Omer_slon.jpg

Омер

 

Od jula 2016. na ovom mjestu publikujemo svakog ponedjeljka i svakog petka po jednu pjesmu ili prozni tekst iz naših "prevodilačkih radionica".

 

Ovaj smo odjeljak na sajtu nazvali "Omer" u spomen na Omera Hadžiselimovića, jednog od osnivača Samizdata.

 

POLITIKA

 

U naše doba, ljudska sudbina se predstavlja u političkom obliku.

                                                                                  Tomas Man

 

Zar mogu, s ovom curom pred sobom,

Da pažnju svekoliku

Usredsredim na rimsku, il rusku

Il špansku politku?

Tu sada prolaze ljudi koji

Okolna zuckanja znaju

A ovdje su i političari

Što misle i čitaju.

Možda je tačno što kažu o ratu

I ratnim uzbunama,

Al, oh, da mogu mlad opet biti

I nju držati u rukama.

 

William Butler Yeats (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 24. jun 2022.

 

 

 

NASTAVITI ŽIVJETI

 

Nastaviti živjeti – to jest, ponavljati

Naviku stvorenu da se nabave potrepštine –

Znači gotovo uvijek gubiti, lišavati se.

Zavisi.

 

Ovaj gubitak zanimanja, kose i poduzetnosti –

Ah, da je ta igra poker, da,

Mogao bih ih odbaciti, privući brojnu publiku!

Ali to je šah.

 

I kad si već prohodao diljem mozga, ono

Čime vladaš jasno je kao tovarni list.

Bilo šta drugo ne smije se, za te, smatrati

Da postoji.

 

I, kakav je dobitak? Jedino onaj da, s vremenom,

Mi upola raspoznamo blijedi otisak

Što ga sva naša ponašanja ostavljaju i da ga slijedimo do kraja.

Ali, da priznam,

 

Te zelene večeri kad naša smrt počinje,

Šta zapravo to bješe jedva je zadovoljavajuće,

Jer se primijeni samo na jednog čovjeka jednom,

I to onog što umire.

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 20. jun 2022.

 

 

 

KIDRON

 

Usjek urezan kroz dolinu: kamenje

i zemlja čuvaju uspomenu na potok

ugraviran u tkivo planete. Trag u pismu

 

i u mitu. Stvarnost: tihe velike vrane na drveću,

djeca koja viču, igraju se u šumarku. Suhi čičak, krhotine,

staklo i plastika i spaljene kosti. Odavde odvođene su žrtve

 

na gubilišta, ostaci porušenih hramova,

pepeo tkanina, pepeo žena

koje su ih tkale. Kompost bogova i demona.

 

Daleko tu ispod zvuka skrivenog vodopada.

Preko doline ovdje konac će se zategnuti: živi

i mrtvi balansiraju – sretnicima je dato da u uđu u grad.

 

Ovdje dole krv će teći, tijela će se sakupiti,

kao i toliko puta ranije razvrstati.

Po padini se prostiru groblja, sunce prži

 

kamen i uske staze. Koji bogovi zahtijevaju

planine i uzvišenja? Duboke provalije

što otvaraju se između. Prolazimo kroz

 

sjene. Blag sumrak pada

među masline, koze na stazi između

stabala i sveštenika,

 

crni od vune kaputi, duge brade. Vrt

jedan s konjem. Potok teče pod gradom,

ispod asfalta, auta, pustara. Kamenje u dječjim rukama.

 

Smeće, mačke. Daleko odatle, zid prelazi vodu

koja, tražeći kroz pustinju put ka Mrtvom moru,

prosijeca litice i stijene, skuplja otpadne vode  

 

staništa i sela. Smrad jak od predviđanja

i nesporazuma: žrtvovanje za očinsku ljubav -

još veće za opskrbu vodom…

 

Na kapiji Damaska ​​dječak jedan zaliva mirno

sadnice na prodaju: ružmarin, bosiljak

i oleander. Brižno. Tek potom i sâm ostatak pije.

 

Ylva Gislén (preveo Milorad Pejić), 17. jun 2022.

 

 

JELENI ODLAŽU SVOJE KOSTI

Slijedio sam usku stjenovitu stazu do pola puta uz planinu

Iznad duboke rječne klisure. Tu mi je prepriječio put mali slap što se stropoštava

Niz korijenje drveća i stijena, stresa dragulje s lišća, njegova svijetla mjehurasta voda

Čista s planine, ali osjetih neki vonj. Pitajući se šta je to, siđoh s naporom niz strmu bujicu

Nekih četrdest stopa i nađoh, sred grmolikih hrastova i lovora,

Obješen kao ptičije gnijezdo na ivici provalije, skriven mali proplanak,

S travom i plitkom baricom. Ali tu su u travi posvud ležale kosti, čiste kosti i smrdljive kosti,

 

Rogovi s parošcima i kosti: shvatio sam da je to mjesto utočište za ranjene jelene; mnogo ih je.

Kad ih lovci rane, odšepaju da negdje legnu

skriveni; ovdje imaju vode za groznu žeđ

I mir da u njemu umru; gusti zeleni lovor i mrka litica

Sklonište su im, a blagi vjetar uzdiže se iz dubokog klanca.

     – Želio bih da su i moje kosti s njihovim.

Ali to je ludo priznanje, i pomalo kukavičko. Mi znamo da je u cjelini

Život podjednako i dobar i rđav, ponajviše sivo neutralan, i da se može          podnijeti

Do tamnog kraja, bez obzira na to što čarolija trave, vode i provalije, i bola    od rana, čini Smrt dragom. Život nam je dat i mi smo ga iskoristili – ne          bogzna

Kako velik dar, možda, ali istinu govoreći,

Treba da ga cijelog iskoristimo. Moj je prazan otkad mi je ljubav umrla –        Prazan?

Ona unuka plamene kose s velikim plavim očima

Što liče na njene? Šta mogu učiniti za to dijete? Gledam u nju i pitam se kakva vrsta

Čovjeka

U padu svijeta...

Starim, u tom je nevolja. Moja djeca i mali unuci

Naći će svoj put, i zašto bih ja čekao još deset godina, odživjevši šezdeset i sedam, desetak godina više ili manje,

Prije no što otpužem do ispusta na stijeni i umrem svisnuvši kao vuk

Koji je ostao bez svoje parnjakinje? – Mene obavezuje odluka stara trideset godina: onaj ko pije vino

Treba da ispije i talog; možda čak i u tom gorkom mutljagu i naslagi

Leži neko novo otkriće. Jeleni odlažu svoje kosti na tom lijepom mjestu: ja svoje moram nositi.

 

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 13. jun 2022.

 

 

KO PLAČE IZA ZIDA II.

 

                        Sarajevo, s obje strane zida,

                        s obje strane rijeke, 2020. godine

 

Komšinice, jeste li noćas čuli

plač djeteta u susjednom stanu?

Cijelu noć

oka sklopila nisam

 

Ma to su vam ovi migranti

Vrag ih odnio

Kud su u našu zgradu došli

Komšija B. veli iz Iraka su

 

Pa ne mogu oni baš birati

Dobro je da imaju gdje da prenoće

Ono je sigurno glas bolesnog djeteta

 

Nemojte mi molim vas tog sentimenta

Kud su se uputili s djetetom?

Ko ih je tjerao preko bijela svijeta

i to baš kod nas, u ovu našu zabit

Ma dajte!

 

Ali, to je samo dijete

Nije krivo što se rodilo

Možda nemaju šta da jedu

Možda je bolesno

A lijekova nema

Sigurno ne plače od veselja

 

Naivni ste vi draga moja

Vidi se da ste pjesnik

Sve je to smišljeno

Da se nasele u naše kuće

Da nam promijene gene

Ništa to nije slučajno

 

Ma dajte, pa baš u Bosnu

Da ih nasele – od svih zemalja na svijetu

Jeste li vi bili izbjeglica u ratu?

 

Jašta, u Švedskoj

Ali nisam imala mobitela kao oni

A falabogu bijela sam pa se uklapam

A ovi navalili da nam sjeme pokvare

Ma sve je to zavjera

protiv evropske civilizacije!

