OČAJ

 

Tko je on?

Željeznička pruga prema paklu?

Što lomi se ko krhki namještaj?

Nada što iznenada preplavljuje zahodsku jamu?

Ljubav koja silazi niz odvodnu cijev kao ispljuvak?

Ljubav koja je rekla zauvijek, zauvijek

i onda te pregazi kao kamion?

Jesi li molitva koja uplovi u radio reklamu?

Očaju,

Ne sviđaš mi se previše.

Nisi u tonu s mojom odjećom ni mojim cigaretama.

Zašto si se smjestio ovdje velik poput tenka,

ciljajući u jednu polovinu života?

Zar nisi mogao otići i uploviti u drvo

umjesto da se smjestiš ovdje u moje korijene,

istiskujući me iz života koji sam vodila

kad je on bio moja utroba tako dugo?

 

U redu!

Povest ću te na putovanje

gdje toliko godina

ruke su moje bile bez riječi.

​

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. maj 2023.

 

​

 

LUTAH SAM KO OBLAK U LETU

 

Lutah sam ko oblak u letu

Nad dolom i nad brdom, kada

Narcisa zlatnih hrpu, četu

Ugledao sam iznenada; 

Uz žal jezerski, u drveću

Na ćuhu plešu i trepeću.

 

Kao zvijezde koje sjaju

I trepere u Mlječnoj stazi,

Otezao se ka beskraju

Njin red što zaliv opervazi. 

Desete ih je tusuća bilo, 

Svi njišuć glavom plešu čilo.   

 

Veseljem su sjaktave vale

Što kraj njih plešu, nadmašili, 

Pjesnika moraju da razgale 

Druzi koji su tako čili;

Gledah – al ne znah blago koje

Taj prizor mi darivao je.      

 

Često dok ležim u dubokom

Nuju, il kao u praznini,                                            

Pred unutarnjim blješte okom   

A to je sreća u samštini;                                                                       

Tad u mom srcu puno ima                                                                              Slasti i pleše s narcisima. 

 

William Wordsworth (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 26. maj 2023.

 

 

 

ZASVIRAJTE ZA PLES

 

III

​

Vjerovali ste da moje kuće

bijahu od zlata i srebra

 

one su od kamena i drveta

 

kao što je moje tijelo od kosti i mesa

 

Pentti Saarikoski (preveo sa švedskog Milorad Pejić), 22 .maj 2023.

 

 

 

SASTANAK NJIH DVOJE

(Stihovi o propasti “Titanika”)

I

Duboko, sred samoća morskih,

Ispod ljudskih taština svih,

I Gordosti Žića koje nju smisli, počinak tih.

​

II

Od čelik-soba, nekoć s lomačama 

Salamanderskog njenog plama,      

Hladne struje tvore ritmične lire plimama.
 

III
Preko zrcala – bjehu tu da služe   

Odrazu imućnih, i što duže – 

Crv morski groteskan, klizav, tup, ravnodušan, puže.

 

IV

Dragulji –  bješe s radošću brušen

Svaki, za zanos čulne duše – 

Sada blješte mutno, crno i slijepo sred tmuše.

 

V
Nejasne mjesecooke eno

Ribe zure u pozlaćeno

Sve, pitajuć se: ”Čemu ovdje to razmetanje umišljeno ?”...

 

VI

I, eto, dok je nju krojila,

Stvora raskoljenoga krila,

Imanentna Volja što sve je kretala i gonila – 

 

VII

Njoj, nečeg veselo velikoga

Punoj, spremi parnjaka zloga: 

Oblik Leda, zasad debelog i odvaljenoga.

 

VIII

I dok je rasla lađa fina,

Dražest, boja joj, veličina,  

Ledeni Brijeg je rastao sred tihih mračnih daljina.

 

IX
Tuđ se on njoj, ona njemu

Činjaše, vidljiv ni po čemu   

Smrtnom oku ne bje spoj bliski u životu im kasnijemu.

 

X
Ni znak da svako stazom krenu

Podudarnom što preokrenu

Njih u sparene pole u jednom zbitiju uvišenu.

 

XI
Prelja Godina reče: “Sada!”

Što svako od njih ču, i tada

Sudar se desi, i dviju polulopti potres gadan.

 

Thomas Hardy (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 19. maj 2023.

 

 

 

ISTORIJA DVADESETOG VIJEKA, 1912

 

1912. Kapetan Robert Scott takođe

Južni pol doseže. Al on tamo dođe

nakon Amundsena. On, u led zijajući,

misli na obitelj, i u smrt će ući 

s molitvom. No led još završio nije.

“Titanic” udara u ledeni brijeg

punom brzinom i tone. Londonski Lloyd sluša

sumorni glas zvona. Tisuć petsto duša

ako ne i više, mre. Zraknimo, takođe,

Rumunjsku: Eugène Ionesco je rođen,

il Tursku i njene susjede s Balkana:

svakog za puškom svrbe oba dlana,

ali tu ideju napuštaju kada

bolje razmisle. Mir posvuda vlada. 

