Omer
Od jula 2016. na ovom mjestu publikujemo svakog ponedjeljka i svakog petka po jednu pjesmu ili prozni tekst iz naših "prevodilačkih radionica".
Ovaj smo odjeljak na sajtu nazvali "Omer" u spomen na Omera Hadžiselimovića, jednog od osnivača Samizdata.
STARAČKI DOM
Sve su ograničene, ali svaka ima vlastitu
nijansu štete. One iz elite se mogu obući i upristojiti,
pokretne su s jednim štapom, umiju
pročitati cijelu knjigu ili odsvirati cijele stavke
lakih sonata. (Da, možda je sama njihova
čulna sloboda nesreća njihovog duha: svjesne
onoga što se desilo i zašto, mrze
utučenost s onu stranu suza.) Tu su potom one na točkovima,
prosječna većina, koja trpi TV i, predvođena
blagim terapeutima, učestvuje u grupnom pjevanju; potom
usamljenice koje mrmljaju u Zaboravu, i, najzad,
krajnje nesposobne, besciljne,
bezizražajne, besprijekorne poput biljaka
koje parodiraju. (Biljke se mogu obilno znojiti ali se nikad
ne ukaljaju.) No, jedna ih veza sjedinjuje: sve su se
pojavile kad je svijet, iako mnogo toga u njemu bješe naopako,
bio prostraniji, pristaliji za pogledati, a njegovi Starci
sa svojim svjetovnim mjestom i slušateljstvom. Tada je dijete,
zastrašeno Mamom, moglo izbjeći Baki
da ga drugim očima vidi i ispriča mu priču. Danas,
mi svi znamo šta nas čeka, ali njihova generacija
je prva koja se gasi ovako, ne kod kuće već u dodijeljenom im
numerisanom redovnom odjelu, sklonjene iz svijesti
poput neželjenog prtljaga.
Dok se vozim podzemnom
da provedem pola sata s jednom takvom,
dočaravam sebi ko ona bješe u sjaju i veličini svojih najboljih godina,
kad je posjeta o vikendu bila očekivana radost,
ne dobro djelo. Jesam li hladan što želim brzo,
bezbolno uspavljivanje, molim vas, dok znam
da se ona moli, da Bog ili Priroda zaustave njene zemne funkcije?
Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 6. april 2020.
BUĐENJE U NJUJORKU
Zavjese isturaju svoju
volju spram vjetra,
djeca spavaju,
razmjenjujući snove
s anđelima. Grad
se budi vukući se
na rukohvatima podzemne; a
ja, kao uzbuna, budna poput
glasina o ratu,
ležim opružena ka zori,
nezvana i neopažena.
Maya Angelou (preveo Omer Hadžiselimović), 3. april 2020.
DALEKA KIŠA
Ko žene u žalosti s velom do peta
Visoki vitki pljuskovi hode sporo spram sivog
oblaka na dalekom rubu.
Okean je zelen tamo gdje rijeka se uliva,
Mutnosiv između vršaka rtova, ljubičast
gdje žene hodaju.
Šta hoće one? Koga to žale?
Kog junaka prah u urni između dvije ruke
skrivene velom?
Titanka za Titankom gordo
Nosi svoju nježnu veličanstvenu tugu u srcu,
ljepotu izgubljene bitke.
Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 30. mart 2020.
SANJAH DA SAM U GRADU TAMNOM KAO PARIZ
Sanjah da sam u gradu tamnom kao Pariz.
Stajah sām na pustom trgu.
Noć je drhtala u ljubičastom
Iščekivanju. Na dalekom rubu nešto se kretalo
I grmjelo. U tom svjetlucavom vidiku
Topovi su pumpali boju u nebo.
Tu je bio front. Ali bio sam tu usamljen
Ostavljen iza, napušten od vojske.
Prazan grad i prazan trg
Bjehu moje stanište, moj nemir.
Šljem sa mrvom perjanice,
Puška u rukama, davno zastarjela,
Nosio sam opasač, predug šinjel
I potkovane klincima bakandže, bijahu rutavi.
Bio sam čovjek nezgrapan ko medvjed.
Nad krovovima gdje se pomaljahu katedrale
Uzvišenim govorom, dva aviona,
Izgubljeni kao ptice, pojaviše se. Zatim su narasli,
Njemački Taube i Njuportski izviđač,
Lovili su jedan drugog prevrćući se u nebu,
Dok se nije jedan zapaljen stropoštao na zemlju.
Ovi ratovi što bjehu tako veliki, zaboravljeni su
Kao egipatski vladari. Moj kolega,
U čijim debelim cipelama stajah, hoćeš li biti začuđen
Što lutaš mojim mozgom četiri decenije kasnije
Kad ja budem u snu lutao kroz tvoj?
