Omer_slon.jpg

Омер

 

Od jula 2016. na ovom mjestu publikujemo svakog ponedjeljka i svakog petka po jednu pjesmu ili prozni tekst iz naših "prevodilačkih radionica".

 

Ovaj smo odjeljak na sajtu nazvali "Omer" u spomen na Omera Hadžiselimovića, jednog od osnivača Samizdata.

 

UNUKA

 

A ovo je portret moje unuke Une

Kad joj je bilo dvije godine: vanredan slikar,

Savršena sličnost: ništa od trikova i modernizma,

Ništa od slikarovog nametanja vlastite umjetnosti u sliku,

Već prosta i istinita. Ona stoji na čistini među drvećem s mirnom dragom

Plavog okeana iza nje. Tačno je tako izgledala tada,

Sa zaboravljenim cvijetom u ruci, s onim velikim plavim očima

Koje kao da bi nešto upitale.

 

Sad joj je pet godina

I našla je sebe; ona više ne pita već zapovijeda,

Slatka i žestoke naravi; ona njena svijetloriđa kosa

Upaljač je za eksplozije. Kad joj bude osamnaest

Ja više neću biti tu. Nadam se da će naći svoje prirodne elemente,

Smijeh i silu; a u mirnijim trenucima

Ljepotu stvari – ljepotu vanljudskih stvari,

Bez kojih smo svi mi izgubljeni. Nadam se da će naći

Moćnu zaštitu i nekog čovjeka poput jastreba da je zakloni.

 

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 14. jun  2021. 

 

 

SEDAM ŽALOSTI

 

Prva žalost jeseni

Jest sporo zbogom

Vrta što stoji tako dugo u veče –

Smeđa makova glava,

Stabljika ljiljana,

I dalje se ne može ići.

 

Druga žalost

Jesu prazne noge

Fazana koji visi s kuke sa svojom braćom.

Šumoviti kraj zlatan

Sabijen je u perje

Sa glavom u torbi.

 

A treća žalost

Jest sporo zbogom

Sunca koje je okupilo ptice i koje okuplja

Trenutke večeri,

Zlatnu i svetu

Osnovu slike.

 

Četvrta žalost

Jest pocrnjeli ribnjak

Ruševni i potonuli grad vodeni

Palača buba,

Katakombe

Vilinog konjica.

 

A peta žalost

Jest sporo zbogom

Šumovitoga kraja koji tiho napušta svoj logor. 

Jednog dana je nestao.

Samo je ostavio nered

Drva za ogrjev, motke za šatore.

 

A šesta žalost

Jest lisičja žalost

Radost lovca, radost pasa,

Kopita koja tuku

Dok zemlja ne zatvori svoje uho

Za lisičju molitvu.

 

A sedma žalost

Jest sporo zbogom

Lica sa svojim borama koje gleda kroz prozor

Kako se godina pakuje za odlazak

Kao bijedni vašar

Koji je došao zbog djece.

 

Ted Hughes (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 11. jun  2021. 

 

 

 

PEGGY LUTZ, FRED MUTH

           

          13. decembra 2008.

 

Bili su u mojoj prozi; oboje mrtvi sad,

Peggy tek odnedavno, odavno bolujući (kao

baka mi) od Parkinsonove bolesti.

Al' kakva živahna ljepojka Peggy bješe! –

mažoretkinja, hokejska zvijezda, Kraljica maja, bolničarka.

S kikicama u obdaništu, zapala je mojoj majci

za oko, ali je bila previše cure za mene.

Fred – tako bistar, tako tiho duhovit – njegova

majka je zapazila mene, "finijeg" dječka

od sinu joj omiljenih pajdaša. Fredovu malu dozu

neobuzdanosti ukrotio je dijebetes. Na kraju,

uzeo mu je nožne prste i stopala. Posljednji put

kad smo se sreli dobrano se ljuljao u hodu i hvatao me za kaput.

Zdrav, visoko bi se uzdigao. No, takav, naučio me životu. 

 

----------

 

Dragi prijatelji iz djetinjstva, drugovi iz razreda, hvala vam,

vas jedva stotinu, što ste me snabdjeli

s dovoljno ljudskih tipova: ljepotica,

siledžija, prišipetlja, bedak,

blizanac i debeljko – sve što piscu treba,

svi tamo u Shillingtonu, njegovim tramvajima

i malim tvornicama, poljima kukuruza i drveću,

vatrama od lišća, snježnim pahuljama, bundevama,

šaljivim čestitkama. Pomisao na vas donosi suze manje gorke

od onih što ih pomisao na smrt nosi. Možda se

s našim nebom upoznajemo na početku

a ne na kraju života. Čak i onda je bilo suza

i straha i borbe, ali je grad sam bio ogrnut

prostim sjajem prolazećih dana.

 

----------

 

Grad mi je oprostio što sam postojao;

uključivao me je u pjevanje božićnih pjesama,

nastupe klapa (iako sam loše pjevao) u

Shillingtonu, lokalnom kinu. Moj otac je stajao,

pozadi, suviše nervozan da sjedi, ali je svako

znao njegovo ime, kao i moje. A i ja sam

prepoznavao svog djeda u radnom odijelu među

gradskim radnicima. Zapisao sam ih ranije, ove

skromne činjenice, ali njihovo značenje nema dna

u mom duhu. Ti ulomci u njinom prodrmanom

kaleidoskopu u sudaru tvore svetije prozore. Morah otići

u lijepu Novu Englesku – s njenim stambenim trospratnicama,

izbijeljenim crkvama, snijegom zametenim ulicama –

da saznam koliko pust i ubitačan život zna biti.

 

John Updike (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 7. jun  2021. 

 

 

 

KAD JE MJED SA ZAPREGE

 

Kad je mjed sa zaprege bljesnula na okretištu 

Ljubavnici iščeznuše u šumi.

Sjedio sam u granju oborenog brijesta

Koji je prekrio ugao njive i

Gledao plug kako sužava žuti kvadrat

Gorušice. Kad god se konji okrenu,

Umjesto da me pogazi, orač se nagne

Nad ručke da kaže ili pita nešto

O vremenu, potom o ratu.

Stružući lemeš okrenu se prema šumi i

Zaokrenu kraj mene po brazdi dok mjed ne bljesnu

Još jednom. 

Mećava je oborila brijest u čijoj sam kresti

Sjedio, kraj djetlićeve okrugle rupe,

A orač reče: „Kad će ga ukloniti?“

„Kad se završi rat“. Tako razgovor poče –

Jednu minutu, i deset pauze.

Još jednu minutu i opet isti interval.

„Jesi li bio tamo?“ „Ne“. „A možda i ne želiš?“

„Ako bih samo mogao da se vratim, išao bih.

Mogao bih pregorjeti ruku, a ne bih htio izgubiti

Nogu. Ako bih izgubio glavu, e tad mi

Ništa više ne bi trebalo... Jesu li mnogi otišli

Odavde?“ „Da“. „Mnogi poginuli?“ „Da, priličan broj.

Samo dvije zaprege rade na farmi ove godine.

Jedan od mojih drugara je mrtav. Drugog dana

Ubiše ga u Francuskoj. To je bilo u martu,

Baš iste noći kad je bila mećava. Da je

Ostao ovdje, već bismo sklonili to drvo“.