Jedino vi to ne razumijete

Koja ste vi naivna budala

Takvi ste vi pjesnici

 

Uostalom

Kad ih toliko volite

Eto vam ih tamo

Sebi ih vodite!

Post scriptum:

Slovenačka policija pronašla je 13 migranata iz Iraka, među kojima su bila dva djeteta (šest i jedanaest godina), koji su se krili u teretnom kamionu i pretrpjeli fizičke posljedice od dehidracije i nedostatka kiseonika. Nekima je bila neophodna medicinska pomoć nakon što su u utorak pronađeni tokom rutinske provjere na granici sa Hrvatskom.

Migranti su putovali nekoliko sati iz Bosne i Hercegovine kroz Hrvatsku, zbijeni u pregradama sa malo vazduha, u kamionu sa registarskim tablicama BiH. Policija je uhapsila vozača kamiona iz BiH i još jednu osobu koja je bila s njim u vozilu.

 

ALI:

Hoće li sloboda umeti da peva

Kao što su sužnji pevali o njoj?*

___________________

* Branko Miljković

 

Ferida Duraković, 10. jun 2022.

 

KO PLAČE IZA ZIDA

 

                        Sarajevo, s obje strane zida,

                        s obje strane rijeke, 1993. godine

Ko plače iza zida?

Ako je naš

Da ga žalimo

Ako je njihov

Da ga pustimo

Nek plače

Neka krepa

Neka gladuje

Neka samuje

Ali

Ako starica kakva iza zida plače?

Ako usamljeno dijete iza zida plače?

Djevojčica silovana?

Nemoćni roda nemaju

Ni vojske ni partije

Ni riječi utjehe

Šta sa nemoćnim?

Neka ih

Jebat ih

Nisu naši

A nisu ni njihovi

Vidiš da su ih nama ostavili

Nek plaču

Neka krepaju

Neka gladuju

Neka samuju

Ali ako nisu ni njihovi ni naši

Čiji su onda?

Mislim da su naši

Treba da su naši

Mi smo nemoćni oni su nemoćni

Naši su

Nisu naši

Neka ih

Jebat ih

Nisu naši

Nisu ničiji

Ko im je kriv

E vidi kakva si ─

Eto tvoji su

Ma tebe treba ostavit iza zida ko i njih!

Post scriptum:

I danas se u mojim mislima odvija rat kroz koji sam prošla od 1992. do 1995. godine. Ova pjesma jedan je način da, mimo ideologija, politika i novoformiranih „država“ progovorim o tome da nema pravednog rata, da civili, u svakom ratu, nemaju ništa osim ove pjesme, kojom se mogu pokriti ako ih neko ponižava, tuče, muči, zatvara, ranjava ili ubija. Civili – kolateralna šteta svakog rata i svih sukoba svih vojski i svih ideologija na ovim prostorima, posebno nacionalističkih.

 

Moja nana, koja je umrla u opkoljenom Sarajevu 1995. godine, a rođena je 1911, kroz svoj život preturala je tri rata: Prvi svjetski, Drugi svjetski, i ovaj, ko zna koji balkanski. Moja majka, rođena 1930, doživjela je, i preživjela Drugi svjetski rat, i ovaj, ko zna koji balkanski. Ja sam pregrmila ovaj, ko zna koji balkanski.

 

Slijedimo li ove brojke i njihovu simboliku, moja kćer, rođena 1996. godine, neće doživjeti sudbinu žena u svojoj porodici. I živjeće zdravo, sretno i dugovječno... Samo da zlo ne čuje.

Ferida Duraković, 6. jun 2022.

 

 

 

SILVIJINA SMRT

                       za Silviju Plat

O Silvija, Silvija,
s mrtvom kutijom kamenja i žlica,

sa dvoje djece, dva meteora
što prepuštena sebi tumaraju po maloj igraoni,

sa tvojim ustima u plahtama,
u krovnoj gredi, u nijemoj molitivi,

(O, Silvija, Silvija,
gdje si otišla
nakon što si mi pisala
iz Devonshirea
о gajenju krompira
i držanju pčela?)
kraj čega si stajala,
kako si zapravo legla u to?                                 

 

Lopove,
kako si ušunjala se unutra,

ušunjala se dolje sama
u smrt koju sam ja žudno željela, i tako dugo,

smrt za koju smo govorile da smo je prerasle obje,  

nju koju smo nosile na mršavim prsima, 
nju o kојој smo govorile tako često svaki put
kad bismo oborile tri ekstra suha martinija u Bostonu, 

smrt koja je govorila o psihoanalitičarima i lijekovima,

smrt koja je govorila kao nevjeste u zavjeri,

smrt u čije smo zdravlje pile,
pobude i onda tiho djelo.                                    
(U Bostonu
ubilačka
vožnja u taksijima,
da, smrt ponovo,

ta vožnja doma
sa našim dečkom.)                              

 

O Silvija, sjećam se pospanog bubnjara  
koji je udarao po našim očima starom nekom pričom,
kako smo željeli da dođe
kao sadista ili njujorška vila,
da uradi svoj posao,
potreba, prozor na zidu ili dječiji krevetac,

i od tog vremena čekao je

ispod našeg srca, našeg ormara,  
i sad vidim da ga čuvamo,
iz godine u godinu, stara samoubojstva,        
i na vijest o tvojoj smrti znam
strašan ukus za nju, kao so. 
(I ја,
ја takođe.
A sada, Silvija,
ti opet
sa smrću opet,
ta vožnja doma
s našim dečkom.)

I kažem samo 

s rukama ispruženim ka tom kamenom mjestu,      

šta je tvoja smrt
ako ne staro vlasništvo,

krtica što je ispala
iz jedne od tvojih pjesama?
(О prijateljice,
dok mjesec je zao,
i kralj otišao,
a kraljica izbezumljena,
barska muha pjevati treba!)
О nejaka majko,
ti takođe!
O neobična vojvotkinjo!
O plavokosi stvore! 

 

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 3. jun 2022.

KONJOGRIZ

 

Raste posvuda. Ove

Člankovite stapke, sa granama

Kao zelene kose što plove,

 

Bujaju u jarcima, eno

Na šljunku ih uz prugu, čak

Na pijesku uljem poškropljenom.

 

Ne mareći nizašta, ta

Ljupkost, stopu visoka, ukras

Svakog je habitata.

 

Gordi u svom egzilu,

Neće hvaliti se da drugdje

Življahu u visokom stilu;

 

I ko da, najzad, oda priznanja,

Onome što njihova mutna glava

Mora da priziva dok sanja –

 

Kako mogahu nekoć dugo ozgo da blenu

U leđa dinosaurā, na koja

Kruna njina je bacala sjenu?

 

Richard Wilbur (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 30. maj 2022.

 

 

 

PALUBA U NORMANDIJI 

 

Došao sam do mizerne ograde                             

uz koju si već stajala.

Metal šipke

oboje smo stezali u ruci

kao neočekivani hladan dar.

 

Ispod nas iz broda su izlazila auta.

Dugi teretni kamioni

dupke natovareni

tek proizvedenim automobilima.

Bez zaustavljanja u luci produžavaju dalje

u smjeru pobjedničkih lukova

skretnica na autoput.

 

Havarija večenjeg neba iznad nas.

Stajali smo

ne spuštajući pogled s tih kamiona koji su vozili auta,

nova, prazna auta

koja su nepokretno jurila autoputom.

 

Petr Hruška (preveo Adin Ljuca), 27. maj 2022.

 

 

 

ISTORIJA DVADESETOG VIJEKA, 1908

 

1908. gnjavator je pravi,

iako rekord u krvi napravi

zemljotres u južnom dijelu Kalabrije,

Italija. Ipak, umjetnosti svijet

zamijenit kuša onih sto pedeset

hiljada žrtava stvarima što rese,     

poput Moneta što Dvorac Duždev oslikava

u Mlecima, ili Isadorinih proslava

il rođenjem I. Fleminga: biće mu prodate

potom knjige, milioni: da ispune krater.

