Amela Abadžić
b
Amela Abadžić
b
Омер
Od jula 2016. na ovom mjestu publikujemo svakog ponedjeljka i svakog petka po jednu pjesmu ili prozni tekst iz naših "prevodilačkih radionica".
Ovaj smo odjeljak na sajtu nazvali "Omer" u spomen na Omera Hadžiselimovića, jednog od osnivača Samizdata.
UNUKA
A ovo je portret moje unuke Une
Kad joj je bilo dvije godine: vanredan slikar,
Savršena sličnost: ništa od trikova i modernizma,
Ništa od slikarovog nametanja vlastite umjetnosti u sliku,
Već prosta i istinita. Ona stoji na čistini među drvećem s mirnom dragom
Plavog okeana iza nje. Tačno je tako izgledala tada,
Sa zaboravljenim cvijetom u ruci, s onim velikim plavim očima
Koje kao da bi nešto upitale.
Sad joj je pet godina
I našla je sebe; ona više ne pita već zapovijeda,
Slatka i žestoke naravi; ona njena svijetloriđa kosa
Upaljač je za eksplozije. Kad joj bude osamnaest
Ja više neću biti tu. Nadam se da će naći svoje prirodne elemente,
Smijeh i silu; a u mirnijim trenucima
Ljepotu stvari – ljepotu vanljudskih stvari,
Bez kojih smo svi mi izgubljeni. Nadam se da će naći
Moćnu zaštitu i nekog čovjeka poput jastreba da je zakloni.
Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 14. jun 2021.
SEDAM ŽALOSTI
Prva žalost jeseni
Jest sporo zbogom
Vrta što stoji tako dugo u veče –
Smeđa makova glava,
Stabljika ljiljana,
I dalje se ne može ići.
Druga žalost
Jesu prazne noge
Fazana koji visi s kuke sa svojom braćom.
Šumoviti kraj zlatan
Sabijen je u perje
Sa glavom u torbi.
A treća žalost
Jest sporo zbogom
Sunca koje je okupilo ptice i koje okuplja
Trenutke večeri,
Zlatnu i svetu
Osnovu slike.
Četvrta žalost
Jest pocrnjeli ribnjak
Ruševni i potonuli grad vodeni
Palača buba,
Katakombe
Vilinog konjica.
A peta žalost
Jest sporo zbogom
Šumovitoga kraja koji tiho napušta svoj logor.
Jednog dana je nestao.
Samo je ostavio nered
Drva za ogrjev, motke za šatore.
A šesta žalost
Jest lisičja žalost
Radost lovca, radost pasa,
Kopita koja tuku
Dok zemlja ne zatvori svoje uho
Za lisičju molitvu.
A sedma žalost
Jest sporo zbogom
Lica sa svojim borama koje gleda kroz prozor
Kako se godina pakuje za odlazak
Kao bijedni vašar
Koji je došao zbog djece.
Ted Hughes (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 11. jun 2021.
PEGGY LUTZ, FRED MUTH
13. decembra 2008.
Bili su u mojoj prozi; oboje mrtvi sad,
Peggy tek odnedavno, odavno bolujući (kao
baka mi) od Parkinsonove bolesti.
Al' kakva živahna ljepojka Peggy bješe! –
mažoretkinja, hokejska zvijezda, Kraljica maja, bolničarka.
S kikicama u obdaništu, zapala je mojoj majci
za oko, ali je bila previše cure za mene.
Fred – tako bistar, tako tiho duhovit – njegova
majka je zapazila mene, "finijeg" dječka
od sinu joj omiljenih pajdaša. Fredovu malu dozu
neobuzdanosti ukrotio je dijebetes. Na kraju,
uzeo mu je nožne prste i stopala. Posljednji put
kad smo se sreli dobrano se ljuljao u hodu i hvatao me za kaput.
Zdrav, visoko bi se uzdigao. No, takav, naučio me životu.
----------
Dragi prijatelji iz djetinjstva, drugovi iz razreda, hvala vam,
vas jedva stotinu, što ste me snabdjeli
s dovoljno ljudskih tipova: ljepotica,
siledžija, prišipetlja, bedak,
blizanac i debeljko – sve što piscu treba,
svi tamo u Shillingtonu, njegovim tramvajima
i malim tvornicama, poljima kukuruza i drveću,
vatrama od lišća, snježnim pahuljama, bundevama,
šaljivim čestitkama. Pomisao na vas donosi suze manje gorke
od onih što ih pomisao na smrt nosi. Možda se
s našim nebom upoznajemo na početku
a ne na kraju života. Čak i onda je bilo suza
i straha i borbe, ali je grad sam bio ogrnut
prostim sjajem prolazećih dana.
----------
Grad mi je oprostio što sam postojao;
uključivao me je u pjevanje božićnih pjesama,
nastupe klapa (iako sam loše pjevao) u
Shillingtonu, lokalnom kinu. Moj otac je stajao,
pozadi, suviše nervozan da sjedi, ali je svako
znao njegovo ime, kao i moje. A i ja sam
prepoznavao svog djeda u radnom odijelu među
gradskim radnicima. Zapisao sam ih ranije, ove
skromne činjenice, ali njihovo značenje nema dna
u mom duhu. Ti ulomci u njinom prodrmanom
kaleidoskopu u sudaru tvore svetije prozore. Morah otići
u lijepu Novu Englesku – s njenim stambenim trospratnicama,
izbijeljenim crkvama, snijegom zametenim ulicama –
da saznam koliko pust i ubitačan život zna biti.
John Updike (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 7. jun 2021.
KAD JE MJED SA ZAPREGE
Kad je mjed sa zaprege bljesnula na okretištu
Ljubavnici iščeznuše u šumi.
Sjedio sam u granju oborenog brijesta
Koji je prekrio ugao njive i
Gledao plug kako sužava žuti kvadrat
Gorušice. Kad god se konji okrenu,
Umjesto da me pogazi, orač se nagne
Nad ručke da kaže ili pita nešto
O vremenu, potom o ratu.
Stružući lemeš okrenu se prema šumi i
Zaokrenu kraj mene po brazdi dok mjed ne bljesnu
Još jednom.
Mećava je oborila brijest u čijoj sam kresti
Sjedio, kraj djetlićeve okrugle rupe,
A orač reče: „Kad će ga ukloniti?“
„Kad se završi rat“. Tako razgovor poče –
Jednu minutu, i deset pauze.
Još jednu minutu i opet isti interval.
„Jesi li bio tamo?“ „Ne“. „A možda i ne želiš?“
„Ako bih samo mogao da se vratim, išao bih.
Mogao bih pregorjeti ruku, a ne bih htio izgubiti
Nogu. Ako bih izgubio glavu, e tad mi
Ništa više ne bi trebalo... Jesu li mnogi otišli
Odavde?“ „Da“. „Mnogi poginuli?“ „Da, priličan broj.
Samo dvije zaprege rade na farmi ove godine.
Jedan od mojih drugara je mrtav. Drugog dana
Ubiše ga u Francuskoj. To je bilo u martu,
Baš iste noći kad je bila mećava. Da je
Ostao ovdje, već bismo sklonili to drvo“.