„A ja ne bih sjedio ovdje. Sve bi

Bilo drukčije. Jer to bi bio drukčiji

Svijet“. „Pa jes, i bolji, mada

Kad bismo mogli vidjeti sve, sve bi izgledalo dobro“. 

Onda su se ljubavnici vratili iz šume:

Konji krenuše i posljednji sam put

Gledao grude kako se mrve i prevaljuju 

Za lemešom pluga i zapregom što tetura.

 

Thomas Edward (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 4. jun  2021. 

 

 

 

PRIČA O PILEĆOJ SUPI  

U kući moje babe bilo je svagda pileće supe

I pričanja o staroj domovini – blato i daske,

Siromaštvo,

Snijeg koji pada za vrat ljubavnicima.

Sada i onda, od svoje ušteđevine

Slala im je miraz.

Zamisli

Rižom napudrana lica.

I miris nevjeste, sličan pilećoj supi.

Ali Njemci su ih ubili.

Znam, znak je rđavog ukusa to reći,

Ali to je istina,

Njemci su ih sve ubili.  

 

Louis Simpson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 31. maj 2021. 

 

 

 

SONET 66

 

Smoren svim ovim, vapim smrt smirenu,

Videć zaslužnog što će prosjak biti,

Najčišću vjeru teško pogaženu,

Nikogovića što sjajem se kiti,

Najviše časti sramno krivim date, 

Kreposnu djevu prodrocanu zatim,

Izvrsnost koju zakonito blate,

Jakog što hroma vlast ga osakati. 

Umjetnost što joj vlast jezik zauzla,

Ludost što vlada, ko doktor, vještinom,

Dobro u zaptu što sluga je u zla,

Glupost brkanu sa prostom istinom.

Smoren tim, u smrt od sveg bih se skrio         

Kad ne bi ljubav samu ostavio.

 

William Shakespeare (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 28. maj 2021. 

 

 

 

SAMOUBISTVO U ROVOVIMA

 

Znao sam prostoga momka vojaka,

Isprazno veselo životu nasmijanog,

Spavao je čvrsto sred samotnog mraka

I sa ševom zviždao je rano.

 

Sred zimskih rovova, s vašima, ne s rumom,

I sa granatama, pokunjen i tmuo,

Sebi je mozak prosuo kuršumom,

Niko ga više nije pomenuo.

 

Snobovske gomile što, oštro okate

Kličete mladi vojaci dok gaze,

Vucite se kući, molite da ne spoznate

Nikad ad gdje mladost i smijeh odlaze.

 

Siegfried Sassoon (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 24. maj 2021. 

 

 

 

NIŠTA NA KOCKI

 

Ništa postoji kao blok

i ne može biti isparcelisano. 

Pa ako je ništa na kocki

to nije samo priča; 

to je veliki ulog. 

Ne čudite se 

što ljudi misle 

da ni jedan bank prostora  

i vremena ne znači ništa? 

Kako će iscrpsti 

velike rezervoare sve do 

sluzi i daždevnjaka 

i željeti zahvalnost?

 

Kay Ryan (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 21. maj 2021. 

 

 

 

SRETNO S TIM

 

KAD SUMER NA LIRU NALETIO JE

A EGIPĆANIN NA MAČKU JA TI

KAZAH DA GORI SRCE MOJE

TI REČE SRETNO SA TIM

 

KAD BIRO NALIV-PERO SKICIRA

A CHARNLEY SVOJ KUK UMJETNI

A DESET GALONA ŠEŠIRA

STETSON TI REČE NEK SU SRETNI

 

LEVY STRAUSS FARMERKE KADA

DOSANJA VAKCINU ZA BJESNILO

PASTEUR A ŠTAP ZA BEZBOL ADAMS

TI REČE SRETNO BILO

 

KAD GLIDDEN IZUMIO JE

BODLJIKAVU ŽICU A BOG MILO 

ZA DRAGO KAZAH GORI MOJE

SRCE TI REČE SRETNO BILO

 

Paul Muldoon (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. maj 2021. 

 

 

 

SMEĆE
 

Sve moje smeće diskretno stavlja se u vreće,

Neko teško od merāka mi, neko se lako nija.   

Neko kroz vazduh plovi, a neko zvekeće

Dok vuče se dolje k otvoru što bješe kapija. 

Ne makoh kad krovari popravljahu mi crijep,

niti kad zidar zid je malterisao meni,

čistaču prozora sam glavom klimao uz osmijeh

nikad ne napuštajući svoj astal zakrčeni,

pa što, kad idu mi jadnom tratinom dvojica koji

svakog ponedjeljka ujutro isprazne kante meni,

kao da bivaju izloženi ruganju otpaci moji,

moje đubre – grijehova mojih očit imenik –

što jurim iz radne sobe da bih se negdje skrio? 

Zato, mislim, što ne bih podnio kad bih uhvaćen bio

S perom u ruci dok na kamion ljudi s rukavicama

Bacaju crne plastične kese sa starim skicama.

 

Tony Harrison (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 14. maj 2021. 

 

 

 

JAKOVLJEVE LJESTVE 

 

Stubište nije

svjetlucavih pješčanih žala stvar

blistavo iščezavanje

za noge anđela što samo brzo pogledaju dok hodaju, 

i ne moraju doticati kamen.

Od kamena je.

Ružičast kamen što dobija

vatreni preliv mekoće                                                   

tek zato što iza njega nebo je dvojbeno,

kolebljivo noćno sivilo.    

Stepenište pravljeno

solidno, sa oštrim uglovima.

Vidi se da anđeli moraju poskakivati

silazeći s jedne na drugu stubu, podižući se

malo krilima:

i čovjek koji se penje

mora ogrepsti koljena i koristiti

ruke za hvatanje. Kamen tesan

tješi njegova nesigurna stopala. Krila se okrznuše o njega.  

Pjesma se uzdignu.

Denise Levertov (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 10. maj 2021. 

 

 

 

KRAJ PUTA KA ZARAZNOJ BOLNICI

Putem prema zaraznoj bolnici

pod talasanjem plavih

ispjeganih oblaka gonjenih sa

sjeveroistoka – hladan vjetar. Iza,

pustoš širokih blatnih polja

smeđih od suhog korova, uspravnog i poleglog

 

krpice vode ustajale

raštrkano visoko drveće

 

Dilj cijelog puta crvenkasta

rumenkasta, rašljasta, uspravna, šibljikasta

tvar od grmlja i malog drveća

sa mrtvim, smeđim lišćem ispod njih

bezlisna loza –

 

Beživotno naizgled, sporo

ošamućeno se proljeće približava –

 

Ulaze u novi svijet nagi,

hladni, nesigurni u sve, osim
da ulaze. Svud oko njih

hladni, znani vjetar –

 

Sada trava, sjutra

ukočena kovrčica lista divlje mrkve

Jedan po jedan predmeti se ukazuju--

Sve se ubrzava: jasnoća, obris lista

 

Ali sad ukrućeno dostojanstvo

ulaska – Ipak duboka promjena

zbila se na njima: ukorijenjeni,

grabe dublje i počinju da se bude

 

William Carlos Williams (preveo Omer Hadžiselimović), 7. maj 2021. 

 

 

 

POSJETE BOLNICI ST. ELIZABETH          

 

Ovo je kuća Bedlam 

 

Ovo je čovjek

koji leži u kući Bedlam.

 

Ovo je vrijeme

tragičnog čovjeka

koji leži u kući Bedlam.