Nasilnost života na javi razbija
Red naše smrti: čudni snovi se zbivaju,
Jer snovi su dopušteni kao nikad prije.
Louis Simpson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 27. mart 2020.
SJEĆAM SE
Do prvoga su avgusta
nevidljivi insekti počeli
hrkati i bila je trava
kao konoplja žilava
i bila bez boje – ne više nego
što je pijesak obojen
i nosili smo bose noge svoje
obnažene još od dvadesetog
juna i ponekad bismo
zaboravili naviti svoj
budilnik i nekih noći
topao i čist pili bismo džin
iz starih tegli za žele dok
sunce se spuštalo van vidika
ko crven šešir a obod mu širok
i jedan dan sam vezala kosu
ozad vrpcom i ti si rekao
da izgledam gotovo kao
puritanska dama i ono
čega se sjećam najbolje jeste
da vrata u tvoju sobu su bila
vrata od moje.
Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 23. mart 2020.
ČITATELJKA
Ona se vraća, ovih dana, onim velikim pričama
Što opčaraše njenu mlađahnu dušu. Svjetlo lampe
Sa sjenilom pada joj na vrat napola zasjenjen kovrdžama,
I sad okreće stranicu uz šuštav zvuk.
Eno ih, stupaju opet, siročad čije ruke sežu
Ka rukohvatu kakvom u ovom kamenom svijetu,
Mladi provincijalci koji napokon gledaju
Labirint grada i sići će u njeg,
Ozbiljna djevojka, još jednom, koja hoće plemenito da živi,
Lukava, koja da se uda tako teži,
Mladić što za slavom žudi, i onaj drugi
Koji breme traži. Znajući, kao što ona zna,
Šta će se s njima zbiti na krvavom polju
Ili u toskanskom vrtu, može biti da ponekad
Ona vidi njinu prvu i posljednju prirodu odmah,
Poput kakvog boga kome sve vrijeme je sada.
Ili, budući da je i sama već toliko živjela, možda
Ovog puta ih sreće mudrijeg oka,
Zapažajući kako je Julienova proračunata glava
Od početka suviše odvojena od srca.
No, pravo je tu čudo da ona,
Uprkos tome što možda zna za posljedice,
I dalje opčinjena ide na sljedeću svijetlu stranu
Ko kakva Nataša na vratima balske dvorane—
Uhvaćena u tok stvari ma gdje one išle,
Sa slijepim ushitom bivstvovanja, još spremna
Da životom u život uđe i do kraja ih isprati.
Richard Wilbur (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 20. mart 2020.
NIZOZEMSKA LJUBAVNICA
Hotel gdje odlasci su važniji no dolasci,
bar po knjizi mu glavnoj.
Oktobarska kiša, mokrim kohinurima urešena,
Miluje što preosta od mozga ogoljena.
U toj zemlji što zbog rijeka položena je vodoravno
Pivo miriše po Njemačkoj, i galebova ima
u zraku: liče na stranice s prljavim uglovima.
S tačnošću mrtvozornika u prostorije zora
Ulazi, na rebra radijatora
hladnog prislanja uši: ispod nule je klima.
Zagrobni život negdje početi mora.
Shodno tome, anđeoske vitice
postaju plavlje, hladnu i gospodsku bjelinu dobija
koža, dok posteljina, očajno, sred praonice
podrumske već se spiralno svija.
Josif Brodski (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 16. mart 2020.
PRVA SMRT U NOVOJ ŠKOTSKOJ
U hladnom, hladnom salonu
moja majka je Arthura položila
na odar ispod hromolitografija:
Edward, Princ od Walesa,
sa Princezom Alexandrom,
i kralj George s Kraljicom Mary.
Ispod njih na stolu
stajao je punjeni gnjurac
što ustrijeli ga i ispuni Čika-
Arthur, Аrthurov otac.
Otkad je Čika-Arthur ispalio
tane u njega,
gnjurac nije rekao ni riječ.
On šuti na svome
bijelom, zamrznutom jezeru,
mramornom stolu.
Njegova prsa su duboka i bijela,
hladna i umiljata;
njegove oči su crveno staklo,
nisu bog zna šta.
„Dođi”, reče moja mati,
„Dođi, svom malom rođaku
Arthuru zbogom kazati“.
Digli su me gore i dali
jedan đurđevak da ga
stavim u ruku Arthurovu.
Arthurov kovčeg bješe mali
kolač s posipom šećera,
i crvenooki gnjurac ga je gledao
iz svog bijelog, smrznutog jezera.