„A ja ne bih sjedio ovdje. Sve bi
Bilo drukčije. Jer to bi bio drukčiji
Svijet“. „Pa jes, i bolji, mada
Kad bismo mogli vidjeti sve, sve bi izgledalo dobro“.
Onda su se ljubavnici vratili iz šume:
Konji krenuše i posljednji sam put
Gledao grude kako se mrve i prevaljuju
Za lemešom pluga i zapregom što tetura.
Thomas Edward (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 4. jun 2021.
PRIČA O PILEĆOJ SUPI
U kući moje babe bilo je svagda pileće supe
I pričanja o staroj domovini – blato i daske,
Siromaštvo,
Snijeg koji pada za vrat ljubavnicima.
Sada i onda, od svoje ušteđevine
Slala im je miraz.
Zamisli
Rižom napudrana lica.
I miris nevjeste, sličan pilećoj supi.
Ali Njemci su ih ubili.
Znam, znak je rđavog ukusa to reći,
Ali to je istina,
Njemci su ih sve ubili.
Louis Simpson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 31. maj 2021.
SONET 66
Smoren svim ovim, vapim smrt smirenu,
Videć zaslužnog što će prosjak biti,
Najčišću vjeru teško pogaženu,
Nikogovića što sjajem se kiti,
Najviše časti sramno krivim date,
Kreposnu djevu prodrocanu zatim,
Izvrsnost koju zakonito blate,
Jakog što hroma vlast ga osakati.
Umjetnost što joj vlast jezik zauzla,
Ludost što vlada, ko doktor, vještinom,
Dobro u zaptu što sluga je u zla,
Glupost brkanu sa prostom istinom.
Smoren tim, u smrt od sveg bih se skrio
Kad ne bi ljubav samu ostavio.
William Shakespeare (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 28. maj 2021.
SAMOUBISTVO U ROVOVIMA
Znao sam prostoga momka vojaka,
Isprazno veselo životu nasmijanog,
Spavao je čvrsto sred samotnog mraka
I sa ševom zviždao je rano.
Sred zimskih rovova, s vašima, ne s rumom,
I sa granatama, pokunjen i tmuo,
Sebi je mozak prosuo kuršumom,
Niko ga više nije pomenuo.
Snobovske gomile što, oštro okate
Kličete mladi vojaci dok gaze,
Vucite se kući, molite da ne spoznate
Nikad ad gdje mladost i smijeh odlaze.
Siegfried Sassoon (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 24. maj 2021.
NIŠTA NA KOCKI
Ništa postoji kao blok
i ne može biti isparcelisano.
Pa ako je ništa na kocki
to nije samo priča;
to je veliki ulog.
Ne čudite se
što ljudi misle
da ni jedan bank prostora
i vremena ne znači ništa?
Kako će iscrpsti
velike rezervoare sve do
sluzi i daždevnjaka
i željeti zahvalnost?
Kay Ryan (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 21. maj 2021.
SRETNO S TIM
KAD SUMER NA LIRU NALETIO JE
A EGIPĆANIN NA MAČKU JA TI
KAZAH DA GORI SRCE MOJE
TI REČE SRETNO SA TIM
KAD BIRO NALIV-PERO SKICIRA
A CHARNLEY SVOJ KUK UMJETNI
A DESET GALONA ŠEŠIRA
STETSON TI REČE NEK SU SRETNI
LEVY STRAUSS FARMERKE KADA
DOSANJA VAKCINU ZA BJESNILO
PASTEUR A ŠTAP ZA BEZBOL ADAMS
TI REČE SRETNO BILO
KAD GLIDDEN IZUMIO JE
BODLJIKAVU ŽICU A BOG MILO
ZA DRAGO KAZAH GORI MOJE
SRCE TI REČE SRETNO BILO
Paul Muldoon (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. maj 2021.
SMEĆE
Sve moje smeće diskretno stavlja se u vreće,
Neko teško od merāka mi, neko se lako nija.
Neko kroz vazduh plovi, a neko zvekeće
Dok vuče se dolje k otvoru što bješe kapija.
Ne makoh kad krovari popravljahu mi crijep,
niti kad zidar zid je malterisao meni,
čistaču prozora sam glavom klimao uz osmijeh
nikad ne napuštajući svoj astal zakrčeni,
pa što, kad idu mi jadnom tratinom dvojica koji
svakog ponedjeljka ujutro isprazne kante meni,
kao da bivaju izloženi ruganju otpaci moji,
moje đubre – grijehova mojih očit imenik –
što jurim iz radne sobe da bih se negdje skrio?
Zato, mislim, što ne bih podnio kad bih uhvaćen bio
S perom u ruci dok na kamion ljudi s rukavicama
Bacaju crne plastične kese sa starim skicama.
Tony Harrison (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 14. maj 2021.
JAKOVLJEVE LJESTVE
Stubište nije
svjetlucavih pješčanih žala stvar
blistavo iščezavanje
za noge anđela što samo brzo pogledaju dok hodaju,
i ne moraju doticati kamen.
Od kamena je.
Ružičast kamen što dobija
vatreni preliv mekoće
tek zato što iza njega nebo je dvojbeno,
kolebljivo noćno sivilo.
Stepenište pravljeno
solidno, sa oštrim uglovima.
Vidi se da anđeli moraju poskakivati
silazeći s jedne na drugu stubu, podižući se
malo krilima:
i čovjek koji se penje
mora ogrepsti koljena i koristiti
ruke za hvatanje. Kamen tesan
tješi njegova nesigurna stopala. Krila se okrznuše o njega.
Pjesma se uzdignu.
Denise Levertov (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 10. maj 2021.
KRAJ PUTA KA ZARAZNOJ BOLNICI
Putem prema zaraznoj bolnici
pod talasanjem plavih
ispjeganih oblaka gonjenih sa
sjeveroistoka – hladan vjetar. Iza,
pustoš širokih blatnih polja
smeđih od suhog korova, uspravnog i poleglog
krpice vode ustajale
raštrkano visoko drveće
Dilj cijelog puta crvenkasta
rumenkasta, rašljasta, uspravna, šibljikasta
tvar od grmlja i malog drveća
sa mrtvim, smeđim lišćem ispod njih
bezlisna loza –
Beživotno naizgled, sporo
ošamućeno se proljeće približava –
Ulaze u novi svijet nagi,
hladni, nesigurni u sve, osim
da ulaze. Svud oko njih
hladni, znani vjetar –
Sada trava, sjutra
ukočena kovrčica lista divlje mrkve
Jedan po jedan predmeti se ukazuju--
Sve se ubrzava: jasnoća, obris lista
Ali sad ukrućeno dostojanstvo
ulaska – Ipak duboka promjena
zbila se na njima: ukorijenjeni,
grabe dublje i počinju da se bude
William Carlos Williams (preveo Omer Hadžiselimović), 7. maj 2021.
POSJETE BOLNICI ST. ELIZABETH
Ovo je kuća Bedlam
Ovo je čovjek
koji leži u kući Bedlam.