U Kupu, opet Chicago do prvaka se vinu.

Na Balkanu, Bosnu i Hercegovinu

uze Austrija (to što uze, plati

nadvojvodom svojim, malo zatim).

I nalivpero je u modi kod sviju.

U tečnost gas je pretvoren helijum

u Holandiji, što značiti mora

mali izdig ravne zemlje nad razinu mora,

što znači nad misli vertikalu.

Kralj i prestolonasljednik u Portugalu

ubijeni radi horizontale, sigurno.

Sazdan prvi Model T je u Dearbornu

da skita po našem blaženome kraju

– o osnutku General Motorsa kaskaju

vijesti iza tog. Napor uložen je golem

engleskog Edwarda i ruskog Nikole

da se upoznaju na jahti. Nijemac 

ovo motri, ali reakcije nema —

il ima, al to se ne može da slika.

I Williama Tafta pozva Republika.

 

Paul Erlich njemački je učenjak i

čovjek godine. Otkri bakterije.

Imunologiju rodi. Teorije

njegove dužnik sapiens je svaki.         

 

(Paul Ehrlich)

 

“Svijet je u suštini zajednica, i na

siflis imunog nema građanina.    

I vaš je arsenal za življenje žića  

ličnijeg – sve jači od moga otkrića.

Napravih Salvarsan. Oh, moj Salvarsan!

Ženu vam i sina je izliječit vlastan,

vas i vašu ljubavnicu, sigurno. Mislite

na Ehrlicha kad gurate ili izvlačite!”

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 23. maj 2022.

 

 

PJESMA LUTALICE

 

Vjetar mi u srcu, vatra mi u petama, jer s nova

Smori me cigla i kamen i tutanj kolskih točkova; 

Željan sam morske obale, granice te zemljine,

Gdje na pijesku viče stari Atlantik, pun divljine.

 

Ostavljajući uličnu buku, ići ću tamo gdje se,

Na zategi, prednje donje jedro dignuto trese;
K vjetrovitom, nemirnom sidrištu sa jedrenjacima

I jolama ću ići, ići, dok me ne sretne plima.

 

Slušaću prvo morski vjetar, mijaukanje galebova,

Kvocanje, usisavanje mora oko zarđalih trupova
Brodskih i pjesmu vitla kad ribarski čamac izvlači,

I to će, da sam tu negdje, mome srcu da znači.

 

O ja sam bolan od kamena i cigle, bolno je srce ovo

Za burnim zelenilom, morem nemirnim, Mobi Dikovom 

Kraljevinom, i  ja ću otići, otići od rike kotača,

Jer vjetar mi je u srcu, u petama mi oganj jača.

 

John Masefield (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 20. maj 2022.

 

 

 

KADA BUDETE  STARA

 

Kad budete stara, puna sna, sijeda  

Čitaćete sporo, uz drijem kraj plama,

Tu knjigu i sniti mekoću pogleda  

Svog negdašnjeg oka s dubokim sjenama;  

 

Mnogi su voljeli vedre draži vaše 

I ljepotu, s pravom ljubavlju il krivom, 

Al jedan skitničku dušu vam voljaše

I tuge u vašem licu promenljivom. 

 

I nagnuv se dolje kraj glavnji što gore,

Prošapćite s tugom: ljubav poput ptice  

Odletje da hoda od gore do gore  

I među zvjezdano mnoštvo skrije lice.

 

William Butler Yeats (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 16. maj 2022.

 

 

 

POZIV U SMRT

 

Otkad te izgubih, draga, nebo se približilo,

I ja sam ono, malo oštro se zvijeđe približilo

Sasvim, dok bijel mjesec, kao bijela ptica u mahovici, među njima

Kreće se, i  čujem ga kako tiho šušti ko ptica na nebesima.

 

I voljan sam da sada dođem ti, svojoj miloj,

Kao s kubeta katedrale kad golub uvis krene

I izgubi se u sumaglici neba, doći želja je meni

I izgubiti se iz vida s tobom, i nestati poput pjene.

 

Jer umoran sam, draga, i kad bih mogao dići noge,

Moje otporne noge sa kubeta zemljinoga

Da padnem kao dah u vjetru što diše tamo

Gdje si izgubljena, kakav spokoj, ljubavi, kakav spokoj

 

David Herbert Lawrence (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 13. maj 2022.

 

 

 

KO JE KO

 

Jeftina biografija daće ti sve činjenice:

Kako ga je otac tukao, kako je pobjegao,

Sa čim se u mladosti borio, koja ga djela

Učiniše najvećom figurom njegova doba:

Kako je ratovao, ribario, lovio, radio po cijelu noć,

Iako s vrtoglavicom, kako se penjao na nove planine,

imenovao jedno more –

Neki od posljednjih istraživača čak pišu da je

Zbog ljubavi gorko plakati znao, kao vi ili ja.

 

Al bez obzira na sve časti, on uzdisaše za onim

Koji je, kažu zapanjeni kritičari, ostao doma,

Radio vješto male poslove po kući

I ništa drugo: znao je zviždati, sjediti mirno

Ili čeprkati po vrtu, odgovarati na neka od

Njegovih dugih, divnih pisama, ne sačuvavši ni jedno.

 

Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 9. maj 2022.

 

 

 

NJENA BESMRTNOST

 

U podne livadom hodočastih,

Milju po milju, do mjesta  

Gdje mi se živa osmjehnula,

Zadnji put, Draga što nesta.

 

I tugujući na zagrijanu

Ledinu legoh: kao

Da sam tijelom baš tle kojim

Išla je pritiskao.

 

Ležim zamišljen: u zanosu

Dođe, stade kraj mene –

Ista, čak do čudesne zrake

Kojom joj sjahu zjene.

 

“Privuče me, i dođoh, vjerni

 Moj“, reče glas u kojem

Čuh dirljiv ton kakav imaše

U djevojaštvu svojem.

 

“Mrtva sam sedam ljeta: malo

Njih sjeća me se; grli

Drugu sad ženu moj muž; porod

Moj ko majci joj hrli.

 

Braća, sestre i prijatelji

Ne mare duh moj sresti:

Ko me najviše cijeni, ne znah

Dok bjeh na zemnoj cesti”.

 

Rekoh: “Pust mi je život ovdje,

Smiješak tvoj trebam: tane,

Il nož će noćas da me spoji

S tobom prije no svane.    

 

Da me odvrati, drhtaj nježna

Usta otvori njena:

O, prijatelju, ne to!“, vikinu,

“Shvati, ja sam tek Sjena!

 

Sjena besmrtna tek u onim

Što o njoj misle: i ja

Živjeću dok si živ – umreš li,

I mene tim ubijaš.

 

U tebi mi je moć jedina

Za moj nastavak sretan;

Na tvoju vjernost ja računam

Mnogo budućih ljeta.“

 

Zapanjen njenim stanjem što ga
Nenadno tu izusti –
Bacih gađenje spram života,
Žudim nemir mu pusti.  
 

“Moja jedina, da mrem neću! –

Da produžim ti dane,

Čuvaću sebe od najmanje,

Na svome putu, rane.”

 

Uz osmijeh ode. Kad rodni mjesec
Penje se, često bane,
Il kad su smjene godišnjih doba,
Ili na rođendane;

 

No raste bol. Kad skončam ja što

Mnom živi – to će da zbriše

Moju Dragu, svojstva joj, riječi,

I njih – nikada više!

 

Thomas Hardy (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 6. maj 2022.

 

 

 

ROJ

Neko puca na nešto u našem gradu –

Prigušeno bum, bum u nedjeljnoj ulici,

Ljubomora može pustiti krv,

Može stvoriti crne ruže.

Na koga pucaju?

To su noževi na tebe potegnuti

Na Vaterlou, Vaterlou, Napoleone,

Elbina grba na tvojim kratkim leđima,

I snijeg što postavlja svoj blistavi pribor za jelo,

Gomilu za gomilom, govoreći: Šš!

Šš! To je šahovski narod s kojim se igraš,

Nepokretne figure od slonovače.

Blato se migolji puno grkljana,

Tog gaznog kamenja za francuske čizme.

