top of page
Omer_slon.jpg

Омер

 

Od jula 2016. na ovom mjestu publikujemo svakog ponedjeljka i svakog petka po jednu pjesmu ili prozni tekst iz naših "prevodilačkih radionica".

 

Ovaj smo odjeljak na sajtu nazvali "Omer" u spomen na Omera Hadžiselimovića, jednog od osnivača Samizdata.

 

PTICE 

 

Okrutni muzikalni krici kobaca ptičara što love na rtu,

Lebde i ustremljuju se, s glavama prema sjeverozapadu,

Probadaju, poput srebrnih strijela odapetih u zavjesu, buku

Okeana što gazi svoj granit; njihova riđa leđa blistaju

Pod mojim prozorom oko kamenih uglova: ništa ljupkije,

Ništa okretnije na vjetru. Na zapadu sabirači talasa,

Stari, sivi morski galebovi skupljeni u jato, sjeverozapadni vjetar

Tjera njihova krila u divlje spirale vjetroplesa. 

Svježe kao vazduh, slane kao pjena, igraju ptice u svijetlom vjetru, lete sokolovi

Zaboravljajući hrast i borje, dolaze galebovi

S prudova Carmela i žalova na rječnom ušću, s Lobosa i

Iz beskrajne snage morskih masa, jer pjesmi je

Potrebno mnoštvo, mnoštvo misli, žestokih, mesožderskih,

      muzikalno razagalamljenih

Sjajni jastrebovi koji lebde i lete strmoglavce, i nezgrapne

Sive gladi operjane željom za prijestupom, slanih sluzavih kljunova, sa

Oštrih krševitih obala svijeta i tajnih voda.

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 27. maj 2024.

 

 

 

BUDUĆI DA VEĆINA MENE

 

Budući da većina mene
Odbacuje većinu tebe,
Rasprava se time završava i mi
Se dijelimo. I sigurni u ono što radimo

 

Mi raskužujemo nove blokove dana

Da ih naše većine unajme

S nedijeljenim prijateljima i nehodanim putima,

Ali i tišina je rječita:

 

Tišina manjina

Koje se, najzad bez protivnika, vraćaju

Svake noći s opozvanim obećanjima

Koja hoće obnoviti. Nikad da nauče.

 

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 24. maj 2024.

 

 

 

ŽESTOKA MUZIKA

 

Po cijelu noć juriši i nastupanja vode

I prozukla odstupanja – beskrajni okean vitla svoje

vojnike u okršaj s granitom –

Dopiru mi do ušiju i tu staju. Tako ih već dugo slušam

Da ih više i ne čujem – Koliko dugo? Četrdeset godina.

Ali ta žestoka muzika traje već hiljadu

Miliona godina. No, dobro, i mi dobijamo svoj dio. Ali plačimo

Zato što gubimo toliko mnogo

Jer puka navada ne može prikriti tu divotu.

Mi imamo svoje trenutke, ali smo uglavnom suviše umorni da

Čujemo i suviše tupi da vidimo.

 

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 20. maj 2024.

 

 

 

VEČERNJA OSEKA 

Već odavno okean nije bio tako miran; pet noćnih čaplji

Lete uz obalu bezglasno u tajcu vazduha

Iznad spokoja i oseke koja bezmalo ogleda njina krila. 

Sunce je zašlo i voda se povukla

Sa stijene u travuljinu odjevene, ali daleki zid oblaka se diže.

Oseka šapće. 

Velike sjenke oblaka plove u opalnoj vodi.

Kroz rupe u zavjesi svijeta blijedo zlato sija,

I večerenja

Zvijezda odjednom sklizne kao zublja što leti.

Kao da ju nismo trebali vidjeti, i kao da je probavala iza

Zavjese svijeta za neku drugu publiku.

 

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. maj 2024.

 

 

 

SUŠTINSKA LJEPOTA 

Iz okvira velikih ko sobe što na sve strane gledaju,

Gdje krajevi ulica hljebovi blokirali su velji,

Zaklonjeno groblje vanila-kremom, sakriti burdelji

Hvalom motornom ulju i režnjima lososa, sjaju

Vječito oni gajevi, što prikazuju jasno 

To kakav život treba da bude. Iznad kanalizacije,

Visoko, srebreni nož uranja u zlatni putar.

Jedna čaša sa mlijekom na livadi je,

Dok uravotežene obitelji, po ljetnjem krasnom

Vremenu, duguju svoje smiješke, svoja auta,

Čak svoju mladost, onoj maloj kocki ka kojoj ama

Baš svaka ruka se pruža. To, i duboke fotelje ove

Primaknute šoljama pred spavanje, šipke od struje

Il plina užarene, mačke – u četvrt profilu je

Svaka – pored papuča na toplim prostirkama,

Ne odražavaju ni jednu od tih kišnih ulica ni trgove  

 

Što van vladaju. Zapravo, oni se dižu sa spokojem,

Da objave to što je pukim omotom, pukom pjenom,

Pukom studeni pred našom nesavršenom zjenom

Što zuri iza tog svijeta gdje ništa nije napravljeno

Tako novo, ni tako dobro oprano, tražeći dom kojeg

Svi takvi nastanjuju. Tu, s crnim gredama krova

Krčme pune su tih u bijelom iz tenis-klubova,

I mladić koji u muškom klozetu bljuje srce svoje

Upravo njih je promašio, dok neki umirovljenik

Za čaj Nane Grobni Haljetak doplati polu-peni

Da kuša starost, a umirući pušači kada krenu

K njima kroz hlad šareni kakvoga parka, koji

Kao da je na vodi, slute nju, neizbistrenu,

Koja, kraj tebe, i bez paljenja šibice,

Bez uvlačenja dima, blistava i čista stoji,

Smiješi se, prepoznaje te, i odlazi u tmice.

 

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 13. maj 2024.

 

 

 

PONOVO U EXETERU

 

Igram šah na voštanom stolnjaku Sparkyjeva

kafića – moji su bijeli čašice mlijeka –

s tvojom utvarom, u podne, od dušeka

onog dva sprata niže, i sedam ljeta kasnije. Jedva

da je gambit, po mjerilu bilo kojem. U prozoru

tvom još bruji prašnjavi ventilator ko djetelina,   

očigledno – sedam ljeta kasnije i pinte sjemena

ispod mosta – nikad isključen.

Šta treba za zakletvu na vjernost sada

jednoj drugoj biografiji, uvjerenju, moru?

Datum isteka na Indijanskom Ugovoru?

Par grlica, dva goluba mlada?

Atlantik, čija dugo spremana invazija kanda nije,

na plažama Salisburyja, drugo sem vlastiti poraz?

Ili kupola gradske vijećnice što dojiti još mora

svoj blijedi Lux, u oblake povijen.

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 10. maj 2024.

 

 

 

LADY LAZARUS

 

Opet sam to uradila.

Jednom u svakih deset godina

To mi uspije –

 

Vrsta sam pokretnog čuda, moja koža

Sija kao abažur nacističke lampe.

Moje desno stopalo,

 

Pritiskivač za papire.

Moje lice bez crta, fino

Jevrejsko laneno platno.

 

Skini ubrus,

O moj neprijatelju.

Izazivam li užas? –

 

Nos, očne duplje, svi zubi?

Kiseli će zadah

Nestati za dan.

 

Uskoro, uskoro meso

Što grobna jama je jela

Biće opet na meni kao kod kuće.

 

I ja biću žena nasmiješena.

Imam samo trideset.

A kao mačka devet puta umirem.

 

Ovo je Broj Tri.

Kakav otpad

Da se poništi svako desetljeće.

 

Kakav milion vlakana.

Svjetina što krcka kikiriki

Gura se unutra da vidi

 

Kako mi odmotavaju ruku i nogu –

Veliki striptiz.

Dame i gospodo,

 

Ovo su moje ruke

Moja koljena.

Možda sam kost i koža,

 

Ipak, ja sam ona ista, identična žena.

Prvi put to zbi se kad navrših deset.

To bio je tek nesretan slučaj.

 

Drugi put bjeh naumna

U tome istrajati i ne vratiti se više.

Zaklopila sam se

 

Kao morska školjka.

Zvali su me i zvali

I trgali s mene crve kao ljepljive bisere.

 

Umiranje

Je umjetnost, kao i sve drugo.

Ja to radim izuzetno dobro.

 

Radim to tako da se osjeća kao da si u paklu,

Radim to tako da se osjeća stvarno.

Može se reći da mi je to poziv.

 

Lako je to učiniti u ćeliji.

Lako je to učiniti i ostati neopažen.

Ali taj teatralni

 

Povratak po bijelu danu

Na isto mjesto, istom licu, istom surovom

Veselom poviku:

 

”Čudo!”

To me ubija.

Plaća se

 

Za gledanje mojih ožiljaka, plaća se

Za slušanje mog srca –

Ono zbilja bije.

 

A plaća se, skupo se plaća

Za riječ ili dodir

Ili kaplju krvi

 

Ili uvojak mi kose ili parče odjeće.

Tako, tako, Herr Doktor,

Tako, Herr Neprijatelju.

 

Ja sam vaše djelo,

Ja sam vaša dragocjenost.

Beba od suha zlata

 

Što se tali u krik.

Vrtim se i gorim.

Ne mislite da ne cijenim vašu veliku skrb.

 

Pepeo, pepeo –

Kopkate i razgrćete.

Meso, kost, nema tu ničega –

 

Parče sapuna.

Vjenčani prsten.

Zlatna plomba.

 

Herr Bože, Herr Lucifer

Čuvajte se

Čuvajte se.

 

Iz pepela

Ustajem sa svojom crvenom kosom

I jedem ljude kao vazduh.

 

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 6. maj 2024.

 

 

 

RAZGLEDNICA

 

Ova zemlja je toliko naseljena da mnogoženci i serijske

ubojice ostaju nekažnjeni, a o avionskim nesrećama

izvještava se (po pravilu, u večernjim vijestima) samo ako se

dese u šumovitom kraju – teška pristupačnost

osobito je žalosna kada je u njoj primjesa brige za okoliš.

Teatri su prepuni, i lože i bina.

Ariju nikad ne pjeva jedan tenor:

redovito ih je šest, ili jedan, ako debeo je za šestoricu.

To isto i za vladu važi, u čijim kabinetima ne gasne svjetlo

svu noć: rade u smjenama, kao u tvornicama,

taoci demografije. Sve pandemično je.

Šta voli jedan, vole mnogi,

radilo se o sportisti, parfemu ili ribljoj čorbi.

Stoga, bilo što da kažeš ili uradiš, sve lojalno je.

Priroda takođe kao da se svela pod zajednički nazivnik,

pa i kad je kiša, što se desi rijetko, oblaci ne vise najduže

nad armijskim il' mornaričkim stadionom već nad grobljem.

 

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 3. maj 2024.

 

 

 

SONET

 

Treba mi glazba što preko vrhova prstiju

Mojih ćudljivih i osjetljivih plovi.

Preko gorko-okaljanih usana mi drhtavih,

Uz melodiju, duboku, jasnu, i tečno-sporu.

O, ono njihanje što liječi, tiho i staro,

Neke pjesme za počinak na smrt umornih pjevane,

Pjesme da kao voda na moju glavu padne,

I na treptave mi udove, san ispran do sjaja!

 

Čarolija to je koju melodija stvori:

Magija počinka, i tihog daha, i hladnog srca

Što tone duboko kroz boje koje blijede

u podvodnu nepokretnost mora, i što plovi

U mjesec-zelenom ribnjaku zauvijek,

A u rukama ga čuvaju ritam i snovi.

 

Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. april 2024.

 

 

 

ONO DRUGO DVOJE

 

Cijelo ljeto kretali smo se po vili prepunoj odjeka,

Hladnoj poput obiserene unutrašnjosti školjke.

Zvona, papci razdraganih crnih koza su nas budili.

Oko našeg kreveta plemićki namještaj se urušavao

Kroz slojeve svjetla plavičasto-zelenog i čudnog.

Ni jedan list se ne zgužva u očišćenom zraku.

Sanjali smo da smo savršeni, i to smo i bili.

 

Uz gole okrečene zidove, namještaj se

Usidrio, sa svojim grifon-nogama i tamnim površinama.

Nas dvoje na mjestu namijenjenom za još desetoro –

Koraci su nam se množili u tamnim odajama,

Naši gasovi su dosezali dublji ton:

Banket-stol od orahovine, dvanaest stolica

Zrcalili su zamršene kretnje neko drugo dvoje.