Ovo je vrijeme
tragičnog čovjeka
koji leži u kući Bedlam.
Ovo je ručni sat
što kazuje vrijeme
pričljivog čovjeka
koji leži u kući Bedlam.
Ovo je pomorac
što nosi sat
što kazuje vrijeme
poštovanog čovjeka
koji leži u kući Bedlam.
Ovo je sidrište svo od drveta
gdje prispijeva pomorac
što nosi sat
što kazuje vrijeme
starog, hrabrog čovjeka
koji leži u kući Bedlam.
Ovo su godine i zidovi ludnice,
vjetrovi i oblaci drvenoga mora
kojima je plovio pomorac
što nosi sat
što kazuje vrijeme
razdražljivog čovjeka
koji leži u kući Bedlam.
To je Židov s kapom od novine
što pleše plačući dilj bolničkih hodnika
ponad škripavog drvenoga mora
ispred je pomorac
što navija sat
što kazuje vrijeme
okrutnog čovjeka
koji leži u kući Bedlam.
Ovo je svijet knjiga beživotnih.
To je Židov s kapom od novine
što pleše plačući dilj bolničkih hodnika
ponad škripavog drvenoga mora
i šašavi pomorac
što navija sat
što kazuje vrijeme
radinog čovjeka
koji leži u kući Bedlam.
Ovo je dječko što o pod lako bije
da vidi je li tu, je li ravan svijet,
za udovca Židova s kapom od novine
što pleše plačući dilj bolničkih hodnika
kližući uz valcer dilj isprepletenih dasaka
a kraj njega je šutljivi pomorac
što čuje svoj sat
što otkucava vrijeme
zamornog čovjeka
koji leži u kući Bedlam.
Ovo su godine i zidovi i vrata
što se zatvaraju dječku što o pod lako bije
da ispita je li tu, i ravan, svijet.
Ovo je Židov s kapom od novine
što pleše radosno dilj bolničkih hodnika
put drvenih, koja dijele se, mora
i kraj pomorca mine
što trese sat
što kazuje vrijeme
pjesnika, čovjeka
koji leži u kući Bedlam.
Ovo je vojnik što kući vrati se iz rata.
Ovo su godine i zidovi i vrata
što se zatvaraju dječku što lako o pod bije
da ispita je li tu, i ravan, svijet.
Ovo je Židov s kapom od novine
što pleše oprezno dilj bolničkih hodnika
po dasci lijesa drvenog
a s njim ludi pomorac
što pokazuje svoj sat
što kazuje vrijeme
bijednog čovjeka
koji leži u kući Bedlam.
Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 3. maj 2021.
LOZA
U početku bijaše Krik
Koji rodi Krv
Koja rodi Oko
Koje rodi Strah
Koji rodi Krilo
Koje rodi Kost
Koja rodi Granit
Koji rodi Ljubičicu
Koja rodi Gitaru
Koja rodi Znoj
Koji rodi Adama
Koji rodi Mariju
Koja rodi Boga
Koji Rodi Ništa
Koje rodi Nikad
Nikad Nikad Nikad
Koje rodi Vranu
Što vapi za krvlju
Crvima, ljuskama
Bilo čim
Trepereći laktovima bez perja u nečisti gnijezda.
Ted Hughes (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 30. april 2021.
11. FEBRUARA 1977.
mom sinu Johnu
Devet je godina danas kako si umro.
Još te ponekad viđam u snovima
u bijeloj atletskoj majici i gaćicama,
trčiš, naspram tropskog zelenila.
To kao da je livada izložena
ranom jutarnjem suncu;
nikog drugom nema na vidiku,
mirna šuma čeka na drugoj strani.
Zašto žuriš? Kakva je potreba?
Jadni nestrpljivi dečko, kako već
jednom ne vidiš da si ovu trku
izgubio čak i da trčiš dovijeka?
Tvoj te je najmlađi brat prešao
najzad: on je stariji sad od tebe –
i svi naši životi su se razgranali
u značenjima koja ti nikad ne znade.
Pa ipak, oči ti još s radošću plamte,
divota tvog tijela nikad ne svenu –
ponekad nastojim da te slijedim
preko tog zelenila, u sjenu
one velike šume u čijim dubinama
kuće čekaju i životi se žive,
kamo ti žuriš radosno tražeći me,
donoseći poruku koju moram čuti –
ali, prije no se promijenim, moram
podnositi "dane vremena mi dosuđenog"
i tako starim od sebe do sebe
dok me ti čekaš, stalno mlad.
Frederick Morgan (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 26. april 2021.
LETI
Bio sam svirep prema debelom golubu
Jer nije htio da leti
Htio je tek da živi kao dobroćudan starac
Pustio je sebe da bude olupina prljava i povjerljiva
Lud za hranom mačku tjera sa smeća
Ženku ne primjećuje kljun mu vječno balav
Smrdljiv i gegav moraš ga
Nositi uz ljestve naveče zadovoljnog
Leti kažem bacajući ga u zrak
Ali on bi pao i trčao nazad očekujući hranu
Kažem opet i opet bacajući ga uvis
A kad je slabio
Dao je svaki put da ga pokupim
Dok ga nisam našao u golubinjaku mrtvog
Od nepotrebnih napora
Takav sam eto i ja
Gledao sam oko koje nije moglo
Shvatiti da sam stvor od koga se bježi
Ja koji sam uvijek previše vjerovao u riječi
William Stanley Merwin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 23. april 2021.
KAZNA
Mogu osjetiti trzaj
užeta na njenom
zatiljku, vjetar na njenoj
golotinji sprijeda,
koji joj raspuhuje bradavice
u ćilibarske perle,
i trese lomnu snast
njenih rebara.
Mogu vidjeti njeno
tijelo utopljeno u močvari,
kamen kao uteg,
šiblje i granje što pluta.
Pod njim je sprva bila
mladica s korom
a izvađena je
hrast-kost, mozak-šišarka
njena obrijana glava
kao strnjika crnog žita,
njen očni povez – prljav zavoj,
njena omča prsten
da pohrani
uspomene na ljubav.
Mala preljubnice,
prije no što te kazniše
imala si lanenu kosu,
bila si pothranjena, a
pokatranjeno ti bješe ubavo lice.
Moje jadno žrtveno jare,
gotovo da te volim
ali bih se bacio, znam,
kamenjem ćutanja.
Ja sam lukavi voajer
potamnjelog saća tvog
otkrivenoga mozga,
tkanja tvoga mišićja
i svih ti prebrojanih kostiju:
Ja koji stajah nijem
dok su tvoje sestre-nevjernice,
obložene katranom,
plakale kraj ograde,
koji bih pristajao uz
civilizovano ogorčenje
ali i razumio strogu
plemensku, blisku odmazdu.
Seamus Heaney (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 19. april 2021.
FENOMENALNA ŽENA
Zgodne žene se pitaju u čem tajna moja se krije.
Nisam ljupka nit po mjeri manekenke stas mi je.
Ali kad im počnem pričati,
Misle da lažem.
Kažem,
To je u pružanju mojih ruku,
U opsegu mojih bokova,
U zamahu mog krokova.
