijela da u njima budemo suhi

I plaćati kriiju i ne psovati na ulici

I pružati dobar primjer djeci.

Moramo imati prijatelje na ručku i čitati tisak.

Ali možda bi trebalo malo vježbati sada?

Tako da se moji znanci ne bi previše šokirali ni iznenadili

Kad najednom ostarim i počnem nositi purpur?

Jenny Joseph (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. mart 2021.

ZBRKA LJUBAVI

Od ljubavi smo napravili veliku zbrku

otkad od nje napravismo ideal.

Onog trena kad se zakunem da ću voljeti neku ženu, određenu ženu,

cijelog svog života,

tog trena počinjem da ju mrzim.

Onog trena kad čak kažem ženi: volim te! –

moja ljubav znatno oslabi.

Onog trena kad je ljubav nešto što se podrazumijeva među nama,

kad smo sigurni u nju,

ona je hladno jaje, nije više ljubav.

Ljubav je poput cvijeta, mora procvjetati i uvenuti;

ako ne uvene, ona nije cvijet,

ona je ili bijedni umjetni cvijet ili neven, za groblja.

Onog trena kad se um umiješa u ljubav, ili volja fiksir na nju,

ili ličnost je poprimi kao svojstvo, ili ju eg zaposjedne,

to više nje ljubav, to je samo zbrka.

I mi smo od ljubavi napravili veliku zbrku, umom izopačenu,

voljom izopačenu, egom izopačenu ljubav.

David Herbert Lawrence (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 26. mart 2021.

118

Moj drug napada druga mog!

Oh, Bitke slikovit čar!

Postajem Vojnik i ja tad,

On biva – Satiričar!

I kakvo bojno polje! Silan

Top, sad da mi je,
Ljudsku bih, mislim, svu rasu pobila,

Zatim – u slavan bijeg!

Emily Dickinson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 22. mart 2021.

DVA POGLEDA NA SOBU SA MRTVACIMIA

Onog dana kad posjetila je sobu za seciranje,
Četiri su čovjeka bila izložena, crna ko ćurka izgorena,
Već upola rastavljeni bjehu. Ocatni zadah
Iz bačvi smrti prijanjao je već za njih.
Momci u bijelim mantilima latiše se posla tada.
Glava ovog leša već se urušava,
I pogled jedva išta da razabrati može
U tom kršu kostiju lobanje i stare kože.
Tek žućkast komad vlakna držao je sve to skupa,

Dok u teglama bebe sa pužastim nosevima

Maštaju i bljeskaju se.
On joj ko napuklu stvar iz porodičnog nasljeđa tek

izvađeno srce pruža.

U Brueghelovoj panorami dima i pokolja
Samo dvoje ljudi su slijepi za strvinsku vojsku:
On, plutajući na moru njenih plavih sukanja

Od satena, u smjeru njena

Gologa ramena pjeva, a ona se naginje,

Prstima prebirući notni papir, nad njime,
Oboje gluhi za violinu u rukama

Mrtvačke glave što na pjesmu im sjenu meće.
Ti flamanski ljubavnici uživaju; još dugo neće.

No pustošenje, zaustavljeno na platnu, poštedi
Malu zemlju, ludu, krhku, u donjem desnom kutu.

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 19. mart 2021.

OVAJ ŽIVOT

Muka je to, taj život. Čak i

kad je zatvoren do kapanja,

pun je čestica svakojakih

što uzrokuju sukob velikih

razmjera: biti minijaturan znači

biti progutan od minijaturnog kita.

Zenon je znao zakon koji mi znamo:

trka tek napola može se okončati

s uspjehom, ma kako pomno bila

skraćena; potom dolazi beskrajno

polovljenje ostatka – vrpci ometen prilaz,

nemoćne poduke trenera crvenog u licu.

Kay Ryan (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. mart 2021.

ISTORIJSKI IZBOR

(napisano 1943)

Dovoljno jaka da bude neutralna – kako se sada pokazuje – američka moć

Od Australije do aleutskih maglenih mora, od Havaja do Afrike, prebrođuje

sve – zavedeni smo

Obmanom i strahom, našim javnim budalama i ambicijom voljenog lidera,

Da se miješamo u grozničave snove trule Evrope. Mogli smo nametnuti

mir, čak i kad je Francuska pala; izabrali smo

Da stupimo u savez i hranimo rat.