Arthur je bio vrlo mali.
Bio sav bijel, lutki nalik
koja još nije obojena.
Djeda Mraz je počeo da ga slika
kako je vazda slikao
Javorov List (Zauvijek).
Počeo je od njegove kose, tek
nekoliko crvenih poteza, i tad
Djed Mraz baci kist
i ostavi ga bijelim zauvijek.
Milostivim kraljevskim parovima
bilo je toplo u crvenom i u hermelinu;
njine su noge bile dobro omotane
hermelinskim skutima gospođa.
Oni su pozvali Arthura da bude
najmanji paž na dvoru.
No kako može Arhur otići
dok stišće svoj mali đurđevak,
sa očima tako čvrsto zatvorenim
i putevima duboko u snijegu?
Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 13. mart 2020.
PJESMA O LOPTI
Šta je dječak sada, koji je izgubio loptu?
Šta da radi? Vidio sam ju kako odlazi
Veselo poskakujući, niz ulicu, a potom
Veselo preko - eno je u vodi!
Ne vrijedi govoriti, 'O, ima i drugih lopti';
Velika tuga i drhtanje obuzeli su dječaka
Dok stoji ukočeno i trese se piljeći sve
svoje mlade dane dolje u luku gdje mu je
Otišla lopta. Nisam mu htio smetati,
Deset centi, druga lopta, bezvrijedna je.
Sad on naslućuje prvu obavezu
U svijetu posjedovanja. Ljudi će uzimati lopte,
Lopte će se stalno gubiti, mali dječače,
I niko ne otkupljuje loptu. Novac je nešto izvanjsko.
On uči, duboko iza svojih beznadnih očiju,
Epistemologiju gubljenja, kako da se digne
Znajući ono što svaki čovjek mora jednog dana da zna
I većina ih zna mnogih dana, kako se dići
I postepeno svjetlost se vraća u ulicu,
Zviždaljka se čuje, lopta se ne vidi.
Uskoro će dio mene da istražuje duboko i mračno
Dno luke... Ja sam svuda,
Ja patim i krećem se, duša i srce mi se kreću
Sa svim onim što me pokreće, pod vodom
Ili uz zviždanje, ja nisam mali dječak.
John Berryman (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 9. mart 2020.
NEĆE BITI MIRA
Mada se blago, vedro vrijeme
Smiješi na grofoviju tvog štovanja
I njene boje se vraćaju, bura te je promijenila:
Nećeš zaboraviti, nikad,
Tamu što precrtava nadu, uragan
Koji proriče tvoju propast.
Moraš živjeti sa svojim saznanjem,
Daleko ozad, onkraj, van tebe su drugi,
U odsustvima bez mjesečine za koje ti nikad ne ču,
Oni koji su sigurno čuli za tebe,
Bića neznana broja i roda:
A ona te ne vole.
Šta si učinio njima?
Ništa? Ništa nije odgovor:
Povjerovaćeš – kako da ne povjeruješ? –
Da jesi, da jesi učinio nešto;
Otkrićeš da si ih želio nasmijati,
Čeznućeš za njihovim prijateljstvom.
Neće biti mira.
Uzvrati borbom, onda, s onoliko hrabrosti koliko imaš,
I svakom neviteškom smicalicom koju znaš,
Nek ti je u svijesti jasno ovo:
Povod koji su imali, ako su ga imali, ne znači im sada ništa;
Oni mrze mržnje radi.
Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 6. mart 2020.
118
Moj drug napada druga mog!
Oh, Bitke slikovit čar!
Postajem Vojnik i ja tad,
On biva – Satiričar!
I kakvo bojno polje! Silan
Top, mislim, sad da mi je,
Ljudsku bih rasu svu pobila,
Zatim – u slavan bijeg!
Emily Dickinson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 2. mart 2020.
STVARI NE BI TREBALE BITI TAKO OTPORNE
Život treba da ostavi
duboke brazde:
tragove po kojima
izlazila je da uzme
poštu i vraćala se
ili vukla šlauf
diljem bašče;
gdje je običavala
stajati kraj sudopera –
izlizano mjesto;
pod rukom joj
porcelanska pucad
od dodira postala
bijele pilule;
prekidač koji
tražiti je
znala u mraku
gotovo istrt.
Njene stvari treba
da sačuvaju
njene otiske.
Prolaženje života
treba biti vidljivo,
s brazgotinama.
A kad život stane,
izvjesni prostor –
ma kako mali –
treba da nosi ožiljke
velike i pogubne
parade. Stvari
ne bi trebale
biti tako otporne.
Kay Ryan (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 28. februar 2020.
