Омер
Od jula 2016. na ovom mjestu publikujemo svakog ponedjeljka i svakog petka po jednu pjesmu ili prozni tekst iz naših "prevodilačkih radionica".
Ovaj smo odjeljak na sajtu nazvali "Omer" u spomen na Omera Hadžiselimovića, jednog od osnivača Samizdata.
TAKO DALEKO
Onkraj svijetlih crteža su
Mračniji prostori, gdje mala
Maglena gnijezda zvijezda
Ko da u zraku su plutala.
Ona nemaju svoja imena:
U noći, samim, van, ljudima
Što traže voćstvo il užitak,
Nikad ne ide pogled k njima,
Jer tako neuhvatljiv prah bi
Razjasniti malo šta mogo:
Mnogo manje znan je no neznan
Dalje je nego bliže - mnogo.
Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 8. mart 2021.
POENTA
Ne! Revolucija ti nikad na um ne pade! Jer i
radnička djeca sa Sjevera što školu nisu nikad
završila – ko komičari su, ili ko bokseri,
il dobitnici na klađenju, izbjegli tegoban rad.
Bez sreće, bez stasa, suviše stidljiv inače
za šalu, gotovo trosedmičnu platu si bio
skrpio da kupiš ukulele, pokvaren i odbačen,
i dva si akorda, G i A, jedino naučio.
Zato zaplakah kad čuh George Formbyja. Uvijek
pitao sam se za šta je stvar koju sačuva, i u trenu
ovom znam da je to trzalica, čuvao si je
u svojoj tajnoj ladici za kurtone, skrivenu.
Na dan tvoje kremacije, što propustih je, vidjeh kako
starac prebire na ukuleleu koji nećeš svirati
nikad, sa kapom u koju pljušti sitniš. Sa šakom
u kojoj novčić je stisnut, ja, tvoj sin, oči odvratih.
Tony Harrison (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 5. mart 2021.
PLATON JE REKAO...
platon mu je
rekao: ne može
u to vjerovati (isus
mu je rekao; nije
htio vjerovati
u to) lao
tsze
mu je sigurno
rekao, i uopšte
(da
gospođo)
sherman;
pa čak
(vjeruj
ili ne) ti si
mu rekao: ja sam
mu rekao; mi smo mu rekli
(nije vjerovao, ne
gospodine) uzeo je to
japoniziran komadić
nadzemne željeznice sa
stare šeste
avenije
na vrh svoje glave: da mu
kaže
Edward Estlin Cummings (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. mart 2021.
JASTREB NA GRANI
Sjedim na vrhu drveta, očiju zatvorenih.
Nedjelovanje – nema lažnog sna
Između moje kukaste glave i kukastih nogu:
Ili u snu vježbam savršena ubistva i jedem.
Pogodnost visokih stabala!
Uzgon vazduha i sunčev zrak
Prednost su za mene;
A zemljino je lice gore okrenuto za moju inspekciju.
Moje noge su čvrsto obujmile hrapavu koru.
Trebalo je sve Stvaranje
Da bi se proizvela moja noga, moje svako pero:
Sad ja držim Stvaranje u svojoj nozi
Ili uzletim – i sve to vrtim polako –
Ubijam gdje mi se prohtije jer je sve to moje.
Nema mudrovanja u mom tijelu:
Moji maniri su otkidanje glava –
Dodjeljivanje smrti.
Jer jedina staza mog leta je pravo
Kroz kosti živih.
Mom pravu ne treba nikakav argument:
Sunce je iza mene.
Ništa se ne promijeni od kad sam nastao.
Moje oko ne dopušta nikakvu promjenu.
Stvari ću ovako održavati.
Ted Hughes (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 26. februar 2021.
CIPELE
Izuj tu cipelu.
Posljednji dječiji broj.
Na ljepilu uputstvo
podrugljivo sitnim slovima,
morat ćeš ga ti pročitati.
Sagnuti
nad blatnjavom mokrom cipelom.
Ribamo površinu gume,
puštamo da se u pukotini odvija hemijski proces.
Shvati,
da su i naša tijela od kisika i ugljika
pradavnih zvijezda.
Dalekih, usamljenih zvijezda.
Govoriš o majci.