Zlatne i ružičaste kupole Rusije tope se i

rasplavljuju

U peći pohlepe. Oblaci, oblaci!

Tako se roj pčela sklupčava i diže

Sedamdeset stopa gore, u drvo crnog bora.

Mora se pucnjem oboriti. Bum! Bum!

Tako su glupe, misle da meci su grom.

Misle da one su glas Božji

Koji toleriše kljun, kandžu, keženje psa

Žuto zgrbljenog, psa učoporenog,

Koji se kezi nad svojom koskom od slonovače

Kao čopor, čopor, kao svi.

Pčele su stigle tako daleko. Sedamdeset

stopa visoko!

Rusija, Poljska i Njemačka!

Blagi brežuljci, ista stara skerletna

Polja smanjena u novčić

U rijeku upredeni, rijeku pređenu.

Pčele se prepiru, u svojoj crnoj lopti,

Taj leteći jež, sav bodljikav.

Čovjek sa sivim rukama stoji ispod saća meda

njinih snova, košnička stanica

Gdje vozovi, vjerni svojim čeličnim lukovima,

Odlaze i dolaze, i nema kraja predjelu.

Bum! Bum! Padaju

Rastrgane, na žbun bršljana.

Toliko o kočijašima, jahačima ispred kola, Velikoj armiji!

Crveni dronjak, Napoleone!

Posljednji amblem pobjede.

Roj je oboren u trorogi slamnati šešir.

Elba, Elba, plik na morskoj površini!1

Bijele biste maršala, admirala, generala

Uvlače se poput crva u niše.

Kako je to poučno!

Tupa, uvezana tijela

Idu daskom što tapecirana je tkaninom

Majke Francuske

U novi mauzolej,

Palatu od slonovače, račve borove.

Čovjek sa sivim rukama smije se –

Osmijeh poslovnog čovjeka, jako praktičan.

To uopšte nisu ruke

Nego azbestne posude.

Bum! Bum! „One bi mene ubile.“

Žaoke velike kao pribadače!

Izgleda da pčele imaju predodžbu o časti,

Crni, neukrotivi um.

Napoleon je zadovoljan, on je zadovoljan svime.

O, Evropo! O, tono meda!

 

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 2. maj 2022. 

 

 

 

398

 

Marila nisam – Zidovi –

Bijahu Svemir – Hrid neka –

Slušah njegov srebrni Zov –

Onkraj Bloka – Izdaleka –

 

Kopati dok Prokop moj do njegovog

Naglo ne probije – tada

Gledati mu u Oči – mome

Licu bila bi Nagrada –

 

Ali to Vlas kose je tek jedna –

Jedna nit – zakon – izatkana

U Dijamantu – Paučina –

I Slama – Grudobrana –

 

Prepreka jedna – poput Vela

Na licu Žene što je –

No svaka mreža – Citadela –

A u Naboru – Aždaje –

 

Emily Dickinson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. april 2022. 

 

 

 

U RIBARNICAMA

Iako je večer hladna,

dolje kraj jedne od ribarnica

neki starac sjedi pletući,

njegova mreža,u suton gotovo nevidljiva,

tamnopurpurnosmeđa je,

a njegov čunak trošan i uglačan.

Zrak miriše tako jako na bakalar

da nos curi i oči suze.

Pet ribarnica imaju krovove strme, šiljate,

uzani mostići s rebrima uzdižu se

do ostava u zabatima

da se kolica mogu gurati gore-dolje.

Sve je srebro; teška površina mora,

što polako narasta kao da se misli izliti,

neprozirna je, ali srebro tezgi,

posuda za jastoge, i jarbola

raštrkanih među pustim, nazubljenim stijenama

ima neku prividnu prozirnost

kao male stare zgrade sa smaragdnom mahovinom

što raste na njinim zidovima okrenutim obali.

Velika burad za ribu obložena su

naslagama prelijepih krljušti haringe

i kolica su slično oblijepljena

kremastom korom oklopa duginih boja,

s malim muhama dugine boje što gmižu po njima.

Gore na maloj padini iza kuća

leži, u rijetkom škropcu trave,

jedno starinsko drveno vitlo,

naprslo, sa dvije duge izblijedjele ručke

i nekim melanholičnim mrljama, kao sasušena krv,

na mjestima gdje je željezni dio zarđao.

Starac prihvata ponuđenu Lucky Strike cigaru.

Bio je prijatelj moga djeda.

Pričamo o opadanju stanovništva

i o bakalaru i haringama

dok on čeka da brod sa haringama dođe.

Šljokice krljušti na jakni mu i na palcu.

Strugao je krljušti, najveću ljepotu,

sa bezbrojnih riba tim crnim starim nožem

čija je oštrica gotovo pohabana.

 

Dolje na rubu vode, na mjestu

gde izvlače čamce, uz dugačku rampu

što se spušta do vode, tanka srebrna

debla drveća položena su horizontalno

preko sivog kamenja, sve niže i niže

u razmacima od četiri ili pet stopa.

 

Hladno tamno duboko i apsolutno čisto,

elemenat što nije podnošljiv ni jednom smrtniku,

ribi i fokama... Jednu foku posebno

viđam ovdje iz večeri u veče.

Izazivam njenu radoznalost. Zanima je muzika;

kao ja, vjeruje u totalno uranjanje,

i tako običavah pjevati joj baptističke himne.

Pjevala bih joj i „Moćna tvrđava je naš Bog“.

Uspravila bi se u vodi i gledala me

nepomična, lako mičući glavom.

Onda bi nestala pa naglo izronila gotovo

na istome mjestu, s nečim kao slijeganje ramena,

kao protiv svog uvjerenja.

Hladno, tamno, duboko i apsolutno čisto,

čista siva ledena voda... Ozad, iza nas,

dostojanstvene visoke jele počinju.

Plavičasti, združeni sa svojim sjenkama,

milion božićnih drvca stoji

čekajući Božić. Voda izgleda zaustavljena

ponad okruglog sivog i sivoplavog kamenja.

Gledala sam iznova, to isto more, to isto

neznatno, nemarno njihanje iznad kamenja,

ledeno slobodno iznad kamenja,

iznad kamenja pa iznad svijeta.

Ako umočiš ruku

zglob će te zaboljeti odmah,

kosti će početi da te bole i šaka će se opeći

kao da se voda preobrazila u vatru

što se hrani kamenjem i prži tamno-sivim plamenom.

Ako je okusiš, prvo će biti gorka,

onda slana, a potom će ti sigurno opeći jezik.

Baš onako kako zamišljamo da je znanje:

tamno, slano, čisto, pokretno, krajnje slobodno,

izvučeno iz hladnih tvrdih usta

svijeta, izvučeno iz grudi stijenja

zauvijek, poteklo i izvučeno, a pošto

naše je znanje istorijsko – poteklo i proteklo.

 

Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 25. april 2022. 

 

 

 

PETAK UVEČE U HOTELU ROYAL STATION

 

Svjetlo se mračno stere nadole od jata

Visokih svjetiljki preko stolica praznih

Koje sučelice stoje, i boja su raznih.

Restoran objavljuje kroz otvorena vrata

Veću usamljenost noževa i staklarije

I tišine prostrte kao sag. Prolaze sati.

Neprodate večernje novine portir štije.

I u Leeds svaki od trgovaca se vrati,

Pune piksle u sali za konferencije ostavljajući. 

Svjetla su upaljena u hodnicima bez cipela. 

Kako osamljen ko tvrđava je tad

Papir sa zaglavljem, pravljen da pišu se kući

(Ako kuća postoji) pisma iz izgnanstva: Sad

Spušta se noć. Vali se sklapaju iza selā. 

 

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 22. april 2022. 

 

 

 

OPERACIJA

 

Još prije subote sam rekao biće ti bolje u nedjelju   

Insistiranje na tome bilo je dio pomirenja

 

Oči su ti natekle, sivo

Svjetlo visilo je nad tobom, bila si užasna

 

Moja upletenost je samo jedna  stara   

Veza iz navike

 

Okrutno, okrutno je opisivati

Što nema razloga opisivati.