Već petsto kina u Londonu ima,

i otud problem s bejbisiterima.

Kod nas, Woodrow Wilson predsjednik postao,

mada više riječi no djela je dao.

Uniji, odlučni da se koriste prilikom,

bacanjem novčića prišli su New Mexico

i Arizona. Bez obzira na sve čeličane

i farme, Unija drži sad naoružane

sto hiljada ljudi. To je, glupo, bojse,

s obzirom na pet miliona ruske vojske,

četiri njemačke, il francuske: u nje

ima dovoljno da rov bude napunjen.

Na manjak opreza ovo liči nekim.

Ali SAD i Kontinet daleki

dijeli Atlantik, a godina tek je

1912. (hvaljen Gospod nek je)

i hemisfere srećom još su slabe

za danas popularnu igru Kain-Abel.

 

Čovjek godine je visok i nizak. Sad

bezimen, i treba da ostane

bezimen, jer kvari naš slobodni pad 

koristeć padobrane.

 

(Kapetan Albert Berry)

 

“Iz kuće s amrelom? S padobranom je bolje!

Kad kiši ozgo, to jest, kad ide dolje

avion a pilot neće da mre, Holandiju

kad se hoće uzeti, ili spustiti špijun

za leđa dušmana, padobran služiće.

Oh, popularniji no par cipela biće!

U blagom spustu nalik su na goluba.

Da, s neba amo ne stiže samo ljubav!”

​

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. maj 2023.

 

 

 

VRIJEME NEMIRA

 

Najbolje je, u ratu, sporu ili običnom životu punom

Osvetoljubivosti, ne uzimati strane.

Pusti da djeca i razdražljiva rulja na

ulici navija za svog konja ili podržava bukača.

 

Ali ako si primoran na to, zapamti da su dobro i

zlo obični ko zrak, i kao zrak zajednički su

zaraćenim stranama; moralno zgražanje od

kojeg govornici promuknu uglavnom je budalaština.

 

Začepi nos i nagodi se; ostani miran. Tuci se,

ako moraš; ne mrzi nikog. Čini kao što Bog čini,

Ili tragični pjesnici: oni svog čovjeka drobe a da ga ne

mrze, svog Lira ili Hitlera, a često ga spasu bez ljubavi.
 

Što se ovih svađa tiče, one su kao mjesec, povratne

i fantastične. One imaju svoju ljepotu, ali je ljepota noći bolja.

Bolje je šutjeti no praviti buku. Bolje je

odmah ubiti no udarati često. Bolje je ne

udarati.
 

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 12. maj 2023.

 

 

 

VEDEMA

 

Otkako sumnja zašla je u gradove nema

vikendom mjesta za parkiranje ni na južnom

ni na sjevernom ulazu u prašume Vedeme.

Mnogo naočala leprša pred tablom s mapama

i dvoumi između plave, žute i zelene. Ne vidim

nikakvu razliku ali ne moramo ih više sresti

jer ti i ja uzimamo uvijek stazu istačkanu crveno.

Zahtjevan to je teren za pješačenje, pun i rizika

i razočarenja, ali u dugom ljetnjem danu

nagrađuje džinovskim mravinjacima (milijarde

vjernika a nijedna religija), golim kupanjem

na Golom Jezeru, sačmom trnjina...

 

Na crvenom putu kojeg se svi klone može

da iskrsne samo službeno lice: bijela vila što,

s krunom na glavi kao sa kapom carinika,

sravnjava spiskove na raskršćima il student

na praksi što u jednoj ruci nosi kanticu farbe

a četkom u drugoj šamara pruće i štembilja

debla. I ja želim u šumi zaposlenje: da kao

hrast ili bor zadužim i na prsima, poput ordena,

nosim krvavu tačku. I izlazim iz sumraka pred

zalutale putnike koji su na plavoj, žutoj ili zelenoj

izgubili svaku nadu. Ili, ako ne vidim razliku,

da ne izađem. Propadaj svijete!

​

Milorad Pejić, 8. maj 2023.

 

 

 

SLUŠAČI

 

„Ima li koga?“ – reče Putnik, bijuć

Pod mjesečinom u vrata;

Konj mu je grizao u tišini travu 

Šumskoga tla papratna;

I izletje ponad putnikove glave 

Ptica iz tornja maloga:

A on udari drugi put u vrata:

I reče: “Ima li koga?“ 

No niko ne siđe; ne nagnu se glava

S prozora lišćem obraslih

U sive oči da mu se zagleda,

Stajaše zbunjen i tih.   

Tek mnošto sablasnih slušača, dom pusti

Što tad nastavalo je,

Taj glas iz svijeta ljudi osluškuje

U miru mjesečine stojeć: 

U sjanju joj se stišću sred stuba tamnih

Što idu niz prazan trijem,

Slušaju u zraku potresenom poziv

Putnika najsamotnijeg.   

