Omer

 

Od jula 2016. na ovom mjestu publikujemo  svakog ponedjeljka i svakog petka po jednu  pjesmu ili prozni tekst iz naših "prevodilačkih radionica".

 

Ovaj smo odjeljak  na sajtu  nazvali "Omer" u spomen na Omera Hadžiselimovića, jednog od osnivača Samizdata.

 

STARAČKI DOM

 

Sve su ograničene, ali svaka ima vlastitu

nijansu štete. One iz elite se mogu obući i upristojiti,

                      pokretne su s jednim štapom, umiju

pročitati cijelu knjigu ili odsvirati cijele stavke

lakih sonata. (Da, možda je sama njihova

čulna sloboda nesreća njihovog duha: svjesne

                      onoga što se desilo i zašto, mrze

utučenost s onu stranu suza.) Tu su potom one na točkovima,

prosječna većina, koja trpi TV i, predvođena

blagim terapeutima, učestvuje u grupnom pjevanju; potom

usamljenice koje mrmljaju u Zaboravu, i, najzad,

krajnje nesposobne, besciljne,

bezizražajne, besprijekorne poput biljaka

koje parodiraju. (Biljke se mogu obilno znojiti ali se nikad

ne ukaljaju.)  No, jedna ih veza sjedinjuje: sve su se

pojavile kad je svijet, iako mnogo toga u njemu bješe naopako,

bio prostraniji, pristaliji za pogledati, a njegovi Starci

sa svojim svjetovnim mjestom i slušateljstvom. Tada je dijete,

                      zastrašeno Mamom, moglo izbjeći Baki

da ga drugim očima vidi i ispriča mu priču. Danas,

                      mi svi znamo šta nas čeka, ali njihova generacija

je prva koja se gasi ovako, ne kod kuće već u dodijeljenom im

                      numerisanom redovnom odjelu, sklonjene iz svijesti

poput neželjenog prtljaga.

                                                    Dok se vozim podzemnom

                      da provedem pola sata s jednom takvom,

dočaravam sebi ko ona bješe u sjaju i veličini svojih najboljih godina,

                      kad je posjeta o vikendu bila očekivana radost,

ne dobro djelo. Jesam li hladan što želim brzo,

                      bezbolno uspavljivanje, molim vas, dok znam

da se ona moli, da Bog ili Priroda zaustave njene zemne funkcije?

 

Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 6. april 2020.  

 

 

 

BUĐENJE U NJUJORKU

 

Zavjese isturaju svoju

volju spram vjetra,

djeca spavaju,

razmjenjujući snove

s anđelima. Grad

se budi vukući se

na rukohvatima podzemne; a

ja, kao uzbuna, budna poput

glasina o ratu,

ležim opružena ka zori,

nezvana i neopažena.

 

Maya Angelou (preveo Omer Hadžiselimović), 3. april 2020.  

 

 

 

DALEKA KIŠA

 

Ko žene u žalosti s velom do peta

Visoki vitki pljuskovi hode sporo spram sivog

oblaka na dalekom rubu.

Okean je zelen tamo gdje rijeka se uliva,

Mutnosiv između vršaka rtova, ljubičast

gdje žene hodaju.

Šta hoće one?  Koga to žale?

Kog junaka prah u urni između dvije ruke

skrivene velom?

Titanka za Titankom gordo

Nosi svoju nježnu veličanstvenu tugu u srcu,

ljepotu izgubljene bitke.

 

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 30. mart 2020.  

 

 

 

SANJAH DA SAM U GRADU TAMNOM KAO PARIZ

  

Sanjah da sam u gradu tamnom kao Pariz.

Stajah sām na pustom trgu.

Noć je drhtala u ljubičastom

Iščekivanju. Na dalekom rubu nešto se kretalo

I grmjelo. U tom svjetlucavom vidiku

Topovi su pumpali boju u nebo.

  

Tu je bio front. Ali bio sam tu usamljen

Ostavljen iza, napušten od vojske.

Prazan grad i prazan trg

Bjehu moje stanište, moj nemir.

Šljem sa mrvom perjanice,

Puška u rukama, davno zastarjela,

Nosio sam opasač, predug šinjel

I potkovane klincima bakandže, bijahu rutavi.

Bio sam čovjek nezgrapan ko medvjed.

 

Nad krovovima gdje se pomaljahu katedrale

Uzvišenim govorom, dva aviona,

Izgubljeni kao ptice, pojaviše se. Zatim su narasli,

Njemački Taube i Njuportski izviđač,

Lovili su jedan drugog prevrćući se u nebu,

Dok se nije jedan zapaljen stropoštao na zemlju.        

 

Ovi ratovi što bjehu tako veliki, zaboravljeni su

Kao egipatski vladari. Moj kolega,

U čijim debelim cipelama stajah, hoćeš li biti začuđen

Što lutaš mojim mozgom četiri decenije kasnije

Kad ja budem u snu lutao kroz tvoj?  