 

Teški kao kipovi, likovi koji mi nismo,

Izvodili su pantomimu u poliranom drvetu,

Taj ormar bez prozora i vrata:

On diže ruku da je prigrli, ali ona

Zazire od njegova dodira, njegova željezna je ćud.

Vidjevši je zaleđenu, on odvraća pogled

Smiruju se i tuguju kao u nekoj staroj tragediji.

 

Izbijeljeni mjesečinom i neumoljivi, on i ona

Se ne opuštaju, ne oslobađaju. Svaki naš primjer

Nježnosti ronio je kroz njihov pakao

Kao planeta, kamen, progutan u velikoj tami,

Ne ostavljajući iskričavi trag, ne uzrokujući mreškanje.

Svake noći smo ih ostavljali na njinom pustom mjestu.

U mraku, progonili su nas, budne i zavidne:

 

Sanjali smo njihove svađe, njihove ranjene glasove.

Mi bismo se kadšto zagrlili, ali ono dvoje nikad,

Zaglavljeni u bezizlazu, za razliku od nas,

I pod takvim teretom, mi izgledali smo sebi lakši –

Mi aveti a oni krv i meso;

Kao iznad ruševina ljubavi, mi bili smo

Ta oaza koju su ono dvoje sanjali, u očaju.

 

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 26. april 2024.

 

 

 

MRVE ILI HLJEB

 

Ako bi čovjek rekao ono što se jasno vidi

Ne bi ga razumjeli; ako bi razumjeli, ne bi vjerovali; 

Ako bi razmjeli i vjerovali, rekli bi:

“Mrzitelju ludi, koji velikom sterilnošću ništiš

Sjaj naših života: gdje su naši životi?”

Možda malo pokunjeni, ali ne povrijeđeni. Ali to je posve istina:

Neranjiva ljubav ne može se kupiti nizašto.

Bolje je, bez sumnje, davati mrve no hljeb: opet stvarati bajke

Reći ljudima da se ne boje smrti, očvrsnuti

Njine kosti ako je mogućno gorkim bajkama da se ne plaše života.

Ni sopstvene ne treba žaliti previše;

Jer čini se da samilost ostaje duže no druge boje

na tom izbijeljenom suknu. 

 

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 22. april 2024.

 

 

 

ŽELJA DA SE UMRE

 

Pošto pitaš, većine dana ne mogu se sjetiti.

Hodam u svojoj odjeći, neobilježena tim putovanjem.

Onda se skoro neizreciva požuda vraća.

 

Čak i tada nemam ništa protiv života.

Znam dobro vlati trave koje si spomenuo,

namještaj koji si smjestio ispod sunca.

 

Ali samoubice imaju poseban jezik.

Poput stolara žele znati kojim alatom.

Nikada ne pitaju zašto praviti.

 

Dva puta sam se sasvim jednostavno izjasnila,

posjedovala neprijatelja, pojela neprijatelja,

preuzela njegovu vještinu, njegovu magiju.

 

Na taj način, težak i promišljen,

vreliji od ulja ili od vode,

ja sam se smirila, balaveći kroz rupu od usta.

 

Nisam mislila o svom tijelu pri vrhu igle.

Čak su i rožnjača i ostatak urina iščezli.

Samoubice su već izdali tijelo.

 

Mrtvorođeni, ne umru oni uvijek,

nego zaslijepljeni, ne mogu zaboraviti drogu tako slatku

da čak i djeca bi je gledala uz osmijeh.

 

Gurnuti sav taj život pod svoj jezik! –

to, samo po sebi, postaje pasija.

Smrt je tužna kost; izudarana, reklo bi se,

 

a ipak ona me čeka, iz godine u godinu,

da tako delikatno poništi staru ranu

ispusti moj dah iz njegovog zlog zatvora.

 

Usklađeni tamo, samoubice se ponekad sretnu,

bijesni na voće, na razdragani mjesec,

ostavljajući kruh što ga pobrkaše s poljupcem,

 

ostavljajući stranicu knjige bezbrižno otvorenu,

nešto neizrečeno, dignutu slušalicu

i ljubav, šta god to bilo, jedna infekcija.

 

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 19. april 2024.

 

 

 

LICEMJERNE ŽENE

 

Licemjerne žene, kako rijetko mi govorimo

o našim vlastitim sumnjama, dok uz dvojbu

majčinski podržavamo muškarca u njegovoj sumnji!

 

I ako nam je u Mill Valleyu, smješten visoko u

drveću gdje zapadni lahor blagu kišu nosi,

rekao jedan bijeli oznojeni bik od pjesnika

 

da su nam pičke ružne – zašto nismo

priznale da i mi mislimo tako? (I

čemu sramota? One i nisu za gledanje!)

 

Ne, one su mračne i naborane i dlakave

pećine Mjesečeve… A kada

mračno nas brujanje ispuni,

 

hladnoća prema životu,

mi smo previše žene da

bismo priznale takvu neženstvenost.

 

Kurvanjski sa psihopompom1

mi igramo se i branimo – i ne kažemo

ništa o tome kasnije. A naši snovi,

 

sa kakvom frivolnošću smo ih odrezale

ko nokte nožnih prstiju, ostrigle ih kao krajeve

rascvjetale kose.

 

Denise Levertov (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. april 2024.

 

 

 

NEKA OVO BUDE STIH

 

Sjebaše te, tvoji tata i mama.

    Možda nehotice, no to im od ruke ide.

Pune te negdašnjim svojim manama,

    I još koju, ko za te, dodaju pride.

 

I njih su lude starinskih kaputa

    I šešira sjebale u doba dato:

Svaka, pol vremena bje cmizdravo-kruta,

   A pol – jedna drugoj za vratom.   

 

Čovjek čovjeku tek bijedu umije

   Dati, što kao podvodni sprud

sve dublja je: bježi što možeš prije,

    Da imaš djece – ne budi lud.

 

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 12. april 2024.

 

 

 

NESANICA

U zrcalu s komode mjesec

milion milja okolo gleda

(i možda s ponosom, u se, ali

baš nikad ne osmjehuje se)

daleko izvan sna,

ili on možda po danu spava?

 

Pošto Svemir napustio ga je,

on rekao bi mu da u ad ode,

i našao bi sebi kakvu veliku vodu,

il' zrcalo, da u njima promišlja.

U paučinu stog brigu zavij

i baci je u kladenac

 

u svijet ovaj izvrnuti

gdje lijevo je desno uvijek,

gdje sjene tijelo su zapravo,

gdje po cijelu noć se ne spije

gdje nebo plitko je ko što duboko je

more sada, i ti voliš mene.

Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 8. april 2024.

 

RAZLAZ

 

Ispisujem se iz ljudi! Humanije je biti zvijer

među zvijerima nego kostim sred sivih

kostima nadnešenih, kao nad šahovskom

partijom, nad kamarom prerano rođenih beba

što se, istrešene iz inkubatora, praćakaju poput

rakova prije ubacivanja u kotao s ključalom

vodom.

 

Bombarduj, bombarduj, monstrume, ubijaj česme,

groblja i bolnice, nemam više ništa s ljudima!

Raskidam i s tobom, druže prijatelju, profesore

slobode kojem jezik bijaše oštar kao udarna igla

a danas u tv-debatama dopuštaš da oko tvoje

riječi, kao ispred kamena u curlingu, metu i

glancaju da je navedu u tor uz najmekši mogući

sudar na ledu.

 

Raščistio sam s ljudima! Prošla su vremena

pobune i otpora i ker će opet s džukelom spavati.

 

Milorad Pejić, 5. april 2024.

 

 

 

ZAUSTAVITE SVE URE, TEEFON ISKOPČAJTE

Zaustavite sve ure, telefon iskopčajte,

Spriječite psa da laje, sočnu mu kosku dajte,

Stišajte klavire i, uz prigušeno bubnjanje,

Iznesite lijes, nek žalobnika započne okupljanje.    

  

Nek aeroplani kruže ječeći iznad glave,

Porukom On Je Mrtav nek išaraju plavet,

Mašne od krepa na vratove bijele stavite uličnim golubima,

 Nek crne pamučne rukavice svaki prometnik ima. 

 

On bio je moj Sjever, moj Jug, moj Istok i Zapad,

Moja radna sedmica, moj nedjeljni nerad,

Moje podne, moja ponoć, moj govor, moja pjesma;

Mišljah ljubav vječna će biti: tu pogriješio sam.     

 

Zvijezde nisu sada potrebne: sve ih utrnite,

Spakujte mjesec, sunce rastavite; 

Prolijte nekamo okean, neka se šuma zbriše,

Jer ničem dobrom ništa ne može da vodi više.

 

Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. april 2024.

 

 

 

VELIKA CRNA ČAPLJA

 

Budući da skitam šumama češće

nego ovom prometnom stazom, obično

su stabla ta koja promatram; ali od ljudi

najdraže mi je vidjeti staricu

što lovi ribu sama na kraju gata,

satima, očigledno zadovoljna.

Rusi u potrazi za gljivama nakon kiše

vuku za sobom svijet crvenih sarafan haljetaka,

slavuja, samovara, peći na kojima se spava

(iako bez sumnje to nije to čega

oni se mogu sjetiti).

Vijetnamske obitelji koje pecaju

ili prosto sjede što je moguće bliže vodi

podsjete me – mamurnu od džet-lega to prvo veče –

na ono jezero u Hanoju u jantarno-žutoj svjetlosti,

i mir u ratu kom smo došli svjedočiti.

Ova žena sva predata svom užitku priziva

jednu čitavu kulturu, poljski cvijet žilavi

što raste među redovima pamuka

u crvenom tlu zemlje, pod nogama

mula I gospodara. Ja je vidim kao

boso dijete kraj blatnjave rijeke

kako uči vještinu s čakljom. Koje bitke

ona je preživjela, kakve napore?

Ona je skupila sve vrijeme na svijetu

– ništa drugo – i čeka oskudne trofeje,

potpuna u sebi kao čaplja.

 

Denise Levertov (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. mart 2024.

 

 

 

ZVJEZDANA NOĆ

 

   To me ne sprečava da imam užasnu potrebu za – da li da kažem tu riječ –                  Religijom. Tada izađem noću I slikam zvijezde.

                                              Vincent Van Gogh u pismu bratu

 

 

Grad ne postoji

osim tamo gdje jedno crnokoso drvo klizi

gore u vrelo nebo kao utopljena žena.

Grad je tih. Noć ključa s jedanaest zvijezda.

O, zvjezdana, zvjezdana noći! Želim

umrijeti ovako.

 

Kreću se. Sve su žive.

Čak se i mjesec nadima u narandžastim okovima

da izgura djecu iz svog oka, kao bog kakav.

Stara, nevidljiva zmija guta zvijezde.

O, zvjezdana, zvjezdana noći! Želim

umrijeti ovako:

 

u toj zvjeri od noći koja juri,

da se, usisana od zmaja tog velika,

odcijepim od svog života bez stijega,

bez trbuha,

bez krika.

 

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 25. mart 2024.

 

 

 

JUTARNJA PJESMA

Ljubav te navi kao raskošan zlatni sat.

Babica te pljesnu po tabanima i tvoj goli krik

smjesti se među elemente.

 

Naši glasovi odjekuju uveličavajući tvoj dolazak. Nova statua.

U promajnom muzeju, tvoja golotinja

baca sjenku na našu sigurnost. Stojimo okolo bezizražajno kao zidovi.

 

Nisam ti majka ništa više

nego oblak što očisti zrcalo da odrazi svoje sporo nestajanje

od ruke vjetra.

 

Svunoć tvoj leptir-dah

treperi u blijedoj rumeni ruže. Budim se da poslušam:

daleko more kreće se u mom uhu.

 

Jedan krik, i teturam iz kreveta, kravlje teška i cvjetna

u svojoj viktorijanskoj spavaćici.

Tvoja usta otvaraju se ko mačja. Prozorsko okno

 

bijeli i guta svoje zvijezde bez sjaja. I sada iskušavaš

svoju pregršt nota:

jasni samoglasnici dižu se kao baloni.

 

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 22 mart 2024.

 

 

 

LUDOVANJA U MLADOSTI  

 

Prije dvadesetak ljeta djevojke dvije  
Došle, tu gdje radio sam –

Bujna Engleska ruža, i sa njom drugarica

Sa očalama sa kojom mogao sam pričati.