Srcem im čudnost ćuti, ko odgovor   

Na krike mu – šutnju njinu,  

Konj je, pod nebom zvjezdanim i lisnim,

Pasao tamnu tratinu.

I odjednom lupi u vrata, čak jače,

Iz glave dignute zamnije:

“Recite im da dođoh, da ne odgovori

Niko, da održah riječ“.

Ni najmanje kretnje među slušačima,

Prem svake riječi jeka

Kroz sjenovitost tihe kuće prođe

Od jedinog budnog čovjeka:

Da, čuli su mu nogu na stremenu,

I zvuk željeza po kamu,

I kako tišina meko natrag linu  

Kad zamriješe kopita mu.

 

Walter de la Mare (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 5. maj 2023.

 

 

 

SPJEVANO NA VESTMINSTERSKOM MOSTU

 

Ništa ljepše zemlja ne vidje nikada:

Samo tupa duša prošla bi kraj toga      

U svom veličanstvu tako dirljivoga

Prizora: ko halju, taj grad nosi sada

 

Prelest jutra: tihi i nagi kupole  

Brodovi, hramovi, kule, pozorišta,

K poljima i k nebu otvoreni; blista

I sja sve u zraku bez dima iole.

 

Ne vidjeh da ljepše prvim sjajem pada           

Sunce po stijeni, brijegu il dolji.

Ne vidjeh, ne ćutjeh mir dublji nikada.        

 

Rijeka klizi prema svojoj blagoj volji.  

Bože! Čak i kuće usnule se čine.

To moćno srce je cijelo od tišine.

 

William Wordsworth (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. maj 2023.

 

 

 

TANDRČE ZAPREGA PO KAMENJU

 

Prošla je noć, proći će i san

Pojavljuje se u zoru

Davno prebivalište u davnoj magli

Tandrče zaprega po kamenju

Iza žbunja blista rijeka 

Drvo istresa lišće u vodu

Jastreb lunjak leti za plijenom

 

Ivan Wernisch (preveo sa češkog Adin Ljuca), 28. april 2023.

 

 

 

PODIUM ZA PLES U PLANINI

​

XXVI

​

Na Dan Svetog Stefana

sjedim u kuhinji kod ljudi

pijem pivo i slušam jezik

koji se sastoji od njihovih slučajeva,

njihovih sjećanja

i postajem bespomoćan, kažem nešto

ali to padne iz mojih usta na pod

kao potkova

 

Pentti Saarikoski (preveo sa švedskog Milorad Pejić), 24. april 2023.

 

 

 

TRAFIKA 

 

        „Imaš li vijesti o Elviru?“, pitala me je Refka kad sam ušla u trafiku.                Odmahnula sam glavom. Nisam mogla iz sebe da iscijedim ni tako kratku riječ kao što je „Ne!“

        Refka prodaje raznu siću, sve do čega može doći i što se može prodati u ova ratna vremena. Šutke sam sjela pored nje. Nije mi se pričalo. Došla sam kod nje samo da ne budem sama. Ni ona nije znala šta bi rekla pa je šutila. A onda se pojavio prolaznik i nageo se na prozorčić:

        „Hoćeš kupit cigaru?“, upitao je Refku.

        „Pošto?“

        „Dvije marke.“

        „Neću.“

        Švercer je produžio. Refka me je pogledala, zamislila se i dreknula kroz prozorčić:

        „Heej! Vrati se.“

        Kad se tip vratio kupila je dvije cigarete za četiri marke.

        Marke su bile njemačke. Cigarete su bile hrvatske. Trafika je bila Refkina. Elvir je moj mlađi brat. Devetnaest mu je godina. U logoru je.

        Sjedile smo šutke u trafici i pušile.

​

Adin Ljuca, 21. april 2023.

 

 

 

LAĐA SMRTI

 

I  
 

Sada je jesen i padanje plodova 
i dugo putovanje prema zaboravu.

 

Jabuke padaju kao velike kaplje rose 
da sebi probiju izlaz iz samih sebe. 

 

I vrijeme je poći, zbogom reći

samome sebi, i naći izlaz

iz palog sebstva. 

 

II  
 
Jesi li sagradio svoju lađu smrti, o jesi li?

O sagradi svoju lađu smrti, jer trebaće ti.  

 

Blizu je oštri mraz kad će jabuke padati

Muklo, kao grmljava, na otvrdnulu zemlju.

 

I smrt je u vazduhu kao miris pepela!

Ah! Zar je ne možeš nanjušiti?

I u otučenom tijelu, ustrašena duša

otkriva sebe skrvčenu kako se trza od studi   

što puše u nju kroz rupe. 
                                                                                                                          III  
 

Može li čovjek konačno rješenje postići 

Golim nožem?

 

Bodežima, noževima, mecima, čovjek može

probiti ili razbiti izlaz iz svog života; 
ali je li to konačno rješenje, O recite mi, je li?  

 

To sigurno nije! Jer zar može ubijstvo, ma i samoubijstvo,

ikad konačno rješenje biti? 