  

Nasilnost života na javi razbija

Red naše smrti: čudni snovi se zbivaju,

Jer snovi su dopušteni kao nikad prije.

Louis Simpson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 27. mart 2020.  

 

 

 

SJEĆAM SE

 

Do prvoga su avgusta

nevidljivi insekti počeli

hrkati i bila je trava

kao konoplja žilava

i bila bez boje – ne više nego

što je pijesak obojen

i nosili smo bose noge svoje

obnažene još od dvadesetog

juna i ponekad bismo

zaboravili naviti svoj

budilnik i nekih noći

topao i čist pili bismo džin

iz starih tegli za žele dok 

sunce se spuštalo van vidika

ko crven šešir a obod mu širok

i jedan dan sam vezala kosu                     

ozad vrpcom i ti si rekao

da izgledam gotovo kao

puritanska dama i ono  

čega se sjećam najbolje jeste

da vrata u tvoju sobu su bila

vrata od moje.

 

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 23. mart 2020.  

 

 

 

ČITATELJKA 
 

Ona se vraća, ovih dana, onim velikim pričama

Što opčaraše njenu mlađahnu dušu. Svjetlo lampe

Sa sjenilom pada joj na vrat napola zasjenjen kovrdžama,

I sad okreće stranicu uz šuštav zvuk.

Eno ih, stupaju opet, siročad čije ruke sežu

Ka rukohvatu kakvom u ovom kamenom svijetu,

Mladi provincijalci koji napokon gledaju

Labirint grada i sići će u njeg,

Ozbiljna djevojka, još jednom, koja hoće plemenito da živi,

Lukava, koja da se uda tako teži,

Mladić što za slavom žudi, i onaj drugi

Koji breme traži. Znajući, kao što ona zna,

Šta će se s njima zbiti na krvavom polju

Ili u toskanskom vrtu, može biti da ponekad

Ona vidi njinu prvu i posljednju prirodu odmah,

Poput kakvog boga kome sve vrijeme je sada.

Ili, budući da je i sama već toliko živjela, možda

Ovog puta ih sreće mudrijeg oka,

Zapažajući kako je Julienova proračunata glava

Od početka suviše odvojena od srca.

No, pravo je tu čudo da ona,

Uprkos tome što možda zna za posljedice,

I dalje opčinjena ide na sljedeću svijetlu stranu

Ko kakva Nataša na vratima balske dvorane—

Uhvaćena u tok stvari ma gdje one išle,

Sa slijepim ushitom bivstvovanja, još spremna

Da životom u život uđe i do kraja ih isprati. 
 

Richard Wilbur (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 20. mart 2020.  

 

 

 

NIZOZEMSKA LJUBAVNICA 

 

Hotel gdje odlasci su važniji no dolasci,

bar po knjizi mu glavnoj.

Oktobarska kiša, mokrim kohinurima urešena,

Miluje što preosta od mozga ogoljena.

U toj zemlji što zbog rijeka položena je vodoravno

Pivo miriše po Njemačkoj, i galebova ima  

u zraku: liče na stranice s prljavim uglovima.   

S tačnošću mrtvozornika u prostorije zora

Ulazi, na rebra radijatora

hladnog prislanja uši: ispod nule je klima. 

Zagrobni život negdje početi mora.

Shodno tome, anđeoske vitice

postaju plavlje, hladnu i gospodsku bjelinu dobija

koža, dok posteljina, očajno, sred praonice

podrumske već se spiralno svija. 

 

Josif Brodski (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 16. mart 2020.  

 

 

 

PRVA SMRT U NOVOJ ŠKOTSKOJ

 

U hladnom, hladnom salonu

moja majka je Arthura položila

na odar ispod hromolitografija:

Edward, Princ od Walesa,

sa Princezom Alexandrom,

i kralj George s Kraljicom Mary.

Ispod njih na stolu                                   

stajao je punjeni gnjurac

što ustrijeli ga i ispuni Čika-

Arthur, Аrthurov otac.

 

Otkad je Čika-Arthur ispalio

tane u njega,

gnjurac nije rekao ni riječ.

On šuti na svome

bijelom, zamrznutom jezeru,

mramornom stolu.

Njegova prsa su duboka i bijela,

hladna i umiljata;

njegove oči su crveno staklo,

nisu bog zna šta.

 

„Dođi”, reče moja mati,

„Dođi, svom malom rođaku

Arthuru zbogom kazati“.

Digli su me gore i dali

jedan đurđevak da ga  

stavim u ruku Arthurovu.

Arthurov kovčeg bješe mali

kolač s posipom šećera,

i crvenooki gnjurac ga je gledao

iz svog bijelog, smrznutog jezera.

 

Arthur je bio vrlo mali.

Bio sav bijel, lutki nalik 

koja još nije obojena.

Djeda Mraz je počeo da ga slika    

kako je vazda slikao

Javorov List (Zauvijek).