 

Robert Creeley (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 18. april 2022. 

 

 

 

JA I DUD

 

Htio sam vidjeti svoje ja, zato sam dud gledao.

Bez muke je prihvatao svoje granice.

Ipak je definirao i redefinirao mali opseg

Pa tako svaki oblik bješe moguć, svako kretanje.

Ostajao je na mjestu, ali je bio dio sveg vazduha,

Htjedoh da naučim biti tu i ne biti tu

Kao neprekidno mijenjanje, sitno micanje

Duda, divlje trešnje i pogotovo vrbe.

Kao vrba, kušao sam plakati bez suza.

Kao divlja trešnja, kusao sam biti jedar i plodan.

Kao dud, kušao sam se stalno micati.

Nisam mogao istinski plakati, ni ostati ili otići,

Stalno sam gubio dijelove sebe kao mekani javor,

Razboljeh se kao brijest. To bješe kraj

Gledanja u prirodu da se otkrije prirodno ja.

Nek priroda misli da nije dovoljno muževna.

Nek se priroda čudi otajstvu smijeha.

Nek priroda pretpostavlja čovjekovu

      ravnodušnost prema njoj.

Nek priroda napokon kaže šta je ljubav!

 

Mervin Bell (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. april 2022. 

 

 

 

POLUDOVRŠENO NEBO

 

Malodušnost prekida svoj hod.

Strah prekida svoju trku.

Lešinar prekida svoj let.

 

Zanosna svjetlost izvire,

čak i sablasti dohvate po gutljaj.

 

I naša platna izbijaju na svjetlo dana,

crvene zvijeri naših ateljea ledenog doba.

 

Sve se oko sebe počinje osvrtati.

Na stotine nas izlazi na sunce.

 

U svakom su čovjeku napola otvorena

vrata što u zajedničku sobu vode.

 

Beskrajno tlo pod nama.

 

Voda se ljeska među stablima.

 

Jezero je prozor zemljin.

 

Tomas Tranströmer (preveo Milorad Pejić), 11. april 2022. 

 

 

 

ISTINA KOJU ZNAJU MRTVI 

    Mojoj majci, rođenoj u martu 1902, umrloj u martu 1959,

    i mom ocu, rođenom u februaru 1900, umrlom u junu 1959.

Otišli, kažem i izlazim iz crkve,

odbih krutoj se povorci ka grobu priključiti,

puštajući da kola mrtvačka voze mrtve

same. Jun je. Ja umorih se hrabra biti.

Vozimo se do Rta. Ja se oporavljam

tu gdje sunce s neba kroz oluk ko kaplja minu

gdje se more njiše ko kapija željezna,

i mi se dotičemo. U drugoj zemlji ljudi ginu.

Dragane moj, vjetar ko kamenje dolazi nama

iz bijele srži vode i kad se taknemo, slije

sve nam se u dodir. Nema čovjeka sama.

Čovjek će zbog toga, il zbog toliko, da ubije.

 

I šta s mrtvima? Bez cipela oni u kamenim

svojim brodicama leže. Više liče na kamen

no što bi na more, kad bi stalo. Blagoslovljenim

odbijaju biti, grlom, okom i šakom.

 

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 8. april 2022. 

 

 

 

NA DRUMU ZA TEWKESBURY

    

Lijepo je biti tamo na drumu i ići, a kamo, nije znano:

Kroz livadu i selo, a ne znaš kuda i zašto hodaš; 

U oštrom svježem naletu zraka, kroz prašinu, njen siv svijetli nanos,

Pod bijelim oblacima što plove i širokim plavim uzletom svoda.

I stati uz brbljiv potok, na rubu, gdje paprat je zelena i visoka,

Gdje ima zvončića, kleka, purpurnih i bijelih naprstaka;

Gdje ka potoku defiluju nježni jeleni nemirna oka

Da piju pod blagim, krupnim zvijezdama s dolaskom mraka.

 

O, osjećati štropot kiše, i miris zemlje prosti –

Napjev je uz koji krv igra i radost koju riječ ne kaza nikad,

A sretne zelene ljupke livade ustalasane su od dragosti

Zbog bučnih jagnjadi u igri i ptica, milog i divljeg krika.

 

John Masefield (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 4. april 2022. 

 

 

 

LEDA I  LABUD

 

Nenadan nalet: silnim krilima još je bio

Nad djevojkom što posrće, bedra milovao je

Crnim opnama kandži, zatiljak kljunom zgrabio,

Grudi joj bespomoćne pritisnuo uz svoje.

 

Zar slabim i plašljivim prstima da odrine

Pernatu divotu sa malaksalih bedara?
Zar da ne osjeti tijelo, pod navalom bjeline,

To čudno srce koje u ležištu damara?

 

Drhtaj slabina je porodio u trenu

Zid provaljen i krov i kulu zapaljenu

I Agamemnona mrtvog. Tako zgrabljena,

 

Okrutnom krvlju zraka tako ošamućena,

Je li mogla spojiti znanje mu i moć prije

No što kljun ravnodušni klonulu ispusti je?

 

William Butler Yeats (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. april 2022. 

 

 

 

TÖRNFALLET  

 

U Švedskoj polje se krije

gdje ležim ja ubijen,

oka oblačjem zamrljana,

bijelim iznutra i s vana.

 

I po tom polju skiće

udova moja: spliće

od djeteline vijenac

za ljubavnika njena.

 

Ja oženih se njome

u granitu župskome.

Snijeg je njenu posudio

bjelinu. Bor kum je bio.

 

I pliva kroz ovalno

jezero čije se opalno

zrcalo, kog rami paprat,

osjetiv sreću, satra.

 

Noću uporno sviće

sunce kose joj riđe:

sjaj mu se s mog uzglavlja

na kocu i stubu javlja.

 

U dalji moja duša

sad njezin napjev sluša.

“Plavu lastu” joj čujem,

pratiti ne mogu je.

 

Od večernjih je sjena

livada ukrašena:

to šir joj i boju daje.

I hladnija postaje.

 

I dok ležeći mrijem

moje na zvijezdi je

oko. Venera to je.

Nikog izmeđ nas dvoje.

 

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 28. mart 2022. 

 

 

 

NA MJESEČINI

“Radniče usamljeni, što stojiš u snu tamo,

Što zuriš i zuriš u grob njen samo,

Ko da drugih grobova tu nemamo?

 

Krupnim ispitim okom kad tako salijećeš

Njenu dušu u sjaju te lune hladne ko leš,

Možda uskoro njenu utvaru prizoveš!”

 

“Pa šta, budalo! To bih vidio radije

Negoli bilo koga  što ovdje živ se vije,

Ali takve radosti, avaj, za mene nije!”

 

“Ah, ona ta je koju volio si, svakako,

U dobru i u zlu, i po vremenu svakom,

A kad umrije, sunce zamijeni se mrakom?”

 

“Ne: to je bila žena koju ne voljeh,

O svim drugim sam imao mišljenje bolje,

Da je cijenim živu nisam imao volje.”

 

Thomas Hardy (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 25. mart 2022. 

 

 

 

ŠARENA LJEPOTA

 

Zbog šarenih stvari neka je Bogu slava,

Zbog neba parnih boja ko šarulja krava,

Pastrmki što rujnim osu ih mrljama,

Krila zebe, žarko mrkog kestenopada,
Predjela što ih šaraju ugari, brazde, stada,

Zanata, s alatima, ukrasima, haljama,

Sve protivno, izvorno, čudnovato, rijetko,

Bilo šta nestalno, pjegavo (ko da zna sva imena!)

S brzim sporo, s mutnim bistro, s blagim jetko,

Sve je to On stvara, s ljepotom van mijena,

                                               Hvala Njemu.

 

Gerard Manley Hopkins (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 21. mart 2022. 

 

 

 

SRANJE

Ma što pitali starog Majstora, odgovorio bi jednom riječju.

Njegovo učenje je bilo već tako sređeno i sve njegove misli tako usaglašene, da je bio u stanju da sve izrazi jednom jedinom riječju.