U uvijanju mojih usana.
Ja sam žena,
Fenomenalno.
Fenomenalna žena,
To sam ja.
Ulazim u sobu
Mrtva hladna,
A muškarci,
Svi do jednoga ustaju,
Il na koljena padnu.
Potom se oko mene roje,
Košnica mednih pčela.
Kažem,
Vatra u mojim očima to je,
I mojih zuba blještanje,
Lom u mom struku,
U mojoj nozi radovanje.
Ja sam žena,
Fenomenalno.
Fenomenalna žena,
To sam ja.
Šta je to što vide u meni
I sami se muškarci pitaju.
Trude se mnogo
No taći ni jedan nije mogo
Moju nutarnju tajnu.
Kad im pokušam da pokažem
Vele da i dalje ne mogu vidjeti,
Kažem,
U luku mojih leđa to je,
Suncu mog osmijeha,
Kretnji mojih grudi,
Ljupkosti stila mojeg.
Ja sam žena,
Fenomenalno.
Fenomenalna žena,
To sam ja.
Sada shvatate jasno
Zašto mi glava pognuta nije.
Ne vičem i ne skačem okolo
Nit moram govorit pravo glasno.
Kad me vidite da prolazim,
Ponosnom to me čini uvijek.
Kažem,
To u lupkanju potpetica,
Svrtcima u mojoj kosi,
Dlanu moje ruke,
U potrebi za njegom nosim.
Jer ja sam žena
Fenomenalno.
Fenomenalna žena,
To sam ja.
Maya Angelou (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 16. april 2021.
ISTORIJA DVADESETOG VIJEKA, 1904
Na tezgu stavljeno sve što bješe
u skladištu. Rat je: vječno nasmiješen,
Japan zubima škripi i, ko svoje,
odgriza to što u stvari, rusko je.
Mimo tog, policija milanska lobanje
lokalne razbija. Ali je svagdanje:
žileta, novog i bezbjednog, dodir.
Trgovina što se bijelim robljem vodi,
Mont Ste.-Victoire Monsieur Cézanneov
i druge trice ispod sunca – znano
francusko gnušanje nad Vatikanom
uključujući – to je raspravljano
u svakoj od pariskih kafeterija.
Raterford formuliše – još uvijek teorija –
radioaktivnost (kad vam čestica donese
titulu lorda, to praktičnim zove se).
I prvog Rolls-Roycea dok motori bruje,
Čehov mre, ali Graham Greene već tu je.
i George Balanchine, da poboljša scenu,
I mis Dietrich – premda grijeh je starost njenu
otkriti – da ulije strah u ekran. Sluša
Njujork svog metroa prvi krik zaglušan!
Čovjek godine Hotentot je bio.
U jugozapadnoj Africi boravi.
U koloniji njemačkoj. Učio
Njemački u školi. Pa pobunu pravi
(Hotentot)
“Nijemci previše bijeli su za me.
Bijeli po danu i, k tome, sred tame.
Plus, da mjesne duše, srca zadobiješ,
čovjeka crnog “Shwartz” zvati ne smiješ –
’Shwartz’ zvuči loše, od “crn” gore. Pa ti
promijeni jezik i onda se vrati!
Poleti, strijelo moja, Švabu zgodi,
od nadutosti Švabu oslobodi!!
Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 12. april 2021.
DOKTOR SEGER
Jednom sam u varijeteu vidio
bezrukog kako svira trubu
Da sam se barem počeo učiti
kad su me prvi put uzeli pod nož
Svejedno će mi ih postepeno odsjeći do ramena
To je pasji život
kad se čovjek ne može ni obrisati
i mora smrdjeti
Nijedan pjesnik to nije napisao i neće napisati
Dvije tisuće godina kojeko iz sebe muze suze
da mu je ženska zbrisala
šteta riječi – umjetnošću se bave kukavice –
a ako se i nađe neko hrabar
to je čudo nad čudima
iako ta hrabrost leži na ulici
na koju svako pljuje
Jiří Kolář (preveo Adin Ljuca), 9. april 2021.
TONE
Teretni kranovi izgledaju pripitomljeno,
nježno nagnutih vratova,
s biljezima tona.
Crni brojevi tona.
Čamci za spašavanje se nježno njišu
na kukama,
naspram neba,
mir našeg stoljeća.
Na njima crni brojevi tona.
Kćerka,
mlada žena koja odlazi u sunčanim naočalama,
s prelijepim zapešćima,
već je na palubi.
Mahnuo sam odozdo.
Riječi na boku trajeketa
neljudski velike.
I crni brojevi tona.
Petr Hruška (preveo Adin Ljuca), 5. april 2021.
EPITAF JEDNOM TIRANINU
Savršenstvu je težio, svojevrsnu,
I izumio poeziju koju je lako shvatiti;
Znao je ljudsku ludost kao dlan vlastiti,
Uz vojsku, mnogo ga je i flota zanimala,
Kad se smije, štovani senatori u smijeh prsnu,
A kad plače, na ulici su ginula djeca mala.
Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 2. april 2021.
UPOZORENJE
Kad budem starica, nosiću purpur
S crvenim šeširom koji ne ide, niti mi pristaje.
Trošiću penziju na vinjak i ljetnje rukavice
I satenske sandale, a govoriti da nemamo para za buter.
I sješću na pločnik kad se umorim
I gutaću lakomo na degustacijama u radnjama i pritiskaću alarmna zvona
I prelaziću štapom po javnim ogradama
Kao obeštećenje za trezvenost moje mladosti.
Izlaziću u papučama na kišu
I brati cvijeće u tuđim baščama
I naučiti da pljujem.
Grozne ćeš košulje moći da nosiš i da se udebljaš
I jesti tri funte kobasica odjednom
Ili samo hljeb i turšiju cijele sedmice
I skupljati pera i olovke i podmetke za pivo i stvari u kutijama.
Ali sad moramo imati odijela da u njima budemo suhi
I plaćati kriiju i ne psovati na ulici
I pružati dobar primjer djeci.
Moramo imati prijatelje na ručku i čitati tisak.
Ali možda bi trebalo malo vježbati sada?
Tako da se moji znanci ne bi previše šokirali ni iznenadili
Kad najednom ostarim i počnem nositi purpur?
Jenny Joseph (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. mart 2021.
ZBRKA LJUBAVI
Od ljubavi smo napravili veliku zbrku
otkad od nje napravismo ideal.
Onog trena kad se zakunem da ću voljeti neku ženu, određenu ženu,
cijelog svog života,
tog trena počinjem da ju mrzim.
Onog trena kad čak kažem ženi: volim te! –
moja ljubav znatno oslabi.
Onog trena kad je ljubav nešto što se podrazumijeva među nama,
kad smo sigurni u nju,
ona je hladno jaje, nije više ljubav.
Ljubav je poput cvijeta, mora procvjetati i uvenuti;
ako ne uvene, ona nije cvijet,
ona je ili bijedni umjetni cvijet ili neven, za groblja.
Onog trena kad se um umiješa u ljubav, ili volja fiksir na nju,
ili ličnost je poprimi kao svojstvo, ili ju eg zaposjedne,
to više nje ljubav, to je samo zbrka.