Počeo je od njegove kose, tek

nekoliko crvenih poteza, i tad

Djed Mraz baci kist

i ostavi ga bijelim zauvijek.

 

Milostivim kraljevskim parovima

bilo je toplo u crvenom i u hermelinu;

njine su noge bile dobro omotane

hermelinskim skutima gospođa.

Oni su pozvali Arthura da bude

najmanji paž na dvoru.

No kako može Arhur otići

dok stišće svoj mali đurđevak,    

sa očima tako čvrsto zatvorenim

i putevima duboko u snijegu?

 

Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 13. mart 2020.  

 

 

 

PJESMA O LOPTI

 

Šta je dječak sada, koji je izgubio loptu?

Šta da radi? Vidio sam ju kako odlazi

Veselo poskakujući, niz ulicu, a potom

Veselo preko - eno je u vodi!

Ne vrijedi govoriti, 'O, ima i drugih lopti';

Velika tuga i drhtanje obuzeli su dječaka

Dok stoji ukočeno i trese se piljeći sve

svoje mlade dane dolje u luku gdje mu je

Otišla lopta. Nisam mu htio smetati,

Deset centi, druga lopta, bezvrijedna je.

Sad on naslućuje prvu obavezu

U svijetu posjedovanja. Ljudi će uzimati lopte,

Lopte će se stalno gubiti, mali dječače,

I niko ne otkupljuje loptu. Novac je nešto izvanjsko.

On uči, duboko iza svojih beznadnih očiju,

Epistemologiju gubljenja, kako da se digne

Znajući ono što svaki čovjek mora jednog dana da zna

I većina ih zna mnogih dana, kako se dići

I postepeno svjetlost se vraća u ulicu,

Zviždaljka se čuje, lopta se ne vidi.

Uskoro će dio mene da istražuje duboko i mračno

Dno luke... Ja sam svuda,

Ja patim i krećem se, duša i srce mi se kreću

Sa svim onim što me pokreće, pod vodom

Ili uz zviždanje, ja nisam mali dječak.

 

John Berryman (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 9. mart 2020.  

 

 

NEĆE BITI MIRA  

Mada se blago, vedro vrijeme

Smiješi na grofoviju tvog štovanja

I njene boje se vraćaju, bura te je promijenila:

Nećeš zaboraviti, nikad,

Tamu što precrtava nadu, uragan

Koji proriče tvoju propast.  

Moraš živjeti sa svojim saznanjem,

Daleko ozad, onkraj, van tebe su drugi,

U odsustvima bez mjesečine za koje ti nikad ne ču,

Oni koji su sigurno čuli za tebe,

Bića neznana broja i roda:

A ona te ne vole.

  

Šta si učinio njima?

Ništa? Ništa nije odgovor:

Povjerovaćeš  – kako da ne povjeruješ?  –  

Da jesi, da jesi učinio nešto;

Otkrićeš da si ih želio nasmijati,

Čeznućeš za njihovim prijateljstvom.   

 

Neće biti mira.

Uzvrati borbom, onda, s onoliko hrabrosti koliko imaš,

I svakom neviteškom smicalicom koju znaš, 

Nek ti je u svijesti jasno ovo:

Povod koji su imali, ako su ga imali, ne znači im sada ništa;   

Oni mrze mržnje radi.

 

Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 6. mart 2020.  

 

 

 

118 

Moj drug napada druga mog!

Oh, Bitke slikovit čar!  

Postajem Vojnik i ja tad,

On biva – Satiričar!  
I kakvo bojno polje! Silan 

Top, mislim, sad da mi je, 
Ljudsku bih rasu svu pobila,

Zatim – u slavan bijeg!

 

Emily Dickinson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 2. mart 2020.  

 

 

 

STVARI NE BI TREBALE BITI TAKO OTPORNE

 

Život treba da ostavi

duboke brazde:

tragove po kojima

izlazila je da uzme

poštu i vraćala se

ili vukla šlauf

diljem bašče;

gdje je običavala

stajati kraj sudopera –

izlizano mjesto;

pod rukom joj

porcelanska pucad

od dodira postala

bijele pilule;

prekidač koji

tražiti je

znala u mraku

gotovo istrt.

Njene stvari treba

da sačuvaju

njene otiske.

Prolaženje  života

treba biti vidljivo,

s brazgotinama.

A kad život stane,

izvjesni prostor –

ma kako mali –

treba da nosi ožiljke

velike i pogubne

parade. Stvari

ne bi trebale

biti tako otporne.

 

Kay Ryan (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 28. februar 2020.  

 

 

AUTOBIOGRAFIJA U ZRAČNOJ LUCI

 

Kašnjenje, dobro, putnik s njim računati  mora.

Koliko dugo? Nije, kanda, nikome znano.

S prtljagom izvaganim, sa kartom pregledanom,

Ne može biti dugo. I - tamo-amo korak.