 

IV  
 
O sad govorimo o spokoju koji znamo,

koji možemo znati, dubokom i divnom spokoju

jakoga srca u miru! 

 

Kako možemo taj, svoj vlastiti spokoj, doseći?   

 

V  
 

Sagradi onda lađu smrti, jer moraš

Na daleko putovanje, u zaborav.  

 

I umri smrću, dugom i bolnom smrću
što leži između starog sebstva i novog. 

 

Već su naša tijela opala, otučena, opasno otučena,

već naše duše cure kroz izlaz 
okrutne prsline. 

 

Već crne i beskrajne vode skončanja 
isplakuj nutrinu kroz pukotine naših rana,       

već je poplava iznad nas. 

 

Oh sagradi svoju lađu smrti, svoju malu arku 
i opskrbi je hranom, kolačićima, i vinom

za mračni bijeg niz zaborav.  

 

VI  
 

Postupno mre tijelo, i bojažljivoj duši

voda odnosi uporište kako se tamna poplava diže.

 

Mi mremo, mi mremo, svi mi mremo,
i ništa neće zadržati smrt-poplavu što raste u nama

i uskoro će se dići na svijet, na vanjski svijet.

 

Mi mremo, mremo, postupno naša tijela mriju

i naša snaga napušta nas,

I naša duša skutrila se u crnoj kiši nad poplavom,

skutrila se na posljednjoj grani drveta našeg života.
 

VII  
 
Mi mremo, mi mremo, a sve što možemo  
sad jeste voljno mrijeti, i sagraditi lađu                        

smrti da nosi dušu na najduže putovanje.  

 

Malu lađu sa veslima i hranom 
i malim zdjelama, i svom opremom

prikladnom i pripravnom za dušu što odlazi.

 

Sad porini malu lađu, sad kad tijelo mre

i život odlazi, i otisni krhku dušu  
u krhkoj lađi hrabrosti, u arki vjere

s njenom zalihom hrane i malim šerpama za kuhanje

i odjećom za presvlaku,

preko crne pustinje potopa,

preko voda skončanja,

preko mora smrti, gdje još jedrimo

 u mraku, jer ne znamo smjer, i nemamo luke.

 

Nema ni jedne luke, nema se kud otići

samo sve dublja crnina stamnjuje se još

crnja ponad poplavne tamnine bez zvuka i

žubora sjedinjene s mrakom, gore i dolje

i sa strana krajnji mrak, tako da nema više ni jednog

pravca i mala lađa je tu; no, ona je nestala.

Ona je nevidljiva, jer nema ničeg prema

čemu je možeš vidjeti.
Ona je nestala! nestala! a ipak 

negdje ona postoji.

Nigdje!

 

VIII  
 
I sve je nestalo, tijelo je otišlo                                                                                                       

potpuno dolje, nestalo, posve nestalo.
Gornja tama je gusta kao i ona donja,

između je mala lađa nestala

To je skončanje, to je zaborav. 

 

IX  
 
Pa ipak, iz vječnosti se nit jedna
izdvaja na crnome,

vodoravna nit

što malo se dimi bljedilom na tamnome.

 

Je li to opsjena? ili se bljedilo dimi  
pomalo uvis?

Ah, stani, stani, jer to je osvit

okrutni osvit povratka života

iz zaborava. 

 

Stani, stani, mala lađa 
pluta pod mrtvačkom pepelnom sivoćom

osvitnog potopa.

 

Čekaj, čekaj, ipak, jedan mlaz žutila,

I čudnovat, o prozebla iscrpljena dušo, jedan mlaz rumen 

Jedan mlaz rumen, i sve kreće iznova.  

 

X  
 

Poplava opada, i tijelo, ko isrcpljena morska školjka,

izranja čudno i divno.

I mala lađa leti doma, posrćući i greznući

u ružičastu poplavu,   
i krhka duša izlazi iz nje, u dom ponovo

puneći srce mirom. 

Njiše se srce obnovljeno mirom

Čak zaborava.

Savršeno jasno:

Obnovljeno mirom zaborava 

 

Oh sagradi lađu smrti. Oh sagradi ju!

Jer će ti trebati.

Jer putovanje u zaborav čeka te!  

 

David Herbert Lawrence (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. april 2023.

 

 

 

TVOJA POSLJEDNJA VOŽNJA

 

Ovuda si se vratila, putem kroz vrijes,

I ispred vidjela svjetla gradića toga

Što ti obasjaše lice po kom se znalo nije

Da će sedmicu potom biti lice mrtvoga,

I zborila o čari svijetlog vidika

Koji na tebe neće sijati više nikad.

 

I sa lijeve strane prošla si kraj mjesta

Gdje ćeš osam dana kasnije ležati,

A o tebi će zboriti ko o nekom ko nesta;

Gledala si ga okom nemarnim, ko da ti

Tuđe je, mada, zasvagda, u brze dane,

Pod njegovim ćeš drvetom da staneš.