 

Ovo je ručni sat

što kazuje vrijeme

pričljivog čovjeka

koji leži u kući Bedlam.

 

Ovo je pomorac

što nosi sat

što kazuje vrijeme

poštovanog čovjeka

koji leži u kući Bedlam.

 

Ovo je sidrište svo od drveta

gdje prispijeva pomorac

što nosi sat

što kazuje vrijeme

starog, hrabrog čovjeka

koji leži u kući Bedlam.

 

Ovo su godine i zidovi ludnice,          

vjetrovi i oblaci drvenoga mora                                        

kojima je plovio pomorac                                 

što nosi sat                                                                         

što kazuje vrijeme

razdražljivog čovjeka 

koji leži u kući Bedlam.

 

To je Židov s kapom od novine

što pleše plačući dilj bolničkih hodnika

ponad škripavog drvenoga mora

ispred je pomorac 

što navija sat

što kazuje vrijeme

okrutnog čovjeka

koji leži u kući Bedlam.

 

Ovo je svijet knjiga beživotnih.

To je Židov s kapom od novine

što pleše plačući dilj bolničkih hodnika

ponad škripavog drvenoga mora

i šašavi pomorac

što navija sat

što kazuje vrijeme

radinog čovjeka

koji leži u kući Bedlam.

 

Ovo je dječko što o pod lako bije

da vidi je li tu, je li ravan svijet,

za udovca Židova s kapom od novine

što pleše plačući dilj bolničkih hodnika

kližući uz valcer dilj isprepletenih dasaka

a kraj njega je šutljivi pomorac

što čuje svoj sat

što otkucava vrijeme

zamornog čovjeka                               

koji leži u kući Bedlam.

 

Ovo su godine i zidovi i vrata

što se zatvaraju dječku što o pod lako bije

da ispita je li tu, i ravan, svijet.

Ovo je Židov s kapom od novine

što pleše radosno dilj bolničkih hodnika

put drvenih, koja dijele se, mora

i kraj pomorca mine

što trese sat

što kazuje vrijeme

pjesnika, čovjeka

koji leži u kući Bedlam.

 

Ovo je vojnik što kući vrati se iz rata.

Ovo su godine i zidovi i vrata

što se zatvaraju dječku što lako o pod bije

da ispita je li tu, i ravan, svijet.

Ovo je Židov s kapom od novine

što pleše oprezno dilj bolničkih hodnika

po dasci lijesa drvenog

a s njim ludi pomorac                                                                       

što pokazuje svoj sat

što kazuje vrijeme

bijednog čovjeka

koji leži u kući Bedlam.

 

Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 3. maj 2021. 

 

LOZA

 

U početku bijaše Krik

Koji rodi Krv 

Koja rodi Oko

Koje rodi Strah

Koji rodi Krilo

Koje rodi Kost 

Koja rodi Granit

Koji rodi Ljubičicu

Koja rodi Gitaru

Koja rodi Znoj

Koji rodi Adama

Koji rodi Mariju

Koja rodi Boga

Koji Rodi Ništa

Koje rodi Nikad

Nikad Nikad Nikad

Koje rodi Vranu

Što vapi za krvlju

Crvima, ljuskama

Bilo čim

Trepereći laktovima bez perja u nečisti gnijezda.

 

Ted Hughes (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 30. april 2021. 

 

 

 

11. FEBRUARA 1977.

                                                                

             mom sinu Johnu

 

Devet je godina danas kako si umro.

Još te ponekad viđam u snovima

u bijeloj atletskoj majici i gaćicama,

trčiš, naspram tropskog zelenila.

 

To kao da je livada izložena

ranom jutarnjem suncu;

nikog drugom nema na vidiku,

mirna šuma čeka na drugoj strani.

 

Zašto žuriš? Kakva je potreba?

Jadni nestrpljivi dečko, kako već

jednom ne vidiš da si ovu trku

izgubio čak i da trčiš dovijeka?

 

Tvoj te je najmlađi brat prešao

najzad: on je stariji sad od tebe –

i svi naši životi su se razgranali

u značenjima koja ti nikad ne znade.

 

Pa ipak, oči ti još s radošću plamte,

divota tvog tijela nikad ne svenu –

ponekad nastojim da te slijedim

preko tog zelenila, u sjenu

 

one velike šume u čijim dubinama

kuće čekaju i životi se žive,

kamo ti žuriš radosno tražeći me,

donoseći poruku koju moram čuti –

 

ali, prije no se promijenim, moram

podnositi "dane vremena mi dosuđenog"

i tako starim od sebe do sebe

dok me ti čekaš, stalno mlad.

 

Frederick Morgan (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 26. april 2021. 

 

 

 

LETI

 

Bio sam svirep prema debelom golubu

Jer nije htio da leti

Htio je tek da živi kao dobroćudan starac

 

Pustio je sebe da bude olupina prljava i povjerljiva

Lud za hranom mačku tjera sa smeća

Ženku ne primjećuje kljun mu vječno balav

Smrdljiv i gegav moraš ga

Nositi uz ljestve naveče zadovoljnog

 

Leti kažem bacajući ga u zrak

Ali on bi pao i trčao nazad očekujući hranu

Kažem opet i opet bacajući ga uvis

A kad je slabio

Dao je svaki put da ga pokupim

Dok ga nisam našao u golubinjaku mrtvog

Od nepotrebnih napora

 

Takav sam eto i ja

 

Gledao sam oko koje nije moglo

Shvatiti da sam stvor od koga se bježi

 

Ja koji sam uvijek previše vjerovao u riječi

 

William Stanley Merwin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 23. april 2021. 

 

 

 

KAZNA

 

Mogu osjetiti trzaj

užeta na njenom

zatiljku, vjetar na njenoj

golotinji sprijeda,

 

koji joj raspuhuje bradavice

u ćilibarske perle,

i trese lomnu snast

njenih rebara.

 

Mogu vidjeti njeno

tijelo utopljeno u močvari,

kamen kao uteg,

šiblje i granje što pluta.

 

Pod njim je sprva bila

mladica s korom

a izvađena je

hrast-kost, mozak-šišarka 

 

njena obrijana glava

kao strnjika crnog žita,

njen očni povez – prljav zavoj,

njena omča prsten

 

da pohrani

uspomene na ljubav.

Mala preljubnice,

prije no što te kazniše

 

imala si lanenu kosu,

bila si pothranjena, a

pokatranjeno ti bješe ubavo lice.

Moje jadno žrtveno jare,

 

gotovo da te volim

ali bih se bacio, znam,

kamenjem ćutanja.

Ja sam lukavi voajer

 

potamnjelog saća tvog

otkrivenoga mozga,

tkanja tvoga mišićja

i svih ti prebrojanih kostiju:

 

Ja koji stajah nijem

dok su tvoje sestre-nevjernice,

obložene katranom,

plakale kraj ograde,

 

koji bih pristajao uz

civilizovano ogorčenje

ali i razumio strogu

plemensku, blisku odmazdu.

 

Seamus Heaney (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 19. april 2021. 

 

 

 

FENOMENALNA ŽENA

Zgodne žene se pitaju u čem tajna moja se krije.

Nisam ljupka nit po mjeri manekenke stas mi je.

Ali kad im počnem pričati,

Misle da lažem.

Kažem,

To je u pružanju mojih ruku,

U opsegu mojih bokova,

U zamahu mog krokova.