I mi smo od ljubavi napravili veliku zbrku, umom izopačenu,
voljom izopačenu, egom izopačenu ljubav.
David Herbert Lawrence (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 26. mart 2021.
118
Moj drug napada druga mog!
Oh, Bitke slikovit čar!
Postajem Vojnik i ja tad,
On biva – Satiričar!
I kakvo bojno polje! Silan
Top, sad da mi je,
Ljudsku bih, mislim, svu rasu pobila,
Zatim – u slavan bijeg!
Emily Dickinson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 22. mart 2021.
DVA POGLEDA NA SOBU SA MRTVACIMIA
1
Onog dana kad posjetila je sobu za seciranje,
Četiri su čovjeka bila izložena, crna ko ćurka izgorena,
Već upola rastavljeni bjehu. Ocatni zadah
Iz bačvi smrti prijanjao je već za njih.
Momci u bijelim mantilima latiše se posla tada.
Glava ovog leša već se urušava,
I pogled jedva išta da razabrati može
U tom kršu kostiju lobanje i stare kože.
Tek žućkast komad vlakna držao je sve to skupa,
Dok u teglama bebe sa pužastim nosevima
Maštaju i bljeskaju se.
On joj ko napuklu stvar iz porodičnog nasljeđa tek
izvađeno srce pruža.
2
U Brueghelovoj panorami dima i pokolja
Samo dvoje ljudi su slijepi za strvinsku vojsku:
On, plutajući na moru njenih plavih sukanja
Od satena, u smjeru njena
Gologa ramena pjeva, a ona se naginje,
Prstima prebirući notni papir, nad njime,
Oboje gluhi za violinu u rukama
Mrtvačke glave što na pjesmu im sjenu meće.
Ti flamanski ljubavnici uživaju; još dugo neće.
No pustošenje, zaustavljeno na platnu, poštedi
Malu zemlju, ludu, krhku, u donjem desnom kutu.
Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 19. mart 2021.
OVAJ ŽIVOT
Muka je to, taj život. Čak i
kad je zatvoren do kapanja,
pun je čestica svakojakih
što uzrokuju sukob velikih
razmjera: biti minijaturan znači
biti progutan od minijaturnog kita.
Zenon je znao zakon koji mi znamo:
trka tek napola može se okončati
s uspjehom, ma kako pomno bila
skraćena; potom dolazi beskrajno
polovljenje ostatka – vrpci ometen prilaz,
nemoćne poduke trenera crvenog u licu.
Kay Ryan (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. mart 2021.
ISTORIJSKI IZBOR
(napisano 1943)
Dovoljno jaka da bude neutralna – kako se sada pokazuje – američka moć
Od Australije do aleutskih maglenih mora, od Havaja do Afrike, prebrođuje
sve – zavedeni smo
Obmanom i strahom, našim javnim budalama i ambicijom voljenog lidera,
Da se miješamo u grozničave snove trule Evrope. Mogli smo nametnuti
mir, čak i kad je Francuska pala; izabrali smo
Da stupimo u savez i hranimo rat.
Actum est. Sad nema povratka.
Dva krvava ljeta odsad (pretpostavljam) moraćemo ponijeti
kvarno breme i prokletstvo pobjede.
Moraćemo držati polovinu Zemlje: razboljet ćemo se od gađenja nad samim sobom,
i zamrzit će nas i prijatelj i neprijatelj – ili ju pustiti, i propasti
zajedno s njom. To je breme
Za koje nismo podesni. Mi nismo kao Rimljani i Britanci – prirodni
vladari svijeta,
Siledžije po instinktu – ali ćemo ga morati nositi. Onaj ko je poljubio Sudbinu u usta, i ugasio lampu – mora leći s njom.
Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 12. mart 2021.
TAKO DALEKO
Onkraj svijetlih crteža su
Mračniji prostori, gdje mala
Maglena gnijezda zvijezda
Ko da u zraku su plutala.
Ona nemaju svoja imena:
U noći, samim, van, ljudima
Što traže voćstvo il užitak,
Nikad ne ide pogled k njima,
Jer tako neuhvatljiv prah bi
Razjasniti malo šta mogo:
Mnogo manje znan je no neznan
Dalje je nego bliže - mnogo.
Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 8. mart 2021.
POENTA
Ne! Revolucija ti nikad na um ne pade! Jer i
radnička djeca sa Sjevera što školu nisu nikad
završila – ko komičari su, ili ko bokseri,
il dobitnici na klađenju, izbjegli tegoban rad.
Bez sreće, bez stasa, suviše stidljiv inače
za šalu, gotovo trosedmičnu platu si bio
skrpio da kupiš ukulele, pokvaren i odbačen,
i dva si akorda, G i A, jedino naučio.
Zato zaplakah kad čuh George Formbyja. Uvijek
pitao sam se za šta je stvar koju sačuva, i u trenu
ovom znam da je to trzalica, čuvao si je
u svojoj tajnoj ladici za kurtone, skrivenu.
Na dan tvoje kremacije, što propustih je, vidjeh kako
starac prebire na ukuleleu koji nećeš svirati
nikad, sa kapom u koju pljušti sitniš. Sa šakom
u kojoj novčić je stisnut, ja, tvoj sin, oči odvratih.
Tony Harrison (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 5. mart 2021.
PLATON JE REKAO...
platon mu je
rekao: ne može
u to vjerovati (isus
mu je rekao; nije
htio vjerovati
u to) lao
tsze
mu je sigurno
rekao, i uopšte
(da
gospođo)
sherman;
pa čak
(vjeruj
ili ne) ti si
mu rekao: ja sam
mu rekao; mi smo mu rekli
(nije vjerovao, ne
gospodine) uzeo je to
japoniziran komadić
nadzemne željeznice sa
stare šeste
avenije
na vrh svoje glave: da mu
kaže
Edward Estlin Cummings (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. mart 2021.
JASTREB NA GRANI
Sjedim na vrhu drveta, očiju zatvorenih.
Nedjelovanje – nema lažnog sna
Između moje kukaste glave i kukastih nogu:
Ili u snu vježbam savršena ubistva i jedem.
Pogodnost visokih stabala!
Uzgon vazduha i sunčev zrak
Prednost su za mene;
A zemljino je lice gore okrenuto za moju inspekciju.
Moje noge su čvrsto obujmile hrapavu koru.
Trebalo je sve Stvaranje
Da bi se proizvela moja noga, moje svako pero:
Sad ja držim Stvaranje u svojoj nozi
Ili uzletim – i sve to vrtim polako –
Ubijam gdje mi se prohtije jer je sve to moje.
Nema mudrovanja u mom tijelu:
Moji maniri su otkidanje glava –
Dodjeljivanje smrti.
Jer jedina staza mog leta je pravo
Kroz kosti živih.
Mom pravu ne treba nikakav argument:
Sunce je iza mene.
Ništa se ne promijeni od kad sam nastao.
Moje oko ne dopušta nikakvu promjenu.
Stvari ću ovako održavati.