 

S tobom se nisam vozio... No nema nade

Da bih, uza te da sam sjedio te večeri,

Vidio kako lice koje gledam imade

Izraz končine, u tom sijanju što treperi,

Ni pročitao da piše na licu tvome:

“Odavde ću uskoro počivalištu svome;

 

Tad ću ti možda nedostajati. No znati

Neću koliko puta tu ćeš me posjetiti,

Il na šta misliš, il da li ikada ti

Odlaziš tamo. I neće briga me biti.

Ukoriš li me, neću na to da se okrećem,

Čak ni tvoje hvale više mi trebat neće.”

 

Istina: znat nećeš. I to ti neće smetat.

Ali, hoću li zbog tog uvažavati manje?

Drag duše, vidje li da me kad, prošlih ljeta,

Misao “Koja korist” znala mnogo da gane?

No ljubav, hvala, ravnodušnost i ukor da je

Za tobom –  činjenica ta, zbilja, ista ostaje.

 

Thomas Hardy (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 14. april 2023.

 

 

 

REDOVI ISPISANI NA PEHARU NAČINJENOM OD LUBANJE

 

Ne boj se, ne misli da tu ne obitava

Moj duh. U meni tek lubanju vidiš,

Iz koje, za razliku od živućih glava,

Šta god isteklo, glupošću ne postidi.  

 

Živio sam, volio, pjančio kao i ti;

Umro: nek da zemlja mir mojim kostima,

Natoči – ti me ne možeš uvrijediti,

Crv gnusnije usne od tvojih ima.

 

Sadržavati sok pjenušav bolje biće

No gojiti zemnih crva porod sluzav,

I služiti ukrug, u vidu kupe, to piće

Bogova, nego jelo onom što puza. 

 

Gdje je nekad moj um, možda, sjao,

Uz pomoć drugih neka mi opet sija,

A kada naš mozak, avaj, bude nestao,

Koja je od vina zamjena otmjenja?

 

Pijanči dokle možeš: od druge rase,

Kada ti, i tvoji, kao ja, odapnete,

Iz zagrljaja zemlje možeš biti spasen

I s mrtvim pirovati i praviti sonete.

 

Što ne? Pošto u životnom danu što dug nije

Naše glave daju učinike tako hude,

Kad ih poprave crvi i glina ih ispije, 

To je sreća njihova: od koristi da budeš.

 

George Gordon, Lord Byro (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 10. april 2023.

 

 

 

ROZ  AJLMER

 

Ah, što kraljevska loza jest!  

Ah, lik božanski što je!
Što sve vrline, sva dražest!

Roz Ajlmer, sve bje tvoje!

 

Roz Ajlmer, koju oči će moć

Oplakat, nikad glednut,

Uzdaha i uspomena noć

Posvećujem ti jednu.

 

Walter Savage Landor (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 7. april 2023.

 

 

 

VRT LJUBAVI

 

U Vrt Ljubavi odoh i vidjeh

Što nisam nikad: u sredini

Sazidana kapela, gdje sam 

Znao igrat se na tratini.

 

Vrata kapele zatvorena

I “ne smiješ” piše nad njima

K vrtu ljubavi okrenuh se,

Gdje mnogo divnog cvijeća ima;

 

Vidjeh: grobova pun, kamenja

Nadgrobnog, gdje bje mjesto cvijeću,

Popovi crni kruže i trnje

Na radost mi i želje meću.

 

William Blake (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 3. april 2023.

 

 

 

LONDON, 1802

 

Tebe, o Miltone, naše doba ište!

Engleska te treba: ona se ustaja

Poput bare: oltar, mač, pero, ognjište,

Junačko bogatstvo dvoraca, odaja –  

 

Engleski svoj miraz proigraše stari:             

Unutarnju sreću. Samoživost pati

Svakog; o digni nas, opet nam se vrati,

Uljudnost, slobodu, krepost, moć podari.

 

Duša ti bje zvijezda. I zasebna stoji.  

Glas ti je zvučao ko more. Veleban

I slobodan i čist poput golog neba,

 

Na putu života, prostome, vedru si   

Pobožnost nosio, ali srcem svojim   

Ti najponiznije dužnosti iskusi.

 

Villiam Wordsworth (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 31. mart 2023.

 

 

 

AVGUST 1968

​

Ljudožder čini što ljudožder znade,

Što ljudi sasvim ne mogu da rade, 

Al van dohvata jedan mu je plijen:

Taj savladati jezik ne umije,

Na podjarmljenoj ravnici, međ njenim

Ili očajnim ili ubijenim,

Dok se šepuri – na boku mu ruke –

S usna mu liju besmislice puke.

 

Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 27. mart 2023.

 

 

 

PONESI JEDNO KUĆI DJECI

 

Kraj praznih zdjela, uz prozor bez sjenke,

Sklupčani spavaju: plitka slama.  

Bez mraka, zemlje, trave, ženke –

Daj da uzmemo jedno, mama.