U uvijanju mojih usana.

Ja sam žena,

Fenomenalno.

Fenomenalna žena,

To sam ja.

 

Ulazim u sobu

Mrtva hladna,

A muškarci,

Svi do jednoga ustaju,

Il na koljena padnu.

Potom se oko mene roje,

Košnica mednih pčela.

Kažem,

Vatra u mojim očima to je,

I mojih zuba blještanje,

Lom u mom struku,

U mojoj nozi radovanje.

Ja sam žena,

Fenomenalno.

Fenomenalna žena,

To sam ja.

 

Šta je to što vide u meni

I sami se muškarci pitaju.

Trude se mnogo

No taći ni jedan nije mogo

Moju nutarnju tajnu.

Kad im pokušam da pokažem

Vele da i dalje ne mogu vidjeti,

Kažem,

U luku mojih leđa to je,

Suncu mog osmijeha,

Kretnji mojih grudi,

Ljupkosti stila mojeg.

Ja sam žena,

Fenomenalno.

Fenomenalna žena,

To sam ja.

 

Sada shvatate jasno

Zašto mi glava pognuta nije.

Ne vičem i ne skačem okolo

Nit moram govorit pravo glasno.

Kad me vidite da prolazim,

Ponosnom to me čini uvijek.

Kažem,

To u lupkanju potpetica,

Svrtcima u mojoj kosi,

Dlanu moje ruke,

U potrebi za njegom nosim.

Jer ja sam žena

Fenomenalno.

Fenomenalna žena,

To sam ja.

 

Maya Angelou (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 16. april 2021. 

 

 

ISTORIJA DVADESETOG VIJEKA, 1904

Na tezgu stavljeno sve što bješe

u skladištu. Rat je: vječno nasmiješen,

Japan zubima škripi i, ko svoje,

odgriza to što u stvari, rusko je.

Mimo tog, policija milanska lobanje

lokalne razbija. Ali je svagdanje:

žileta, novog i bezbjednog, dodir.

Trgovina što se bijelim robljem vodi,

Mont Ste.-Victoire Monsieur Cézanneov

i druge trice ispod sunca –  znano

francusko gnušanje nad Vatikanom

uključujući – to je raspravljano

u svakoj od pariskih kafeterija.

Raterford formuliše – još uvijek teorija –

radioaktivnost (kad vam čestica donese

titulu lorda, to praktičnim zove se).

I prvog Rolls-Roycea dok motori bruje,

Čehov mre, ali Graham Greene već tu je.

i George Balanchine, da poboljša scenu,

I mis Dietrich – premda grijeh je starost njenu

otkriti – da ulije strah u ekran. Sluša   

Njujork svog metroa prvi krik zaglušan!

 

Čovjek godine Hotentot je bio.

U jugozapadnoj Africi boravi. 

U koloniji njemačkoj. Učio

Njemački u školi. Pa pobunu pravi

  

(Hotentot)

 

“Nijemci previše bijeli su za me.

Bijeli po danu i, k tome, sred tame.

Plus, da mjesne duše, srca zadobiješ,

čovjeka crnog “Shwartz” zvati ne smiješ –

’Shwartz’ zvuči loše, od “crn” gore. Pa ti

promijeni jezik i onda se vrati!

Poleti, strijelo moja, Švabu zgodi,

od nadutosti Švabu oslobodi!!

 

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 12. april 2021. 

 

 

 

DOKTOR SEGER 

Jednom sam u varijeteu vidio

bezrukog kako svira trubu

Da sam se barem počeo učiti

kad su me prvi put uzeli pod nož

Svejedno će mi ih postepeno odsjeći do ramena

To je pasji život

kad se čovjek ne može ni obrisati

i mora smrdjeti

Nijedan pjesnik to nije napisao i neće napisati

Dvije tisuće godina kojeko iz sebe muze suze

da mu je ženska zbrisala

šteta riječi – umjetnošću se bave kukavice –

a ako se i nađe neko hrabar

to je čudo nad čudima

iako ta hrabrost leži na ulici

na koju svako pljuje

 

Jiří Kolář (preveo Adin Ljuca), 9. april 2021.

 

 

 

TONE

 

Teretni kranovi izgledaju pripitomljeno,

nježno nagnutih vratova,

s biljezima tona.

Crni brojevi tona.

Čamci za spašavanje se nježno njišu

na kukama,

naspram neba,                   

mir našeg stoljeća.

Na njima crni brojevi tona.

Kćerka,

mlada žena koja odlazi u sunčanim naočalama,

s prelijepim zapešćima,

već je na palubi.

Mahnuo sam odozdo.

Riječi na boku trajeketa

neljudski velike.

I crni brojevi tona.

 

Petr Hruška (preveo Adin Ljuca), 5. april 2021.

 

 

 

EPITAF JEDNOM TIRANINU

 

Savršenstvu je težio, svojevrsnu, 

I izumio poeziju koju je lako shvatiti;

Znao je ljudsku ludost kao dlan vlastiti,

Uz vojsku, mnogo ga je i flota zanimala,

Kad se smije, štovani senatori u smijeh prsnu,

A kad plače, na ulici su ginula djeca mala.

Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 2. april 2021. 

 

 

UPOZORENJE
 

Kad budem starica, nosiću purpur

S crvenim šeširom koji ne ide, niti mi pristaje.

Trošiću penziju na vinjak i ljetnje rukavice

I satenske sandale, a govoriti da nemamo para za buter.  

I sješću na pločnik kad se umorim

I gutaću lakomo na degustacijama u radnjama i pritiskaću alarmna zvona

I prelaziću štapom po javnim ogradama

Kao obeštećenje za trezvenost moje mladosti.

Izlaziću u papučama na kišu

I brati cvijeće u tuđim baščama

I naučiti da pljujem.
 

Grozne ćeš košulje moći da nosiš i da se udebljaš

I jesti tri funte kobasica odjednom
Ili samo hljeb i turšiju cijele sedmice

I skupljati pera i olovke i podmetke za pivo i stvari u kutijama.
 

Ali sad moramo imati odijela da u njima budemo suhi

I plaćati kriiju i ne psovati na ulici

I pružati dobar primjer djeci.

Moramo imati prijatelje na ručku i čitati tisak.

 

Ali možda bi trebalo malo vježbati sada?

Tako da se moji znanci ne bi previše šokirali ni iznenadili

Kad najednom ostarim i počnem nositi purpur?

 

Jenny Joseph (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. mart 2021. 

 

 

 

ZBRKA LJUBAVI

 

Od ljubavi smo napravili veliku zbrku

otkad od nje napravismo ideal.

 

Onog trena kad se zakunem da ću voljeti neku ženu, određenu ženu,

                      cijelog svog života,

tog trena počinjem da ju mrzim.

 

Onog trena kad čak kažem ženi: volim te! –

moja ljubav znatno oslabi.

 

Onog trena kad je ljubav nešto što se podrazumijeva među nama,

kad smo sigurni u nju,

ona je hladno jaje, nije više ljubav.

 

Ljubav je poput cvijeta, mora procvjetati i uvenuti;

ako ne uvene, ona nije cvijet,

ona je ili bijedni umjetni cvijet ili neven, za groblja.

 

Onog trena kad se um umiješa u ljubav, ili volja fiksir na nju,

ili ličnost je poprimi kao svojstvo, ili ju eg zaposjedne,

to više nje ljubav, to je samo zbrka.