Actum est. Sad nema povratka.

Dva krvava ljeta odsad (pretpostavljam) moraćemo ponijeti

kvarno breme i prokletstvo pobjede.

Moraćemo držati polovinu Zemlje: razboljet ćemo se od gađenja nad samim sobom,

i zamrzit će nas i prijatelj i neprijatelj – ili ju pustiti, i propasti

zajedno s njom. To je breme

Za koje nismo podesni. Mi nismo kao Rimljani i Britanci – prirodni

vladari svijeta,

Siledžije po instinktu – ali ćemo ga morati nositi. Onaj ko je poljubio Sudbinu u usta, i ugasio lampu – mora leći s njom.

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 12. mart 2021.

TAKO DALEKO

Onkraj svijetlih crteža su

Mračniji prostori, gdje mala

Maglena gnijezda zvijezda

Ko da u zraku su plutala.

Ona nemaju svoja imena:

U noći, samim, van, ljudima

Što traže voćstvo il užitak,

Nikad ne ide pogled k njima,

Jer tako neuhvatljiv prah bi

Razjasniti malo šta mogo:

Mnogo manje znan je no neznan

Dalje je nego bliže - mnogo.

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 8. mart 2021.

POENTA

Ne! Revolucija ti nikad na um ne pade! Jer i

radnička djeca sa Sjevera što školu nisu nikad

završila – ko komičari su, ili ko bokseri,

il dobitnici na klađenju, izbjegli tegoban rad.

Bez sreće, bez stasa, suviše stidljiv inače

za šalu, gotovo trosedmičnu platu si bio

skrpio da kupiš ukulele, pokvaren i odbačen,

i dva si akorda, G i A, jedino naučio.

Zato zaplakah kad čuh George Formbyja. Uvijek

pitao sam se za šta je stvar koju sačuva, i u trenu

ovom znam da je to trzalica, čuvao si je

u svojoj tajnoj ladici za kurtone, skrivenu.

Na dan tvoje kremacije, što propustih je, vidjeh kako

starac prebire na ukuleleu koji nećeš svirati

nikad, sa kapom u koju pljušti sitniš. Sa šakom

u kojoj novčić je stisnut, ja, tvoj sin, oči odvratih.

Tony Harrison (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 5. mart 2021.

PLATON JE REKAO...

platon mu je

rekao: ne može

u to vjerovati (isus

mu je rekao; nije

htio vjerovati

u to) lao

tsze

mu je sigurno

rekao, i uopšte

(da

gospođo)

sherman;

pa čak

(vjeruj

ili ne) ti si

mu rekao: ja sam

mu rekao; mi smo mu rekli

(nije vjerovao, ne

gospodine) uzeo je to

japoniziran komadić

nadzemne željeznice sa

stare šeste

avenije

na vrh svoje glave: da mu

kaže

Edward Estlin Cummings (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. mart 2021.

JASTREB NA GRANI

Sjedim na vrhu drveta, očiju zatvorenih.

Nedjelovanje – nema lažnog sna

Između moje kukaste glave i kukastih nogu:

Ili u snu vježbam savršena ubistva i jedem.

Pogodnost visokih stabala!

Uzgon vazduha i sunčev zrak

Prednost su za mene;

A zemljino je lice gore okrenuto za moju inspekciju.

Moje noge su čvrsto obujmile hrapavu koru.

Trebalo je sve Stvaranje

Da bi se proizvela moja noga, moje svako pero:

Sad ja držim Stvaranje u svojoj nozi

Ili uzletim – i sve to vrtim polako –

Ubijam gdje mi se prohtije jer je sve to moje.

Nema mudrovanja u mom tijelu:

Moji maniri su otkidanje glava –

Dodjeljivanje smrti.

Jer jedina staza mog leta je pravo

Kroz kosti živih.

Mom pravu ne treba nikakav argument:

Sunce je iza mene.

Ništa se ne promijeni od kad sam nastao.

Moje oko ne dopušta nikakvu promjenu.

Stvari ću ovako održavati.

Ted Hughes (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 26. februar 2021.

CIPELE

Izuj tu cipelu.

Posljednji dječiji broj.

Na ljepilu uputstvo

podrugljivo sitnim slovima,

morat ćeš ga ti pročitati.

Sagnuti

nad blatnjavom mokrom cipelom.