Lica naša tih su dana varničila kao u

Streljačkom nadmetanju, i dvojim  
Da će lice ko njeno ikad ikom bog dati.  
Ali drugaricu ja njenu odaberem. 


Napisao sam potom u sedam ljeta

Preko četiri stotine pisama,

I dao prsten od deset gvineja  
Koji na kraju natrag dobih, i sretah      
S njom se u mnogim stolnim gradovima,  
Neznano inom kleru. Sreo sam, vjerujem,  
Ljepojku dvaput. Trudila se oba

Puta (mislio sam) da ne nasmije se.  

 

Rastajući se, nakon oko pet   
Pokušaja, saglasni smo bili da bio

Sam odviše sebičan, povučen,  
I da ljubav lako mi dosadi. 

Da, korisno je to saznati.  
A u novčarki mojoj još nosim dvije slike 
Bujne ljepotice s krznenim rukavicama.
Nesretne amajlije, možda.

 

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 18. mart 2024.

 

 

 

TO JE PRVA STVAR

 

To je prva stvar

Koju razumjeh:

Vrijeme je odjek sjekire

Diljem šume.

 

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. mart 2024.

 

 

 

EX VOTO

              Posvećeno Jonathanu Aaronu

 

Nešto slično polju u Mađarskoj, ali

bez njegove nevinosti. Nešto slično rijeci

dugoj, bez mostova. Gore, preglas neizreciv 

oka što mrljama bola vidik nali.   

Posthumni zrenik gdje riječ ehu svojem  

pripada mnogo više no tom što se zbori.

Anđel sliči u oblačju na plavušu što je

Aušwic rasprodaja uličnih rastvori.

I kam tle označi gdje bje vrabac prije.

U dućanskim izlozima, sa mola palme će  

proreći komarcu što se zalijeće

na fasadu vile – hotela, tačnije –                                          

spljoštenu budućnost. Što se dalje šeta,

zemlja kojom ideš manje te zanima.
Što je kude, santi besciljnoj to smeta:

topeći se oblik mozga prima.

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 11. mart 2024.

 

 

 

POZIVNICA ZA GOSPOĐICU MARIANNU MOORE

Iz Brooklyna, ponad Brooklynskog mosta, u ovoj jutarnjoj ljepoti,

                      molim te doleti.

U oblaku vatrenih blijedih kemikalija,

                      molim te doleti.

uz brzo udaranje tisuća malih plavih bubnjeva

spusti se sa neba punog ovčica

na blistave tribine uz lučku vodu,

                      molim te doleti.

 

Zvižduci, vijorenje zastavica i dima. Brodovi

srdačno signaliziraju mnoštvom zastava

što dižu se i padaju kao ptice diljem luke.

Dvije rijeke ulaze, ljupko noseći

bezbroj malih prozirnih želatina

u kristalnim zdjelama sa kojih vise srebrni lanci.

Let je siguran, vrijeme je naručeno.

Talasi se utrkuju u stihovima u ovoj jutarnjoj ljepoti,

                      molim te doleti.

 

Dođi sa šiljastim vrhovima tvojih crnih cipela

što slijede safirni odbljesak,

s crnim ogrtačem napravljenim od krila leptirova i dosjetki,

sa ko zna koliko anđela što putuju

na širokom crnom obodu tvog šešira,

                      molim te doleti.

 

Noseći glazbeni nečujni abakus,

kritički blago mrk pogled, i plave vrpce,

                      molim te doleti.

Realnost i neboderi ljeskaju se u plimi; Manhattan

sav preplavljen je moralom u ovoj jutarnjoj ljepoti,

                      molim te doleti.

 

Uzdižući se u nebo s prirodnim junaštvom,

iznad nesreća, iznad zloćudnih filmova,

taksija i nepravde općenito,

dok zvuci roga odjekuju u tvojim lijepim ušima

koje istodobno slušaju

nježnu još neskladnu glazbu, što pristaje mošusnom jelenu,

                      molim te doleti.

 

Za koga će se mrgodni muzeji ponašati

kao uglađeni mužjaci rajskih ptica,

za koga dobroćudni lavovi ležati u čekanju

na stepenicama Gradske knjižnice

žudeći da ustanu i slijede te kroz vrata

gore ka čitaonicama,

                      molim te doleti.

Možemo sjesti i plakati; možemo ići u kupovinu,

ili igrati igru stalnog pravljenja grešaka

s neprocjenjivom garniturom rječnika,

ili možemo hrabro se jadati, ali molim te

                      molim te doleti.

 

Sa dinastijama niječnih jezičkih sklopova

što se tamne i umiru oko tebe,

sa gramatikom koja se naglo preinači i sija

poput jata vivaka u letu,

                      molim te doleti.

 

Dođi kao svjetlost bijelim nebom s ovčicama,

dođi kao dnevna kometa

sa dugom svitom riječi bez magline,

iz Brooklyna, ponad Brooklynskog mosta, u ovoj jutarnjoj ljepoti,                

                      molim te doleti.

 

Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 8. mart 2024.

 

 

 

KO JE KO 

 

Jeftina biografija sve činjenice daće:

Kako otac ga je tukao, kako je pobjegao, u dane

Mladosti s čim se borio, zbog kojih djela će

Najvećom figurom svog doba da postane;

Kako je išao u rat, u lov, u ribe, radio noći cijele,

Uprkos vrtoglavici, peo se na nove planine, dao

Ime jednome moru: neki od posljednjih znanstvenika čak vele

Da je zbog ljubavi gorko, ko vi ili ja, plakao.  

 

Uza sve postignute časti, on uzdisaše za onim koji,

Kažu začuđeni kritičari, ostade doma;

Koji radio je vješto male poslove kućne,

I ništa drugo; mogao mirno da sjedi, da zvižduće,

Il čeprka po vrtu; koji odgovorio je na neka njegova

Duga i divna pisma. Ni jedno zadržao nije.

 

Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 4. mart 2024.

 

 

 

MOJOJ KĆERI

 

Dajte mi još jedan život, i ja ću da pjevam tamo,

u Kafeu Rafaela. Il da u njemu samo

sjedim. Ili u uglu stojim ko namještaj

ako manje darežljiv od bivšeg bio bi život taj.

Ipak i zato što više vijek ni jedan neće moći biti

bez kofeina il džeza, taj gubitak ću otrpiti,

i kroz pukline i pore svoje, pod prašinom i lakom šuteć,

kroz dvadeset godina u punom cvijetu gledaću te.

Uopšte, imaj na umu da biću blizu. Ili, prije,

tvoj otac, može biti, da predmet neživi je,

posebno ako predmet od tebe stariji il veći bude.

To pamti o njima, jer oni o tebi bez sumnje će da sude.

Srela ih ili ne srela – te stvari ipak voli.

Uz to, možda ćeš pamtiti siluetu, obris goli.

dok ću ja i to, ko drugi prtljag, da izgubim.

Otud – na našem skupnom jeziku ti reci malo grubi.

 

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. mart 2024.

 

 

 

KAD GLEDAM NAJVEĆE

Kad gledam kako iz raja padaju i najveći

I najmudriji, ne zbog gordosti, s krilima

Ukočenim ko u Satane, već svi grabeći

Bijedne mrve hrane iz oskudnih žitnica;

I kada vidim da ispod svakog ruha novog,

Ista navada kukavička je, ista mutava sorta

Vražja koja je nagnala našeg Wordswortha

Da bude apologet kraljeva i popova i laži;

I kako čovjek može u svem što mu se gadi

Naći užitak na kraju, i prigrliti ga kukavičkom

Lukavštinom što poraste u njegovoj duši –

Tad još čvršćim zakletvama vjeru si obnavljam i

Još većim zavjetima vežem duh koji, mada 

Često posrne, nauznak nikad ne pada.

 

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 26. februar 2024.

 

PRIJATELJU ČIJE JE DJELO KONAČNO TRIJUMFOVALO

Gledaj Ikara kako ljepljiva na se krila stavlja,

lopaticama iskušavajući onaj čudni mali trzaj letenja,

I misli o tom prvom savršenom trenutku ponad trava

labirinta. Pomisli kako moćno to je bilo!

Dolje je drveće, nezgrapno poput deva;

ovdje su čvorci što u šoku lete pored njega,

i misli na čednog Ikara kom prilično dobro ide.

Veći no jedro, iznad magle i huke velvetnog okeana –

on ide. Divi mu se krilima! Vidi mu za vratom

vatru i gledaj ga kako nemarno pogleda gore

i kako biva uhićen dok čudesno srlja ka tom

vrelome oku. Kog briga što pade nazad u more?

Vidi ga kako veselo kliče suncu i dolje pada,

dok njegov razumni tatica pravo u grad ide baš tada.

 

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 23. februar 2024.

 

 

 

POSLJEDNJE RIJEČI

Ne želim običan sanduk, želim sarkofag

S tigrastim prugama i na njemu lice

Okruglo kao mjesec, da zuri uvis.

Želim ih gledati kada dođu

Krećući se među nijemim mineralima, korijenjem.

Vidim ih već – blijeda, zvjezdano daleka lica.

Sad nisu ništa, nisu čak ni bebe.

Zamišljam ih bez očeva i majki, kao prve bogove.

Pitaće se bijah li važna?

Trebala bih se posuti šećerom i sačuvati svoje dane kao voće!

Moje se ogledalo magli –

Još nekoliko udaha i neće više ništa odražavati.

Cvjetovi i lica bijele u plahtu.

 

Ne vjerujem duši. Izmiče kao para.

U snovima, kroz usta-otvor ili oko-otvor.

Ne mogu je zaustaviti.

Jednog se dana neće vratiti. Stvari nisu takve.

One ostaju, njihovi maleni pojedinačni odsjaji

Topli su od velike upotrebe. Gotovo da predu.

Kad mi se tabani ohlade,

Plavo oko moje kornjače će da me utješi.

Dajte mi moje bakrene kuhinjske lonce, nek moji

Crveni lonci cvjetaju iznad mene kao noćno cvijeće,

Ugodnog mirisa. Omotaće me zavojima, pohraniće

Moje srce ispod mojih nogu u urednom zamotuljku.

Jedva ću samu sebe poznati. Biće mračno.

A sjaj ovih malih stvari slađi je od lica Ištar.*

 

*Mezopotamska boginja ljubavi I rata., legendarna kraljica Semiramida

 

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 19. februar 2024.

 

 

 

BOŽANSKA PREKOMJERNA LJEPOTA

 

Ples galebova u buri, lajava igra

tuljana

Nad i ispod okeana…

Božanska prekomjerna ljepota

Upravlja igrama, vlada sudbinama,

tjera drveće da raste,

Bregove da se uzvisuju, talase da padaju.

Nevjerovatna ljepota radosti

Ozvjezdava vatrom spajanje usana, o nek

I naše ljubavi

Budu spojene, ne postoji djevojka

Što gori i žeđa za ljubavlju 

Više nego moja krv za tobom, na žalu tuljana

Dok krila

Tkaju, kao paučinu u vazduhu,

Božansku prekomjernu ljepotu.

 

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 16. februar 2024.

 

 

 

KRILA

Nešto mi visi pozadi na leđima,

ne mogu ništa vidjeti, ni pokrenuti.

 

Znam da je crno,

kao grba na mojim leđima.

 

Teško je. Al vidjeti

se ne može.

 

Šta je u tom? Nemoj mi reći

da ne znaš. To je ono

 

o čemu si mi pričao –

crna

 

neprijateljska sila, hladnoća

kovitla se iz nje i

 

oko mene i

skroz te ništi.

 

Ali šta ako,

kao kamila, njenu

 

čistu energiju pohranim

i nosim, grbava i opterećena

 

Ne crnilo, ne

taj užas, glupost

 

hladnog bijesa; ili crnilo

samo da bi tu bilo skrito?

 

Šta ako to u zrak pušteno

postane bijeli

 

izvor svjetlosti, vrelo

svjetlosti? Može li sav taj teret

 

biti sila leta?

Pogledaj unutra: vidi me

 

sa krilima embriona, jedno

operjano čađom, drugo

 

buktinja treperavih žeravica, blijedi

sjaj ljetnih pera. Elem –

 

mogu li da nastavim

sa jednim krilom,

 

onim bijelim?

Denise Levertov (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 12. februar 2024.

 

 

 

PRVA TRAVA

 

Kišilo je ko tri jesenja dana; onda pred mraz stade

Da drhti noć pod jasnim zvjezdanim sjajem.