I mi smo od ljubavi napravili veliku zbrku, umom izopačenu,

                      voljom izopačenu, egom izopačenu ljubav.

 

David Herbert Lawrence (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 26. mart 2021. 

 

 

 

118

 

Moj drug napada druga mog!

Oh, Bitke slikovit čar!

Postajem Vojnik i ja tad,

On biva – Satiričar! 
 

I kakvo bojno polje! Silan 

Top, sad da mi je,
Ljudsku bih, mislim, svu rasu pobila,

Zatim – u slavan bijeg!

 

Emily Dickinson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 22. mart 2021. 

 

 

 

DVA POGLEDA NA SOBU SA MRTVACIMIA

 

1

Onog dana kad posjetila je sobu za seciranje,
Četiri su čovjeka bila izložena, crna ko ćurka izgorena,
Već upola rastavljeni bjehu. Ocatni zadah 
Iz bačvi smrti prijanjao je već za njih.
Momci u bijelim mantilima latiše se posla tada.
Glava ovog leša već se urušava,
I pogled jedva išta da razabrati može
U tom kršu kostiju lobanje i stare kože.
Tek žućkast komad vlakna držao je sve to skupa,

Dok u teglama bebe sa pužastim nosevima

Maštaju i bljeskaju se.
On joj ko napuklu stvar iz porodičnog nasljeđa tek

izvađeno srce pruža.

 

2
 

U Brueghelovoj panorami dima i pokolja                      
Samo dvoje ljudi su slijepi za strvinsku vojsku:
On, plutajući na moru njenih plavih sukanja

Od satena, u smjeru njena

Gologa ramena pjeva, a ona se naginje,

Prstima prebirući notni papir, nad njime,
Oboje gluhi za violinu u rukama

Mrtvačke glave što na pjesmu im sjenu meće.
Ti flamanski ljubavnici uživaju; još dugo neće.


No pustošenje, zaustavljeno na platnu, poštedi
Malu zemlju, ludu, krhku, u donjem desnom kutu.    

 

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 19. mart 2021. 

 

OVAJ ŽIVOT

 

Muka je to, taj život. Čak i

kad je zatvoren do kapanja,

pun je čestica svakojakih

što uzrokuju sukob velikih

razmjera: biti minijaturan znači

biti progutan od minijaturnog kita.

Zenon je znao zakon koji mi znamo:

trka tek napola može se okončati

s uspjehom, ma kako pomno bila

skraćena; potom dolazi beskrajno

polovljenje ostatka – vrpci ometen prilaz,                  

nemoćne poduke trenera crvenog u licu.

 

Kay Ryan (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. mart 2021. 

 

 

 

ISTORIJSKI IZBOR

(napisano 1943) 

Dovoljno jaka da bude neutralna – kako se sada pokazuje – američka moć 

Od Australije do aleutskih maglenih mora, od Havaja do Afrike, prebrođuje  

                      sve – zavedeni smo 

Obmanom i strahom, našim javnim budalama i ambicijom voljenog lidera, 

Da se miješamo u grozničave snove trule Evrope. Mogli smo nametnuti 

                      mir, čak i kad je Francuska pala; izabrali smo 

Da stupimo u savez i hranimo rat. 

 

                                                                 Actum est. Sad nema povratka. 

Dva krvava ljeta odsad (pretpostavljam) moraćemo ponijeti 

                      kvarno breme i prokletstvo pobjede. 

Moraćemo držati polovinu Zemlje: razboljet ćemo se od gađenja nad samim sobom,

i zamrzit će nas i prijatelj i neprijatelj – ili ju pustiti, i propasti 

                      zajedno s njom. To je breme 

Za koje nismo podesni. Mi nismo kao Rimljani i Britanci – prirodni 

                      vladari svijeta, 

Siledžije po instinktu – ali ćemo ga morati nositi. Onaj ko je poljubio Sudbinu u usta, i ugasio lampu – mora leći s njom. 

 

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 12. mart 2021. 

 

 

 

TAKO DALEKO

 

Onkraj svijetlih crteža su

Mračniji prostori, gdje mala

Maglena gnijezda zvijezda

Ko da u zraku su plutala.

      

Ona nemaju svoja imena:

U noći, samim, van, ljudima 

Što traže voćstvo il užitak,

Nikad ne ide pogled k njima,

 

Jer tako neuhvatljiv prah bi

Razjasniti malo šta mogo:

Mnogo manje znan je no neznan

Dalje je nego bliže - mnogo.

 

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 8. mart 2021. 

 

 

 

POENTA

  

Ne! Revolucija ti nikad na um ne pade! Jer i

radnička djeca sa Sjevera što školu nisu nikad

završila – ko komičari su, ili ko bokseri,

il dobitnici na klađenju, izbjegli tegoban rad.

 

Bez sreće, bez stasa, suviše stidljiv inače

za šalu, gotovo trosedmičnu platu si bio

skrpio da kupiš ukulele, pokvaren i odbačen,

i dva si akorda, G i A, jedino naučio.    

Zato zaplakah kad čuh George Formbyja. Uvijek

pitao sam se za šta je stvar koju sačuva, i u trenu

ovom znam da je to trzalica, čuvao si je

u svojoj tajnoj ladici za kurtone, skrivenu.

 

Na dan tvoje kremacije, što propustih je, vidjeh kako

starac prebire na ukuleleu koji nećeš svirati

nikad, sa kapom u koju pljušti sitniš. Sa šakom  

u kojoj novčić je stisnut, ja, tvoj sin, oči odvratih.

 

Tony Harrison (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 5. mart 2021. 

 

 

 

PLATON JE REKAO...

 

platon mu je

 

rekao: ne može

u to vjerovati (isus

 

mu je rekao; nije

htio vjerovati

 

u to) lao

 

tsze

 

mu je sigurno

rekao, i uopšte

 

(da

 

gospođo)

sherman;

pa čak

(vjeruj

ili ne) ti si

mu rekao: ja sam

mu rekao; mi smo mu rekli

(nije vjerovao, ne

 

gospodine) uzeo je to

japoniziran komadić

nadzemne željeznice sa

stare šeste

 

avenije

na vrh svoje glave: da mu

kaže

 

Edward Estlin Cummings (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. mart 2021. 

 

 

 

JASTREB NA GRANI

 

Sjedim na vrhu drveta, očiju zatvorenih.

Nedjelovanje – nema lažnog sna

Između moje kukaste glave i kukastih nogu:

Ili u snu vježbam savršena ubistva i jedem.

  

Pogodnost visokih stabala!

Uzgon vazduha i sunčev zrak

Prednost su za mene;

A zemljino je lice gore okrenuto za moju inspekciju.

 

Moje noge su čvrsto obujmile hrapavu koru.

Trebalo je sve Stvaranje

Da bi se proizvela moja noga, moje svako pero:

Sad ja držim Stvaranje u svojoj nozi

 

Ili uzletim – i sve to vrtim polako –

Ubijam gdje mi se prohtije jer je sve to moje.

Nema mudrovanja u mom tijelu:

Moji maniri su otkidanje glava –   

 

Dodjeljivanje smrti.

Jer jedina staza mog leta je pravo

Kroz kosti živih.

Mom pravu ne treba nikakav argument: 

  

Sunce je iza mene.

Ništa se ne promijeni od kad sam nastao.      

Moje oko ne dopušta nikakvu promjenu.      