Ted Hughes (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 26. februar 2021.
CIPELE
Izuj tu cipelu.
Posljednji dječiji broj.
Na ljepilu uputstvo
podrugljivo sitnim slovima,
morat ćeš ga ti pročitati.
Sagnuti
nad blatnjavom mokrom cipelom.
Ribamo površinu gume,
puštamo da se u pukotini odvija hemijski proces.
Shvati,
da su i naša tijela od kisika i ugljika
pradavnih zvijezda.
Dalekih, usamljenih zvijezda.
Govoriš o majci.
Pritisni prstom čvor
zalijepljeni đon stegnut ćemo pertlama.
Urnebesna noć,
ludo svezana cipela.
Posljednji dječiji broj.
Petr Hruška (preveo Adin Ljuca), 22. februar 2021.
CESTA ZA TOOME
Rano jednog jutra sreo sam blindirana kola
U koloni, ćurlikaju u vožnji na moćnim im točkovima,
Svi kamuflirani s otkinutim johinim granama,
I vojnicima što stoje u kupolama sa slušalicama na glavi.
Koliko su se dugo približavali mojim cestama
Kao da su njihove? Cijeli kraj je spavao.
Imao sam pravo prolaza, polja, stoku na čuvanju,
Traktore s paukom za sijeno u otvorenim hambarima,
Silose, mjerače rasta žita, mokre crijepove od škriljca, zelene i crvene
Krovove poljskih zahoda. Kome da otrčim i javim
Od svih onih sa stražnjima vratima nezaključanim
Za nosioca loših vijesti, onog što ih pohodi u sitne sate
I kog, jer ga očekuju, možda drže na odstojanju?
Sijači sjemena, podizači grobnih kamenova...
O vozači bojnih kola, iznad vaših uspavanih topova,
On još ovdje stoji drhtav dok prolazite,
Vidljivi, nesrušeni omfalos.
Seamus Heaney (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 19. februar 2021.
ŠTA ONI ŽELE
Valjeho koji piše o
samoći dok umire
od gladi;
Van Gogovo uvo što ga je odbila
kurva;
Rembo koji bježi u Afriku
da traži zlato i nađe
neizlječivi slučaj sifilisa;
Betoven koji je ogluvio;
Paund koga su ulicama vukli
u kavezu;
Čaterton koji uzima otrov za pacove;
Hemingvejev mozak koji kaplje
u sok od naranče;
Paskal koji reže ručne zglobove
u kadi;
Arto zatvoren s ludacima;
Dostojevski koji stoji pred zidom;
Krejn što skače u brodski propeler;
Lorka koga na cesti strijeljaju španski
vojnici;
Berimen koji skače s mosta;
Barouz što puca u svoju ženu;
Mejler što bode nožem svoju;
– to je ono što oni žele:
prokletu predstavu
osvijetljenu oglasnu ploču
u sred pakla.
to je ono što oni žele,
to mnoštvo
tupih
mutavih
sigurnih
turobnih
obožavalaca
karnevala.
Charles Bukowski (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. februar 2021.
PRIMORSKI KRAJOLIK
Ovaj božanstveni pejsaž s bijelim čapljama
uzvišenim kao anđeli,
što lete visoko koliko žele i daleko koliko žele postrance
u redovima i redovima besprijekornih odraza;
cijela oblast, od najviše čaplje
sve dolje do bestežinskog mangrovog otoka
sa blještavim zelenilom listova uredno orubljenim ptičjim izmetom
kao iluminacije u srebru,
i sve dolje do sugestivno gotičkih lukova mangrovogkorijenja
i lijepog grašak-zelenog vodenog pašnjaka u pozadini
gdje povremeno riba iskoči, kao divlji cvijet
u ukrasnoj pjeni nad pjenama;
Ovaj Raphaelov crtež za tapiseriju za Papu:
zaista izgleda kao raj.
Ali skeletni svjetionik što stoji tu
u crnoj i bijeloj svećeničkoj halji,
uznemiren sav, misli da zna bolje.
On misli da pakao bjesni ispod njegovih stopala od željeza,
da je zato plitka voda tako topla,
i zna da nebo nije takvo kao ovo.
Raj nije kao letenje ili plivanje
nego ima neke veze s crnilom i jakim blještavilom,
a kad padne mrak on će se sjetiti nečeg
oštro sročenog da kaže na tu temu.
Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 12. februar 2021.
PJESMA
Volio bih da si ovdje, draga,
volio bih da si ovdje.
Volio bih da sjediš na sofi
i ja da sjedim blizu.
Maramica bi mogla biti tvoja,
Suza bi mogla biti moja, na putu k bradi.
Mada bi to moglo, naravno, biti
i obrnuto.
Volio bih da si ovdje, draga,
volio bih da si ovdje.
Volio bih da smo u mom autu,
i da ti mijenjaš brzinu.
Našli bismo se drugdje,
na nepoznatoj obali.
Ili bi se zaputili
tamo gdje bjesmo prije.
Volio bih da si ovdje, draga,
volio bih da si ovdje.
Volio bih da ne znam astronomiju
kad se zvijezde pojavljuju,
kad mjesec klizi nad vodom
koja uzdiše i pomjera se u svom snu.
Volio bih da je jedan novčić još dovoljan
da nazovem tvoj broj.
Volio bih da si ovdje, draga,
u ovoj hemisferi,
dok sjedim na trijemu
i pijuckam pivo.
Veče je, sunce zalazi;
dječaci galame i galebovi kriče.
Kakva je svrha zaboravljanja
kad mu slijedi umiranje?
Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 8. februar 2021.
KAPETAN LOWELL
1887-1950
U mom okruženju nije bilo nepoželjnih, ni djevojaka,
kada sam bio u Mattapoisettu dječakom –
jedino Majka, još kći svog Oca, glas
njen još je bio naelektrisan väs
histeričnom panikom neudatih,
kad iz Napoleonove knjige stane mi čitati.
Na naslovnoj strani Lujza Marija
Habzburg dugoga nosa, čija
bostonska stidljivost iskrena bješe
dok puzala je pred Bonapartom što pupak češe
i naglo guta hranu - visok tek kao ja u sedmoj godini!
A ja sam bio maničan i nakostriješen,
kukavno u potkrovlju se skrivao
i dvjesta francuskih generala po imenu sam znao,
od A do V – od Augereau do Vandamme.
Drogirao bih se u san da utonem
brojeći ko ovce neizgovorivosti ove.
Imati pomorskog oficira
za Oca ne bješe nešto što bi se dilj kolonije
ljetnje u "Mattu" razglašavalo. Inače,
on uopšte "ozbiljan" bio nije,
na terenu za golf kad se pojavi,
noseći bijele i loše skrojene hlače
mornarske, u Pearl Harboru ih kupio
u komisionu, i od serža sako plavi...
i da pogodi rupu četiri puta palicom je bïo.
"Bob", rekli su, "golf je igra koju bi zaista
trebao znati da igraš, ako ju uopšte igraš."
Kao "pomorca" otpisati su ga dali,
da mu je sport jedrenje prirodno su pretpostavljali.