Hladna, bezbojna ko staklo, zora došla je,

Kad probudismo se, kiše i oblaci nestali su bili.

Uzburkan okean galamio je burom bacan.

Siđoh da društvo mu pravim. Avaj,

Kakav to slab glas čuje se uz put? Tankim usnama

Trava nenadna plakaše, dolinom dok sam gazio,

Zboreći, vlat po vlat: “Mada dažd, blag i topao,

probudi nas, ovaj svijet odveć je studen.

Uopšte nismo snile da takav može da bude”. – Vaš  

Smjeli branitelj baš izađe”, rekoh; “za čas

Il’ dva utješiće vas”. Produžih. Iznad duna

Stajaše blijeda, jer dan sjaj oduze joj, luna.

 

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 9. februar 2024.

 

 

 

KANDIDAT

 

Prvo, jesi li naša vrsta osobe?

Nosiš li

Stakleno oko, umjetne zube il štaku,

Protezu il kuku,

Gumene grudi ili gumene prepone,

 

Šavove što pokazuju da nešto manjka? Ne, ne? Onda

Kako ti možemo šta dati?

Prestani plakati.

Otvori šaku.

Prazna? Prazna. Ovdje je šaka

 

Da tvoju ispuni i voljna

Da donosi šolje čaja i odnosi glavobolje.

I učini sve što joj kažeš.

Hoćeš li je oženiti?

Zagarantovano je

 

Da će ti palcima zatvarati oči na kraju

I odagnati tugu.

Mi pravimo novu bazu za supu od soli.

Primjećujem da si go golcat.

Šta  misliš o ovom odijelu –

 

Crno je i kruto, no ne stoji ti loše.

Hoćeš li je oženiti?

Nepromočivo, nepoderivo tkanje.

Od vatre i bombi do nebesa štiti.

Vjeruj mi, u njem ćeš biti sahranjen.

 

A glava ti je, izvini, prazna.

Imam recept za to.

Izađi, medu, iz ormana.

Pa šta misliš o tome?

Gola kao papir na početku

 

Ali za dvadeset pet godina ona će biti srebro,

Za pedeset, zlato.

Živa lutka, kako god da pogledaš.

Zna da kuha, i zna da šiva.

Može da priča, priča, priča.

 

Ta stvar funkcioniše, ništa tu ne fali.

Boli li te što, ona je topli oblog.

Imaš li oko, ona je slika.

Moj dečko, to ti je zadnje utočište.

Hoćeš li ti to oženiti, oženiti, oženiti?

 

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 5. februar 2024.

 

 

 

AUTOPUT MERRITT

 

Izgleda kao da vječno se

oni kreću, i mi da se

stalno krećemo –

 

pod bijelim nebom na kojem

otkako su se svjetla upalila jedna zvijezda

probila je izmaglicu & sada

nas slijedi postojano

konstanta jedna

iznad naših šest prometnih traka

snoliki neprekid…

 

A narod – mi smo!

ljudi iz nutrine

auta, vidljivi

samo na benzinskim pumpama

nesigurni,

promatrajući jedni druge

 

piju kafu žurno, iz

automata & jure

natrag k autima

iščezavaju

u njima zauvijek, da se

nastave kretati –

 

Kuće ovdje & ondje onkraj

zapečaćene ceste, drveće/dugokoso, žbunje

prolaze mimo nas, prolazimo kraj

automobila koji se stalno kreću

ispred nas, pored nas, tiskajući se

a

s lijeva, oni koji dolaze

prema nama sjaje previše blistavo

krećući se neumorno

u šest traka, klizeći

na sjever & jug

uz nerazgovijetan mrmor –

 

Denise Levertov (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 2. februar 2024.

 

 

 

A  ZVIJEZDE

 

Ti možda nisi znala kako su sinoć jasna,

Posebno nad vratima tvojim kraj mora, bila

Nebesa, zvijezdama sva obasjana, krasna, 

Odjevena u bijelu harmoniju blistavih sjajnih svjetala.

Možda pogledom nisi više tražiti htjela

Prizor zapamćenoga ovoga ushićenja —

No barem mogla si čuti obalu što cijela

Huči glasima kojim u noći jek ne jenja.

Mojom čežnjom sazvježđa upaljena su ova,

A jadikovka okeana bje puna boli moje.

No bez sumnje to dobro bilo je za oboje

Što nisi došla već ovdje ostavila me samog.

I ne treba mnogo da viđam te s nova;

A zvijezde su često pogibeljne, to znamo.

 

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. januar 2024.

 

 

 

GALATEA JOŠ JEDNOM

 

Neće da govori, kao da je živa ispod njenog

jezika. Kao da živu u steznom mišiću ima,

nepokretna, kraj ribnjaka, u lišće odjevenog,  

statua stoji bijela kao razorni posljedak zima.

Nakon ovakvog snijega, ovdje ničeg nema zaista:

samo mijene stoljeća, vrijes uznemirivani.

To je ono što znači opisivanje kruga čista,

kad lice počne da ti liči vremenu vani,

i kad Pigmaliona nema. I sad možeš da zasjeniš

oblakom svoje nabore, da pupak razotkriješ.

Budućnost najzad! To jest, odlomci izbijeljeni

glečera koji u petoslovnom “nikad” se krije.

Na to je došao život boginje koja je rođena 

iz alabastera i pušta lutalačke zjenice

da upijaju bit boje, temperaturu koljena.  

Eto tako izgleda nutrina djevice.

 

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 26. januar 2024.

 

 

 

XLVII

 

Mrtvi – jedno ime

živi – jedno lice i deset prstiju

 

Pentti Saarikoski (preveo Milorad Pejić), 22. januar 2024.

 

 

 

ARIEL

 

Zatišje u tami.

Onda nestvarno plavo

Prosipanje litica i daljina.

 

Božja lavice,

Kako postajemo jedno,

Zaokret peta i koljena! – Brazda

 

Raskoli se i minu, sestra

Smeđem luku

Vrata koji ne mogu zgrabiti,

 

Bobičasti plodovi ko crnačke

Oči bacaju tamne

Kuke –

 

Crni slatki krvavi zalogaji,

Sjenke.

Nešto drugo

 

Vuče me kroz vazduh –

Bedra, kosa.

Pahulje iz mojih peta.

 

Bijela

Godiva, ljuštim se –

Mrtve šake, mrtve stege.

 

I sada ja

Pjena u žitu, bljesak mora.

Dječji plač

 

Tali se u zidu,

I ja

Sam strijela

 

Rosa što leti,

Samoubilačka, sjedinjena u zaletu

U crveno

oko, kotao jutra.

 

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 19. januar 2024.

 

 

 

PROLJEĆE

 

Crvene oči zečeva

nisu tužne. Niko dilj

tužnog, zlatnog sela u barci

više ne prolazi. Zalaz sunca

ostaviće ga samog. Ako

zavjese vise ukoso,

nije to ničija greška.

Okolo i okolo i okolo

posvuda isti zvuk

kotača u pokretu, i stvari

koje postaju starije, postaju

tiše. Ako psi

laju jedan na drugog

svunoć, i njine oči

bljeskaju crveno, to se

ne tiče nikog. Oni veliki

prostor mraka imaju

kroz njega da laju. Zečevi

zube će keziti

na proljetni mjesec.

 

Denise Levertov (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. januar 2024.

 

 

 

ŽIVOT S RUPOM U NJEMU

 

Kad zabacim glavu unazad i jauknem

Ljudi (uglavnom žene) kažu

Ali ti si uvijek radio ono što si htio,

Uvijek uspiješ da bude po tvome

– Savršeno ogavno i prljavo

Obrtanje svega što je bilo.

Ono što šuftovi pod ovim misle

Je da ja nikad ne uradih ono što neću.   

 

I tako onaj seronja u zamračenoj kuli

Koji napiše svojih petsto riječi na dan

A onda podijeli ostatak dana na kupanje

Šljokanje i ptice

Sve je profulio, a isto

i onaj učo sa đozama

(Šestoro djece, žena trudna,

A njeni roditelji im dolaze na stan)...

 

Život je nepokretna, tijesna,

Troruka borba između

Tvojih potreba, svijeta za tobom i (gore)

Nepobjedivog sporog stroja

Koji ti nosi ono što ti spada. U srazu,

Oni se napinju oko šuplje stāze

Moranja, straha, licā.

Dani se niz to stalno prosijavaju. Godine.

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 12. januar 2024.

 

 

 

NISKO NEBO

 

Nema grabljivica ovdje, jedva poneki jastreb,

Mogu li niska krila ili velike oči letjeti

Pod ovim nisko spuštenim mekim nebom?

 

Na otvorenom vresištu zvižduk ritske šljuke

Umire od svog odjeka, on nema mjesta

Pod poklopcem ove grobnice.

 

Ali onaj kome duh i mašta

Ponekad izgledahu tegobni

Sretan je da legne nakratko u grob.

 

Među kamenjem, u tišini,

Duh se rastvara bez zvuka,

Meso pada u zemlju.

 

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 8. januar 2024.

 

 

 

OGLEDALO

 

Srebrno sam i precizno. Nemam predrasuda.

Šta god gledam odmah progutam

takvo kakvo je, nezamagljeno ljubavlju ili nevoljenjem.

Nisam okrutno, samo istinoljubivo –

oko malog boga, četvorougaono.

Najviše vremena razmišljam o suprotnom zidu.

Ružičast je, sa tačkicama. Toliko dugo gledam u njega

da mislim da je dio mog srca. Ali on treperi.

Lica i tama razdvajaju nas uvijek iznova.

 

Sad sam jezero. Jedna se žena naginje nada mnom

tražeći u mojim širinama ono što ona zbilja jest.

Onda se okreće tim lažljivcima, svijećama ili mjesecu.

Vidim joj leđa i odražavam ih vjerno.

Nagradi me suzama i uznemirenim pokretima ruku.

Važno sam joj. Dolazi i odlazi.

Svakog jutra njezino lice to je što zamijeni tamu.

U meni utopila je mladu curu, i u meni starica

dan za danom diže se put nje, kao strašna riba.

 

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 5. januar 2024.

 

 

 

STAROST

 

Bojim se igli.

I umorna sam od gumiranih čaršafa i cjevčica.

Umorna od lica koja ne znam.

I sad mislim da smrt dolazi.

Smrt počinje kao san

pun predmeta i smijeha moje sestre.

Mlade smo i šetamo

i beremo divlje borovnice

cijelim putem do Damariscotte.

Oh Susan, viknula je,

zamrljala si novu bluzu.

Slatkog okusa –

moja su usta bila puna

i slatka modrina tekla je iz njih

cijelim putem do Damariscotte.

Šta to radiš? Pusti me!

Zar ne vidiš da sanjam?

U snu ti nikad nije osamdeset.

 

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 31. decembar 2023.

 

 

 

NENAPISANA PJESMA

 

Tjednima pjesma o tvom tijelu,

o mojim rukama na tvom tijelu

koje miluju, osvajaju, u obredu

bogoštovlja, idući

svojim putem zadivljenosti ka dolje,

od pulsa na vratu, do malja na grudima, do

ravnog stomaka, do pijetla,

tjednima ta pjesma, ta molitva

nenapisana.

Ta pjesma nenapisana, taj čin

ostavljen u mislima, neostvaren. Godine

šuma divovskih stijena, fosilnih batrljaka,

zakrčuju oltar.

Denise Levertov (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. decembar 2023.

 

 

 

280

Osjetih Pogreb, u svom mozgu,
A Žalobnici uzvrzmani
Gaze – i gaze – sve dok ne bi
Ko da moj Um se probi vani –

A kad su sjeli, svi, Obred je
Stao, kao Bubanj, da bije –
I bije – sve dok ne pomislih
Da moja Pamet obamrije –

A onda čuh da Kovčeg dižu
I kroz dušu mi škripe onim
Istim Čizmama od Olova –
Onda prostor – stade da zvoni,

Ko da su sva Nebesa jedno
Zvono, a Biće – Uvo samo,
Ja, i tišina, čudno Pleme
Ovdje, brodolomno i samo –

Tad u Razumu puče Daska,
I padala sam niže, niže,
Po jedan svijet zgodih svakim
Uronom – i kraj znanja stiže.

 

Emily Dickinson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 25. decembar 2023.