AUTOBIOGRAFIJA U ZRAČNOJ LUCI
Kašnjenje, dobro, putnik s njim računati mora.
Koliko dugo? Nije, kanda, nikome znano.
S prtljagom izvaganim, sa kartom pregledanom,
Ne može biti dugo. I - tamo-amo korak.
Duhan, slatkiši i čaj, otvaraš novine, sediš
Na stolcu čeličnom. Da li treba se i smešiti?
I drugariti možda? Najbolje sam je biti
U trci za sedalom. Drugarstvo truda ne vredi.
Sinoć da odoh brodom - jer sat i šesti teče -
Tamo bih bio sada. Ali je kasno za to.
Cura s kioska zeva. Ćutim se već bajato,
Neradom ošamućen i - vani svetlost večer
Poče da gasi - strahom; toliko sam u ovo
Uspeće uzdao se. Sada je s tim gotovo.
Philip Larkin, (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 24. februar 2020.
AVE CAESAR
Nikakve gorčine: naši nam preci to učiniše.
Bili su tek neznalice i puni nade, htjeli su slobodu,
ali i bogatstvo.
Njihova djeca naučiće da se nadaju Cezaru.
Ili pak – jer mi nismo orlovi rimski već blago
miješani kolonisti –
Nekom dobroćudnom sicilijanskom tiraninu
Koji će ih štititi od siromaštva i Kartagine dok
Rimljani ne stignu,
Nama je lako upravljati, ljudima što žive u stadu,
Punim osjećanja, umješnim u mehanici, a volimo
svoje luksuze.
Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 21. februar 2020.
VRANOVA TEOLOGIJA
Vran je shvatio da ga Bog voli –
Inače, već bi pao mrtav.
Dobro, to je dokazano.
Vran se osloni, zadivljen, na bat svoga srca.
I shvati da Bog govori vranski –
Sāmo življenje je Njegovo otkrovenje
Ali šta je Voljelo kamenje i zborilo kamenski?
Činilo se da i ono postoji.
I šta je govorilo tu čudnu tišinu šta
Nakon što je buka njegovog graktanja prestala?
I šta je voljelo sačmu
Što kapaše s vranova koji postaju mumije?
Šta je govorilo tišinu olova?
Vran je shvatio da postoje dva Boga. –
Jedan od njih mnogo je veći no drugi
Koji voli njegove neprijatelje
I ima sva oružja.
Ted Hughes (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. februar 2020.
ISTORIJA DVADESETOG VIJEKA
(Putujuće pozorište)
Sunce je u svojoj orbiti,
no ja se ćutim morbidnim.
Čin Prvi
PROLOG
Dame, gospodo, gejovi! Koji
od ljudske gline ste, drage mojim
očima! Reći da okej ste – stoji!
Bez mnogo kašnjenja, kreće sada
naša predstava. Javljam smjesta da
to nije komad već kraj komada:
već osmo igra se desetljeće,
čas pljeske a čas zvižduke sreće,
no dugo, strah me, trajati neće.
Na odmor ljudi il sprave hrđati
legnu. Ne dođe brzo ništa ti
ko prošlost. Prikaz ćemo vam dati
likova što su s glumom prestali.
Svi činjenica života postali,
kojoj ćeš možda oduzet, ali
ne možeš, srećom, dodati. Toga
posljedica zna biti mnoga
zla po izgled vam ili krv, stoga
što oni uzrok su, vi ste – učinak.
Jer još ste uspravni, oni – ravnina.
Građani, ne zabacujte ni na
tren istoriju: ključ poreza vam
i gripa drži, i tog što s plava
neba dolazi. Naša predstava
sobe spavaće, krah lađa, bijeg
podmornica, laboratorije
zipke, vjenčanja, razvode krije.
Narode! Zastor netom raskriće
ono što Raju neslično biće!
Al Prošlost možda oči vlažiće:
jer cijene niže joj no rasprodaje
naše, gradove jer ništila je,
ne krvne ćelije, jer obzor napeta
jedra ne pune, već slab vjetar.
Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 14. februar 2020.
EDVARD LIR
Na talijanskom bijelu žalu, da doručkuje u samoći,
Kad ostavi ga prijatelj, njegov se Strašni Demon uspravi
S njegova ramena: plakao je nad sobom u noći,
Mrzio svoj nos i bio pejsaža slikar prljavi.
Legije okrutnih i ispitivačkih Njih su bile
Tako brojne i velike kao psi: bio je smeten krajnje
Njemcima i lađama; naklonost daleka na milje,
Al vođen suzama sretno dosegnu svoje kajanje.