 

Igračke žive nešto su novo,

No nekako se brzo troše.

Kutiju od cipela daj sa ašovom -

Mama, sahrana sad igramo se.

 

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 24. mart 2023.

 

 

 

CIGARETE I VISKI I RAZUZDANE, RAZUZDANE ŽENE

​

Možda sam rođena klečeći,

rođena kašljući na dugu zimu,

rođena očekujući poljubac milosrđa,

rođena sa strašću za brzinu,

a ipak, kako su stvari napredovale,

rano naučih o ogradama

ili o ispuštenim klistirnim isparenjima.

Do druge ili treće naučih da ne klečim,

da ništa ne očekujem, da ložim svoje vatre pod zemljom

gdje se nikom osim lutkama, savršenim i groznim,

ne može šaptati ili ih položiti da umru.

 

Sad kad sam napisala mnogo riječi

i otkrila mnoge ljubavi, za tolike mnoge,

i sve u svemu bila ono što sam uvijek bila –

žena od pretjerivanja, žara i požude,

vidim da mi je napor bio uzaludan.

Zar kad pogledam u ogledalo,

ovih dana,

ne vidim pijanog štakora kako odvraća pogled?

Ne osjećam li žudnju tako oštro

da radije umrla bih nego pogledala

u njeno lice?

 

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 20. mart 2023.

 

 

 

PJESMA BERLINSKOG ZIDA

 

        Peteru Vierecku

 

To je kuća koju sruši čovjek zvani

        Jack. Ovo je mjesto gdje dolar zgužvani

staje, i na kojem Hans je mrtav pao.

        Ovo je zid koji Ivan je digao.

 

Ovo je zid što ga Ivan diže. A da

        pokuša osjećaj krivice da svlada

sazda ga od skromnog betona i siva:

        čine se diskretne mine koje skriva.  

 

Pod tim zidom što (a) gnjavi, (b) strah hrani,

        mreže bodljikave žice su ko nanin

pribor za krpljenje (stolac njen se njiše

        još!) al je za sokne napon jak previše.

 

Lokalna zastava onkraj zida bije: 

        na  žutoj, crvenoj i crnoj plohi je

Kompas  sa Čekićem: objavljuju oni

        zbiljski proboj sna što sniše ga masoni.     

 

Tu su, u gnijezdu, na granici, straže

        da Zapad i Istok strpljivo pretraže

dvogledom; sviđaju oba im se ova

        vidika, gotovo lišena Židova.

 

Svakog što ga ovdje vidiš, misliš na njeg,

        ćutiš ga – na uzdi drži osjećanje     

za Geld, il jak poriv marksistički. I ne  

        dopušta zid da se ponovo sjedine.      

 

Ako svoje mjesto mrziš, k zidu kroči,

        uzorak svemirskog prostora suoči:

nikakvi oblici života tu dati

        nisu, a predmeti mogu tek padati.

 

Dođi tom što prezre i mir i rat, tome

        pravom ili/ili okamenome, 

što vijuga diljem tih tmurnih predjela    

        i ko tvoje puklo ogledalo djela.

 

Noću reflektori – nakon tmurnog danjeg    

        svjetla – obasjaju posvud propadanje,           

uvjeravajući: kad se neko javi

        vrištanjem, to nije zbog snova rđavih.

 

Jer sni tu zli nisu: tek vlažni od krvi

        onog tvoje vrste što napusti prvi

rampu da po volji luta; u njegovom

        mozgu smijenjeni svi sni su olovom.

 

I s obzirom na to, vrijeme bi smjelo,    

        i jedino ono, počinit zlodjelo

prolaženja tamo-amo po tom kraju:

        pješke: samo u to klatno ne pucaju. 

 

Stog to mjesto još će mjesečinu mnogu

        vidjet, dok parovi, ko žlice, na logu 

leže, bogati se šta žele pitaju,

        djevojke samice kišem se pïtaju.  

 

Dođi k zidu koji u zasjenak baci

        rimski i kineski kom lažni kutnjaci

čelik-očnjacima zavide, što sijev

        prospu kad očistiš s njih meso komšije.

 

Ptica bolji cvrkut mogla bi da daje.

        No smatraš li grešnim abortus, il da je

nadriljekarima skupima sve veće

        plaćanje, k tom zidu dođi i vidjećeš.

 

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. mart 2023.

 

 

 

KUĆI

 

Jedan telefonski poziv iscurio je u noć

i svjetlucao po selima i predgrađima.

Nakon toga zaspah zabrinut u hotelskom krevetu.

Ličio sam igli kompasa koji trkač u krosu,

sa lupajućim srcem, kroz šumu nosi.

 

Tomas Tranströmer (preveo Milorad Pejić), 13. mart 2023.