PAKAO

“Krugovi Danteovi – i u toj špilji sa zemljanim krovom

svaka je porodica označila svoj jard prostora;

nema svjetla osim njihove vatre od uglja u kantama,

nema propuha osim dima im, nema vode,

nema rupe da im sakrije izmet. Išao sam dalje,

strahujući da im se ne spotaknem o bespomoćna tijela,

strahujući od hodanja ukrug. Uskoro zaboravih na fašističke

ili njemačke dezertere koje sam lovio –

samo djeca što vrište, starci, starice, što kašlju i stenju.

A onda udarih glavom o neku nisku zemlju i pružih

ruke da ne padnem ili povrijedim nekog;

i ono što dodirnuh nije bio prljavi pod:

ruka neke žene, uzvraćajući moj brzi stisak,

njen prst je slijedio crtu života na mom dlanu.“

 

Robert Lowell (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 22. decembar 2023.

 

RAZGOVOR

 

Metež u srcu

stalno postavlja pitanja.

A onda zastaje i odlučuje se da odgovori

u istom tonu glasa.

Niko nije mogao razliku kazati.

 

Nebezazleni, počinju ti razgovori,

i potom uposle osjetila sva,

ali sa pola srca samo.

A onda izbor ne postoji,

a onda smisao nemamo;

 

sve dok ime

isto je sa svim suznačenjima svojim.

 

Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 18. decembar 2023.

 

TANKA ŽICA

 

Moja vjera

veliki je teret

što visi o tankoj žici,

kao što čini pauk

koji objesi svoje dijete o tanku paučinu,

kao što čini vinova loza,

vitka i drvenasta,

što drži grožđe,

kao očne jabučice,

dok mnogi anđeli

plešu na glavi čiode.

 

Bogu ne treba

previše žice da Ga drži tamo,

samo tanka vena,

s krvlju što se u njoj giba naprijed i natrag,

i nešto ljubavi.

Kao što je rečeno:

Ljubav i kašalj

ne mogu se sakriti.

Čak ni mali kašalj.

Čak ni mala ljubav.

Pa ako imaš samo tanku žicu,

Bogu ne smeta.

On će ući u tvoje ruke

lako kao što se za deset centi nekad

dobijala coca-cola.

 

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. decembar 2023.

 

 

 

ŠETAČI NA KIŠI

 

Starac čije crno lice

sija zlatno-smeđe, kao mokri kamičci

pod uličnom svjetiljkom, šeta

dva psa mješanca

nesrazmjerne veličine, na kiši,

u rano-večernjoj opuštenosti avenije.

 

Onaj mali okretni želi da stane,

poslušno privučen preklinjućom dušom

košare za smeće,

ali mladi visoki kovrdžavi

želi da šeta dalje; ljeskavi pločnik

mami ga tajanstvenim događajima.

 

Kiša jača. Stari gologlavi čovjek

osmjehuje se i gunđa za sebe.

Svjetla se mijenjaju: avenije

beskrajna lađa odjekuje

notama liturgijske crveni. On vrluda

 

između želja njegovih pasa.

Sva trojica su obavijeni –

dok se okreću da krenu na drugi kraj grada –

oćutom jedan drugog, zadovoljstva,

vremena, kutaka,

laganih napetosti između njih

i privatnog ćutanja.

 

Denise Levertov (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 11. decembar 2023.

 

 

 

CRNA RAZGLEDNICA

 

I

 

Dani kalendara ispisani, budućnost nepoznata.

Kablovska pjevuši narodnu pjesmu bez domovine.

Sniježi po olovnomirnom moru. Hrvu

se sjenke po dokovima.

 

II

 

Dogodi se usred života da smrt dođe

i uzme mjeru čovjeku. Ta se posjeta

zaboravlja i život teče dalje. Ali odijelo

u zakutku se šije.

Tomas Tranströmer (preveo Milorad Pejić), 8. decembar 2023.

 

 

 

ŽELJEZNICA

 

Sama po pruzi željezničkoj

hodam i lupa srce u meni.

Pragovi bili su jedan drugom preblizu

ili možda previše razdalečeni.

 

Krajolik bješe osiromašen:

kržljav bor i hrast; smiješalo

im se sivo-zeleno lišće –

iza njih vidjela sam jezero malo

 

gdje živi prljav stari pustinjak,

leži nalik na poderotinu

staru, držeć se svojih ozljeda,

lucidno, iz godine u godinu.

 

Pustinjak opali iz sačmarice –

stablo se pokraj kolibe zatrese.

Preko jezerca prođe mreškanje,

pitomih koka kvoc-kvoc čuje se.

 

“Ljubav treba”, vrisnu pustinjak

star, “u akciju stavljena biti!”

Preko jezerca eho je kušao

i kušao ovo potvrditi.

 

Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 4. decembar 2023.

 

 

 

BRANJE KUPINA

Nikog na stazi, I ničeg, ničeg osim kupina.

Kupine s obje strane, mada uglavnom na desnoj.

Aleja kupina što slazi u zavijucima, i more

Negdje na njenom kraju, ustalasano. Kupine

Velike kao jagodica mog palca, i nijeme kao oči

Crne u živici, tuste od

Plavocrvenih sokova. Rasipaju ih po mojim prstima.

Nisam tražila to krvno posestrimstvo; one mora da me vole.

Stišću se, prilagođavajući se unutrašnjosti moje boce za mlijeko.

 

Iznad nas idu čavke u crnim, kakofoničnim jatima –

Parčići izgorjele hartije što vrte se u vjetrovitu nebu.

Samo njihov glas je čujan, protestuje, protestuje.

Ne vjerujem da će se more ikako pojaviti.

Gore, zelene livade sjaje se kao iznutra obasjane.

Prilazim jednom žbunu kupina tako zrelih da to postaje žbun muva

Što s plavozelenim trbusima i staklastim krilima vise kao kineski paravan.

Medena svetkovina kupina ih je ošamutila; vjeruju u raj.

Još jedan zavijutak, i kupinama i žbunju je kraj.

 

Jedino što sada treba doći je more.

Između dva brda vjetar se iznenada uputi put mene.

Bacajući mi utvarno rublje u lice.

Ovi su brežuljci odveć zeleni i blagi a da su ikad okusili so.

Slijedim ovčiju stazu među njima. Posljednji zavijutak me dovodi

Do sjeverne strane brežuljka, i to je jedna narandžasta stijena

Što gleda u ništa, ništa osim velikog prostora

Bijele i kalajne svjetlosti, i kuckanja kao kad kovači srebra

Biju i biju u nepopustljivi metal.

 

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. decembar 2023.

 

 

 

LJUDI U NOĆI

 

Noć koja reže između tebe i tebe

i tebe i tebe i tebe

i mene: razdvaja nas, kao čovjek što se lakta

kroz gomilu. Nećemo

        ni tražiti jedno drugo

već odlutati, svako sam, ne gledajući

u sporoj gomili. Među sporednim atrakcijama

        ispod filmskih reklama,

        slika napravljenih od milion svjetala,

        divova što se kreću i opet kreću se

        opet, iznad oblaka gustih mirisa

        kobasica, pečenih kestenova –

 

Ili ćemo otići u nečiji stan, tvoj

        ili tvoj, da nađemo

nekog što sjedi u tami:

ko je to, u stvari? Pa pališ

svjetlo da vidiš: znaš mu ime ali

ko je to?

       Ali nećeš vidjeti.

 

Fluorescentna svjetlost mutno treperi,

zastaje. Ali ti zapovijedaš. Svjetlo grabi

svako lice i drži ga

za kosu zbog tebe, maska za maskom.

      Ti i ti i ja ponavljamo

      geste koje činimo kad riječi

      nisu dovoljne i govorimo

      govorimo smijući se, kažem

      „ja” i „ja”

misleći „bilo ko”.

      Niko.

 

Denise Levertov (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 27. novembar 2023.

 

 

 

RIJEČI

 

Budite oprezni s riječima,

čak i onim čudesnim.

Oko čudesnih se najviše trudimo.

One se ponekad roje kao kukci

i ostavljaju ne ubode nego poljupce.

Mogu biti spretne kao prsti.

Mogu biti pouzdane kao stijena

uz koju priljubiš stražnjicu.

Ali one mogu biti istovremeno i krasuljci i masnice.

Ipak zaljubljena sam u riječi.

One su golubice što padaju sa stropa.

One su šest svetih narandži što mi leže u krilu.

One su drveće, stegna ljeta,

i sunce, njegovo strasno lice.

Ipak često one me iznevjere.

Toliko toga imam da kažem,

tako mnogo priča, slika, izreka, itd.

Ali riječi nisu dovoljno dobre,

one pogrešne me ljube.

Ponekad letim kao orao

ali sa krilima carića.

Ipak kušam o njima brinuti

i biti nježna s njima.

S riječima i jajima mora se rukovati pomno.

Jednom slomljene, nemoguće je

te stvari popraviti.

 

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 24. novembar 2023.

 

 

 

SUP

 

Lutao sam od zore i legoh da se odmorim na golom obronku brijega

nad okeanom. Kroz napola sklopljene kapke ugledah supa kako kruži

visoko u nebesima. I onda napravi još jedan krug, ali sporije i bliže,

svoju orbitu sužavajući. Shvatio sam tada da to on mene nadzire.

Ležao sam kao ukočen i čuo kako perje u letu zviždi iznad mene,

pravi krugove i približava se. Mogao sam vidjeti golu riđu glavu

među velikim krilima kako se naginje i pilji. Rekoh: "Draga ptico,

mi traćimo vrijeme ovdje. Ove stare kosti još će raditi, one nisu za tebe."

Ali kako je lijepo izgledao kad je zaokrenuo i otišao u morsko sjanje

iznad klisure. Kažem vam ozbiljno: bilo mi je žao što sam ga razočarao.

Biti pojeden tim kljunom, i postati dio njega, imati udjela u onim

krilima i onim očima – kakav uzvišen kraj nečijeg tijela, kakvo unebljenje,

kakav život poslije smrti.

 

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 20. novembar 2023.

 

 

 

JA SAM VERTIKALNA

Ali bih radije bila horizontalna.

Nisam drvo s korijenom u tlu

Što sisa minerale i materinsku ljubav

Da bi svakog marta moglo zablistati lišćem.

Niti sam ljepota baštenske lijehe

Što privlači udivljenje, napadno obojena,

Ne znajući da uskoro moje će latice otpasti.

U poredbi sa mnom, drvo je besmrtno

I glava cvijeta nevisoka, no tim više zapanjujuća.

A ja želim dug život I odvažnost potonjeg.

 

Noćas, u beskrajnoj svjetlosti zvijezda,

Drveće i cvijeće rasipa svoje hladne mirise.

Šetam medju njima, ali ni jedno od njih me ne primjećuje

Gdjekad mislim da, kad spavam

Mora da im savršeno sličim –

Misli kad ostanu mutne.

Prirodnije je za mene ležati.

Onda smo nebo i ja u otvorenu razgovoru,

I biću korisna kad legnem konačno:

Tad moći će drveće napokon da takne me

I cvijeće će imati vremena za mene.

 

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. novembar 2023.

 

 

 

NJENA VRSTA

 

Izadjoh vani, vještica opsjednuta, što zrak

crni pohodi, i noću ima više smjelosti,

zlo sanjajući, odradih svoj zadatak,

svjetlo po svjetlo, nad domovima prostim,

samotan stvor, van uma, dvanaestoprsta.

Takva žena nije žena u cijelosti.

Ja njena sam vrsta.

 

Otkrila u šumama puno sam toplih špilja,

i nakrcala u njih robe sam svakojake,

tave, police, plakare, crteže, svilu;

spremala večere za crve i vilenjake:

jadikujući, dok sve razbacano ne svrstah.

Takova žena neshvaćena je bila.

Ja njena sam vrsta.

 

U kolima dok sam se, kočijašu, tvojim vozila,

mahah golim rukama selima u prolazu,

zadnje svijetle staze savladjujući, ja, preživjela

gdje tvoji plamovi još bedro meni grizu

i gdje točkovi tvoji kad zaviju, rebro mi prska.

Umrijet nije sramota takvoj ženi.

Ja njena sam vrsta.

 

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 13. novembar 2023.

 

 

 

SREDNJE GODINE

Sad sredina zime

melje me. New York

svrdla mi po živcima,

dok hodam

sažvakanim ulicama.

U četrdeset petoj

šta zatim, šta zatim?

Na svakom uglu

Oca svog srećem

mojih godina, još živog.

Oče, oprosti mi

moje povrede

kao što ja praštam

onim koje

povrijedio sam!