Ribamo površinu gume,

puštamo da se u pukotini odvija hemijski proces.

Shvati,

da su i naša tijela od kisika i ugljika

pradavnih zvijezda.

Dalekih, usamljenih zvijezda.

Govoriš o majci.

Pritisni prstom čvor

zalijepljeni đon stegnut ćemo pertlama.

Urnebesna noć,

ludo svezana cipela.

Posljednji dječiji broj.

Petr Hruška (preveo Adin Ljuca), 22. februar 2021.

CESTA ZA TOOME

Rano jednog jutra sreo sam blindirana kola

U koloni, ćurlikaju u vožnji na moćnim im točkovima,

Svi kamuflirani s otkinutim johinim granama,

I vojnicima što stoje u kupolama sa slušalicama na glavi.

Koliko su se dugo približavali mojim cestama

Kao da su njihove? Cijeli kraj je spavao.

Imao sam pravo prolaza, polja, stoku na čuvanju,

Traktore s paukom za sijeno u otvorenim hambarima,

Silose, mjerače rasta žita, mokre crijepove od škriljca, zelene i crvene

Krovove poljskih zahoda. Kome da otrčim i javim

Od svih onih sa stražnjima vratima nezaključanim

Za nosioca loših vijesti, onog što ih pohodi u sitne sate

I kog, jer ga očekuju, možda drže na odstojanju?

Sijači sjemena, podizači grobnih kamenova...

O vozači bojnih kola, iznad vaših uspavanih topova,

On još ovdje stoji drhtav dok prolazite,

Vidljivi, nesrušeni omfalos.

Seamus Heaney (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 19. februar 2021.

ŠTA ONI ŽELE

Valjeho koji piše o

samoći dok umire

od gladi;

Van Gogovo uvo što ga je odbila

kurva;

Rembo koji bježi u Afriku

da traži zlato i nađe

neizlječivi slučaj sifilisa;

Betoven koji je ogluvio;

Paund koga su ulicama vukli

u kavezu;

Čaterton koji uzima otrov za pacove;

Hemingvejev mozak koji kaplje

u sok od naranče;

Paskal koji reže ručne zglobove

u kadi;

Arto zatvoren s ludacima;

Dostojevski koji stoji pred zidom;

Krejn što skače u brodski propeler;

Lorka koga na cesti strijeljaju španski

vojnici;

Berimen koji skače s mosta;

Barouz što puca u svoju ženu;

Mejler što bode nožem svoju;

– to je ono što oni žele:

prokletu predstavu

osvijetljenu oglasnu ploču

u sred pakla.

to je ono što oni žele,

to mnoštvo

tupih

mutavih

sigurnih

turobnih

obožavalaca

karnevala.

Charles Bukowski (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. februar 2021.

PRIMORSKI KRAJOLIK

Ovaj božanstveni pejsaž s bijelim čapljama

uzvišenim kao anđeli,

što lete visoko koliko žele i daleko koliko žele postrance

u redovima i redovima besprijekornih odraza;

cijela oblast, od najviše čaplje

sve dolje do bestežinskog mangrovog otoka

sa blještavim zelenilom listova uredno orubljenim ptičjim izmetom

kao iluminacije u srebru,

i sve dolje do sugestivno gotičkih lukova mangrovogkorijenja

i lijepog grašak-zelenog vodenog pašnjaka u pozadini

gdje povremeno riba iskoči, kao divlji cvijet

u ukrasnoj pjeni nad pjenama;

Ovaj Raphaelov crtež za tapiseriju za Papu:

zaista izgleda kao raj.

Ali skeletni svjetionik što stoji tu

u crnoj i bijeloj svećeničkoj halji,

uznemiren sav, misli da zna bolje.

On misli da pakao bjesni ispod njegovih stopala od željeza,

da je zato plitka voda tako topla,

i zna da nebo nije takvo kao ovo.

Raj nije kao letenje ili plivanje

nego ima neke veze s crnilom i jakim blještavilom,

a kad padne mrak on će se sjetiti nečeg

oštro sročenog da kaže na tu temu.

Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 12. februar 2021.

PJESMA

Volio bih da si ovdje, draga,

volio bih da si ovdje.

Volio bih da sjediš na sofi

i ja da sjedim blizu.

Maramica bi mogla biti tvoja,

Suza bi mogla biti moja, na putu k bradi.