Kako dobrodošlica bješe čudesna. Cvijeće ga razodjenu
Od šešira i odnese ga da kliještima predstavljen bude;
Demonski lažan nos zasmijao je stol; ubrzo lude
Valcere mačka je plesala s njim, nek stisne ruku njenu;
Riječima ga doguraše do klavira šaljive pjesme da poje;
I djeca su po njem vrvjela, ko naseljenici. Ko neka zemlja posto je.
Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 10. februar 2020.
SAM
Dok ležah sinoć,
Razmišljajući
Kako da duši nađem dom
Gdje voda nije žedna
I vekna hljeba nije kam
U um jedna stvar će mi doć
I držim da u krivu nisam
Da niko,
Baš niko
Ne može ovdje opstati sâm
Sâm, potpuno sâm
Niko, baš niko,
Ne može ovdje opstati sâm.
Ima nekih milionera
Ne mogu da troše pare
Žene im jure okolo kao vampiri
Djeca im pjevaju bluz
Imaju skupe ljekare
Da im liječe srca kam.
Ali niko,
Ne, niko
Ne može ovdje opstati sâm.
Sâm, potpuno sâm
Niko, baš niko,
Ne može ovdje opstati sâm.
No, poslušate li pažljivo,
Reći ću vam šta znam
Olujnih je oblaka masa
Vjetar će da puhne
A čovječija pati rasa
I mogu čuti jauk vam
Jer niko,
Baš niko
Ne može ovdje opstati sâm.
Sâm, potpuno sâm
Niko, baš niko,
Ne može ovdje opstati sâm.
Maya Angelou (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 7. februar 2020.
U RADNOM KABINETU
On uđe, i nijemo, suha lica, a na
Rubu stolca, sjedi žena, ovdje stranac,
Vrsta otrcane gospoštine;
I po nekim malim znacima on sluti:
Skoro bez doručka k njemu se zaputi.
“Došla sam – nadam se da ne griješim –
Tražim osobu što kupit bi htjela
Od eminentnih teologa djela,
Dvadeset tomova koje imam, a to
Od oca mi osta – mada mrsko mi je
Što nekom ih moram nudit”. Pa se smiješi
Kao da je nužda nešto nepoznato;
“Ali sam, to je istina, željela
Često, jer volim umjetnost, na kraju,
Da svoj stan uredim malo otmjenije
A te stare knjige tako mi smetaju”.
I olako mu se nastavlja da smije,
Ko da je prodaja veseo hir mali,
I da, istinu zboreći, njen nije
Život zaista od octa i žuči,
Već nešto svježe i mlijeku nalik,
I da Nužda nije sramota u kući.
Thomas Hardy (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 3. februar 2020.
MARIJINA PJESMA
Nedeljno jagnje cvrči u svojoj masti.
Mast
Žrtvuje svoju neprozirnost…
Prozor, sveto zlato.
Vatra ga čini dragocjenim,
Ista vatra
Što rastapa masne heretike,
Izgoni Židove.
Njini debeli mrtvački pokrovi plutaju
Nad ožiljkom Poljske, spaljenom
Njemačkom.
Oni ne umiru.
Sive ptice opsjedaju mi srce,
Usta-pepeo, pepeo oka.
Smještaju se. Na visokoj
Klisuri
Što izli jednog čovjeka u prostor
Peći se užariše poput nebesa, usijane.
To je srce,
Ovaj holokaust u koji ulazim,
O zlatno dijete koje će svijet ubiti i pojesti.
Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 31. januar 2020.
PROŠLOST JE SADAŠNJOST
Ako je vanjska akcija jalova
a rima je zastarajela,
okrenuću se opet k tebi,
Habakuče, kao ono kad je učitelj
na vjeronauci govorio о nerimovanom stihu.
Rekao je - i mislim da ponavljam njegove tačne riječi -
"Hebrejska poezija je proza
sa nekom vrstom povišene svijesti." Zanos pruža
priliku a svrsishodnost određuje formu.
Marianne Moor (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 27. januar 2020.
1. SEPTEMBAR 1939.
U jednu krčmu, na Pedeset
Drugoj Ulici, dođoh da sjednem,
Sav nesiguran, strah ne krijem;
Izdišu čile nade jedne
Podle, nečasne decenije:
Gnjev i strah kola u valima
Po svijetlim i smračenima
Predjelima zemlje, i naše
Privatne živote opsjeda;
Neopisiv zadah smrti je
Za tu rujansku noć uvreda.