Nikad se ne pope

na goru Sion, a ipak si ostavio

dinosaurske stope

smrti na zemljinoj kori

po kojoj moram hodat.

 

Robert Lowell (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 10. novembar 2023.

 

 

 

PISMO NJUJORKU

 

Za Louise Crane

 

Željela bih da u tvome sljedećem

pismu kažeš mi kamo ideš i šta radiš;

kakve su predstave i iza predstava

kakvoj se drugoj predaješ nasladi:

 

uzmeš li taksi usred noći, i voziš se

ko da spasavaš dušu tamo gdje oko

parka ulica ide ukrug i taksimetar se

žari kao sove ćudoredno oko,

 

i stabla tako čudna, zelena se čine

sred velikih crnih špilja kao da su stala

i iznenada si na drukčijem mjestu

gdje izgleda da se sve zbiva kao val iza vala,

 

i mnogi vic prosto ne možeš shvatiti,

ko prljave riječi sa škriljca sastrugane,

i pjesme su glasne no nekako nejasne

i tako strašno kasno postane,

 

i izlazeći iz kuće od smedjeg škriljca

na siv pločnik oprane ulice,

jedna strana zgrada diže se sa suncem

kao blistavo polje pšenice.

 

– Pšenice, ne zobi, draga. I, bojim se,

ako pšenica je to, da nisi ti ta

što posijala nju si, no što radiš

i kamo odlaziš voljela bih znati.

 

Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 6. novembar 2023.

 

 

 

UPRLJANA GOLUBICA

 

Budimo pošteni, ta gospodja nije bila kurva dok se

nije udala za korporacijskog advokata koji ju je izabrao

iz Ziegfeldovog hora.

 Prije toga nikad nije uzela ničiji novac i plaćala je svoje

svilene čarape od onog što bi zaradila pjevajući i igrajući.

Voljela je jednog čovjeka, a on je volio šest žena,

i to je mijenjalo njen izgled, tako da joj je trebalo

sve više novca za masažu i još više za liječnike ljepote.

Sad ona vozi svoj dugi, s modernim motorom auto, čita

u dnevnom tisku šta njen muž radi u medjudržavnoj

trgovinskoj komisiji, iz godine u godinu treba joj

širi mider I katkada se pita kako se jedan muškarac snalazi

sa šest žena.

 

Carl Sandburg (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 3. novembar 2023.

 

 

 

KAKVI SU BILI

 

   1) Je li narod iz Vijetnama

koristio svjetiljke od kamena?

   2) Jesu li imali ceremonije

u čast otvaranja pupoljaka?

   3) Jesu li bili skloni tihom smijehu?

   4) Jesu li upotrebljavali kost I slonovaču,

žad i srebro, za ukrase?

   5) Jesu li imali epsku pjesmu?

   6) Jesu li razlikovali govor I pjevanje?

 

 

   1) Gospon, njina svijetla srca postaše kamen.

Nije upamćeno jesu li u vrtovima

kamene svjetiljke obasjavale ljupke staze.

   2) Možda su se nekad okupljali da uživaju u cvatu,

ali pošto su djeca poubijana,

više nije bilo pupova.

   3) Gospon, smijeh je gorak sagorjelim ustima.

   4) U davnim snovima, možda. Ukras je za radost.

Sve kosti bile su ugljenisane.

   5) To se ne pamti. Sjetite se,

većina su bili seljaci. Njihov život

bio je u riži i bambusu.

Kad su se tihi oblaci ogledali u rižinim poljima

I bivol sigurno koračao dilj terasa,

Možda su očevi pričali stare priče sinovima.

Kad su bombe smrskale ta ogledala

bilo je vremena samo za vrisak.

   6) Još postoji odjek

njinoga govora koji bješe kao pjesma.

Pričalo se da je njino pjevanje sličilo

letu noćnih leptirova na mjesečini.

Ko može reći? Sad je nijemo.

 

Denise Levertov (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 30. oktobar 2023.

 

 

 

ISUS I JA PRED GRADSKIM PIJETLOM

 

Već nije tako važan njegov zov.
Ni lupanje krila nije.
Visoki dimnjak, probijen kroz krov,
krikom nas probudi prije.

Gle, kako su mu sada krila potkresana.
I tupe, sasvim tupe mamuze mu.
Svanuća ovih trubom probuđenih dana
sva su nepoznata njemu.

Kako mu je prije glas imo gordost kneza.
Od njega stresala se zora rosom na usjev.
Vojske je u ponoć obuzimala jeza,
Pred bitku, koju je navješto njegov gnjev.

A sada je, od ove gradske čadi
sve crnji i crnji, iz dana u dan.
Još malo, pa se više neće znati,
je li to pijetao ili je gavran.

Zato daj da jednom i njemu naraste
svako krilo, za put visok i dug.
Da se i on umiješa među brze laste
i s njima odleti na neki jug.

 

Nikola Šop, 27. oktobar 2023.

 

 

 

408

 

Jedno, ko smrt, za Kog?

Zbiljsko, ko Grob,

Što tajne ne odaje

Koje mu kažeš – 

Grob je strog – 

Karte važe

Samo za dvoje – Nosioca

I Nošenog –

A samo jedno – smjeste –

Živi – kaže –

Samrtnik – tek Slog –

Nema mjesta ćaskanju – tu – ni čaju – 

Pa brbljivac – i nana – ovdje ostaju –

Već Ozbiljnost – Čekanje – Strah –

Drhat tek – da sve neizvjesno jeste.

 

Emily Dickinson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 23. oktobar 2023.

 

 

 

SONET 60

 

Ko valovlje k žalu šljunčanom što bjega,

Naši se trenuci žure ka svom kraju

I svaki smjenjuje onog prije njega,

Za mjesto naprijed svi se otimaju.

Rođenje, što sprva punim svjetlom gori,

Puzi k zrelosti što krunu će mu dati

Slava mu se s krivim eklipsama bori,

I vrijeme koje dade sad dar trati,

I vrijeme buši ukrase mladosti

Urezuje bore na čelu ljepote,

Naravne istine guta rijetkosti,

I njegovoj kosi ništa se ne ote,

Al moj stih ostaće da ti vrsnost slavi,

Nadam se, uprkos ruci što sve mlavi.

 

William Shakespeare (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 20. oktobar 2023.

 

 

 

TRAŽITELJI ZLA

 

Rođeni smo sa srećom

što će reći sa zlatom u ustima.

Novi i glatki kao grožđe,

čisti kao jezerce na Aljasci,

dobri kao stabljika zelenog pasulja —

mi smo rođeni i to bi trebalo biti dovoljno,

moramo biti sposobni da nastavimo odatle

ali moramo učiti o zlu,

naučiti što je podljudsko,

naučiti kako krv iskoči poput krika,

mora se vidjeti noć

prije nego što se može shvatiti dan,

mora se marljivo slušati životinja unutra,

mora se hodati kao mjesečar

po rubu krova,

mora se baciti neki dio njenog tijela  

u đavolja usta. 

Čudna stvar, kažeš.

Ali ja bih rekla

moraš umrijeti malo,

mora ti kutija šibica planuti u ruci,

moraš vidjeti kako te najbolji drug prepisuje na ispitu,

posjetiti indijanski rezervat i vidjeti

njihovo plastično perje,

mrtvi san.

Mora se biti zatvorenik bar jednom da bi se čuo 

okret ključa u svojoj utrobi.

Nakon svega toga

slobodan si da se hvataš za drveće, kamenje,

nebo, ptice koje od vazduha stvaraju smisao.

No, čak i sred telefonske govornice

zlo može procuriti iz slušalice

i moramo ga pokriti madracem,

a zatim ga iščupati iz korijena

i pokopati ga,

pokopati ga.

 

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 16. oktobar 2023.

 

 

 

KRINOVI

 

U polju i u gori bijeli krinovi procvali

Po polju i gori krin kao da nešto zbori
Po gori i dolu svaki krin
Kao da gori

I kada tiho između procvalih cvjetova
Zamišljen tako
Prolaziš

Možda kao i ja pomisliš na one koji su
Prije tebe ovuda tiho
Prolazili

Između procvalih bijelih cvjetova

Pitajući se isto tako kao i ti
Šta li su ovi bijeli
Krinovi

Da li su to nečiji klikovi
Ili
Krikovi

Znaci onih koji su nekada prolazili
I u bespućima ovim
Beznadno
Gazili

U potrazi za bijelim cvijećem

 

Mak Dizdar, 13. oktobar 2023.

 

 

 

PENJUĆI SE UZ BRIJEG POD VJETROM ŠTO ZAGLUŠUJE 

Penjući se uz brijeg pod vjetrom što zaglušuje,

Krv se razlepršala, gordo nošena gore

Ponad livada gdje konji bijeli stoje;

Poput roga je ječala uz strme gore

Dok nije viknula na vrhu pod stablima

Blistavim: Pokoravanje, jedino dobro to je;

Daj da budem glazbalo sa žicama što bruje

Da sviraju sve stvari, koliko vole, na njima. 

Kako prizvati tu glazbu kad se ulica

Smrači? Na kiši i kamenim mjestima mogu

Naći jedino drevnu tugu što pada,

Jedino užurbana i izmučena lica,

Hodanje ranjivih djevojačkih nogu,

Srce što u svom muku beskrajnom kleči sada.

 

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 9. oktobar 2023.

 

 

 

ZATVOR

 

Dječak pije mlijeko

i pada u san spokojno u svojoj ćeliji,

majci od kamena.

 

Tomas Tranströmer (preveo Milorad Pejić), 6. oktobar 2023.

 

 

 

ISTORIJA DVADESETOG VIJEKA, 1914

 

1914. Devetsto četrnaesta! Oh, devetsto četrnaesta!

Nekim su godinama u karantinu mjesta!                                                   

E, pa, ovo je jedna. Stvari su ko upaljene:

u Parizu, urednik Figaroa biva od žene

francuskog ministra  financija namrtvo zgođen,

jer je štampao erotska pisma te gospođe –

sans merci, treba li dodati – kome,

ah, koga briga! Ali je c’est tout, dabome,

i za socijalistu i pacifistu, koji jest

za sva vremena, Jeana Jaurèsa, čija je pest

mahala na parlament hladeći glave usijane:

ubiće ga, za objedom, nekog fanatika tane,

u restoranu. Jedno “ah” za rane usamljene hice

iz devetsto četrnaeste! Ah za ubice

i njin kažiprst. Ah za bijele pramove u akrilično

plavom!... Nešto je pastoralno – čak idilično!

– u tim ubistvima. U irskom klistiru što u Dablinu

Briti ga opet trpe. U svečanome Panaminu

otvaranju kanala. Il u onom doktoru što na svome

psu vrši operaciju srca, i otvorenu k tome.

E, da bi te stvari zasvagda nestale, evo

nadvojvoda dolazi u Sarajevo

a tamo onaj neobrijan, plah, sred mase,

mladić, s njegovim pištoljem... (Nastavlja se).

 

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 2. oktobar 2023.

 

 

 

DEMON

 

Mlad čovjek se boji svog demona i stavlja ruku  

demonu na usta ponekad. – D.H. Lawrence

 

Spomenula sam svog demona prijatelju 

i prijatelj zapliva u ulju i dođe k meni  

mastan i zagonetan

i reče,

"Ja sam razmišljao da ga uzmem iz zalagaonice.

Založio sam ga prije mnogo godina."

 

Ko će kupiti?

Založenog demona,

Požutjelog od zaborava

a ruka na njegovom vratu?

Uzmi ga iz zalagaonice, moj prijatelju,

ali se čuvaj tuge

koja će ti uletjeti u usta kao ptica.

 

Moj demon,

prečesto razodjenut,

prečesto raspelo koje iznosim,

prečesto mrtva margareta kojoj dajem vodu

prečesto dijete koje rađam

i onda, bezimeno, bezimeno, pobacim...

nezemaljsko.

 

Oh, demone unutra,

Bojim se i rijetko stavljam ruku

na svoja usta i zašivam ih

pokrivajući te, tajeći te

od javnih voajerskih očiju

tipki moga pisaćeg stroja.

Ako bih založila tebe,

kakvo bi zlato u polugama dali za tebe,

kakve penije, što plivaju u svojim bakrenim poljupcima,

kakvu pticu na njenom putu do propasti?

 

Ne.

Ne.