Duhan, slatkiši i čaj, otvaraš novine, sediš  

Na stolcu čeličnom. Da li treba se i smešiti?

I drugariti možda? Najbolje sam je biti

U trci za sedalom. Drugarstvo truda ne vredi.

 

Sinoć da odoh brodom - jer sat i šesti teče -

Tamo bih bio sada. Ali je kasno za to.

Cura s kioska zeva. Ćutim se već bajato,

Neradom ošamućen i - vani svetlost večer

Poče da gasi - strahom; toliko sam u ovo

Uspeće uzdao se. Sada je s tim gotovo.

 

Philip Larkin, (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 24. februar 2020.  

 

 

 

AVE CAESAR

 

Nikakve gorčine: naši nam preci to učiniše.

Bili su tek neznalice i puni nade, htjeli su slobodu,

          ali i bogatstvo.

Njihova djeca naučiće da se nadaju Cezaru.

Ili pak – jer mi nismo orlovi rimski već blago

         miješani kolonisti –  

Nekom dobroćudnom sicilijanskom tiraninu

Koji će ih štititi od siromaštva i Kartagine dok

       Rimljani ne stignu,

Nama je lako upravljati, ljudima što žive u stadu,

Punim osjećanja, umješnim u mehanici, a volimo

      svoje luksuze.

 

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 21. februar 2020.  

 

VRANOVA TEOLOGIJA

 

Vran je shvatio da ga Bog voli –

Inače, već bi pao mrtav.

Dobro, to je dokazano.

Vran se osloni, zadivljen, na bat svoga srca.

 

I shvati  da Bog govori vranski –

Sāmo življenje je Njegovo otkrovenje

 

Ali šta je Voljelo kamenje i zborilo kamenski?

Činilo se da i ono postoji.

I šta je govorilo tu čudnu tišinu  šta

Nakon što je buka njegovog graktanja prestala?

 

I šta je voljelo sačmu

Što kapaše s vranova koji postaju mumije?

Šta je govorilo tišinu olova?   

 

Vran je shvatio da postoje dva Boga. –

Jedan od njih mnogo je veći no drugi

Koji voli njegove neprijatelje    

I ima sva oružja.

 

Ted Hughes (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. februar 2020.  

 

 

 

ISTORIJA DVADESETOG VIJEKA

(Putujuće pozorište)

 

           Sunce je u svojoj orbiti,

              no ja se ćutim morbidnim.

 

Čin Prvi

 

PROLOG

 

Dame, gospodo, gejovi! Koji

od ljudske gline ste, drage mojim  

očima! Reći da okej ste – stoji!                   

 

Bez mnogo kašnjenja, kreće sada

naša predstava. Javljam smjesta da  

to nije komad već kraj komada:

 

već osmo igra se desetljeće,

čas pljeske a čas zvižduke sreće,

no dugo, strah me, trajati neće.

 

Na odmor ljudi il sprave hrđati

legnu. Ne dođe brzo ništa ti

ko prošlost. Prikaz ćemo vam dati 

 

likova što su s glumom prestali.

Svi činjenica života postali,

kojoj ćeš možda oduzet, ali

 

ne možeš, srećom, dodati. Toga

posljedica zna biti mnoga

zla po izgled vam ili krv, stoga

 

što oni uzrok su, vi ste – učinak.

Jer još ste uspravni, oni – ravnina.

Građani, ne zabacujte ni na   

 

tren istoriju: ključ poreza vam  

i gripa drži, i tog što s plava

neba dolazi. Naša predstava     

 

sobe spavaće, krah lađa, bijeg

podmornica, laboratorije

zipke, vjenčanja, razvode krije.

 

Narode! Zastor netom raskriće

ono što Raju neslično biće!

Al Prošlost možda oči vlažiće:

 

jer cijene niže joj no rasprodaje

naše, gradove jer ništila je, 

ne krvne ćelije, jer obzor napeta

 

jedra ne pune, već slab vjetar.

 

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 14. februar 2020.  

 

 

 

EDVARD LIR

 

Na talijanskom bijelu žalu, da doručkuje u samoći,

Kad ostavi ga prijatelj, njegov se Strašni Demon uspravi

S njegova ramena: plakao je nad sobom u noći,

Mrzio svoj nos i bio pejsaža slikar prljavi.

 

Legije okrutnih i ispitivačkih Njih su bile

Tako brojne i velike kao psi: bio je smeten krajnje

Njemcima i lađama; naklonost daleka na milje,

Al vođen suzama sretno dosegnu svoje kajanje.

 

Kako dobrodošlica bješe čudesna. Cvijeće ga razodjenu

Od šešira i odnese ga da kliještima predstavljen bude;

Demonski lažan nos zasmijao je stol; ubrzo lude

Valcere mačka je plesala s njim, nek stisne ruku njenu;

Riječima ga doguraše do klavira šaljive pjesme da poje;

 

I djeca su po njem vrvjela, ko naseljenici. Ko neka zemlja posto je.