Stvari ću ovako održavati.

 

Ted Hughes (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 26. februar 2021. 

 

 

CIPELE

 

Izuj tu cipelu.

Posljednji dječiji broj.

Na ljepilu uputstvo

podrugljivo sitnim slovima,

morat ćeš ga ti pročitati.

Sagnuti

nad blatnjavom mokrom cipelom.

Ribamo površinu gume,

puštamo da se u pukotini odvija hemijski proces.

Shvati,

da su i naša tijela od kisika i ugljika

pradavnih zvijezda.

Dalekih, usamljenih zvijezda.

Govoriš o majci.

Pritisni prstom čvor

zalijepljeni đon stegnut ćemo pertlama.

Urnebesna noć,

ludo svezana cipela.

Posljednji dječiji broj. 

 

Petr Hruška (preveo Adin Ljuca), 22. februar 2021. 

 

 

 

CESTA ZA TOOME

 

Rano jednog jutra sreo sam blindirana kola

U koloni, ćurlikaju u vožnji na moćnim im točkovima,

Svi kamuflirani s otkinutim johinim granama,

I vojnicima što stoje u kupolama sa slušalicama na glavi.

Koliko su se dugo približavali mojim cestama

Kao da su njihove? Cijeli kraj je spavao.

Imao sam pravo prolaza, polja, stoku na čuvanju,

Traktore s paukom za sijeno u otvorenim hambarima,

Silose, mjerače rasta žita, mokre crijepove od škriljca, zelene i crvene

Krovove poljskih zahoda. Kome da otrčim i javim

Od svih onih sa stražnjima vratima nezaključanim

Za nosioca loših vijesti, onog što ih pohodi u sitne sate

I kog, jer ga očekuju, možda drže na odstojanju?

Sijači sjemena, podizači grobnih kamenova...

O vozači bojnih kola, iznad vaših uspavanih topova,

On još ovdje stoji drhtav dok prolazite,

Vidljivi, nesrušeni omfalos.

 

Seamus Heaney (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 19. februar 2021. 

 

ŠTA ONI ŽELE

 

Valjeho koji piše o

samoći dok umire

od gladi;

Van Gogovo uvo što ga je odbila

kurva;

Rembo koji bježi u Afriku

da traži zlato i nađe

neizlječivi slučaj sifilisa;

Betoven koji je ogluvio;

Paund koga su ulicama vukli

u kavezu;

Čaterton koji uzima otrov za pacove;

Hemingvejev mozak koji kaplje

u sok od naranče;

Paskal koji reže ručne zglobove

u kadi;

Arto zatvoren s ludacima;

Dostojevski koji stoji pred zidom;

Krejn što skače u brodski propeler;

Lorka koga na cesti strijeljaju španski

vojnici;

Berimen koji skače s mosta;

Barouz što puca u svoju ženu;

Mejler što bode nožem svoju;

 – to je ono što oni žele:

prokletu predstavu

osvijetljenu oglasnu ploču

u sred pakla.

to je ono što oni žele,

to mnoštvo

tupih

mutavih

sigurnih

turobnih

obožavalaca

karnevala.

 

Charles Bukowski (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. februar 2021. 

 

 

 

PRIMORSKI KRAJOLIK

 

Ovaj božanstveni pejsaž s bijelim čapljama

uzvišenim kao anđeli,

što lete visoko koliko žele i daleko koliko žele postrance

u redovima i redovima besprijekornih odraza;

cijela oblast, od najviše čaplje

sve dolje do bestežinskog mangrovog otoka

sa blještavim zelenilom listova uredno orubljenim ptičjim izmetom

kao iluminacije u srebru,

i sve dolje do sugestivno gotičkih lukova mangrovogkorijenja

i lijepog grašak-zelenog vodenog pašnjaka u pozadini

gdje povremeno riba iskoči, kao divlji cvijet

u ukrasnoj pjeni nad pjenama;

Ovaj Raphaelov crtež za tapiseriju za Papu:

zaista izgleda kao raj.                                                                                   

Ali skeletni svjetionik što stoji tu

u crnoj i bijeloj svećeničkoj halji,

uznemiren sav, misli da zna bolje.

On misli da pakao bjesni ispod njegovih stopala od željeza,

da je zato plitka voda tako topla,

i zna da nebo nije takvo kao ovo.

Raj nije kao letenje ili plivanje

nego ima neke veze s crnilom i jakim blještavilom,

a kad padne mrak on će se sjetiti nečeg

oštro sročenog da kaže na tu temu.

Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 12. februar 2021. 

 

 

 

PJESMA

 

Volio bih da si ovdje, draga,

volio bih da si ovdje.

Volio bih da sjediš na sofi

i ja da sjedim blizu.

Maramica bi mogla biti tvoja,

Suza bi mogla biti moja, na putu k bradi.

Mada bi to moglo, naravno, biti

i obrnuto.

                     

Volio bih da si ovdje, draga,

volio bih da si ovdje.

Volio bih da smo u mom autu,

i da ti mijenjaš brzinu.

Našli bismo se drugdje,

na nepoznatoj obali.

Ili bi se zaputili

tamo gdje bjesmo prije.

 

Volio bih da si ovdje, draga,

volio bih da si ovdje.

Volio bih da ne znam astronomiju

kad se zvijezde pojavljuju,

kad mjesec klizi nad vodom

koja uzdiše i pomjera se u svom snu.

Volio bih da je jedan novčić još dovoljan

da nazovem tvoj broj.

 

Volio bih da si ovdje, draga,

u ovoj hemisferi,

dok sjedim na trijemu

i pijuckam pivo.

Veče je, sunce zalazi;

dječaci galame i galebovi kriče.

Kakva je svrha zaboravljanja

kad mu slijedi umiranje?

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 8. februar 2021. 

 

 

 

KAPETAN LOWELL

       1887-1950

 

U mom okruženju nije bilo nepoželjnih, ni djevojaka,

kada sam bio u Mattapoisettu dječakom –  

jedino Majka, još kći svog Oca, glas

njen još je bio naelektrisan väs

histeričnom panikom neudatih,

kad iz Napoleonove knjige stane mi čitati.

Na naslovnoj strani Lujza Marija

Habzburg dugoga nosa, čija

bostonska stidljivost iskrena bješe

dok puzala je pred Bonapartom što pupak češe

i naglo guta hranu - visok tek kao ja u sedmoj godini!

A ja sam bio maničan i nakostriješen,

kukavno u potkrovlju se skrivao

i dvjesta francuskih generala po imenu sam znao,

od A do V – od Augereau do Vandamme.

Drogirao bih se u san da utonem

brojeći ko ovce neizgovorivosti ove.

 

Imati pomorskog oficira

za Oca ne bješe nešto što bi se dilj kolonije

ljetnje u "Mattu" razglašavalo. Inače,

on uopšte "ozbiljan" bio nije,

na terenu za golf kad se pojavi,

noseći bijele i loše skrojene hlače

mornarske, u Pearl Harboru ih kupio

u komisionu, i od serža sako plavi...

i da pogodi rupu četiri puta palicom je bïo.

"Bob", rekli su, "golf je igra koju bi zaista

trebao znati da igraš, ako ju uopšte igraš."

Kao "pomorca" otpisati su ga dali,

da mu je sport jedrenje prirodno su pretpostavljali.

Jadni Otac, inženjerstvo naobrazba mu bijaše!