Ja te prihvatam,

dolaziš s mrtvima koji naseljavaju moje snove, 

koji hodaju sve po mom pisaćem stolu

(kao u Majci, dok se rak rascvjetavao na njenim

Best & Co.1 sisama –

i plesao valcer sa njenim papirnatim duhom)

s mrtvima što daju slatkiše dijabetičaru u meni,

što daju zasune napadaju ruža  

što ponekad ulijeću u mene i odlijeću od mene.

Da.

Da.

Ja te prihvatam, demone.

Neću ti pokriti usta.

bio to čovjek koga volim, jabuka krcat i gadan

ili bila žena koju volim, bolesna u svojoj  krvi

sa svojim slatkim plinovima i palim granama.

 

Demone, dođi mi,

čak ako si Bog koga prizivam

stojeći kao strvina,

želeći da me pojede

počevši od usana i jezika.

I ja želeći skliznuti u njegovu vreću

uzimam kruh i vino,

a demon prdi i kikoće se

kad Bog izleti iz mojih usta

anonimne žene

na anonimnom oltaru. 

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. septembar 2023.

 

 

 

BOŽANSKI CIRKUS

 

Kako me danas bole harlekini
I tužni augusti glupi.
Isuse, na srce mi ranjeno
melem pamuka privini.

Danas bih volio da budem jako ružan.
Da se trese za mnom svjetine rug.
Da budem grbav i u hodu hrom.
I nos da imam vrlo, vrlo dug.

Bol glupih augusta i harlekina
moj Isuse, toliko me tišti.
Pođimo, pođimo k njima sa majmunom,
koji se mirno pred cijelim svijetom bišti.

Pođimo i sa médôm, koji u hlačama
vješto poigrava na štapu,
a poslije za bijednom milostinjom
ponizno pruža svoju staru kapu

Pođimo i sa bubnjem, čija je siva koža
tako sveta i tako skupa.
Jer bubanj je mrtvo magare, po kome mali
još uvijek nemilice lupa.

Pođimo tako među auguste i harlekine.
Samo što prije, moj Isuse sveti.
Mi ćemo za njima od teškog bola,
a oni za nama od smijeha umrijeti.

 

Nikola Šop, 25. septembar 2023.

 

 

 

EMINA

 

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće…
– Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!…

Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko’!…

 

Aleksa Šantić, 22. septembar 2023.

 

 

 

USPOMENI SIGMUNDA FREUDA

 

Kad  postoje toliki koje treba da ožalimo,

kad je tuga postala tako javna i izložena

kritici cijele epohe

s našom krhkom sviješću i u našoj boli,

 

o kome da govorimo? Jer svakodnevno umiru

među nama oni što su nam činili nešto dobra

znajući da to nikad nije dovoljno, ali

u nadi da će to malo poboljšati življenjem.

 

Takav je bio taj doktor: čak u osamdesetoj želio je

misliti o našem životu, od čijeg neposluha

tolike moguće mlade budućnosti,

prijetnjama i laskanjem traže poslušnost

 

ali mu želji ne bi udovoljeno: sklopio je oči

na toj posljednjoj, svim nama zajedničkoj,

slici problema kao rođaka koji su se okupili

zbunjeni i ozlojeđeni zbog našeg mrenja. 

 

Jer oko njega su do samog kraja bili još

oni što ih je proučavao, fauna noći,

sjenke koje su još čekale da uđu

u svijetli krug njegove spoznaje,

 

krenuše drugdje razočarane kad se on,

otrgnut od svog životnog zanimanja,

vratio zemlji u Londonu,

ugledni Jevrejin, koji umrije u izganstvu.

 

Jedino Mržnja bješe srećna, nadajući se da će proširiti

njegovu praksu, i njegova bijedna klijentela                                         

što misli da se može liječiti ubijanjem

i pokrivanjem bašte pepelom.

 

Oni su još živi, ali u svijetu koji je on izmijenio

prostim gledanjem u prošlost bez lažnog kajanja;

sve što je učinio bilo je da se sjećaš

kao starac a da si iskren kao dijete.

 

On nije bio mudar zapravo, on je samo naložio

nesrećnom Sada da recituje Prošlo

kao lekciju poezije dok prije ili kasnije

ne spotakne se na stihu gdje

 

su nekad davno optužbe počele,

i odmah bi znalo ko ga je sudio,

kako je bogat bio život i kako šašav

i sve mu bi za život oprošteno i ono posta više smjerno,

 

sposobno da priđe Budućem kao prijatelj

bez garderobe izvinjenja, bez

zbirke maski ispravnosti ili pak

zbunjujuće, odveć prepoznatljive geste.  

 

Nije čudo što su drevne kulture taštine

u njegovoj tehnici uznemirivanja

naslućivale pad vladara, slom njihovih

probitačnih obrazaca frustracije:

 

kad bi on uspio, znači, Uopšteni Život

bio bi nemoguć, monolit

Države bio bi razbijen i spriječena

saradnja osvetnika. 

 

Naravno, oni su zazivali Boga, ali on je išao svojim putem

dolje među izgubljene ljude kao Dante, dolje

u smradnu jamu gdje uvrijeđeni

vode gadni život odbačenih,

 

i  pokazao nam da zlo nije, kako smo mislili,

čin koji mora biti kažnjen, već naš manjak vjere,

naša nečasna volja za poricanjem,

požuda tlačitelja.

 

I ako je nešto od autokratskog držanja,

očinske strogosti koju nije volio, još

ostalo u njegovu govoru i crtama lica,

to je bila zaštitna boja

 

onoga ko je živio među neprijateljima tako dugo:

ako je često griješio i, povremeno, bio apsurdan,

za nas on sada nije više ličnost

već jedno cijelo podneblje mišljenja

 

pod kojim vodimo naše različne živote:

Poput vremena, on može samo smetati ili pomoći,

gordi mogu i dalje gorditi se, ali im je to sada

malo teže, tiranin pokušava da

 

ga koristi, ali ne mari za njega mnogo:

on nenametljivo okružuje sve naše navike rasta

i rasprostire se, sve dok umorni u svakom

najzabitnijem ubogom vojvodstvu

 

ne osjete promjenu u svojim kostima, i obodre se,

dok dijete, nesrećno u svojoj maloj Državi,

neko ognjište gdje je sloboda  isključena,

košnica čiji su med strah i zabrinutost,

 

ne oćute se spokojnijim sad i nekako sigurni u izbavljenje,

i dok nam se, ležeći u travi našeg nehaja,

toliko mnogo dugo zaboravljenih predmeta,

otkrivenih njegovim svjetlom što bodri

 

ne vrati i ne postane opet dragocjeno;

igre, koje smo mislili da, odrasli, moramo odbaciti,

sitni šumovi kojim ne usudismo se smijati se,

grimase koje smo pravili kad nas niko ne vidi.

 

Ali on nam želi više do toga. Biti slobodan

često znači biti usamljen. On je htio sjediniti

nejednake polovine na koje nas je razbilo

naše vlastito dobronamjerno osjećanje pravde

 

htio je obnoviti u većima oštroumnost i volju

koju i manji posjeduju ali je mogu jedino koristiti

za jalove rasprave, htio je vratiti sinu

bogatstvo majčinskog osjećanja:

 

ali više od svega nas je htio podsjetiti

da je noć dostojna oduševljenja,

ne samo zbog nasluta čuda

koje nam samo ona nudi, već i zato

 

što joj je potrebna naša ljubav. Velikim tužnim očima

njeni prelesni stvorovi gledaju i mole nas

nijemo tražeći da ih povedemo sa sobom:

ona su izgnanici što čeznu za budućnošću

 

čiji smo vladari, i oni bi se takođe radovali

ako bi im se dozvolilo da služe prosvjećivanju kao on,

čak podnoseći naše povike 'Juda',

kao on, i kao svako ko prosvjećivanju služi.

 

Jedan razumni glas zanijemi. Nad njegovim grobom

obitelj Poriva oplakuje nekog nježno voljenog:

tužan je Eros, stvarač gradova,

i  plače anarhična Afrodita.

 

Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 18. septembar 2023.

 

 

 

XLI

 

Kad ptice lete visoko

odmaraju se oči neba

 

Dani bivaju duži

niti konopca kraće

 

Idem kud glava moja me nosi

 

Pentti Saarikoski (preveo Milorad Pejić), 15. septembar 2023.

 

 

 

LJEPOTA STVARI 

Osjećati i kazivati zapanjujuću ljepoti stvari – zemlje, kamena i vode,

Životinje, čovjeka i žene, sunca, mjeseca i zvijezda –

Krvlju podlivenu  ljepotu ljudske prirode, njene misli, pomame i strasti,

I neljudsku prirodu njene stvarnosti visokouzletjele, ili: što visoko lebdi  –

Jer čovjek je napola san; čovjek je, može se reći, priroda koja sanja, no stijena

I voda i nebo su postojani – osjećati

Mnogo, razumjeti mnogo, izraziti mnogo, prirodnu

Ljepotu, jedina je dužnost poezije.

Ostalo je skretanje: ona sveta ili plemenita osjećanja, složene ideje,

Ljubav, pohota, čežnja: jesu razlozi, ali ne i Razlog.

 

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 11. septembar 2023.

 

PRIVIĐENJE

     „Dobar dan!“

     „Dobar dan!“, uzvratila je hladno. Bila je to naša prva komšinica. Vrata do vrata. Jedina u cijeloj zgradi s kojom se moglo uvijek lijepo pozdraviti i ispitati. Ostali su bili susjedi koji pozdrave ili ne. Doselila se prije godinu. Penzionerka, uvijek prijatna i ljubazna.

     Sreli smo se pred ulazom u zgradu. Došli do lifta i stajali šutke. Pomislio sam: Nešto nije u redu! Bila je namrštena. Pogledala me tek kad smo ušli u lift.

     „Do kojeg ćete sprata?“

     „Do četvrtog!“, nekako sam izgovorio i zanijemio od čuda.

     Izašli smo iz lifta.

     „Do viđenja!“, rekla je, otključala vrata od stana i ušla. Nisam vjerovao vlastitim očima – kao da se nikad nismo vidjeli.

 

     „Znaš li šta se dogodilo?“, čim sam ušao u stan odmah sam sve prepričao ženi i zaključio:

     „Izgleda da je pukla.“

     „Nije!“, rekla je mirno i samouvjereno.

     „Pa šta je onda u pitanju?“

     „To nije bila naša komšinica!“

„Jok! To je bilo priviđenje!“

„Ma kakvo, bolan, priviđenje?“

„Pa šta je onda bilo?“

„Njena sestra bliznakinja.“

„A ja mislio...“

„da je neki problem!“, završila je umjesto mene. „Ti svugdje vidiš samo probleme i čuda.“

 

Adin Ljuca, 8. septembar 2023.

 

 

LJETO 1993.                  

 

                          Za Marka Vešovića

    

Ničija ptico u opsjednutom gradu, godinama

mislim o iskušenju uspomena – tvom pristanku

na sapatništvo i mome izboru izopćenja. Sjetio

sam se napokon mjesta: studen maslinjak

u izletištu Žanjic, kafanica pod lozom gdje riječi

cvokoću kao čaše na tacnama i gdje neprimjetna

je duša u rasporedu cvrčaka. Tamo bih da se

uputimo jednom, slazeći možda sa iste brodice

u zakazano vrijeme, prežajući se međusobno

razrokim pogledima. Tu bih da se najzad

prepoznamo, za tajnim stolom.

 

Ptico ničija u opkoljenu danu, samujem isto

u svome gradu, spušten odnekud iz svemira

u mravinjak trgova kao u poštansku markicu.

Pod budnim okom modnih lutaka u izlozima

hodim svijetom, dječicu cjelivam. Al čak i takvi

služimo opštem mraku. I svejedno je kuda

odlaziš ili gdje ostaješ, ne vidim ni za kog

izlaza. Ko zrnca pješčanog sata presipamo se

iz jednog istog bezumlja u drugo.

 

                                     U Švedskoj, ljeta 1997.

 

Milorad Pejić, 4. septembar 2023.

 

 

 

DRAGA, LICE TI POSTAJE BIJELO

 

Draga, lice ti postaje bijelo
bezizražajno polje sa snijegom bez tragova
Tvoje oči što su nekoć plamtjele poput plavog neba
sada gasnu pamćenje nas oboje izdaje
Proklinjem svoje sjećanje koje nestaje trudim se da ga zadržim
ono iščezava iza okuke druge treće
Tačna boja tvog glasa tvoj pokret
Koji me je znao tako dirnuti način na koji je nastajao tvoj smijeh
duboko u grudima u tvoje grudi
tri gelera su se zarila
prije tri godine

 

Adrian Oktenerg, 1. septembar 2023.