 

Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 10. februar 2020.  

 

 

 

SAM

 

Dok ležah sinoć,

Razmišljajući

Kako da duši nađem dom

Gdje voda nije žedna

I vekna hljeba nije kam

U um jedna stvar će mi doć

I držim da u krivu nisam

Da niko,                      

Baš niko

Ne može ovdje opstati sâm

 

Sâm, potpuno sâm

Niko, baš niko,

Ne može ovdje opstati sâm.

 

Ima nekih milionera

Ne mogu da troše pare

Žene im jure okolo kao vampiri

Djeca im pjevaju bluz

Imaju skupe ljekare

Da im liječe srca kam.

Ali niko,

Ne, niko

Ne može ovdje opstati sâm.

 

Sâm, potpuno sâm

Niko, baš niko,

Ne može ovdje opstati sâm.

  

No, poslušate li pažljivo,

Reći ću vam šta znam

Olujnih je oblaka masa

Vjetar će da puhne

A čovječija pati rasa

I mogu čuti jauk vam

Jer niko,

Baš niko

Ne može ovdje opstati sâm.

 

Sâm, potpuno sâm

Niko, baš niko,

Ne može ovdje opstati sâm.

 

Maya Angelou (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 7. februar 2020.  

 

 

 

U RADNOM KABINETU

On uđe, i nijemo, suha lica, a na

Rubu stolca, sjedi žena, ovdje stranac,  
Vrsta otrcane gospoštine;  
I po nekim malim znacima on sluti:   
Skoro bez doručka k njemu se zaputi.   
“Došla sam – nadam se da ne griješim –

Tražim osobu što kupit bi htjela  
Od eminentnih teologa djela,

Dvadeset tomova koje imam, a to  
Od oca mi osta – mada mrsko mi je

Što nekom ih moram nudit”. Pa se smiješi  
Kao da je nužda nešto nepoznato;  
“Ali sam, to je istina, željela

Često, jer volim umjetnost, na kraju,

Da svoj stan uredim  malo otmjenije  

A te stare knjige tako mi smetaju”.   
I olako mu se nastavlja da smije,  
Ko da je prodaja veseo hir mali,  
I da, istinu zboreći, njen nije  
Život zaista od octa i žuči,  
Već nešto svježe i mlijeku nalik,  

I da Nužda nije sramota u kući.

 

Thomas Hardy (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 3. februar 2020.

MARIJINA PJESMA

 

Nedeljno jagnje cvrči u svojoj masti.

Mast

Žrtvuje svoju neprozirnost…

 

Prozor, sveto zlato.

Vatra ga čini dragocjenim,

Ista vatra

 

Što rastapa masne heretike,

Izgoni Židove.

Njini debeli mrtvački pokrovi plutaju

 

Nad ožiljkom Poljske, spaljenom

Njemačkom.

Oni ne umiru.

 

Sive ptice opsjedaju mi srce,

Usta-pepeo, pepeo oka.

Smještaju se. Na visokoj

 

Klisuri

Što izli jednog čovjeka u prostor

Peći se užariše poput nebesa, usijane.

 

To je srce,

Ovaj holokaust u koji ulazim,

O zlatno dijete koje će svijet ubiti i pojesti.

 

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 31. januar 2020.  

 

 

 

PROŠLOST JE SADAŠNJOST

 

Ako je vanjska akcija jalova


a rima je zastarajela,


okrenuću se opet k tebi, 

Habakuče, kao ono kad je učitelj

na vjeronauci govorio о nerimovanom stihu.

Rekao je - i mislim da ponavljam njegove tačne riječi -

"Hebrejska poezija je proza

sa nekom vrstom povišene svijesti." Zanos pruža  

priliku a svrsishodnost određuje formu.

 

Marianne Moor (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 27. januar 2020.  

 

 

 

1. SEPTEMBAR 1939. 

 

U jednu krčmu, na Pedeset                                           

Drugoj Ulici, dođoh da sjednem,                                                       

Sav nesiguran, strah ne krijem;                                                           

Izdišu čile nade jedne                                                                         

Podle, nečasne decenije:                                                               

Gnjev i strah kola u valima                                                                                      

Po svijetlim i smračenima                                                                   

Predjelima zemlje, i naše                                                               

Privatne živote opsjeda;                                                                 

Neopisiv zadah smrti je                                                

Za tu rujansku noć uvreda.                  

 

Precizna znanost može nagom

Svu tu uvredu da učini                                                  

Od Luthera pa naovamo                                               

Što jednu kulturu u ludilo

Otjera, pronaći šta se zbilo                                                          

U Linzu, kakav golem imago                                                                                                             

Načinio je od psihopate                                                                      

Boga: ja i publika znamo                                                                    

Ono što i školarci uče,                                                                        

Oni kojima zlo se čini                                                                         

Činjenjem zloga i uzvrate.