 

​

 

 

GORČIN

​

Ase ležit
Vojnik Gorčin
U zemlji svojoj
Na baštini
Tuždi

​

Žih
A smrt dozivah
Noć i dan

​

Mrava ne zgazih
U vojnike
Odoh

​

Bil sam
U pet i pet vojni
Bez štita i oklopa
E da ednom
Prestanu
Gorčine

​

Zgiboh od čudne boli

​

Ne probi me kopje
Ne ustreli strijela
Ne posječe
Sablja

​

Zgiboh od boli
Nepreboli

​

Volju
A djevu mi ugrabiše
U robje

​

Ako Kosaru sretnete
Na putevima
Gospodnjim
Molju
Skažite
Za vjernost
Moju

 

Mak Dizdar, 10. mart 2023.

 

​

 

IN MEMORIAM M.K.H., 1911-1984

 

Kad su svi drugi bili na misi

Bio sam sav njen dok smo gulili krompire.

Narušavali su tišinu, spuštani jedan za drugim

Kao lem što se slijeva s lemila:

Slabe utjehe dođoše među nas, stvari da dijelimo   

Što se blistaju u kanti čiste vode.                                           

I dalje padaju. Mali ugodni pljusci

Našeg posla oporaviće nas.

 

I dok je župnik uz njenu postelju

Revno govorio molitve za umiruće

Neki su uzvraćali a neki plakali

Sjećam se kako je glavu nagnula k mojoj,

Njen dah u mome, naši rječiti, mokri noževi –

Nikad bliži do kraja naših života.

 

Seamus Heaney (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 6. mart 2023.

 

 

 

KINESKOG CARA KĆI

 

Kineskog cara kći me

Nikada voljeti neće,

Zaludu kapu i praporce

Na muškat-drvo mećem. 

 

Jer narandže, limuni, zvijezde

U zraku: plavom sjaju

(Davno ih ukradoh, draga)

Ovde se svi njihaju.

 

Mjesec mi paru srebrnu,

A sunce zlatnu dade: 

I skupa puhnuše nježno

Kašu da mi ohlade.

 

Ali se cara kineskoga

Kći pravila nevješta

O njeno muškat-drvo kapu

I praporce kad vješah.

 

Dame Edith Sitwell (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 3. mart 2023.

 

 

 

HERMAN MELVILLE

 

Pred kraj života ujedrio je u izuzetnu blagost,

I, usidren u svom domu, posegnuo je za ženom

I plovio po luci njene ruke,

I odlazio prijeko svako jutro u ured

Kao da njegovo zanimanje bješe još jedno ostrvo.

 

Dobrota postoji: to mu bješe novo saznanje.

Njegova strava mora da je već sasvim ispuhala

Da bi to uvidio; no snažna oluja što ga otpuha

Mimo Rta Horn razboritog uspjeha

Vikala je : 'Ta hrid je Eden. Razbij se ovdje.'

 

Ali ga je zaglušila gromom i smutila munjom:

– Sluđeni junak što lovi kao dragulj

Ono rijetko nejasno čudovište koje mu osakati spol, 

Mržnja prema mržnji što okončava u vrisku,

Neobjašnjeni preživjeli koji prekida noćnu moru – 

Sve to bježe zamršeno i lažno; istina bješe prosta.   

 

Zlo nije spektakularno i uvijek je ljudsko,

Dijeli s nama postelju i jede za našim stolom,

A mi smo upoznavani sa Dobrom svakog dana,

Čak i u dnevnim sobama, s mnoštvom mana;

Ono ima ime kao Billy i gotovo je savršeno,

Ali nosi mucanje kao ukras:

I svaki put kad se sretnu, događa se isto:

Zlo je to koje je bespomoćno kao ljubavnik  

I traži povod za svađu i uspijeva,

I uzajamno se otvoreno uništavaju pred našim  očima.

  

Jer sad je on budan i zna

Niko nikad nije bio pošteđen osim u snima, 

Ali je još nešto u noćnoj mori iskrivljeno –  

Čak i kazna bila je ljudska i oblik ljubavi:

Urlanje bure bilo je prisustvo njegovog oca,

I sve vrijeme bio je nošen na grudima oca.

 

Koji ga je sad nježno spustio i napustio ga.

Stajao je na uskom balkonu i slušao:

I sve zvijezde iznad njega pjevale su ko u djetinjstvu 

'Sve, sve je taština', ali to sad ne bješe isto;

Jer sad su se riječi spustile kao planinska tišina – 

- Nathaniel je bio plašljiv, jer je njegova ljubav bila sebična –

Ponovo rođen, vikao je u radovanju i predavanju

'Božanstvo je izlomljeno kao hljeb. Mi smo parčad'.

 

I sjeo za svoj stol i napisao priču.

 

Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 27. februar 2023.

 

 

 

OZNAČENO SA D

 

Kad u pećnicu ode hladno tijesto njegova mesa,

sličnu onoj što ložio sav ju je život, na mrene

njegove pomislih, zapaljene plamom nebesa, 

i pri pogledu na mrtvu ženu mu ozarene,

sa svjetlom što mu struji iz usta da joj ime izlanu,

‘ne Florence i ne Flo, već uvijek Florrie'.