Pritisni prstom čvor
zalijepljeni đon stegnut ćemo pertlama.
Urnebesna noć,
ludo svezana cipela.
Posljednji dječiji broj.
Petr Hruška (preveo Adin Ljuca), 22. februar 2021.
CESTA ZA TOOME
Rano jednog jutra sreo sam blindirana kola
U koloni, ćurlikaju u vožnji na moćnim im točkovima,
Svi kamuflirani s otkinutim johinim granama,
I vojnicima što stoje u kupolama sa slušalicama na glavi.
Koliko su se dugo približavali mojim cestama
Kao da su njihove? Cijeli kraj je spavao.
Imao sam pravo prolaza, polja, stoku na čuvanju,
Traktore s paukom za sijeno u otvorenim hambarima,
Silose, mjerače rasta žita, mokre crijepove od škriljca, zelene i crvene
Krovove poljskih zahoda. Kome da otrčim i javim
Od svih onih sa stražnjima vratima nezaključanim
Za nosioca loših vijesti, onog što ih pohodi u sitne sate
I kog, jer ga očekuju, možda drže na odstojanju?
Sijači sjemena, podizači grobnih kamenova...
O vozači bojnih kola, iznad vaših uspavanih topova,
On još ovdje stoji drhtav dok prolazite,
Vidljivi, nesrušeni omfalos.
Seamus Heaney (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 19. februar 2021.
ŠTA ONI ŽELE
Valjeho koji piše o
samoći dok umire
od gladi;
Van Gogovo uvo što ga je odbila
kurva;
Rembo koji bježi u Afriku
da traži zlato i nađe
neizlječivi slučaj sifilisa;
Betoven koji je ogluvio;
Paund koga su ulicama vukli
u kavezu;
Čaterton koji uzima otrov za pacove;
Hemingvejev mozak koji kaplje
u sok od naranče;
Paskal koji reže ručne zglobove
u kadi;
Arto zatvoren s ludacima;
Dostojevski koji stoji pred zidom;
Krejn što skače u brodski propeler;
Lorka koga na cesti strijeljaju španski
vojnici;
Berimen koji skače s mosta;
Barouz što puca u svoju ženu;
Mejler što bode nožem svoju;
– to je ono što oni žele:
prokletu predstavu
osvijetljenu oglasnu ploču
u sred pakla.
to je ono što oni žele,
to mnoštvo
tupih
mutavih
sigurnih
turobnih
obožavalaca
karnevala.
Charles Bukowski (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. februar 2021.
PRIMORSKI KRAJOLIK
Ovaj božanstveni pejsaž s bijelim čapljama
uzvišenim kao anđeli,
što lete visoko koliko žele i daleko koliko žele postrance
u redovima i redovima besprijekornih odraza;
cijela oblast, od najviše čaplje
sve dolje do bestežinskog mangrovog otoka
sa blještavim zelenilom listova uredno orubljenim ptičjim izmetom
kao iluminacije u srebru,
i sve dolje do sugestivno gotičkih lukova mangrovogkorijenja
i lijepog grašak-zelenog vodenog pašnjaka u pozadini
gdje povremeno riba iskoči, kao divlji cvijet
u ukrasnoj pjeni nad pjenama;
Ovaj Raphaelov crtež za tapiseriju za Papu:
zaista izgleda kao raj.
Ali skeletni svjetionik što stoji tu
u crnoj i bijeloj svećeničkoj halji,
uznemiren sav, misli da zna bolje.
On misli da pakao bjesni ispod njegovih stopala od željeza,
da je zato plitka voda tako topla,
i zna da nebo nije takvo kao ovo.
Raj nije kao letenje ili plivanje
nego ima neke veze s crnilom i jakim blještavilom,
a kad padne mrak on će se sjetiti nečeg
oštro sročenog da kaže na tu temu.
Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 12. februar 2021.
PJESMA
Volio bih da si ovdje, draga,
volio bih da si ovdje.
Volio bih da sjediš na sofi
i ja da sjedim blizu.
Maramica bi mogla biti tvoja,
Suza bi mogla biti moja, na putu k bradi.
Mada bi to moglo, naravno, biti
i obrnuto.