 

Ivan Wernisch (preveo Adin Ljuca), 18. mart 2022. 

 

 

 

KRAJ JEZERA

 

Kroz ravan i pastelan snijeg dvije

Osobe idu... 'Je li ti ostalo u sjećanju kad

Zadnji put lutasmo ovim žalom?...’ ‘Nije !

Jer je bešćutan decembar sad'.

‘Mrtvo, lišće je s drveća visilo ko uši oslove

Onda kad tu svratismo i radost tratismo velju,  

Sad Mida, tvoj suprug slušaće šapate ove –

Ove suze – mrtvačka nosila veselju’.

I, dok idu, izgledaju visoki kao pagode

A sva užad što vise s oblaka zvoniti stanu 

Tvrdim hladnim zvonima pupova na drveću – kode

Ekstazā, tu mrtvačku pokrivku za ljubav tkanu.

Dame Edith Sitwell (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 14. mart 2022. 

 

 

 

RT CARMEL

 

Neobično strpljenje stvari!

Ovo lijepo mjesto nagrđeno mnoštvom privatnih kuća –

Kako lijepo bješe kad ga prvi put ugledasmo,

Nedirnuta polja makova i vučjeg boba okružena čistim liticama; 

Ničeg tu ne bi osim dva ili tri konja što pasu,

Ili nekoliko krava muzara koje taru bokove o glave hridi što štrče –

Sad je kvaritelj došao: da li rt mari?

Nimalo. On ima sve vrijeme. Zna da su ljudi plima

Koja raste i koja će s vremenom opasti,  

I svi njihovi radovi će da nestanu. Dotle, slika prvotne ljepote

Živi u samim vlaknima granita,

Bezbjedna kao beskrajni okean koji se penje na naše litice. – Što se nas tiče:

Naš duh ne smije više biti naše središte;

Moramo malo onečovječiti naše poglede i postati samopouzdani

Kao što su stijena i okean od kojih smo sačinjeni.

 

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 11. mart 2022. 

 

 

 

PUTNIK

 

Sudbina je mračna i dublja od ikojeg morskog anbisa

Kad čovjeka zadesi

U proljeće, dok se javlja cvijeće što žudi dan, 

Lavina klizi, bijeli snijeg s lica stijene, 

Tako da će on ostaviti kuću,

Ne može ga zadržati kao oblak meka ruka kojom ga zaustavlja žena; 

Tek, uvijek čovjek odlazi

Pored čuvara, kroz šumsko drveće

Stranac k strancima preko nepresušnog mora

Kućama za ribe, vode što dave,

Usamljen na grebenu kao ptica crnoglavka

Kraj kamenitih potoka,

Ptica što posjećuje stijenje, nemirna ptica.

On obara glavu, umoran uveče,

I sanja dom,

Mahanje s prozora, gozbu dobrodošlice,

Ljubljenje žene samo pod plahtom;

Ali budeći se vidi

Jato ptica, bezimenih za njega, i kroz ulazna vrata glasove 

Novih ljudi što vode drugu ljubav.

    

Sačuvaj ga od neprijateljskog zarobljavanja,

Od naglog tigrovog skoka na uglu;

Zaštiti njegovu kuću,

Njegovu brižnu kuću koja odbrojava dane

Od groma zaštiti,

Od postepenog propadanja koje se širi kao mrlja;

Mijenjajući broj iz nejasnoga u izvjesni,

Donesi radost, donenesi dan njegovog povratka

Sretnom zbog dana koji se bliži, zbog zore koja se nadnosi.

 

Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 7. mart 2022. 

 

 

 

BOLJE USKRSNUĆE

 

Pameti, riječi, ni suza nemam;
U meni srce je – poput kama:
Utrnu za nadu i strah posvema,
Gle desno, lijevo – ostah sama;
Mutne od tuge dižem ih, ali   
Vječita brda ne vide zjene, 
Moj život je kao list pali;
O, Isuse, oživi mene!

 

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 4. mart 2022. 

 

 

 

TRAŽIOCI

 

Drugova ni žene nemamo, ni bogatstva ni loge sretne,

Već nadu: na drugom kraju ceste Božji grad ćeš da sretneš.

 

Ne ima za nas zadovoljstva, duševenog mira ni počinka,

Jer mi idemo tražiti grad koji nećemo naći nikad.  

 

Za nas – za takve kao mi – utjehe na zemlji nije,

Jer tražimo, a nećemo vidjet, taj grad koji se krije.  

 

Samo put i zoru, sunce, vjetar, i kišu, i straža ova

Kraj vatre pod zvijezdama, i san, i cesta s nova.

 

Tražimo Božji Grad, mjesto ljepota gdje boravi,

A nalazimo bučan trg i zvono pogreb što javi.

 

Nikada zlatni grad gdje srećeš blistave ljude,

Već bolan grad gdje žalobnici po ulicama blude.   

 

Idemo prašnom cestom dok dan prestane biti svijetal

I zalazak nam pokaže tornje daleko na rubu svijeta.

 

Putujemo od zore do mraka, sve dok dan nestane,

Tražeći Sveti Grad rubu nebeskom s one strane.

 

Drugova ni žene nemamo, ni bogatstva ni loge sretne,

Već nadu: na drugom kraju ceste Božji Grad ćeš da sretneš.

 

John Masefield (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 28. februar 2022. 

 

 

 

TIGAR

 

Tigre! Tigre! plame što sjaje

Sred šuma noći, ruka čija je

Besmrtna, ili oko čije

Tvorac strašne ti simetrije?

 

Sred kojeg bezdana dalekog,   

Il neba, gori plam oka tvog?

Koja krila ga dić smjela bi?                                                                       

Koja ruka smje plam da zgrabi ?

 

Koje rame, vještina moga  

Da splete žile srca tvoga ?

Kad srce poče da ti bije,

Strašne ruke i noge čije?

 

Čiji li čekić? Lanac koji?

Čija li peć tvoj mozak skroji? 

Koji nakovanj? Koji jezan

Stisak tvoj smrtni užas sveza? 

 

Kad zvijezde baciše sama             

Koplja, zališe svod suzama, 

Osmjehnu li se nad svojim djelom?

Stvori te ko i janje bijelo?   

 

Tigre! Tigre! plame što sjaje

Sred šuma noći, ruka čija je

Besmrtna, ili oko čije

Tvorac strašne ti simetrije?

 

William Blake (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 25. februar 2022. 

 

 

 

KRAJ 

 

Ne borih se ni s kim, tog niko vrijedan nije,

Voljeh Prirodu, Umjetnost nakon Prirode;

Na vatri života umjeh da obje ruke grijem;

Ona trne, i ja sam pripravan da odem.  

 

Walter Savage Landor (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 21. februar 2022. 

 

 

 

BAROKNA SONATA

 

Dva veterana bosanskog rata i nekoliko turista

sreli su se s Georgom Friedrichom Händlom

jedno veče u 22 h u crkvi svetog Mikulaša

na Starogradskom trgu.

 

Kako bubne opne naviknute na osluškivanje tišine

između praska ispaljenja i zvuka eksplozije

navići na takve prelaze:

Adagio – Allegro – Adagio – Bourre – Menuette.

 

Za razliku od turista, njihov sluh je prefinjeniji,

po zvuku, bez greške, prepoznaju vrstu oružja,

mjesto ispaljenja, način da te zvučne talase propuste pored sebe.

 

Od baroka do danas zvukovna skala nepojmljivo je obogaćena.

Violinski ključ je zamijenjen znakom opće opasnosti.

Zvukom jednoličnim, ali uzbuđujućim, započinje koncert.

Djeca i žene napuštaju stanove, silaze u podrum.

Koncert je iscrpljujući, kako za glazbenike

tako za publiku. Traje šest mjeseci, godinu-dvije,

nekome i duže – do kraja života.

I dok slušam tako, s Dženanom, ciklus baroknih sonata,

u mislima pokušavam dosegnuti tačku u kojoj se dodiruju

dvije paralelne prave.

Uzalud.

Ima stvari koje ne moramo razumjeti.