Mada bi to moglo, naravno, biti

i obrnuto.

Volio bih da si ovdje, draga,

volio bih da si ovdje.

Volio bih da smo u mom autu,

i da ti mijenjaš brzinu.

Našli bismo se drugdje,

na nepoznatoj obali.

Ili bi se zaputili

tamo gdje bjesmo prije.

Volio bih da si ovdje, draga,

volio bih da si ovdje.

Volio bih da ne znam astronomiju

kad se zvijezde pojavljuju,

kad mjesec klizi nad vodom

koja uzdiše i pomjera se u svom snu.

Volio bih da je jedan novčić još dovoljan

da nazovem tvoj broj.

Volio bih da si ovdje, draga,

u ovoj hemisferi,

dok sjedim na trijemu

i pijuckam pivo.

Veče je, sunce zalazi;

dječaci galame i galebovi kriče.

Kakva je svrha zaboravljanja

kad mu slijedi umiranje?

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 8. februar 2021.

KAPETAN LOWELL

1887-1950

U mom okruženju nije bilo nepoželjnih, ni djevojaka,

kada sam bio u Mattapoisettu dječakom –

jedino Majka, još kći svog Oca, glas

njen još je bio naelektrisan väs

histeričnom panikom neudatih,

kad iz Napoleonove knjige stane mi čitati.

Na naslovnoj strani Lujza Marija

Habzburg dugoga nosa, čija

bostonska stidljivost iskrena bješe

dok puzala je pred Bonapartom što pupak češe

i naglo guta hranu - visok tek kao ja u sedmoj godini!

A ja sam bio maničan i nakostriješen,

kukavno u potkrovlju se skrivao

i dvjesta francuskih generala po imenu sam znao,

od A do V – od Augereau do Vandamme.

Drogirao bih se u san da utonem

brojeći ko ovce neizgovorivosti ove.

Imati pomorskog oficira

za Oca ne bješe nešto što bi se dilj kolonije

ljetnje u "Mattu" razglašavalo. Inače,

on uopšte "ozbiljan" bio nije,

na terenu za golf kad se pojavi,

noseći bijele i loše skrojene hlače

mornarske, u Pearl Harboru ih kupio

u komisionu, i od serža sako plavi...

i da pogodi rupu četiri puta palicom je bïo.

"Bob", rekli su, "golf je igra koju bi zaista

trebao znati da igraš, ako ju uopšte igraš."

Kao "pomorca" otpisati su ga dali,

da mu je sport jedrenje prirodno su pretpostavljali.

Jadni Otac, inženjerstvo naobrazba mu bijaše!

Veseo i ustrašen,

u jaht klubu nedjeljom među morskim vukovima, dio

toga društva nikada nije bio.

"Sidra su dignuta", u kadi Tatica je grmio,

"Sidra su dignuta",

od Braće Lever kad ponuđena mu je plata

od one koju je davala Mornarica veća dva puta.

Gnjavio sam ga da mi dâ svoj paradni mač i širit zlatan,

i bio zgađen jer Majka, sa novim krunama

na zubima, bješe ponovo rođena u četrdesetoj. Uz brzinu

mornarsku Otac je napustio Mornaricu i namah

prenio na Majku svoju je imovinu.

Uskoro je otpušten. Godinama otada

"Sidra su dignuta" u kadi još pjevušiti je znao –

i brža bi kola kupio kada

god napusti neki posao.

Očev posljednji poslodavac

bio je Scudder, Stevens i Clark, investicijski savjetnici,

a on je bio svoj jedini klijent.

Dok se majka vukla u krevet sama,

čitala Menningera,

sve ispunjenija sumnjama,

on je postao prkosan.

Iz noći u noć,

à la clarté déserte de sa lampe,

svoj šiber od bjelokosti iz Annapolisa je vukao

preko bloka sa grafikonima –

špekulacije sitnog kockara! Za tri je godine

šezdeset hiljada dolara utukao.

Otac, što smiješio se

na sve, nekoć je bio dovoljno uspješan da se izgubi

u gomili Bostonaca iz vladajuće klase.

Još 1928,

posjedovao je kuću s novim grijanjem na lož ulje

koju je preuredio arhitekt

iz Škole Svetog Marka . . . njezin glavni efekt

bila je primaća soba, "na istoj geografskoj dužini kao Versaj",

sa hrapavim, zrnastim stropom, plavim kao more.