Volio bih da si ovdje, draga,
volio bih da si ovdje.
Volio bih da smo u mom autu,
i da ti mijenjaš brzinu.
Našli bismo se drugdje,
na nepoznatoj obali.
Ili bi se zaputili
tamo gdje bjesmo prije.
Volio bih da si ovdje, draga,
volio bih da si ovdje.
Volio bih da ne znam astronomiju
kad se zvijezde pojavljuju,
kad mjesec klizi nad vodom
koja uzdiše i pomjera se u svom snu.
Volio bih da je jedan novčić još dovoljan
da nazovem tvoj broj.
Volio bih da si ovdje, draga,
u ovoj hemisferi,
dok sjedim na trijemu
i pijuckam pivo.
Veče je, sunce zalazi;
dječaci galame i galebovi kriče.
Kakva je svrha zaboravljanja
kad mu slijedi umiranje?
Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 8. februar 2021.
KAPETAN LOWELL
1887-1950
U mom okruženju nije bilo nepoželjnih, ni djevojaka,
kada sam bio u Mattapoisettu dječakom –
jedino Majka, još kći svog Oca, glas
njen još je bio naelektrisan väs
histeričnom panikom neudatih,
kad iz Napoleonove knjige stane mi čitati.
Na naslovnoj strani Lujza Marija
Habzburg dugoga nosa, čija
bostonska stidljivost iskrena bješe
dok puzala je pred Bonapartom što pupak češe
i naglo guta hranu - visok tek kao ja u sedmoj godini!
A ja sam bio maničan i nakostriješen,
kukavno u potkrovlju se skrivao
i dvjesta francuskih generala po imenu sam znao,
od A do V – od Augereau do Vandamme.
Drogirao bih se u san da utonem
brojeći ko ovce neizgovorivosti ove.
Imati pomorskog oficira
za Oca ne bješe nešto što bi se dilj kolonije
ljetnje u "Mattu" razglašavalo. Inače,
on uopšte "ozbiljan" bio nije,
na terenu za golf kad se pojavi,
noseći bijele i loše skrojene hlače
mornarske, u Pearl Harboru ih kupio
u komisionu, i od serža sako plavi...
i da pogodi rupu četiri puta palicom je bïo.
"Bob", rekli su, "golf je igra koju bi zaista
trebao znati da igraš, ako ju uopšte igraš."
Kao "pomorca" otpisati su ga dali,
da mu je sport jedrenje prirodno su pretpostavljali.
Jadni Otac, inženjerstvo naobrazba mu bijaše!
Veseo i ustrašen,
u jaht klubu nedjeljom među morskim vukovima, dio
toga društva nikada nije bio.
"Sidra su dignuta", u kadi Tatica je grmio,
"Sidra su dignuta",
od Braće Lever kad ponuđena mu je plata
od one koju je davala Mornarica veća dva puta.
Gnjavio sam ga da mi dâ svoj paradni mač i širit zlatan,
i bio zgađen jer Majka, sa novim krunama
na zubima, bješe ponovo rođena u četrdesetoj. Uz brzinu
mornarsku Otac je napustio Mornaricu i namah
prenio na Majku svoju je imovinu.
Uskoro je otpušten. Godinama otada
"Sidra su dignuta" u kadi još pjevušiti je znao –
i brža bi kola kupio kada
god napusti neki posao.
Očev posljednji poslodavac
bio je Scudder, Stevens i Clark, investicijski savjetnici,
a on je bio svoj jedini klijent.
Dok se majka vukla u krevet sama,
čitala Menningera,
sve ispunjenija sumnjama,
on je postao prkosan.
Iz noći u noć,
à la clarté déserte de sa lampe,
svoj šiber od bjelokosti iz Annapolisa je vukao
preko bloka sa grafikonima –
špekulacije sitnog kockara! Za tri je godine
šezdeset hiljada dolara utukao.
Otac, što smiješio se
na sve, nekoć je bio dovoljno uspješan da se izgubi
u gomili Bostonaca iz vladajuće klase.
Još 1928,
posjedovao je kuću s novim grijanjem na lož ulje
koju je preuredio arhitekt
iz Škole Svetog Marka . . . njezin glavni efekt
bila je primaća soba, "na istoj geografskoj dužini kao Versaj",
sa hrapavim, zrnastim stropom, plavim kao more.