Jadni Otac, inženjerstvo naobrazba mu bijaše!
Veseo i ustrašen,
u jaht klubu nedjeljom među morskim vukovima, dio
toga društva nikada nije bio.
"Sidra su dignuta", u kadi Tatica je grmio,
"Sidra su dignuta",
od Braće Lever kad ponuđena mu je plata
od one koju je davala Mornarica veća dva puta.
Gnjavio sam ga da mi dâ svoj paradni mač i širit zlatan,
i bio zgađen jer Majka, sa novim krunama
na zubima, bješe ponovo rođena u četrdesetoj. Uz brzinu
mornarsku Otac je napustio Mornaricu i namah
prenio na Majku svoju je imovinu.
Uskoro je otpušten. Godinama otada
"Sidra su dignuta" u kadi još pjevušiti je znao –
i brža bi kola kupio kada
god napusti neki posao.
Očev posljednji poslodavac
bio je Scudder, Stevens i Clark, investicijski savjetnici,
a on je bio svoj jedini klijent.
Dok se majka vukla u krevet sama,
čitala Menningera,
sve ispunjenija sumnjama,
on je postao prkosan.
Iz noći u noć,
à la clarté déserte de sa lampe,
svoj šiber od bjelokosti iz Annapolisa je vukao
preko bloka sa grafikonima –
špekulacije sitnog kockara! Za tri je godine
šezdeset hiljada dolara utukao.
Otac, što smiješio se
na sve, nekoć je bio dovoljno uspješan da se izgubi
u gomili Bostonaca iz vladajuće klase.
Još 1928,
posjedovao je kuću s novim grijanjem na lož ulje
koju je preuredio arhitekt
iz Škole Svetog Marka . . . njezin glavni efekt
bila je primaća soba, "na istoj geografskoj dužini kao Versaj",
sa hrapavim, zrnastim stropom, plavim kao more.
Kad napunio je devetnaestu,
najmlađi zastavnik u svojoj klasi,
bio je "najstariji" na topovnjači na Jangceu.
Robert Lowell (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 5. februar 2021.
ŽENSKI RAD
Moram o djeci skrbiti
Odjeću krpiti
I patos brisati
I hranu kupiti
Pile ispeći zatim
I bebu previti
Moram nahraniti gosta
Neoplijevljen vrt ne osta
Moram košulje glačati
Dječicu oblačiti
Konzervu otvoriti
Ta izba čista mora biti
A onda bolesne pregledati
I pamuk brati.
Osvijetli me, sunce,
Na mene, kišo, padaj
Padajte blago, kapi rose,
Ohladite mi čelo sada.
Olujo, otpuhni me odavde
Svojim najžešćim vjetrom
Daj da zaplovim nebom
Dok se ponovo ne odmorim.
Padajte lagano, pahuljice,
I pokrijte me studenim
Ledenim bijelim cjelovima
Večeras dajte odmor meni.
Sunce, kiša, luk nebeski
Planina, okeani, list i kam
Blist zvijezda, sjaj lune, samo
Vas mogu svojim da nazivam.
Maya Angelou (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. februar 2021.
MAJKO, MEĐ KANTAMA ZA SMEĆE
Majko, međ kantama za smeće i gnojem
Ja osjećam mjeru čovječnosti svoje,
Zov prisustva božjeg, sigurna sam: u tim
Kantama, u gnoju, mačjoj igri, ćutim
Božije prisustvo, znam tamo ide li
Po sigurnom putu. Majko, šta ti veliš?
I ja prisustvo Mu ćutim istodobno
U metli u ruci, paučini sobnoj,
No najviše od sveg u muku groba je.
Misao što našoj nadi oblik daje
Ako je tek prazna stvar, iza šta li je? –
Tašt um što se buni, jer neće da mrije.
I u umišljenoj glavi je hvastanje
Ta miso što grdi sve ispitivanje.
Kad je kaže, tad je najlakoumnije
Biće. I dalje ću, majko, mnit ko prije,
To je mudro, mislim, i tebi činiti,
Zar sumnjat u ludost ljudsku u stvaranju
Boga?
Ko si ti?
Stevie Smith (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. januar 2021.
KAD SAM OTIŠAO U KINO
Kad sam otišao u kino i vidio sva ona crno-bijela
osjećanja koja niko nije osjećao,
i čuo publiku kako uzdiše i jeca od svih onih
emocija koje niko od njih nije osjećao,
I vidio ih kako se miluju sa sve većom strašću koju niko
od njih ni za tren nije osjećao,
i opazio kako stenju od poljubaca u gro planu, crno-
bijelih poljubaca koji nisu mogli biti osjećani,
Bješe to kao da sam na nebu, koje zacijelo ima bijelu
atmosferu
u kojoj su sjenke ljudi, čistih ličnosti,
date crno-bijelo i koje se kreću
u jednolikoj ekstazi, krajnje neosjećanoj,
i nebeskoj.
David Herbert Lawrence (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 25. januar 2021.
DOLAZAK
Jutro, staklene dveri, odbljeskuju
Zlatna imena novoga grada,
Čije bijele police i kupole putuju
Sporim nebom po cijeli dan.
Prispijevam ovdje da ostanem;
I jata prozora se otvaraju
I zavjese izlijeću kao golubovi
I prošlost se suši na vjetru.
A sada da legnem, ispod
Razgranatoga ravnodušja,
Odgurnem lica kao novčiće
Dolje u zaumlje,
Nađem glasove iskovane za
Argo automobilskih truba,
I pustim da zbrkane kuće
Zadrže svoje zbijene živote za se.
Jer to što nepoznat sam
Čini se vrstom nevinosti.
Dovoljno brzo ću da je ranim:
Daj mi da dotle dišem
Njegov mliječno-zračni Eden,
Dok ga ne uzapti moj vlastiti život –
Što sporo pada; crnim velom zastrt; krađa,
Stil umiranja samo.
Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 22. januar 2021.
RIBE
Kitovi su ti koji satjeruju
male ribe u fjordove.
Vidio sam ih četrdeset ili
pedeset u vodi jednom prilikom.
Bio sam u malom čamcu
dok je na sve strane voda
ključala odozdo
od njihovog plivanja.
Buka haringi se može čuti
s udaljenosti od gotovo milju.
Toliko su zbijene u vodi, one,
ne možeš zamočiti veslo.
Sâmo srebro!
Ljudi viču sa stijena
ili pušu u rogove
da ribari siđu
na obalu
do svojih čamaca i mreža
da nešto uhvate.
I svi ti milioni riba moraju se
uhvatiti, jedna po jedna, rukom.
Žene i djeca izvuku
prstima mali komad
pod vratom
tako da slana voda uđe unutra.
Vidio sam na hiljade bačvi
prepunih riba na obali.
Zimi postavljaju vertikalne mreže
za bakalar. Stotine ih se ulovi
svake noći.
Ujutro ljudi uvlače mreže skupa
s ribama u čamce.
Bakalari tako veliki – vidio sam –
da kad je neki čovjek digao jednog
iznad glave
rep mu se vukao po zemlji.
Sardine, skuše, srdele – sve.