Veseo i ustrašen,

u jaht klubu nedjeljom među morskim vukovima, dio

toga društva nikada nije bio.

 

"Sidra su dignuta", u kadi Tatica je grmio,

"Sidra su dignuta",

od Braće Lever kad ponuđena mu je plata

od one koju je davala Mornarica veća dva puta.

Gnjavio sam ga da mi dâ svoj paradni mač i širit zlatan,

i bio zgađen jer Majka, sa novim krunama   

na zubima, bješe ponovo rođena u četrdesetoj. Uz brzinu

mornarsku Otac je napustio Mornaricu i namah

prenio na Majku svoju je imovinu.

 

Uskoro je otpušten. Godinama otada

"Sidra su dignuta" u kadi još pjevušiti je znao –

i brža bi kola kupio kada

god napusti neki posao.

Očev posljednji poslodavac

bio je Scudder, Stevens i Clark, investicijski savjetnici,

a on je bio svoj jedini klijent. 

Dok se majka vukla u krevet sama,

čitala Menningera,

sve ispunjenija sumnjama,

on je postao prkosan.

Iz noći u noć,

à la clarté déserte de sa lampe,

svoj šiber od bjelokosti iz Annapolisa je vukao

preko bloka sa grafikonima –

špekulacije sitnog kockara! Za tri je godine      

šezdeset hiljada dolara utukao.

 

Otac, što smiješio se

na sve, nekoć je bio dovoljno uspješan da se izgubi

u gomili Bostonaca iz vladajuće klase.

Još 1928,

posjedovao je kuću s novim grijanjem na lož ulje

koju je preuredio arhitekt

iz Škole Svetog Marka . . . njezin glavni efekt

bila je primaća soba, "na istoj geografskoj dužini kao Versaj",

sa hrapavim, zrnastim stropom, plavim kao more.

Kad napunio je devetnaestu,

najmlađi zastavnik u svojoj klasi,

bio je "najstariji" na topovnjači na Jangceu.

Robert Lowell (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 5. februar 2021. 

 

 

 

ŽENSKI RAD

Moram o djeci skrbiti

Odjeću krpiti

I patos brisati

I hranu kupiti

Pile ispeći zatim

I bebu previti

Moram nahraniti gosta

Neoplijevljen vrt ne osta

Moram košulje glačati

Dječicu oblačiti

Konzervu otvoriti

Ta izba čista mora biti

A onda bolesne pregledati

I pamuk brati.

  

Osvijetli me, sunce,

Na mene, kišo, padaj

Padajte blago, kapi rose,

Ohladite mi čelo sada.

 

Olujo, otpuhni me odavde

Svojim najžešćim vjetrom

Daj da zaplovim nebom

Dok se ponovo ne odmorim.

  

Padajte lagano, pahuljice,

I pokrijte me studenim

Ledenim bijelim cjelovima

Večeras dajte odmor meni.

 

Sunce, kiša, luk nebeski

Planina, okeani, list i kam

Blist zvijezda, sjaj lune, samo

Vas mogu svojim da nazivam.

Maya Angelou (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. februar 2021. 

 

 

 

MAJKO, MEĐ KANTAMA ZA SMEĆE 

 

Majko, međ kantama za smeće i gnojem 

Ja osjećam mjeru čovječnosti svoje, 

Zov prisustva božjeg, sigurna sam: u tim    

 

Kantama, u gnoju, mačjoj igri, ćutim 

Božije prisustvo, znam tamo ide li 

Po sigurnom putu. Majko, šta ti veliš?  

 

I ja prisustvo Mu ćutim istodobno      

U metli u ruci, paučini sobnoj, 

No najviše od sveg u muku groba je. 

 

Misao što našoj nadi oblik daje 

Ako je tek prazna stvar, iza šta li je? –

Tašt um što se buni, jer neće da mrije. 

 

I u umišljenoj glavi je hvastanje 

Ta miso što grdi sve ispitivanje. 

Kad je kaže, tad je najlakoumnije 

 

Biće. I dalje ću, majko, mnit ko prije, 

To je mudro, mislim, i tebi činiti, 

Zar sumnjat u ludost ljudsku u stvaranju 

Boga?  

Ko si ti? 

 

Stevie Smith (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. januar 2021. 

 

 

KAD SAM OTIŠAO U KINO

 

Kad sam otišao u kino i vidio sva ona crno-bijela

      osjećanja koja niko nije osjećao,

i čuo publiku kako uzdiše i jeca od svih onih

      emocija koje niko od njih nije osjećao,

I vidio ih kako se miluju sa sve većom strašću koju niko

      od njih ni za tren nije osjećao,

i opazio kako stenju od poljubaca u gro planu, crno-

      bijelih poljubaca koji nisu mogli biti osjećani,

Bješe to kao da sam na nebu, koje zacijelo ima bijelu

      atmosferu

u kojoj su sjenke ljudi, čistih ličnosti,

date crno-bijelo i koje se kreću

u jednolikoj ekstazi, krajnje neosjećanoj,

i nebeskoj.

 

David Herbert Lawrence (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović),  25. januar 2021. 

 

 

 

DOLAZAK 

Jutro, staklene dveri, odbljeskuju

Zlatna imena novoga grada,

Čije bijele police i kupole putuju

Sporim nebom po cijeli dan.

Prispijevam ovdje da ostanem;

I jata prozora se otvaraju

I zavjese izlijeću kao golubovi

I prošlost se suši na vjetru.  
 

A sada da legnem, ispod

Razgranatoga ravnodušja,

Odgurnem lica kao novčiće

Dolje u zaumlje,

Nađem glasove iskovane za

Argo automobilskih truba,

I pustim da zbrkane kuće

Zadrže svoje zbijene živote za se.

 

Jer to što nepoznat sam

Čini se vrstom nevinosti.

Dovoljno brzo ću da je ranim:

Daj mi da dotle dišem

Njegov mliječno-zračni Eden,

Dok ga ne uzapti moj vlastiti život –

Što sporo pada; crnim velom zastrt; krađa,

Stil umiranja samo.

 

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 22. januar 2021. 

 

 

 

RIBE

 

Kitovi su ti koji satjeruju

male ribe u fjordove.

Vidio sam ih četrdeset ili

pedeset u vodi jednom prilikom.

Bio sam u malom čamcu

dok je na sve strane voda

ključala odozdo

od njihovog plivanja.

 

Buka haringi se može čuti

s udaljenosti od gotovo milju.

Toliko su zbijene u vodi, one,

ne možeš zamočiti veslo.

Sâmo srebro!

 

Ljudi viču sa stijena

ili pušu u rogove

da ribari siđu

na obalu

do svojih čamaca i mreža

da nešto uhvate.

 

I svi ti milioni riba moraju se

uhvatiti, jedna po jedna, rukom.

Žene i djeca izvuku

prstima mali komad

pod vratom

tako da slana voda uđe unutra.

Vidio sam na hiljade bačvi

prepunih riba na obali.

 

Zimi postavljaju vertikalne mreže

za bakalar. Stotine ih se ulovi

svake noći.

Ujutro ljudi uvlače mreže skupa

s ribama u čamce.

Bakalari tako veliki – vidio sam –

da kad je neki čovjek digao jednog

iznad glave

rep mu se vukao po zemlji.

 

Sardine, skuše, srdele – sve.

A u rijekama, pastrmka i losos.