Kad napunio je devetnaestu,
najmlađi zastavnik u svojoj klasi,
bio je "najstariji" na topovnjači na Jangceu.
Robert Lowell (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 5. februar 2021.
ŽENSKI RAD
Moram o djeci skrbiti
Odjeću krpiti
I patos brisati
I hranu kupiti
Pile ispeći zatim
I bebu previti
Moram nahraniti gosta
Neoplijevljen vrt ne osta
Moram košulje glačati
Dječicu oblačiti
Konzervu otvoriti
Ta izba čista mora biti
A onda bolesne pregledati
I pamuk brati.
Osvijetli me, sunce,
Na mene, kišo, padaj
Padajte blago, kapi rose,
Ohladite mi čelo sada.
Olujo, otpuhni me odavde
Svojim najžešćim vjetrom
Daj da zaplovim nebom
Dok se ponovo ne odmorim.
Padajte lagano, pahuljice,
I pokrijte me studenim
Ledenim bijelim cjelovima
Večeras dajte odmor meni.
Sunce, kiša, luk nebeski
Planina, okeani, list i kam
Blist zvijezda, sjaj lune, samo
Vas mogu svojim da nazivam.
Maya Angelou (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. februar 2021.
MAJKO, MEĐ KANTAMA ZA SMEĆE
Majko, međ kantama za smeće i gnojem
Ja osjećam mjeru čovječnosti svoje,
Zov prisustva božjeg, sigurna sam: u tim
Kantama, u gnoju, mačjoj igri, ćutim
Božije prisustvo, znam tamo ide li
Po sigurnom putu. Majko, šta ti veliš?
I ja prisustvo Mu ćutim istodobno
U metli u ruci, paučini sobnoj,
No najviše od sveg u muku groba je.
Misao što našoj nadi oblik daje
Ako je tek prazna stvar, iza šta li je? –
Tašt um što se buni, jer neće da mrije.
I u umišljenoj glavi je hvastanje
Ta miso što grdi sve ispitivanje.
Kad je kaže, tad je najlakoumnije
Biće. I dalje ću, majko, mnit ko prije,
To je mudro, mislim, i tebi činiti,
Zar sumnjat u ludost ljudsku u stvaranju
Boga?
Ko si ti?
Stevie Smith (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. januar 2021.
KAD SAM OTIŠAO U KINO
Kad sam otišao u kino i vidio sva ona crno-bijela
osjećanja koja niko nije osjećao,
i čuo publiku kako uzdiše i jeca od svih onih
emocija koje niko od njih nije osjećao,
I vidio ih kako se miluju sa sve većom strašću koju niko
od njih ni za tren nije osjećao,
i opazio kako stenju od poljubaca u gro planu, crno-
bijelih poljubaca koji nisu mogli biti osjećani,
Bješe to kao da sam na nebu, koje zacijelo ima bijelu
atmosferu
u kojoj su sjenke ljudi, čistih ličnosti,
date crno-bijelo i koje se kreću
u jednolikoj ekstazi, krajnje neosjećanoj,
i nebeskoj.
David Herbert Lawrence (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 25. januar 2021.
DOLAZAK
Jutro, staklene dveri, odbljeskuju
Zlatna imena novoga grada,
Čije bijele police i kupole putuju
Sporim nebom po cijeli dan.
Prispijevam ovdje da ostanem;
I jata prozora se otvaraju
I zavjese izlijeću kao golubovi
I prošlost se suši na vjetru.
A sada da legnem, ispod
Razgranatoga ravnodušja,
Odgurnem lica kao novčiće
Dolje u zaumlje,
Nađem glasove iskovane za
Argo automobilskih truba,
I pustim da zbrkane kuće
Zadrže svoje zbijene živote za se.
Jer to što nepoznat sam
Čini se vrstom nevinosti.
Dovoljno brzo ću da je ranim:
Daj mi da dotle dišem
Njegov mliječno-zračni Eden,
Dok ga ne uzapti moj vlastiti život –
Što sporo pada; crnim velom zastrt; krađa,
Stil umiranja samo.
Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 22. januar 2021.