Kad napunio je devetnaestu,

najmlađi zastavnik u svojoj klasi,

bio je "najstariji" na topovnjači na Jangceu.

Robert Lowell (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 5. februar 2021.

ŽENSKI RAD

Moram o djeci skrbiti

Odjeću krpiti

I patos brisati

I hranu kupiti

Pile ispeći zatim

I bebu previti

Moram nahraniti gosta

Neoplijevljen vrt ne osta

Moram košulje glačati

Dječicu oblačiti

Konzervu otvoriti

Ta izba čista mora biti

A onda bolesne pregledati

I pamuk brati.

Osvijetli me, sunce,

Na mene, kišo, padaj

Padajte blago, kapi rose,

Ohladite mi čelo sada.

Olujo, otpuhni me odavde

Svojim najžešćim vjetrom

Daj da zaplovim nebom

Dok se ponovo ne odmorim.

Padajte lagano, pahuljice,

I pokrijte me studenim

Ledenim bijelim cjelovima

Večeras dajte odmor meni.

Sunce, kiša, luk nebeski

Planina, okeani, list i kam

Blist zvijezda, sjaj lune, samo

Vas mogu svojim da nazivam.

Maya Angelou (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. februar 2021.

MAJKO, MEĐ KANTAMA ZA SMEĆE

Majko, međ kantama za smeće i gnojem

Ja osjećam mjeru čovječnosti svoje,

Zov prisustva božjeg, sigurna sam: u tim

Kantama, u gnoju, mačjoj igri, ćutim

Božije prisustvo, znam tamo ide li

Po sigurnom putu. Majko, šta ti veliš?

I ja prisustvo Mu ćutim istodobno

U metli u ruci, paučini sobnoj,

No najviše od sveg u muku groba je.

Misao što našoj nadi oblik daje

Ako je tek prazna stvar, iza šta li je? –

Tašt um što se buni, jer neće da mrije.

I u umišljenoj glavi je hvastanje

Ta miso što grdi sve ispitivanje.

Kad je kaže, tad je najlakoumnije

Biće. I dalje ću, majko, mnit ko prije,

To je mudro, mislim, i tebi činiti,

Zar sumnjat u ludost ljudsku u stvaranju

Boga?

Ko si ti?

Stevie Smith (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. januar 2021.

KAD SAM OTIŠAO U KINO

Kad sam otišao u kino i vidio sva ona crno-bijela

osjećanja koja niko nije osjećao,

i čuo publiku kako uzdiše i jeca od svih onih

emocija koje niko od njih nije osjećao,

I vidio ih kako se miluju sa sve većom strašću koju niko

od njih ni za tren nije osjećao,

i opazio kako stenju od poljubaca u gro planu, crno-

bijelih poljubaca koji nisu mogli biti osjećani,

Bješe to kao da sam na nebu, koje zacijelo ima bijelu

atmosferu

u kojoj su sjenke ljudi, čistih ličnosti,

date crno-bijelo i koje se kreću

u jednolikoj ekstazi, krajnje neosjećanoj,

i nebeskoj.

David Herbert Lawrence (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 25. januar 2021.

DOLAZAK

Jutro, staklene dveri, odbljeskuju

Zlatna imena novoga grada,

Čije bijele police i kupole putuju

Sporim nebom po cijeli dan.

Prispijevam ovdje da ostanem;

I jata prozora se otvaraju

I zavjese izlijeću kao golubovi

I prošlost se suši na vjetru.

A sada da legnem, ispod

Razgranatoga ravnodušja,

Odgurnem lica kao novčiće

Dolje u zaumlje,

Nađem glasove iskovane za

Argo automobilskih truba,

I pustim da zbrkane kuće

Zadrže svoje zbijene živote za se.

Jer to što nepoznat sam

Čini se vrstom nevinosti.

Dovoljno brzo ću da je ranim:

Daj mi da dotle dišem

Njegov mliječno-zračni Eden,

Dok ga ne uzapti moj vlastiti život –

Što sporo pada; crnim velom zastrt; krađa,

Stil umiranja samo.

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 22. januar 2021.

RIBE

Kitovi su ti koji satjeruju

male ribe u fjordove.

Vidio sam ih četrdeset ili

pedeset u vodi jednom prilikom.