Precizna znanost može nagom
Svu tu uvredu da učini
Od Luthera pa naovamo
Što jednu kulturu u ludilo
Otjera, pronaći šta se zbilo
U Linzu, kakav golem imago
Načinio je od psihopate
Boga: ja i publika znamo
Ono što i školarci uče,
Oni kojima zlo se čini
Činjenjem zloga i uzvrate.
Tukididu znano bilo je,
Izgnanom, sve što govorom jednim
O demokratiji reći se dade,
I diktatori šta sve rade,
Sve staračke gluposti koje
Zbore grobu ravnodušnome;
Analizirao u djelu svome
Sve: prosvijećenost protjeralo,
Patnja na koju svikavamo,
Upravljanje loše i žalost –
Kroz sve to opet proć moramo.
U ovaj vazduh neutralan
Gdje svu visinu neboderi
Slijepi koriste da Čovjeka
Kolektivnog snagu razglase,
Svaki jezik isprike svoje
Takmičarske, ispraznog jeka,
Sipa, no ko je dugo kadar
Euforičnu snu da preda se;
Oni zure iz ogledala,
Imperijalizma lice to je
I međunarodna nepravda.
Lica pored šanka svog dana
Prosječnoga drže se: nikad
Ugasiti se svjetlo ne smije,
Svirati mora svagda muzika,
Urotu kuju sve konvencije
Da bi utvrda ta zadobila
Namještaj doma, da naša zjena
Ne vidi gdje smo, izgubljeni
U šumi ukletoj, uplašena
Djeca u noći što sretna niti
Dobra nikada nisu bila.
Borbeno prazno naklapanje
Što ga Važne Ličnosti revu
Od naše želje je sirovo manje:
Ono što je Njižinski ludi
Napisao o Djagiljevu
I za normalno srce važi:
Zabluda, što se leže u kosti
Svakom čovjeku i svakoj ženi,
Ono što imat ne može žudi,
Univerzalnu ljubav ne traži,
Nego da bude sam voljenim.
U etičan život, iz tmica
Konzervativnih, službena lica
Tupa pristižu ponavljajući
Jutarnji zavjet: ”Hoću da budem
Svojoj supruzi vjeran, a da
Usredsredim se sav na posao”.
Bespomoćni se vladari bude
Prinudnu igru da nastave:
Osloboditi ko će ih sada,
Ko bi doprijet do gluhih znao,
Ko će zboriti za mutave?
Ja sve što imam, glas je ovaj
Da uvijenu laž otkrijem,
Romantičnu laž iz mozgova
Putenih ljudi-sa-ulice,
Laž Vlasti čije građevine
Pipaju nebo: na zemlji nije
Takvoga nečeg kao Država,
I ne postoji sam niko i, ne,
Glad nikom izbor ne dozvoljava
Ni građaninu ni policiji:
Moramo se voljet il mrijet.
Bez odbrane, sred nepronične
Noći, naš svijet leži omamljen,
No, svud rasute ironične
Tačke su svjetla koje sine
Sa svakog mjesta gdje Pravedni
Svoje poruke razmjenjuju:
Od Erosa i od prašine
Sačinjen kao oni, i ja
Mogu li, mada opsjednut jednim:
Odricanjem i očajanjem –
Potvrdnim plamom da zasijam.
Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 24. januar 2020.
SESTINA
Septembarska kiša pada ponad kuće.
U slabom svjetlu stara baka
sjedi u kuhinji uz dijete
kraj Male Divne Peći,
čita šale iz almanaha
smijući se i pričom krijući suze.
Misli da njene ekvinocijske suze
i kiša koja bije o krov kuće
predskazane su od almanaha,
ali to zna samo stara baka.
Gvozdeni kotlić pjeva na peći,
Ona kaže dok reže hljeba za dijete
Vrijeme je sad za čaj, ali dijete
gleda čajnika male teške suze
što plešu ko lude na vreloj crnoj peći,
mora da tako pleše i kiša ponad kuće.
Spremivši sobu, stara baka
vješa vrpcu mudrog almanaha
o klin. Pticolikog eno almanaha
poluotvoren lebdi nad mjestom gdje je dijete,
lebdi nad mjestom gde je stara baka
sa šoljom čaja koju pune tamnosmeđe suze.
Ona i drhti i kaže kako misli da je stud kuće
porasla i dodaje još drva peći.
Tako je trebalo da se desi, riječi su Divne Peći.
Ja znam šta znam, riječi su almanaha.
Krejonima dijete crta kruti obris kuće
i vijugavu stazu. Zatim dijete
dodaje tu čovjeka s dugmadima ko suze
i ponosno traži da ga vidi baka.
Ali potajno, dok baka
Posluje oko peći
Mali mjeseci padaju kao suze
iz stranica almanaha
u cvjetnu lijehu koju je dijete
brižljivo smjestilo ispred kuće.