RIBE
Kitovi su ti koji satjeruju
male ribe u fjordove.
Vidio sam ih četrdeset ili
pedeset u vodi jednom prilikom.
Bio sam u malom čamcu
dok je na sve strane voda
ključala odozdo
od njihovog plivanja.
Buka haringi se može čuti
s udaljenosti od gotovo milju.
Toliko su zbijene u vodi, one,
ne možeš zamočiti veslo.
Sâmo srebro!
Ljudi viču sa stijena
ili pušu u rogove
da ribari siđu
na obalu
do svojih čamaca i mreža
da nešto uhvate.
I svi ti milioni riba moraju se
uhvatiti, jedna po jedna, rukom.
Žene i djeca izvuku
prstima mali komad
pod vratom
tako da slana voda uđe unutra.
Vidio sam na hiljade bačvi
prepunih riba na obali.
Zimi postavljaju vertikalne mreže
za bakalar. Stotine ih se ulovi
svake noći.
Ujutro ljudi uvlače mreže skupa
s ribama u čamce.
Bakalari tako veliki – vidio sam –
da kad je neki čovjek digao jednog
iznad glave
rep mu se vukao po zemlji.
Sardine, skuše, srdele – sve.
A u rijekama, pastrmka i losos.
Vidio sam mrežu postavljenu
u podnožju vodopada a ujutro je
u njoj bilo šezdeset pastrmki.
Ali pretpostavljam da danas
u Norveškoj nema takvih riba.
Na Lofotskom otočju –
do svoje dvanaeste godine.
Ni drveta ni žbuna na njima.
Ali ljeti
kad sunce nikad ne zalazi
trava je viša nego ovdje.
Sunce kruži horizontom.
Između dvanaest i jedan u noći
ono je vrlo nisko, blizu mora,
ka sjeveru. Zatim se
diže malo, polako, do sredine
dana, a onda opet zalazi
i tako tri mjeseca, isprva idući
uvis a zatim niže,
dok ne nestane –
Zimi snijeg je često dubok
kao do plafona ove sobe.
Ako odete tamo vidjećete
mnogo Engleza,
kraj vodopada i na mostovima,
kako ribare, ribare.
Oni će tamo stajati satima
da ulove ribu.
Blizu obale
gdje je voda oko dvadeset stopa
možete vidjeti velike iverke
na pijesku. Oni imaju crvene
pjege sa strana. Ljudi dolaze
u čamcima i probadaju ih
dugačkim šiljatim motkama.
Jeste li vidjeli kako Šveđani piju čaj?
Ovako, iz tacne. Pušu u nju
i stalno ju okreću: ovako.
Visoki, suhi,
spuštenih nosova, tamnih podočnjaka,
sporoga glasa i s osmijehom:
Vidio sam dječake kako stoje
na mjestu gdje je potok uzak
s nogom na svakoj strani na dva kamena
i hvataju pastrmke dok prolaze.
Drže ih na poseban način,
Za škrge, ovako. Dugi prsti
u lûku poput čaklji.
Potom nestrpljiva tišina
dok jedan čovjek ne reče:
Englezi su veliki sportaši.
U zimskim odmaralištima
gdje sam boravio
oni bi prvi ustajali ujutro, prvi
iznosili skije.
Jednom sam vidio mladog Engleza
vrijednog sedamdeset miliona funti –
Ne poznajete sjever.
i možda ćete vidjeti huldra
s velikim repom
svu plavu, od noći,
i nekke, pola čovjek pola riba.
Kad vide jedno od njih
znaju da će neki brod nestati.
William Carlos Williams (preveo Omer Hadžiselimović), 18. januar 2021.
ZATVORENICI
Premda cesta skrenu na kraju
ka običnim vratima smrti,
i mi tu kucamo, pripravni
ući, i otvaraju se
lako za nas,
ipak,
za cijelog bogovijetnog puta
mi išli smo u lancima,
hranjeni jabukama spoznaje
jetkim i punim crva.
Kušamo drugu hranu koju nam
život, poput milosrdne seoske cure,
pruža dok prolazimo –
ali su nam usta stegnuta,
mrlja pepela na jeziku.