 

Tukididu znano bilo je,                                                                      

Izgnanom, sve što govorom jednim                              

O demokratiji reći se dade,                                           

I diktatori šta sve rade,                                                                       

Sve staračke gluposti koje                                            

Zbore grobu ravnodušnome;                                                                                    

Analizirao u djelu svome                                              

Sve: prosvijećenost protjeralo,                                                           

Patnja na koju svikavamo,                                            

Upravljanje loše i žalost –                                                                  

Kroz sve to opet proć moramo.                                                          

 

U ovaj vazduh neutralan                                                              

Gdje svu visinu neboderi                                                            

Slijepi koriste da Čovjeka                                             

Kolektivnog snagu razglase,                                                               

Svaki jezik isprike svoje                                               

Takmičarske, ispraznog jeka,                                       

Sipa, no ko je dugo kadar 

Euforičnu snu da preda se;                                                                                                             

Oni zure iz ogledala,                                                                                                

Imperijalizma lice to je                                                                                            

I međunarodna nepravda.                                                                                                                          

Lica pored šanka svog dana                                         

Prosječnoga drže se: nikad                     

Ugasiti se svjetlo ne smije,                                                                 

Svirati mora svagda muzika,                                                              

Urotu kuju sve konvencije                                                                  

Da bi utvrda ta zadobila                                                                     

Namještaj doma, da naša zjena                                                           

Ne vidi gdje smo, izgubljeni                                                               

U šumi ukletoj, uplašena                                               

Djeca u noći što sretna niti                                           

Dobra nikada nisu bila.                                                 

 

Borbeno prazno naklapanje                    

Što ga Važne Ličnosti revu                                           

Od naše želje je sirovo manje:                                      

Ono što je Njižinski ludi                                                                    

Napisao o Djagiljevu                                                                    

I za normalno srce važi:                                                

Zabluda, što se leže u kosti                                                                        

Svakom čovjeku i svakoj ženi,                                                           

Ono što imat ne može  žudi,                                         

Univerzalnu ljubav ne traži,                                                               

Nego da bude sam voljenim.

 

U etičan život, iz tmica        

Konzervativnih, službena lica 

Tupa pristižu ponavljajući

Jutarnji zavjet: ”Hoću da budem                                                        

Svojoj supruzi vjeran, a da                     

Usredsredim se sav na posao”.                                     

Bespomoćni se vladari bude                                                              

Prinudnu igru da nastave:                                             

Osloboditi ko će ih sada,                                              

Ko bi doprijet do gluhih znao,                                                            

Ko će zboriti za mutave?

 

Ja sve što imam, glas je ovaj

Da uvijenu laž otkrijem,                                                    

Romantičnu laž iz mozgova

Putenih ljudi-sa-ulice,                                                   

Laž Vlasti čije građevine                                                                    

Pipaju nebo: na zemlji nije                                                                 

Takvoga nečeg kao Država,                                                               

I ne postoji sam niko i, ne,                                            

Glad nikom izbor ne dozvoljava                                                                              

Ni građaninu ni policiji:                                                                     

Moramo se voljet il mrijet.                                 

 

Bez odbrane, sred nepronične                                       

Noći, naš svijet leži omamljen,                                                                                 

No, svud rasute ironične                                                                     

Tačke su svjetla koje sine                                                                   

Sa svakog mjesta gdje Pravedni                     

Svoje poruke razmjenjuju:

Od Erosa i od prašine

Sačinjen kao oni, i ja                                                                                                

Mogu li, mada opsjednut jednim:                                                       

Odricanjem i očajanjem –                                                                                        

Potvrdnim plamom da zasijam.

 

​Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 24. januar 2020.  

 

 

 

SESTINA

 

Septembarska kiša pada ponad kuće.

U slabom svjetlu stara baka

sjedi u kuhinji uz dijete

kraj Male Divne Peći,

čita šale iz almanaha

smijući se i pričom krijući suze.

 

Misli da njene ekvinocijske suze

i kiša koja bije o krov kuće

predskazane su od almanaha,

ali to zna samo stara baka.

Gvozdeni kotlić pjeva na peći,

Ona kaže dok reže hljeba za dijete

 

Vrijeme je sad za čaj, ali dijete

gleda čajnika male teške suze

što plešu ko lude na vreloj crnoj peći,

mora da tako pleše i kiša ponad kuće.

Spremivši sobu, stara baka

vješa vrpcu mudrog almanaha

 

o klin. Pticolikog eno almanaha

poluotvoren lebdi nad mjestom gdje je dijete,

lebdi nad mjestom gde je stara baka

sa šoljom čaja koju pune tamnosmeđe suze. 

Ona i drhti i kaže kako misli da je stud kuće

porasla i dodaje još drva peći.  

 

Tako je trebalo da se desi, riječi su Divne Peći.

Ja znam šta znam, riječi su almanaha.