Pomislih na to kako hladni mu jezik planu

no tek bukvalno, zbog čeg u meni žal se stvori,

žal zbog njega jer nema neba do kog se hodi.

Ja dobijam od Zemlje moj hljeb nasušni i sve ovo

al on je žudio da se smrtna govora oslobodi –

vukao ga je dolje, jezik težak mu ko olovo.

Pekarov čovjek kog da ustaje niko vidjeti neće

i kog Engleska nagna u sebi da ćuti tupu budalu

dim je sada, dovoljan da te u očima zapeče,

i pepeo (sličan brašnu) za jednu veknu malu.

 

Tony Harrison (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 24. februar 2023.

 

 

 

NA POZIV U SJEDINJENE DRŽAVE  

​

I  
 

Žara za podvig u meni gotovo nije

Otkad mi život pokaza kostur goli,

Prezam tražiti moderne žale čije

Zrelije dobe će tek da se pomoli,    

Doba što, vele, nove oblasti oslobodi

Od dugoga kapanja čovjekova

Plača što ga u tragediji narodi

Ostavili su na mnogo vijekova.

 

II  
 

Jer, boraveć u drevnim zemljama ovim,

Kao grobnica ispisan i pun uresa,

Tu su duboki, nestalih ruku, tragovi 

I ljetopisani datumi udesa –

Ja, mada moje biće bez cvijeta je, 

Tragam za životima što ih kriju te scene,

I prošlim primjercima u sadašnjem dajem 

Prostor, a njino iskustvo sadrži mene.   

 

Thomas Hardy (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 20. februar 2023.

 

 

 

PJESMA IZ SNA BR. 125: BARDOVI SE MRZNU

 

Bardovi se mrznu, goli, grlo je u vodi svakome,

potpuno u mraku, vrijeme ograničeno, od inicijacija

sada različito:

kurs iz pisanja, odjeveni i suhi i u svijetlome,

neograničeno vrijeme, dok Poetry ne uzme nešto, 

ali niko ih nije čito,

 

nema truba, ni svečanog uspostavljanja ni promjene;

nema provizija, uzbuđene dame osjećajno hvale

(ni jednoga) drugare

nošnja kao i obično, dolčevita džemperi, mokasine,

u & među zaposlenim Mnogim koji žvale

da je umjetnost zabavna barem.

 

Rekao bih da je, kao i uvijek, zadata tema,

propisana tehnička obrada, testovi pravi testovi,

majstori što ih pripremiše da ocjenjuju sjeli.

Rekao bih ukočenost od straha da od nas ništa nema  

vratila nam se zauvijek, najgori & najbolji

okreću se publici, izblijedjeli.

 

John Berryman (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. februar 2023.

 

 

 

ARAHNA*

 

Šta je onaj svežanj o plafon obješen

Što ga i sad pokret ćuha uznemiri,

Stalan i lak, noću kroz sobe što piri?

Je l to nešto nekoć s čuvstvima što bješe,

Cura možda čiji zanat, ponos, nada

Jedno drugo dave konopcima sada.

 

Mislim da to splet je gdje očaj i bol je,

Bezobličan kao gnijezda satkanog

Djelić, crn, bez sjaja, drhti neprestano

Na milost kretanju vazduha gdje, pol je

Na mjestu, pol spala s ograde, s mučenjem  

Visi u godišnjem dobu pred svršenjem.      

 

Kakav vješti majstor ona bješe! Njene

Draž i postojanost na sjenu se svele

Grumenastu što mrak uomči je. Elem,

Nešto se mijenja. Kretnje zatamnjene

Počnu kad kraj rada noćnom je sudištu,

Radinost se sitna vrti u središtu.

 

Tako presti njoj je, razboja kraljici

Nekoć, umanjenoj, jest, no pušta fino 

I tanano, ali napeto, s čvrstinom,   

Uže koje hvata pun dan u sobici,

Pa se za tren njiše, naglo izvan zjene,  

I nit opet svjetlost izmišljati krene.

                                                           

*Arahna - čuvena lidijska tkalja koju je boginja Atena pretvorila u pauka.

 

Thom Gunn (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 13. februar 2023.

 

 

 

ČISTINE IV

 

Strah od afektiranja učinio je da afektira

Manjkavost kad god bi trebalo da

Izgovori riječi koje su 'iznad nje'. Bertold Brek.


Uspijevala bi reći nešto smeteno i iskrivljeno

Svaki put, kao da se bojala da ne iznevjeri

To nešto sputano i nedostatno isuviše

Dobro podešenim rječnikom.

Više s prkosom nego s ponosom, rekla bi mi, 'Ti

Znaš sve od tijeh stvari'. Tako upravljah svoj jezik

Pred njom - istinski dobro

Podešeno i dostatno iznevjeravanje

Onog što znah bolje. Govorio sam jok i ja

I dolično zapadao u pogrešnu

Gramatiku što nas držaše združene i na odstojanju.

 

Seamus Heaney (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 10. februar 2023.