Vrijeme da se posiju suze, riječi su almanaha
Staramajka pjeva divnoj peći
A dijete pravi crtež druge tajne kuće.
Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 20. januar 2020.
URLIK
III
Karl Solomon! S tobom sam u Rocklandu
gdje si luđi od mene
S tobom sam u Rocklandu
gdje se moraš osjećati vrlo čudno
S tobom sam u Rocklandu
gdje oponašaš sjenku moje majke
S tobom sam u Rocklandu
gdje si ubio svojih dvanaest sekretarica
S tobom sam u Rocklandu
gdje se smiješ ovom nevidljivom humoru
S tobom sam u Rocklandu
gdje smo veliki pisci na istom užasnom pisaćem stroju
S tobom sam u Rocklandu
gdje je tvoje stanje postalo ozbiljno i javljeno je na radiju
S tobom sam u Rocklandu
gdje sposobnosti lobanje više ne primaju crve čulā
S tobom sam u Rocklandu
gdje piješ čaj grudi usjedjelica iz Utice
S tobom sam u Rocklandu
gdje praviš igre riječima s tijelima tvojih njegovateljica harpija Bronxa
S tobom sam u Rocklandu
gdje vrištiš u ludačkoj košulji da gubiš zbiljski pingpong meč ambisa
S tobom sam u Rocklandu
gdje udaraš po katatoničnom klaviru da duša je nevina
i besmrtna i da ne smije nikada umrijeti bezbožna u
naoružanoj ludnici
S tobom sam u Rocklandu
gdje i pedeset još elektro-šokova neće nikad vratiti tvoju
dušu svom tijelu s njenog hodočašća ka krstu u praznini
S tobom sam u Rocklandu
gdje optužuješ ljekare za ludilo i kuješ zavjeru jevrejske
socijalističke revolucije protiv fašističke nacionalne Golgote
S tobom sam u Rocklandu
gdje ćeš raskoliti nebesa Long Islanda i uskrsnuti tvog
ljudskog živog Isusa iz nadljudske grobnice
S tobom sam u Rocklandu
gdje dvadeset pet hiljada ludih drugova skupa pjeva
posljednje strofe Internacionale
S tobom sam u Rocklandu
gdje grlimo i ljubimo SAD pod čaršavima, SAD što svunoć
kašlju i ne daju nam da spavamo
S tobom sam u Rocklandu
gdje nas iz kome bude elektrificirani avioni naših vlastitih
duša koji grme iznad krova jer su došli baciti anđelske bombe
bolnica se osvjetljava imaginarni zidovi se ruše O mršavo
mnoštvo trči vani O zvijezdama posuti potresu milosti vječni
rat je ovdje O pobjedo zaboravi donje rublje mi smo slobodni
S tobom sam u Rocklandu
u mojim snovima ti hodaš cijedeći se od putovanja morem na
cesti preko Amerike u suzama do vrata moje kolibe u zapadnoj noći
Allen Ginsberg (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. januar 2020.
PJESMA U TRI DIJELA
1
Oh, u rano jutro mislim da ću biti vječit!
Omotan sam svojim radosnim mesom
Kao trava svojim oblacima zelenila.
2
Kad ustadoh iz kreveta gdje sam sanjao
Duga jahanja kraj dvoraca i vrelog ugljevlja
Sunce srećno leži na mojim koljenima;
Trpio sam i preživio noć
Kupao se u tamnoj vodi kao vlat trave.
3
Jako lišće starog šimširova drveta
Obrušava se na vjetru i zove nas da iščeznemo
U divljine svemira
Gdje ćemo sjedjeti u podnožju biljke
I živjeti vječito kao prašina.
Robert Bly (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 13. januar 2020.
NEMA STVARI
Ova ljubav za svakodnevne stvari,
dijelom prirodna još od širokih očiju djetinjstva,
dijelom proračun književnika,
ovo motrenje jutarnjeg cvijeta
a kasnije i muhe što se šeta
rubom vinske čaše -
da li mi tek izbjegavamo našu istinsku sudbinu
kada to činimo, skrećući pogled
od Philipa Larkina koji nas čeka u kaputu pogrebnika?
Bezlisne grane spram neba
neće spasiti nikog od praznine pred nama,
niti će to učiniti zdjelica za šećer ili kašičica za šećer na stolu.
Zašto se onda gnjaviti sa šarenim svjetionikom?