Krejonima dijete crta kruti obris kuće

i vijugavu stazu. Zatim dijete

dodaje tu čovjeka s dugmadima ko suze

i ponosno traži da ga vidi  baka.

 

Ali potajno, dok baka

Posluje oko peći

Mali mjeseci padaju kao suze

iz stranica almanaha

u cvjetnu lijehu koju je dijete

brižljivo smjestilo ispred kuće.

 

Vrijeme da se posiju suze, riječi su almanaha 

Staramajka pjeva divnoj peći

A dijete pravi crtež druge tajne kuće.

 

Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 20. januar 2020.  

 

 

 

URLIK

 

III

 

Karl Solomon! S tobom sam u Rocklandu

    gdje si luđi od mene

S tobom sam u Rocklandu

   gdje se moraš osjećati vrlo čudno

S tobom sam u Rocklandu

   gdje oponašaš sjenku moje majke

S tobom sam u Rocklandu

   gdje si ubio svojih dvanaest sekretarica

S tobom sam u Rocklandu

   gdje se smiješ ovom nevidljivom humoru

S tobom sam u Rocklandu

   gdje smo veliki pisci na istom užasnom pisaćem stroju

S tobom sam u Rocklandu

   gdje je tvoje stanje postalo ozbiljno i javljeno je na radiju

S tobom sam u Rocklandu

    gdje sposobnosti lobanje više ne primaju crve čulā

S tobom sam u Rocklandu

    gdje piješ čaj grudi usjedjelica iz Utice

S tobom sam u Rocklandu

    gdje praviš igre riječima s tijelima tvojih njegovateljica harpija Bronxa

S tobom sam u Rocklandu

    gdje vrištiš u ludačkoj košulji da gubiš zbiljski pingpong meč ambisa

S tobom sam u Rocklandu

    gdje udaraš po katatoničnom klaviru da duša je nevina

    i besmrtna i da ne smije nikada umrijeti bezbožna u

    naoružanoj ludnici

S tobom sam u Rocklandu

    gdje i pedeset još elektro-šokova neće nikad vratiti tvoju

    dušu svom tijelu s njenog hodočašća ka krstu u praznini

S tobom sam u Rocklandu

     gdje optužuješ ljekare za ludilo i kuješ zavjeru jevrejske

     socijalističke revolucije protiv fašističke nacionalne Golgote

S tobom sam u Rocklandu

     gdje ćeš raskoliti nebesa Long Islanda i uskrsnuti tvog

     ljudskog živog Isusa iz nadljudske grobnice

S tobom sam u Rocklandu

     gdje dvadeset pet hiljada ludih drugova skupa pjeva

     posljednje strofe Internacionale

S tobom sam u Rocklandu

     gdje grlimo i ljubimo SAD pod čaršavima, SAD što svunoć

     kašlju i ne daju nam da spavamo

S tobom sam u Rocklandu                            

     gdje nas iz kome bude elektrificirani avioni naših vlastitih

     duša koji grme iznad krova jer su došli baciti anđelske bombe

     bolnica se osvjetljava imaginarni zidovi se ruše O mršavo

     mnoštvo trči vani  O zvijezdama posuti potresu milosti vječni

     rat je ovdje O pobjedo zaboravi donje rublje mi smo slobodni

S tobom sam u Rocklandu

      u mojim snovima ti hodaš cijedeći se od putovanja morem na

      cesti preko Amerike u suzama do vrata moje kolibe u zapadnoj noći

Allen Ginsberg (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. januar 2020.  

 

 

 

PJESMA U TRI DIJELA

  

1

Oh, u rano jutro mislim da ću biti vječit!

Omotan sam svojim radosnim mesom

Kao trava svojim oblacima zelenila.

 

2

Kad ustadoh iz kreveta gdje sam sanjao

Duga jahanja kraj dvoraca i vrelog ugljevlja

Sunce srećno leži na mojim koljenima;

Trpio sam i preživio noć

Kupao se u tamnoj vodi kao vlat trave.

 

3

Jako lišće starog šimširova drveta

Obrušava se na vjetru i zove nas da iščeznemo

U divljine svemira

Gdje ćemo sjedjeti u podnožju biljke

I živjeti vječito kao prašina.

 

Robert Bly (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 13. januar 2020.  

 

 

 

NEMA STVARI 

 

Ova ljubav za svakodnevne stvari,

dijelom prirodna još od širokih očiju djetinjstva,

dijelom proračun književnika,

 

ovo motrenje jutarnjeg cvijeta

a kasnije i muhe što se šeta

rubom vinske čaše -

 

da li mi tek izbjegavamo našu istinsku sudbinu

kada to činimo, skrećući pogled

od Philipa Larkina koji nas čeka u kaputu pogrebnika?

 

Bezlisne grane spram neba

neće spasiti nikog od praznine pred nama,

niti će to učiniti zdjelica za šećer ili kašičica za šećer na stolu.

 

Zašto se onda gnjaviti sa šarenim svjetionikom?