Bio sam u malom čamcu

dok je na sve strane voda

ključala odozdo

od njihovog plivanja.

Buka haringi se može čuti

s udaljenosti od gotovo milju.

Toliko su zbijene u vodi, one,

ne možeš zamočiti veslo.

Sâmo srebro!

Ljudi viču sa stijena

ili pušu u rogove

da ribari siđu

na obalu

do svojih čamaca i mreža

da nešto uhvate.

I svi ti milioni riba moraju se

uhvatiti, jedna po jedna, rukom.

Žene i djeca izvuku

prstima mali komad

pod vratom

tako da slana voda uđe unutra.

Vidio sam na hiljade bačvi

prepunih riba na obali.

Zimi postavljaju vertikalne mreže

za bakalar. Stotine ih se ulovi

svake noći.

Ujutro ljudi uvlače mreže skupa

s ribama u čamce.

Bakalari tako veliki – vidio sam –

da kad je neki čovjek digao jednog

iznad glave

rep mu se vukao po zemlji.

Sardine, skuše, srdele – sve.

A u rijekama, pastrmka i losos.

Vidio sam mrežu postavljenu

u podnožju vodopada a ujutro je

u njoj bilo šezdeset pastrmki.

Ali pretpostavljam da danas

u Norveškoj nema takvih riba.

Na Lofotskom otočju –

do svoje dvanaeste godine.

Ni drveta ni žbuna na njima.

Ali ljeti

kad sunce nikad ne zalazi

trava je viša nego ovdje.

Sunce kruži horizontom.

Između dvanaest i jedan u noći

ono je vrlo nisko, blizu mora,

ka sjeveru. Zatim se

diže malo, polako, do sredine

dana, a onda opet zalazi

i tako tri mjeseca, isprva idući

uvis a zatim niže,

dok ne nestane –

Zimi snijeg je često dubok

kao do plafona ove sobe.

Ako odete tamo vidjećete

mnogo Engleza,

kraj vodopada i na mostovima,

kako ribare, ribare.

Oni će tamo stajati satima

da ulove ribu.

Blizu obale

gdje je voda oko dvadeset stopa

možete vidjeti velike iverke

na pijesku. Oni imaju crvene

pjege sa strana. Ljudi dolaze

u čamcima i probadaju ih

dugačkim šiljatim motkama.

Jeste li vidjeli kako Šveđani piju čaj?

Ovako, iz tacne. Pušu u nju

i stalno ju okreću: ovako.

Visoki, suhi,

spuštenih nosova, tamnih podočnjaka,

sporoga glasa i s osmijehom:

Vidio sam dječake kako stoje

na mjestu gdje je potok uzak

s nogom na svakoj strani na dva kamena

i hvataju pastrmke dok prolaze.

Drže ih na poseban način,

Za škrge, ovako. Dugi prsti

u lûku poput čaklji.

Potom nestrpljiva tišina

dok jedan čovjek ne reče:

Englezi su veliki sportaši.

U zimskim odmaralištima

gdje sam boravio

oni bi prvi ustajali ujutro, prvi

iznosili skije.

Jednom sam vidio mladog Engleza

vrijednog sedamdeset miliona funti –

Ne poznajete sjever.

i možda ćete vidjeti huldra

s velikim repom

svu plavu, od noći,

i nekke, pola čovjek pola riba.

Kad vide jedno od njih

znaju da će neki brod nestati.

William Carlos Williams (preveo Omer Hadžiselimović), 18. januar 2021.

ZATVORENICI

Premda cesta skrenu na kraju

ka običnim vratima smrti,

i mi tu kucamo, pripravni

ući, i otvaraju se

lako za nas,

ipak,

za cijelog bogovijetnog puta

mi išli smo u lancima,

hranjeni jabukama spoznaje

jetkim i punim crva.

Kušamo drugu hranu koju nam

život, poput milosrdne seoske cure,

pruža dok prolazimo –

ali su nam usta stegnuta,

mrlja pepela na jeziku.

Nije radost ono što smo izgubili –

veliki požar, on bukti

u mraku ili sija kad hoće.

Ono što je nestalo

jest obična sreća,

skromni hljeb koji smo mogli jesti

sa starom jabukom spoznanja.

Ta stara jabuka – mučila bi nas ponekad,

ali bila je tvrda, opora,

ponekad prijatna.