Vidio sam mrežu postavljenu

u podnožju vodopada a ujutro je

u njoj bilo šezdeset pastrmki.

 

Ali pretpostavljam da danas

u Norveškoj nema takvih riba.

 

Na Lofotskom otočju –

do svoje dvanaeste godine.

Ni drveta ni žbuna na njima.

Ali ljeti

kad sunce nikad ne zalazi

trava je viša nego ovdje.

 

Sunce kruži horizontom.

Između dvanaest i jedan u noći

ono je vrlo nisko, blizu mora,

ka sjeveru. Zatim se

diže malo, polako, do sredine

dana, a onda opet zalazi

i tako tri mjeseca, isprva idući

uvis a zatim niže,

dok ne nestane –

 

Zimi snijeg je često dubok

kao do plafona ove sobe.

Ako odete tamo vidjećete

mnogo Engleza,

kraj vodopada i na mostovima,

kako ribare, ribare.

Oni će tamo stajati satima

da ulove ribu.

 

Blizu obale

gdje je voda oko dvadeset stopa

možete vidjeti velike iverke

na pijesku. Oni imaju crvene

pjege sa strana. Ljudi dolaze

u čamcima i probadaju ih

dugačkim šiljatim motkama.

 

Jeste li vidjeli kako Šveđani piju čaj?

Ovako, iz tacne. Pušu u nju

i stalno ju okreću: ovako.

 

Visoki, suhi,

spuštenih nosova, tamnih podočnjaka,

sporoga glasa i s osmijehom:

 

Vidio sam dječake kako stoje

na mjestu gdje je potok uzak

s nogom na svakoj strani na dva kamena

i hvataju pastrmke dok prolaze.

Drže ih na poseban način,

Za škrge, ovako. Dugi prsti

u lûku poput čaklji.

Potom nestrpljiva tišina

dok jedan čovjek ne reče:

 

Englezi su veliki sportaši.

U zimskim odmaralištima

gdje sam boravio

oni bi prvi ustajali ujutro, prvi

iznosili skije.

Jednom sam vidio mladog Engleza

vrijednog sedamdeset miliona funti –

 

Ne poznajete sjever.

i možda ćete vidjeti huldra

s velikim repom

svu plavu, od noći,

i nekke, pola čovjek pola riba.

Kad vide jedno od njih

znaju da će neki brod nestati.

 

William Carlos Williams (preveo Omer Hadžiselimović), 18. januar 2021. 

 

 

 

ZATVORENICI

 

Premda cesta skrenu na kraju                                                        

ka običnim vratima smrti,

i mi tu kucamo, pripravni

ući, i otvaraju se

lako za nas,

       ipak,

za cijelog bogovijetnog puta

mi išli smo u lancima,

hranjeni jabukama spoznaje

jetkim i punim crva.

 

Kušamo drugu hranu koju nam

život, poput milosrdne seoske cure,

pruža dok prolazimo –

ali su nam usta stegnuta,

mrlja pepela na jeziku.

 

Nije radost ono što smo izgubili –

veliki požar, on bukti

u mraku ili sija kad hoće.

Ono što je nestalo

jest obična sreća,

skromni hljeb koji smo mogli jesti

sa starom jabukom spoznanja.

 

Ta stara jabuka – mučila bi nas ponekad,

ali bila je tvrda, opora,                                                 

ponekad prijatna.

 

Pepelna jubuka tih dana

rasla je na otrovnom tlu. Mi smo zatvorenici

i moramo jesti

naše sljedovanje. Cijelom

bogovijetnom cestom

u lancima, čak ako, nakon svega,

dođemo do

običnih vrata smrti, dok se vrijeme

smiješi svojim običnim

davnašnjim smiješkom.

Denise Levertov (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. januar 2021. 

 

 

MOJA SLATKA STARA ITAKODALJE

 

moja slatka stara i takodalje

tetka lucy u vrijeme nedavnog

 

rata mogla je i šta

više govorila vam je tačno

zašto se svak

 

borio, 

moja sestra

 

izabela napravila je stotine

(i

stotine) čarapa da se ne

pominju košulje buhootporne grijače ušiju

itakodalje štitnike zglobova itakodalje, moja

mati se nadala da ću

 

umrijeti i takodalje

hrabro naravno moj otac je običavao

dok ne promukne govoriti da je to

povlastica i kad bi samo on

mogao dočim ja

 

sâm itakodalje ležao sam mirno

u dubokom blatu i 

 

takodalje

(sanjajući

i

tako dalje, o

Tvome osmijehu koljenima i tvojim Itakodalje)

 

Edward Estlin Cummings (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 11. januar 2021. 

 

 

 

KREMIRANJE          
 
Tako je, kada ga čuje da čisti grlo svakih

nekoliko sekundi, svjesna da ono što hoće da skine

jeste smrt s uma; sljedeći napad. Jaki

strah da on ne umre trese ruke njezine.

 
To joj je od stroja za peglanje. Skroz ga rastavi. Bio

sad joj je nepotreban jer je sa pazusima završio. 

 

Zahvat odstraga koji nemoj otići veli

kroz biceps steže sve dok prsti se ne spojiše.

Dole ispod njegov, tatin, i tate njegova život se sveli

na jednu ogromnu noćnu smjenu, zbijeni i previše. 

 

Zadržava smrt kako flegma zadržati se ima

u društvu, zgrudvana na jeziku. Kad je ostavljen sam

s posljednjom vatrom na ugalj u prostoru bez dima,

on svoju hladnu lopticu hrače u najsvjetliji plam,

suviše izvježban, suviše ohol da promašuje. 

 

Iza vrata, kako šišti vruće ugljevlje ona čuje.  

 

Tony Harrison (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 8. januar 2021. 

 

 

 

MOTIV ZA METAFORU

 

Dopada vam se ispod drveća u jesen,

Jer sve je napola mrtvo.

Vjetar se miče poput bogalja među lišćem,

I ponavlja riječi značenja lišene.

 

Na isti način, bili ste sretni u proljeće,

S polu bojama četvrt-stvari,

Maličak vedrijim nebom, ganutljivim oblacima,

Jednom jedinom pticom, mutnim mjesecom –

 

Mutnim mjesecom što obasjava mutni svijet

Stvari koje nikada neće biti posve izražene,

Gdje vi sami nikada niste bili posve vi sami,

I niste htjeli biti, niti imali biti.

 

Želeći ushićenje mijena:                                              

Motiv za metaforu, koji se smanjuje

Pod težinom prvotnog podneva,

A B C bića,

 

Ružičast spokoj, čekić

Crven i plav, tvrdi zvuk –

Čelik protiv nagovještaja – britki bljesak,

Vitalno, oholo, kobno, dominantno X.

 

Wallace Stevens (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 4. januar 2021. 

 

 

 

NOVA GODINA NA DARTMOORU 
 
Ovo sve novo ti je: svaka mala drečava 
Prepreka staklom umotana i čudnovata, 
Ljeska se i zvekeće u svetačkom falsetu. Jedino  

Ne znaš kako da objasniš iznenadnu klizavost,
Ta slijepa, bijela, strašna, nepristupačna strmina. 
Njome se ne možeš uspeti riječima koje znaš. 
Neće te popeti ni slon ni točak ili cipela. 
Došli smo tek da gledamo. Odveć si mlada 
Da bi željela svijet u staklenom šeširu. 

 

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. januar 2021.