Npr.:

kako povezati prošlost i sadašnjost koje se sastaju

u ovih šezdesetak kila mesa i kostiju,

Izmiješanih u četiri-pet litara krvi.

 

Ne obraćamo se Bogu, mada je mjesto pogodno za to.

Prepušteni muzici ugodno plovimo iz F-dura u H-mol.

 

Zanesen slušam: čembalo, obou, flautu i čelo.

Atmosfera raste: affettuoso, affettuoso,

vivace, vivace – i vazduh se zgušnjava kao od detonacije.

Znoje mi se noge. Obuzima me drhtavica, studen.

Hladno svugdje: i na Južnom kao i na Sjevernom polu.

Mada sam kao dijete zamišljao toplim taj Južni pol.

 

Adin Ljuca, 18. februar 2022. 

 

 

 

TO BJEŠE 

mrk starac vješt sadnji: čujno mi je    

Još – struže motika kam, dahtanje,

Guši se, sopće: madrigal znani, 

Biju kolica za zalivanje

Jabučna stabla pod prskanim

Lišćem, no, skoro nijem,

 
Zvukom je punio četvrt dana

Cijelo moje djetinjstvo. Mada

Slušah mu sav trud, jednu riječ

Jedinu mu ne pamtim sada

Dok pošo u jesen mrtvu nije

Put podzemlja pospana.

 
Voćnjak zasadi uz pomnju punu

Pred smrt, primi se sve i, majem

Prenuto, zemnu hvalu obznani,

Lišćem, glini što život daje,

I, nađen, ruku tih zakopanih

Glas u zrak vrapčji sunu.  

 

Richard Wilbur (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 14. februar 2022. 

 

 

 

ŽICE

Najšire livade imaju električne ograde,

Stara stoka zna gdje ne može zaći, mada

Mladi junci svagda nanjuše vode čišće

Ne tu, već svugdje. Sa onu stranu žica –  

 

One  nasumično odvode ih put žica:

Te nikog ne štedeći, žestoko deru mišiće.

Mladi junci stara su stoka od dana kada

Struja njinim najširim čulima među dade.

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 11. februar 2022. 

 

 

 

CRNA MAGIJA 

Žena koja piše osjeća previše,

ti zanosi i slutnje!

Kao da mjesečnih perioda i djece i ostrva

nikada nije dosta; kao da žalobnika

i ogovaranja

i povrća nikada nije dosta.

Ona misli da može upozoriti zvijezde.

Pisac je u suštini špijun.

Ljubavi draga, ja sam ta djevojka.

Muškarac koji piše zna previše,

kakve čIni i fetiši!

Kao da erekcija i koitusa i proizvoda

nikad nije dosta; kao da strojeva i galija

i ratova nikada nije dosta.

Od polovnog namještaja on pravi stablo.

Pisac je u suštini lopov.

Ljubavi draga, ti si taj čovjek.

Nikad ne voleći sebe,

Mrzeći čak naše cipele i naše šešire,

Volimo jedno drugo, silno, silno.

Naše ruke su svjetloplave i nježne.

Naše oči su pune užasnih ispovijesti.

Ali kad smo u braku,

djeca odlaze sa gađenjem.

Toliko mnogo hrane a niko ne preosta

da pojede sve to čudno obilje.

 

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 7. februar 2022. 

 

 

 

MOLITVA ZA MOJU KĆERKU

 

Opet urliče oluj, a napola skriveno

Pod kapuljačom zipke i prekrivačem, eno

Spava moje dijete. I nema zapreka,

Sem Gregori šume i jednog golog brijega,

Koje bi vjetar, što stožje i krovlje ravna,

Othranjen nad Atlantikom, mogle zaustavit. 

Evo kako, u šetnji, molim se sat čitavi, 

Jer mi je um obuzela golema tuga tavna. 

 

U šetnji sat čitav se molih za to dijete

Slušajući vrištavi morski vjetar što mete

Ispod lukova mosta i ponad kule, ali  

I u briješću nad potokom nabujalim,

Zamišljajući, prepun strastvenih sanja,

Da vremena buduća već dođoše

Plešući uz pomahnitale doboše, 

Iz ubilačke čednosti okeana.

 

Neka ljepotu ima, al ipak ne toliku 

Da bi zapela za oko prolazniku,

Ili njoj pred zrcalom, jerbo je znano:

Onim što sazdani su lijepi pretjerano      

Ljepota cilj je koji dovoljan je posvema,

Prirodnu dobrotu gube i, može biti,

Srce koje prisnost će da razgoliti

I bira pravō, ljepotu što prijatelje nema.  

 

Izabranici Heleni život bje štur i dosadan,

A potom joj i luda nanese mnogo jada,

Dok velika Kraljica, koja niče iz pjene,

Bez oca, mogla je birati kog ushtjedne,

Kovača krivonogog ipak uze za muža.    

Prelijepe žene, to je sasvim izvjesno, 

Ludu salatu jedu sa svojim mesom,

Čime je sve uništeno što Rog obilja pruža. 

 

Nek bude najviše znana sa uljudnosti svoje,

Srca nam ne daju kao dar, njih osvoje

Oni koji lijepi potpuno baš i nisu.

A ipak mnogim što ludu igrali su

Zbog ljepote, dražest obična razum vrati.

I mnogi jadnik što je lutao, volio je,

Mislio da je voljen, ne može oko svoje 

Od ljubaznosti trijezne da odvrati.

 

Neka bude poput rascvala i skrivena  

Drveta i nek sliči svaka misao njena

Na konopljarku čije je da razdaje  

Svoje zvukove što veledušjem sjaje,

Krećući samo s veseljem u potragu,

Nek čak i njezine raspre budu vesele

O neka živi ko neki lovor zelen

Užiljen u jednom istom zemljištu dragu.

 

Moj um, zbog umova koje sam volio,

Zbog vrste ljepote kojoj sam sklon bio,

Slabo napreduje, odnedavno se suši,

A ipak znam da je mržnja koja guši

Možda gori nego svi drugi zli puti.

Ne mogu, ako mržnja duhom ne vlada,

Ni napad niti udarci vjetra nikada

Konopljarku od lista otgrnuti.

 

Duhovna mržnja je najgora stvar tog svijeta,

I zato neka misli mišljenja da su prokleta.

Zar nisam vidio kako najljepša žena,

Koja iz usta roga obilja bješe rođena,

A sve zbog uma tvrdokornog svoga,

Zamjenuje i taj rog i dobro svako

Koje smirene prirode shvataju lako,

Za stari mijeh pun vjetra srditoga.

 

Kad shvati to, kad mržnju u sebi sruši,

Nevinost korjenita obnavlja se u duši

Koja napokon shvata da ushićuje sebe,

Da sebe umiruje, i da od sebe zebe,  

Da slatka volja njena volja je koju šalje

Nebo, da može i kad mršti se svako lice

I svaki vjetroviti predio kad urliče,

Il svaki mijeh puca, srećna biti i dalje.

 

Da je njen ženik uvede u dom jednom

Gdje sve je po običaju i svečano obredno;

Jer naduvenost i mržnja jesu stvari

Koju rasprodaju na cestama torbari.

Kako, ako ne po obredu i običaju,

Čednost i ljepota se roditi mogu ?

Obred je ime dato obilja rogu,

A običaj – ime lovora u punom sjaju.

 

William Butler Yeats (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 4. februar 2022. 

 

 

 

RECUERDO

 

Bili smo skroz umorni i bili skroz veseli – 

Svunoć smo naprijed-nazad vozali se na skeli.

Svijetla i gola bješe, vonjala je po štali –

Gledali smo u vatru, na stol se naslanjali, 

I ispod mjeseca smo ležali na vrhu huma;

Puhali u pištaljke, i dođe zora umah, 

Bili smo skroz umorni i bili skroz veseli,

Svunoć smo naprijed-nazad vozali se na skeli.

Ti si jeo jabuku, a ja sam krušku jela,

Kupili smo ih negdje: bješe ih duzina cijela.       

I nebo posta blijedo, i hladan vjetar stiže,

Ko vjedro, zlata puno, kapavo, sunce se diže.  