Nije radost ono što smo izgubili –
veliki požar, on bukti
u mraku ili sija kad hoće.
Ono što je nestalo
jest obična sreća,
skromni hljeb koji smo mogli jesti
sa starom jabukom spoznanja.
Ta stara jabuka – mučila bi nas ponekad,
ali bila je tvrda, opora,
ponekad prijatna.
Pepelna jubuka tih dana
rasla je na otrovnom tlu. Mi smo zatvorenici
i moramo jesti
naše sljedovanje. Cijelom
bogovijetnom cestom
u lancima, čak ako, nakon svega,
dođemo do
običnih vrata smrti, dok se vrijeme
smiješi svojim običnim
davnašnjim smiješkom.
Denise Levertov (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. januar 2021.
MOJA SLATKA STARA ITAKODALJE
moja slatka stara i takodalje
tetka lucy u vrijeme nedavnog
rata mogla je i šta
više govorila vam je tačno
zašto se svak
borio,
moja sestra
izabela napravila je stotine
(i
stotine) čarapa da se ne
pominju košulje buhootporne grijače ušiju
itakodalje štitnike zglobova itakodalje, moja
mati se nadala da ću
umrijeti i takodalje
hrabro naravno moj otac je običavao
dok ne promukne govoriti da je to
povlastica i kad bi samo on
mogao dočim ja
sâm itakodalje ležao sam mirno
u dubokom blatu i
takodalje
(sanjajući
i
tako dalje, o
Tvome osmijehu koljenima i tvojim Itakodalje)
Edward Estlin Cummings (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 11. januar 2021.
KREMIRANJE
Tako je, kada ga čuje da čisti grlo svakih
nekoliko sekundi, svjesna da ono što hoće da skine
jeste smrt s uma; sljedeći napad. Jaki
strah da on ne umre trese ruke njezine.
To joj je od stroja za peglanje. Skroz ga rastavi. Bio
sad joj je nepotreban jer je sa pazusima završio.
Zahvat odstraga koji nemoj otići veli
kroz biceps steže sve dok prsti se ne spojiše.
Dole ispod njegov, tatin, i tate njegova život se sveli
na jednu ogromnu noćnu smjenu, zbijeni i previše.
Zadržava smrt kako flegma zadržati se ima
u društvu, zgrudvana na jeziku. Kad je ostavljen sam
s posljednjom vatrom na ugalj u prostoru bez dima,
on svoju hladnu lopticu hrače u najsvjetliji plam,
suviše izvježban, suviše ohol da promašuje.
Iza vrata, kako šišti vruće ugljevlje ona čuje.
Tony Harrison (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 8. januar 2021.
MOTIV ZA METAFORU
Dopada vam se ispod drveća u jesen,
Jer sve je napola mrtvo.
Vjetar se miče poput bogalja među lišćem,
I ponavlja riječi značenja lišene.
Na isti način, bili ste sretni u proljeće,
S polu bojama četvrt-stvari,
Maličak vedrijim nebom, ganutljivim oblacima,
Jednom jedinom pticom, mutnim mjesecom –
Mutnim mjesecom što obasjava mutni svijet
Stvari koje nikada neće biti posve izražene,
Gdje vi sami nikada niste bili posve vi sami,
I niste htjeli biti, niti imali biti.
Želeći ushićenje mijena:
Motiv za metaforu, koji se smanjuje
Pod težinom prvotnog podneva,
A B C bića,
Ružičast spokoj, čekić
Crven i plav, tvrdi zvuk –
Čelik protiv nagovještaja – britki bljesak,
Vitalno, oholo, kobno, dominantno X.
Wallace Stevens (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 4. januar 2021.
NOVA GODINA NA DARTMOORU
Ovo sve novo ti je: svaka mala drečava
Prepreka staklom umotana i čudnovata,
Ljeska se i zvekeće u svetačkom falsetu. Jedino
Ne znaš kako da objasniš iznenadnu klizavost,
Ta slijepa, bijela, strašna, nepristupačna strmina.
Njome se ne možeš uspeti riječima koje znaš.
Neće te popeti ni slon ni točak ili cipela.
Došli smo tek da gledamo. Odveć si mlada
Da bi željela svijet u staklenom šeširu.
Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. januar 2021.