Zašto traćiti vrijeme na vrapca,
ili na divlje cvijeće kraj puta
kad svi treba da budemo sami u svojim sobama
bacajući se o zid života
i o suprotni zid smrti.
s vratima zaključanim iza nas
dok se bacamo kamenjem na pitanje smisla
i zagonetke našeg porijekla?
Čemu služi krijesnica,
kapljica što juri niz zelen list,
pa i sapun što klizi po kadi
kada je nama zapravo suđeno
da stalno udaramo o tajnu
što žešće možemo i dovraga s komšijama?
da stalno udaramo o vlastito ništavilo,
neki čelima,
drugi maljem razbora, dignutom čeljusti poezije.
Billy Collins (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 10. januar 2020.
MOJA ZADNJA VOJVOTKINJA
Zadnja vojvotkinja to mi je, slikana
Na zidu. Čini se ko živa. To danas
Djelo zovem čudom koje trud je velik
Ruku fra Pandolfa, sad je tu. Biste li
Da je osmotrite sjeli? Hotimice
Rekoh "Fra Pandolfo", jer nikad to lice
Ne pogleda stranac, kao vi, ni jedan,
Tu dubinu i strast iskrenog pogleda,
Da se ne okrene k meni (tek se rukom
Mojom skida zastor što vam ga povukoh)
Namjeran pitati, da smjede, odakle
Ovdje ovaj pogled; niste prvi, dakle,
To pitali mene. U tom se ne skriva
Tek prisustvo muža što radost priziva
Na obraz i možda fra Pandolf slučajem
Reče članak plaštom odveć skriven da je,
Il: "Boja se nikad ne smije nadati
Da će život slaboj polrumeni dati
Što joj mre duž vrata": ah, učtivost sva ta,
Mislila je, ali i razlog dostatan
Da prizove radost. Srce – kako reći –
Znalo je prebrzo u radost joj preći,
Prelako se dojmi: sve joj se dopadne
Na šta njezin pogled, što luta svud, padne.
Ser, sve to bi jedno! Moj poklon sa grudi,
Zapad gdje dan gasne, usrdni dar ludin:
Grana sa trešnjama, bijel mulac kojeg
Oko terase je jahala – sve to je
Odobravanje joj mamilo jednako,
Ili rumenilo bar. Ljudima ako
Zahvaljuje – dobro! No na neki način
– Ne znam kakav – kao da dar moj jednači:
Ime staro devet stoljeća i čije
Bilo. I ko da se spusti i kori je
Zbog tih trica? Čak da govora si krasnog
(Ja nisam) – i takvom svoju volju jasno
Kažeš: "Tvoje ovo il ono me samo
Gnuša; ovdje manjkaš, pređe mjeru tamo,
Podučavati se da je pustit znala,
Da se tvojoj volji zbilja opirala
Nije, pravdala se – bilo bi i tada
Poniženja, a ja neću da ikada
Ponižen sam. I za prolaska se moga
Smiješila,no tad zar ma ikoga
Bez smiješka? To je raslo; nakon mojih
Naredbi, smiješci prestaše. Tu stoji
Ko živa. Biste li ustali? Da s ovim
Dolje družimo se. Znana, da ponovim,
Štedrost Grofa, vašeg gospara, vrijedan
Zalog je da neće pravedan nijedan
Zahtjev za mirazom odbit mi, iako
Njegova lijepa kćer lično je, kako
Naglasih, moj cilj. Ne, siđimo zajedno.
Obratite pažnju: Neptun kroti jednog
Morskog konja – kao raritet ga cijene,
Claus iz Innsbrucka izli ga za mene!
Robert Browning (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 7. januar 2020.
PJESMA IZ SNA BR. 149: OVAJ SVIJET POSTEPENO
Ovaj svijet postupno postaje mjesto
gdje više ne marim da budem. Može li Delmore* umrijeti?
Ne vjerujem
da je u svim tim godinama prošao i jedan dan
a da na njega nisam s ljubavlju pomislio. Avaj.
U blistavosti onog što obećavaše,
neokaljanog, vidjeh ga kroz izmaglicu stvarnog
blistave pronicavosti, zajapurenog od ogovaranja,
za svih naših harvardskih godina
kad smo obojica tek postajali poznati
izvukoh ga iz policijske stanice jednoć, u Vašingtonu,
ovaj je svijet suviše nečist
a bol nepodesna za suze.
Mislim da ste čuli tu užasnu vijest,
da je Delmore Schwartz umro, bijedno i sam,
u Njujorku: pjevao mi je pesmu "Ja sam bruklinski pjesnik
Delmore Schwartz,
nepravdu & dječaka pjevam, krivnje dva roditelja",
kad bješe mlad i snažnog dara.
John Berryman (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 3. januar 2020.