Bili smo skroz umorni i bili skroz veseli –

Svunoć smo naprijed-nazad vozali se na skeli.

Rekosmo “Dobrojutro, majko“ glavi pod šalom,

Kupljen jutarnji tisak ni jedno nije čitalo;  

Zbog voća zaplaka i sa “Bog vam dao“ zahvali,

I dadosmo joj sav svoj novac osim za kartu podzemne.

 

Edna St. Vincent Millay (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 31. januar 2022. 

 

 

 

SMRT MITRALJESCA U BOMBARDERSKOJ KUPOLI

 

Iz sna svoje majke upadoh u Državu,

U utrobi joj se zgurih, smrznutog vlažnog krzna.

Šest milja od zemlje, odriješenog od sanje njene  

O životu, probudi me crn flak i lovci iz snomorice,

Kad umrijeh, iz kupole šmrkom ispraše mene.

 

Randahl Jarrell (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 28. januar 2022. 

 

 

 

GROB

 

Čovječe što gledaš more,

prihvatajući pogled onih što na njega imaju pravo

koliko i ti ga imaš,

u ljudskoj prirodi je stajati usred nečeg,

ali ne možeš stajati usred ovog;

more ti ne može dati ništa osim dobro iskopan grob. 

Jele stoje u povorci, svakoj smaragdna kandža ćurke na vrhu,

uzdržane kao njihovi obrisi, ne kažu ništa;

obuzdavanje ipak nije najočitije svojstvo mora;

more je sakupljač, brzo da uzvrati grabežljiv pogled.

Osim tebe, imali su takav pogled i drugi –

čiji izraz više nije protest; ribe ih više ne istražuju

jer njine kosti nisu potrajale:

ljudi spuštaju mreže, nesvjesni činjenice da

obesvećuju grob, i brzo veslaju dalje – lopatice vesala

pokreću se zajedno poput nogu vodenih paukova kao

da ne postoji smrt,

bore napreduju u falangi – lijepe ispod mreža pjene,

i nestaju bez daha, dok more šušti sad unutra sad izvan morske trave;

ptice zrakom plivaju punom brzinom, odašiljući zvižduke kao ranije –

oklop kornjače je bičevan u podnožju litica,

dok se kreće ispod njih,

a okean, pod pulsiranjem svjetionika i bukom zvona na bovama, 

napreduje kao obično, i izgleda kao da to nije onaj okean u kojem

pale stvari obavezne su da potonu –

a ako se okreću i vrte, to je bez htijenja i svijesti.   

 

Marianne Moore (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 24. januar 2022. 

 

 

 

CLIFF KLINGENHAGEN

  

S Klingenhagenom jednom na objedu

Bjeh; nakon supe i mesa i sviju   
Ostalih stvari što se tamo iju,

Cliff dvije čaše uze: vinom jednu
Drugu pelenom nasu. Uzeo je –

Da izaberem ne reče mi znakom –       

Gorčinu za se, iskapi je lako,

I reče da je drugo piće moje.

 

A kad ga pitah kog to vraga znači,

On me pogleda, zatim se nasmija,  

I reče da je takav njegov način.

Mada znam momka, dugo vrijeme svoje

Traćih na misli kad ću biti i ja

Srećan kao Kliff Klingenhagen što je.    

 

Edwin Arlington Robinson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 21. januar 2022. 

 

 

 

PLAVA BLUNA

 

Plava bluna živi

na golim hridinama

Galapagosa

i ne boji se ničeg.

To je prost život,

one žive od riba,

a grabljivaca je malo.

Takođe, mužjaci ne prave

budale od samih sebe

jureći za mladim

damama. Radije,

sakupljaju plave

predmete svijeta

i prave od njih 

gnijezdo – slučajni

omot Goloaza,

ogrlica staklenaca,

komadić sukna od

mornarske uniforme. To

nadomješta im potrebu

za blistavim perjem;  

u stvari, za prošlih

pedeset miliona godina

mužjak je postao

tamnije boje

a i ne pjeva dobro.

Medjutim, ženka

malo traži od njega –

plavo je zadovoljava

potpuno, jer ima

magićno djelovanje na nju.

Kada se vrati

nakon dana provedenog

u čavrljanju i kupovini,

vidi da joj je našao nov

komadić plavog staniola:

za to ga nagrađuje

svojim tamnim tijelom,

zvijezde sporo se vrte

u plavom staniolu kraj njih

kao oči blagog spasitelja.

 

James Tate (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. januar 2022. 

 

 

 

ROMANSKI LUKOVI

 

Unutra, u ogromnoj romanskoj crkvi,

tiskali su se u polumraku turisti.

Svodovi su zjapili jedan za drugim u nedogled.

Nekoliko kandila je titralo.

Jedan anđeo bez lica zagrli me

šapućući kroz cijelo moje tijelo:

”Ne stidi se što si ljudsko biće, budi ponosan!

Unutra u tebi otvara se svod za svodom beskonačno.

Nikada nećeš biti gotov i tako treba da bude.”

Zaslijepljen suzama

nađoh se izguran na suncem proključalom trgu

skupa sa Gospodinom i Gospodjom Džons,

Her Tanakom i Sinjorom Sabatini

i unutra, u svakom od njih, otvarao se

svod za svodom beskonačno.

 

Tomas Tranströmer (preveo Milorad Pejić), 14. januar 2022.

 

 

 

CRVENI KAPUT

            

                 Sruši kuću, napravi brod.

                             (sumerska glinena pločica)

 

Sve se to odigrava na brodu.

Teška muška glava

na tuđem ženskom ramenu.

Tip cuga

naslonjen o oluk.

Trabunjanje

o sigurnosti.

Kuka koja se njiše.

Sedmero ubogih vjernika

koji pjevaju u zavjetrini,

s košuljama utrpanim u hlače.

Zaklinjanja i obećanja

pod iskrivljenom limenom tablom sa zabranom.

Novi strah.

Tvoj crveni kaput tamo

gdje se moj život činio

tako nezavisnim.

Sve se odigrava na brodu.

 

Petr Hruška (preveo Adin Ljuca), 10. januar 2022.

 

 

 

486

Najmanju sobu uzeh – pošto

U kući najmanja bijah –

U noći, mala Lampa, Knjiga –

I jedna Geranija –

Tako smještena mogah hvatati riječi

Što nikad padati ne prestaše –

Tu je još moja Korpa –

Da razmislim – sigurna sam –

Da to sve bješe –

Nikad ne zborih – sem oslovljena –

I tad kratko i tiho – nisam

Podnosila živjeti – glasno –

Buke me bješe tako sram –

I da to ne bje tako daleko –

I da svaki kog znadoh već ne ode –

Često mišljah – kako nezapažena –

Mogla bih umrijeti –

Emily Dickinson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 7. januar 2022.

 

 

 

MUSÉE DE BEAUX ARTS

 

Što se tiče patnje, nikad se nisu varali

Stari majstori: kako su dobro pojmili njeno

Mjesto u ljudskom: kako se voli zbiti

Dok neko drugi jede ili otvara prozor ili tek hoda lijeno;

Kako, dok starci s poštovanjem, strastveno čekaju

Čudesno rođenje, tu uvijek moraju biti

Djeca koja ga ne žele osobito, i eno se klizaju

Na ribnjaku, tik uz šumicu:

Nikad zaboravili nisu

Da svojim tokom ide i mučeništvo velje

U nekom kutu, nekom mjestu nečistu

Gdje psi žive svoj pseći život i konj mučiteljev

Češe o drvo nevinu zadnjicu.

 

U Brojgelovom Ikaru, na primjer: kakva lakoća

S kojom sve se okreće od nesreće; orač je, može biti,

Čuo pljusak, krik bespomoćan,

Ali mu to nije bilo važno; sunce je, kako treba,

Sjalo na bijele noge što nestaju u zelenoj vodi,

A skupa fina lađa, koja je morala opaziti

Nešto čudesno, dječaka što pada s neba,

Negdje je imala stići, i nastavila mirno da brodi. 

 

Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 3. januar 2022.