Zašto traćiti vrijeme na vrapca,

ili na divlje cvijeće kraj puta

 

kad svi treba da budemo sami u svojim sobama

bacajući se o zid života

i o suprotni zid smrti.

 

s vratima zaključanim iza nas

dok se bacamo kamenjem na pitanje smisla

i zagonetke našeg porijekla?

 

Čemu služi krijesnica,

kapljica što juri niz zelen list,

pa i sapun što klizi po kadi

 

kada je nama zapravo suđeno

da stalno udaramo o tajnu

što žešće možemo i dovraga s komšijama?

 

da stalno udaramo o vlastito ništavilo,

neki čelima,

drugi maljem razbora, dignutom čeljusti poezije.

Billy Collins (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 10. januar 2020. 

 

 

 

MOJA ZADNJA VOJVOTKINJA 

 

Zadnja vojvotkinja to mi je, slikana

Na zidu. Čini se ko živa. To danas

Djelo zovem čudom koje trud je velik  

Ruku fra Pandolfa, sad je tu. Biste li

Da je osmotrite sjeli? Hotimice

Rekoh  "Fra Pandolfo", jer nikad to lice

Ne pogleda stranac, kao vi, ni jedan,

Tu dubinu i strast iskrenog pogleda,

Da se ne okrene k meni (tek se rukom        

Mojom skida zastor što vam ga povukoh)

Namjeran pitati, da smjede, odakle

Ovdje ovaj pogled; niste prvi, dakle,

To pitali mene. U tom se ne skriva

Tek prisustvo muža što radost priziva

Na obraz i možda fra Pandolf slučajem     

Reče članak plaštom odveć skriven da je,

Il: "Boja se nikad ne smije nadati

Da će život slaboj polrumeni dati       

Što joj mre duž vrata": ah, učtivost sva ta,

Mislila je, ali i razlog dostatan 

Da prizove radost. Srce – kako reći –     

Znalo je prebrzo u radost joj preći,

Prelako se dojmi: sve joj se dopadne

Na šta njezin pogled, što luta svud, padne. 

Ser, sve to bi jedno! Moj poklon sa grudi,

Zapad gdje dan gasne, usrdni dar ludin: 

Grana sa trešnjama, bijel mulac kojeg  

Oko terase je jahala – sve to je    

Odobravanje joj mamilo jednako,

Ili rumenilo bar. Ljudima ako 

Zahvaljuje – dobro! No na neki način      

–  Ne znam kakav – kao da dar moj jednači:

Ime staro devet stoljeća i čije

Bilo. I ko da se spusti i kori je           

Zbog tih trica? Čak da govora si krasnog

(Ja nisam) – i takvom svoju volju jasno 

Kažeš: "Tvoje ovo il ono me samo

Gnuša; ovdje manjkaš, pređe mjeru tamo,

Podučavati se da je pustit znala,

Da se tvojoj volji zbilja opirala 

Nije, pravdala se – bilo bi i tada

Poniženja, a ja neću da ikada             

Ponižen sam. I za prolaska se moga   

Smiješila,no tad zar ma ikoga  

Bez smiješka? To je raslo; nakon mojih

Naredbi, smiješci prestaše. Tu stoji 

Ko živa. Biste li ustali? Da s ovim

Dolje družimo se. Znana, da ponovim, 

Štedrost Grofa, vašeg gospara, vrijedan

Zalog je da neće pravedan nijedan    

Zahtjev za mirazom odbit mi, iako

Njegova lijepa kćer lično je, kako

Naglasih, moj cilj. Ne, siđimo zajedno.

Obratite pažnju: Neptun kroti jednog     

Morskog konja – kao raritet ga cijene,   

Claus iz Innsbrucka izli ga za mene!

 

Robert Browning (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 7. januar 2020.  

 

 

 

PJESMA IZ SNA BR. 149: OVAJ SVIJET POSTEPENO

 

Ovaj svijet postupno postaje mjesto

gdje više ne marim da budem. Može li Delmore* umrijeti?

Ne vjerujem

da je u svim tim godinama prošao i jedan dan

a da na njega nisam s ljubavlju pomislio. Avaj.

U blistavosti onog što obećavaše,

 

neokaljanog, vidjeh ga kroz izmaglicu stvarnog

blistave pronicavosti, zajapurenog od ogovaranja,

za svih naših harvardskih godina

kad smo obojica tek postajali poznati

izvukoh ga iz policijske stanice jednoć, u Vašingtonu,

ovaj je svijet suviše nečist

a bol nepodesna za suze.

 

Mislim da ste čuli tu užasnu vijest,

da je Delmore Schwartz umro, bijedno i sam,

u Njujorku: pjevao mi je pesmu "Ja sam bruklinski pjesnik

Delmore Schwartz,

nepravdu & dječaka pjevam, krivnje dva roditelja",

kad bješe mlad i snažnog dara.

 

John Berryman (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 3. januar 2020.