Pepelna jubuka tih dana

rasla je na otrovnom tlu. Mi smo zatvorenici

i moramo jesti

naše sljedovanje. Cijelom

bogovijetnom cestom

u lancima, čak ako, nakon svega,

dođemo do

običnih vrata smrti, dok se vrijeme

smiješi svojim običnim

davnašnjim smiješkom.

Denise Levertov (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. januar 2021.

MOJA SLATKA STARA ITAKODALJE

moja slatka stara i takodalje

tetka lucy u vrijeme nedavnog

rata mogla je i šta

više govorila vam je tačno

zašto se svak

borio,

moja sestra

izabela napravila je stotine

stotine) čarapa da se ne

pominju košulje buhootporne grijače ušiju

itakodalje štitnike zglobova itakodalje, moja

mati se nadala da ću

umrijeti i takodalje

hrabro naravno moj otac je običavao

dok ne promukne govoriti da je to

povlastica i kad bi samo on

mogao dočim ja

sâm itakodalje ležao sam mirno

u dubokom blatu i

takodalje

(sanjajući

tako dalje, o

Tvome osmijehu koljenima i tvojim Itakodalje)

Edward Estlin Cummings (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 11. januar 2021.

KREMIRANJE

Tako je, kada ga čuje da čisti grlo svakih

nekoliko sekundi, svjesna da ono što hoće da skine

jeste smrt s uma; sljedeći napad. Jaki

strah da on ne umre trese ruke njezine.

To joj je od stroja za peglanje. Skroz ga rastavi. Bio

sad joj je nepotreban jer je sa pazusima završio.

Zahvat odstraga koji nemoj otići veli

kroz biceps steže sve dok prsti se ne spojiše.

Dole ispod njegov, tatin, i tate njegova život se sveli

na jednu ogromnu noćnu smjenu, zbijeni i previše.

Zadržava smrt kako flegma zadržati se ima

u društvu, zgrudvana na jeziku. Kad je ostavljen sam

s posljednjom vatrom na ugalj u prostoru bez dima,

on svoju hladnu lopticu hrače u najsvjetliji plam,

suviše izvježban, suviše ohol da promašuje.

Iza vrata, kako šišti vruće ugljevlje ona čuje.

Tony Harrison (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 8. januar 2021.

MOTIV ZA METAFORU

Dopada vam se ispod drveća u jesen,

Jer sve je napola mrtvo.

Vjetar se miče poput bogalja među lišćem,

I ponavlja riječi značenja lišene.

Na isti način, bili ste sretni u proljeće,

S polu bojama četvrt-stvari,

Maličak vedrijim nebom, ganutljivim oblacima,

Jednom jedinom pticom, mutnim mjesecom –

Mutnim mjesecom što obasjava mutni svijet

Stvari koje nikada neće biti posve izražene,

Gdje vi sami nikada niste bili posve vi sami,

I niste htjeli biti, niti imali biti.

Želeći ushićenje mijena:

Motiv za metaforu, koji se smanjuje

Pod težinom prvotnog podneva,

A B C bića,

Ružičast spokoj, čekić

Crven i plav, tvrdi zvuk –

Čelik protiv nagovještaja – britki bljesak,

Vitalno, oholo, kobno, dominantno X.

Wallace Stevens (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 4. januar 2021.

NOVA GODINA NA DARTMOORU

Ovo sve novo ti je: svaka mala drečava
Prepreka staklom umotana i čudnovata,
Ljeska se i zvekeće u svetačkom falsetu. Jedino

Ne znaš kako da objasniš iznenadnu klizavost,
Ta slijepa, bijela, strašna, nepristupačna strmina.
Njome se ne možeš uspeti riječima koje znaš.
Neće te popeti ni slon ni točak ili cipela.
Došli smo tek da gledamo. Odveć si mlada
Da bi željela svijet u staklenom šeširu.

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. januar 2021.

Published 2019

Published 2018

Published 2017

Published 2016

Published 2019

Published 2018

Published 2017

Published 2016

Amela Abadžić

b

Amela Abadžić

b

BOOKS КЊИГЕ

ABOUT О НАМА

ARCHIVE AРХИВ

OMER ОМЕР

Publikovano 2020

Publikovano 2019

Publikovano 2018

Publikovano 2017

Publikovano 2016

​

​

​