A u rijekama, pastrmka i losos.
Vidio sam mrežu postavljenu
u podnožju vodopada a ujutro je
u njoj bilo šezdeset pastrmki.
Ali pretpostavljam da danas
u Norveškoj nema takvih riba.
Na Lofotskom otočju –
do svoje dvanaeste godine.
Ni drveta ni žbuna na njima.
Ali ljeti
kad sunce nikad ne zalazi
trava je viša nego ovdje.
Sunce kruži horizontom.
Između dvanaest i jedan u noći
ono je vrlo nisko, blizu mora,
ka sjeveru. Zatim se
diže malo, polako, do sredine
dana, a onda opet zalazi
i tako tri mjeseca, isprva idući
uvis a zatim niže,
dok ne nestane –
Zimi snijeg je često dubok
kao do plafona ove sobe.
Ako odete tamo vidjećete
mnogo Engleza,
kraj vodopada i na mostovima,
kako ribare, ribare.
Oni će tamo stajati satima
da ulove ribu.
Blizu obale
gdje je voda oko dvadeset stopa
možete vidjeti velike iverke
na pijesku. Oni imaju crvene
pjege sa strana. Ljudi dolaze
u čamcima i probadaju ih
dugačkim šiljatim motkama.
Jeste li vidjeli kako Šveđani piju čaj?
Ovako, iz tacne. Pušu u nju
i stalno ju okreću: ovako.
Visoki, suhi,
spuštenih nosova, tamnih podočnjaka,
sporoga glasa i s osmijehom:
Vidio sam dječake kako stoje
na mjestu gdje je potok uzak
s nogom na svakoj strani na dva kamena
i hvataju pastrmke dok prolaze.
Drže ih na poseban način,
Za škrge, ovako. Dugi prsti
u lûku poput čaklji.
Potom nestrpljiva tišina
dok jedan čovjek ne reče:
Englezi su veliki sportaši.
U zimskim odmaralištima
gdje sam boravio
oni bi prvi ustajali ujutro, prvi
iznosili skije.
Jednom sam vidio mladog Engleza
vrijednog sedamdeset miliona funti –
Ne poznajete sjever.
i možda ćete vidjeti huldra
s velikim repom
svu plavu, od noći,
i nekke, pola čovjek pola riba.
Kad vide jedno od njih
znaju da će neki brod nestati.
William Carlos Williams (preveo Omer Hadžiselimović), 18. januar 2021.
ZATVORENICI
Premda cesta skrenu na kraju
ka običnim vratima smrti,
i mi tu kucamo, pripravni
ući, i otvaraju se
lako za nas,
ipak,
za cijelog bogovijetnog puta
mi išli smo u lancima,
hranjeni jabukama spoznaje
jetkim i punim crva.
Kušamo drugu hranu koju nam
život, poput milosrdne seoske cure,
pruža dok prolazimo –
ali su nam usta stegnuta,
mrlja pepela na jeziku.
Nije radost ono što smo izgubili –
veliki požar, on bukti
u mraku ili sija kad hoće.
Ono što je nestalo
jest obična sreća,
skromni hljeb koji smo mogli jesti
sa starom jabukom spoznanja.
Ta stara jabuka – mučila bi nas ponekad,
ali bila je tvrda, opora,
ponekad prijatna.
Pepelna jubuka tih dana
rasla je na otrovnom tlu. Mi smo zatvorenici
i moramo jesti
naše sljedovanje. Cijelom
bogovijetnom cestom
u lancima, čak ako, nakon svega,
dođemo do
običnih vrata smrti, dok se vrijeme
smiješi svojim običnim
davnašnjim smiješkom.
Denise Levertov (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. januar 2021.
MOJA SLATKA STARA ITAKODALJE
moja slatka stara i takodalje
tetka lucy u vrijeme nedavnog
rata mogla je i šta
više govorila vam je tačno
zašto se svak
borio,
moja sestra
izabela napravila je stotine
(i
stotine) čarapa da se ne
pominju košulje buhootporne grijače ušiju
itakodalje štitnike zglobova itakodalje, moja
mati se nadala da ću
umrijeti i takodalje
hrabro naravno moj otac je običavao
dok ne promukne govoriti da je to
povlastica i kad bi samo on
mogao dočim ja
sâm itakodalje ležao sam mirno
u dubokom blatu i
takodalje
(sanjajući
i
tako dalje, o
Tvome osmijehu koljenima i tvojim Itakodalje)
Edward Estlin Cummings (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 11. januar 2021.
KREMIRANJE
Tako je, kada ga čuje da čisti grlo svakih
nekoliko sekundi, svjesna da ono što hoće da skine
jeste smrt s uma; sljedeći napad. Jaki
strah da on ne umre trese ruke njezine.
To joj je od stroja za peglanje. Skroz ga rastavi. Bio
sad joj je nepotreban jer je sa pazusima završio.
Zahvat odstraga koji nemoj otići veli
kroz biceps steže sve dok prsti se ne spojiše.
Dole ispod njegov, tatin, i tate njegova život se sveli
na jednu ogromnu noćnu smjenu, zbijeni i previše.
Zadržava smrt kako flegma zadržati se ima
u društvu, zgrudvana na jeziku. Kad je ostavljen sam
s posljednjom vatrom na ugalj u prostoru bez dima,
on svoju hladnu lopticu hrače u najsvjetliji plam,
suviše izvježban, suviše ohol da promašuje.
Iza vrata, kako šišti vruće ugljevlje ona čuje.
Tony Harrison (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 8. januar 2021.
MOTIV ZA METAFORU
Dopada vam se ispod drveća u jesen,
Jer sve je napola mrtvo.
Vjetar se miče poput bogalja među lišćem,
I ponavlja riječi značenja lišene.
Na isti način, bili ste sretni u proljeće,
S polu bojama četvrt-stvari,
Maličak vedrijim nebom, ganutljivim oblacima,
Jednom jedinom pticom, mutnim mjesecom –
Mutnim mjesecom što obasjava mutni svijet
Stvari koje nikada neće biti posve izražene,
Gdje vi sami nikada niste bili posve vi sami,
I niste htjeli biti, niti imali biti.
Želeći ushićenje mijena:
Motiv za metaforu, koji se smanjuje
Pod težinom prvotnog podneva,
A B C bića,
Ružičast spokoj, čekić
Crven i plav, tvrdi zvuk –
Čelik protiv nagovještaja – britki bljesak,
Vitalno, oholo, kobno, dominantno X.
Wallace Stevens (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 4. januar 2021.
NOVA GODINA NA DARTMOORU
Ovo sve novo ti je: svaka mala drečava
Prepreka staklom umotana i čudnovata,
Ljeska se i zvekeće u svetačkom falsetu. Jedino
Ne znaš kako da objasniš iznenadnu klizavost,
Ta slijepa, bijela, strašna, nepristupačna strmina.
Njome se ne možeš uspeti riječima koje znaš.
Neće te popeti ni slon ni točak ili cipela.
Došli smo tek da gledamo. Odveć si mlada
Da bi željela svijet u staklenom šeširu.
Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. januar 2021.