 

 

 

SKUPLJAO SAM OPALO VOĆE IZ TRAVE 

za Ivanu Motýlovu

Skupljao sam opalo voće iz trave, tražio u jarku orahe, zapalio vatru pokraj druma i na njoj grijao dlanove, onda su me dio puta odvezli Cigani, i da se nisam zadržao s čovjekom koji je izgubio kapu, pa onda još s nekim ko je htio da zna kako se svira harmonika, došao bi u školu tačno na vrijeme.

 

Iz brodske sirene kuljala je para, brod se upravo otrgao od obale. Ipak sam uspio otrčati na palubu i pitati kapetana da li je sjedište slijepog putniku već zauzeto. Zauzmi svoje mjesto, rekao je, a da me nije ni pogledao.

 

Ivan Wernisch (preveo Adin Ljuca), 28. august 2023.

 

 

 

KUDA BIH VODIO ISUSA

 

Isuse blagi, u doba kasnih sati,
kad još bdiju siromasi tvoji.
Skromnom kRojaču odvest ću te, da ti
Jedno obično odijelo skroji

I obućaru malom, koji svu noć kuje
Oštre čavle u teški poplat.
Dok Tvornice cipela žučno bruje.
Milion pari skuju za jedan sat.

Zatim čovjeku, koji šešire pravi,
sa spuštenim obodom, da skriju bol.
Jedan će da se nakrivi i na tvojoj glavi.
Prostran da u se primi i tvoj oreol.

Onda ćemo poći u krčmu kraj grada,
koja liči na stari, nasukani brod.
Gdje braća za stolom, od silnog jada
Bacaju čaše i šešire na pod.

Prvi krik pijetla bit će britka strijela,
od koje će ti srce da krvari.
Drugi krik pijetla bit će mrak u dnu čela.
Prepoznat nećeš ni ljude ni stvari.

A trećim krikom kad se pijetli jave,
o Isuse, zateturat češ od bola.
Tvoj šešir će pasti s glave.
Šešir i aureola.

 

Nikola Šop, 25. august 2023.

 

 

 

PRED SMRT

Agonija kao zlatni prah se vije,
Vrh mene leprša jedan žuti cv'jet.
Još nikad nije ljepše mirisala
Moja mala izba — moj veliki svijet.

Slaba moja ruka k žutom cv'jetu teži,
Hvatajuć ga tako lijep i žut.
Ali zalud napor, cvijet od mene bježi,
I opet mi pada na prsa i skut.

I ja sam opijen s njegova daha —
Dok Velike Gospe iz žutog praha
Pojavi se lik...

 

Musa Ćazim Ćatić, 21. august 2023.

 

 

 

MOLITVA U MILANU

 

Učini da umrem
ovoga časa, Bože.
Samo ostavi
moje oči
na svijetu!
Neka gledaju
– kako Piazzom Duomo –
prolaze žene.

 

Abdulah Sidran, 18. august 2023.

 

 

 

AVGUST

 

— I ne budi neoprezan. Igraj nasigurno —

 

Slušaj. Na nesigurno ja igrala sam svakad,

Uprkos onom što kažu kritičari. Pitaj

moga izmišljenog brata, onoga što skita,

najboljeg druga u djetinjstvu što priključaka,

presvlačenja, bacanja i dizanja štapića igrati dolazi,

ide biciklom u grad i jezik katolicima plazi.

 

Ili osnuj Pišački klub gdje se u žbunje stane

i jedno drugome u splovilo zagleda se.

Gađamo ulična svjetla zračnom puškom ko vrane. 

Nismo sa tamponima smiješnim znali šta da se čini

i u školskim ih cipelama nosili. Da plašiš čase

samotne mi, bio si tu, prijatelju, ali hini.

 

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 14. august 2023.

 

 

 

ISTORIJA DVADESETOG VIJEKA, 1913

1913. Na Balkanu mir je pri kraju.

Drevnu rutinu razgovora velike sile kušaju,

no samo rukavice uprljale su bijele.

Turska se i Slavena gomile cijele

kolju ko da sutra ne postoji. SAD      

misle da postoji, već temeljite kakve ih dade

Bog: savezni porez na prihod tu je uvelo.

No ono što Pax Americanu zacijelo

predstavlja jeste pokretna traka koju tada

u Michiganu Ford instalira. Eto kako propada

kapitalizam! Među libertincima, ni marksistima,

niko nije mogao, ni u najcrnjim mogućim snima,

da predvidi taj razvoj. Kad pomenuh te snove,

Kalifornija sluša prve Richard Nixonove

krike nakon rođenja. Ali, od svih zvukova,

najbremenitije reče Robert Frost kome su Dječakova

volja i Sjeverno od Bostona objavljene  

u Engleskoj, knjige koje zemljačke zjene

gotovo previđaju dok u ushitu sentimentalnu                               

motre novosazdanu Veliku Centralnu 

Stanicu gde će se kasnije ponašati 

ko da u zakup Hollywoodu su dati.

U međuvremenu, M.Proust pero će da otpravi                   

na Put k Swannu, a H. Geiger svoj brojač pravi;

ne istražujući ništa opasno ili perdu,

Stravinski izvodi balet Le Sacre du

printemps, u Parizu, Francuska.

Ali je fokstrot ono što narod stvarno đuska.

I dok Schweitzer liječi gubavce a podmornice veoma

duboko rone, najvruća vijest je feršlus skroman.

Pomislite koliko pripremnih radnji propušta

usklađujući vam s vršcima prstiju usta.

 

Čovjek godine, iz mjesta iz kog su i dejniši,

Niels je Bohr, bojim se. Tvorac stvari

nalik onom kad ćutiš da postići pogodak nisi

kadar, il onom kako izgledaš kad ispariš.

 

(Niels Bohr)

 

“Atomi su mali. Atomi su fini.

      Naravno, dok se jedan ne razbije.

Dovoljan u svojoj tad je veličini

      da sav na kocku stavljate svoj svijet.

Model atoma, od mene sazdani,

      Istodobno je veliki i mali! 

Iskopinama mjesečevim, s vani,

iznutra, krivnje osjećaju nalik.

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 11. august 2023.

 

 

 

PORTRET JEDNE ŽENE

 

Tvoja stegna su jabukova stabla

čiji cvatovi dotiču nebo.

Koje nebo? Nebo

gdje je Watteau objesio žensku

papuču. Tvoja koljena su

južni lahor – ili

nalet snijega. Uh! kakav je

 čovjek bio Fragonard?

– Kao da to rješava

išta. – Ah, da. Ispod

koljena, jer napjev

silazi tim putem, jedan je

od onih bijelih ljetnjih dana,

visoka trava tvojih gležnjeva

treperi na obali –

Kakvoj obali? –

pijesak se lijepi za moje usne – 

Kakvoj obali?

Uh, latice, možda: kako

mogu znati?

Kakvoj obali? Kakvoj obali?

Rekoh latice s jabukovoga stabla.

 

William Carlos Williams (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 7. august 2023.

 

 

 

ZIMSKI NOKTURNO

 

U sivilo umotan, suton se polako prikrada,

Prelazeći mrtva, mrka polja koracima hladnim.

Kiša turobno rominja; prsti noći ispredaju

Tkanje izmaglice što lebdi nad šumom i pustarom,

Tiho poput smrti. I nebo takođe šuti,

Tvrdo ko granit i postojano kao sudba.

Blijedo jezerce stoji; okruženo s nešto rogozi

I ogrnuto nakrivljenim drvećem, izgleda kao da samo

Čeka dolazak zimske noći

U kasnom decembru da zapuše preko grobova

Iščezlih ljeta, brzi vjetar u naletu

Mreška mu tiho lice valovima što zapljuskuju.

Kiša i dalje pada: klanjajući se, drveće tuguje;

Tamna se noć ušuljava i ostavlja svijet sam.


Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 4. august 2023.

VRATA, VRATA, VRATA

Starac

 

Starče, još četiri sprata imade gore,

a čemu? Soba ti jedva veća je od kreveta.

Dok pušeš penjući se, ti smeđ si drvorez

pognut nad ogradom i trošnim stubama od drveta.

 

Soba je dostatna. Što osta od života ti cijela

od poda do plafona na police je nabijeno

ko u supermarketu: knjige, izdašno debela

mrtva ti žena u ramu ulaštenome njenom.

Zdjela zobenih pahuljica – u instant mlijeku ih variš –

tvoje kuhalo i telefon, jedino lukuzno dobro.

Ostavljaš vrata otvorena, u bordo svili ljenčariš

osmjehnut drugim stanarima što žive sami. Dobro,

gotovo sami. Prvom susjedu, iza tog staromodna

zida, u posjet cura dolazi oko podna.

 

Dvaput nedeljno, u doba ručka, ovo dvoje

da u tvoj svijet zavire kraj tvojih vrata stane.

Govore tužno ko da ukisnut vino će koje

nose, il dušek neće držati njih sklupčane

u tijesnom zagrljaju: čudno su mladi oni.

Starče, ti njin si otac što iz hodničkog mraka

drži slovo sve dok im budilnik ne zazovni  

i odmota ih. Otvaraš litru sačuvanog vinjaka

i sitni tekst imenika pregledaš. U krilu tvome

telefon sve je od prezimena tvoga što ostalo je.

Ko princ Romanov ostaješ isti u svom malome

alkovenu hodnika. Brodolomče, vrijeme tvoje

ravno je more što ne prestaje, gdje nećeš krenut

k novoj zemlji i bez novih pričanja za razmjenu.

 

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 31. jul 2023.

 

 

 

XLII

 

Dolaze mi i objašnjavaju

kakvom pjesma treba da bude

meni koji vladam čak i majstorstvom

da skujem konjsku potkovu

za kravlji papak

 

Pentti Saarikoski (preveo sa švedskog Milorad Pejić), 28. jul 2023.

 

 

 

HUNGERFIELD 

 

Ako je vrijeme samo druga dimenzija, onda sve što umre

Ostaje živo; ne poništeno, već nam sklonjeno

S očiju. Una je još živa.

Nekoliko godina unazad, mi vodimo ljubav, požudni kao jastrebovi,

Mladić i udata djevojka. Nekoliko godina unazad,

Još smo mladi, jakih pleća, i veselo radimo

Da izgradimo našu kuću. A onda ona, u širokom prozoru što gleda na more,

Beskrajno istrajna ali ne previše strpljiva,

Uči naše sinove da čitaju. Ona je još tu,

Njeno lijepo blijedo lice, teška kosa i velike oči

Nagnuti nad knjigu. I nekoliko godina unazad,

Mi sjedimo s odraslim sinovima u nemirnom motornom čamcu

Kod Horn Heada u Donegalu i gledamo morske papige

Kako se prevrću poput klovnova duž litice od hiljadu stopa, i

pelikane koji, kao zvijezde što padaju,

Love po moru: njene velike plave oči obrubljene su

Divljom ljepotom. Ili pak hodamo po Orkneyjima

Pod tajnom ogromnih kamenova koji tamo stoje,

Što ih u zoru svijeta visoke podigoše neznani ljudi zaboravljenim bogovima,

I mutno vidimo kroz duboki sjeverni suton

Veliko jato divljih labudova što pada iz oblaka

Ka sivom jezeru. Ona pomalo plače od radosti zbog te ljepote.  Jedino

     povratak kući,

Našoj voljenoj stijeni nad sivim i vječnim Pacifikom

Čini joj takvu radost.

 

                                           Moguće je da su sva ova naša stanja

Stalne tačke na povratnoj orbiti vremena i da postoje vječito...

To nije dobro. Una je umrla, a ja

Sam ostao da čekam smrt poput bezlisnog drveta,

Da čekam da korijenje istruli i deblo da padne.

 

Nikad pomislio nisam da ćeš me ostaviti, draga ljubavi.

Znao sam da ćeš jednom umrijeti; trebalo je da ja prvi umrem —

Ali umrla si ti. To je sasvim prirodno:

Zato što si voljela život morala si prva umrijeti, a ja

Koji za nj nikad nisam mnogo mario, živim i dalje. Život je jeftin, ovih dana;

Moramo se nadmetati s Azijom; mi smo jeftini kao prah,

I smrt je jeftina, ali ne njena. Obična je to stvar:

Mi umiremo, prestajemo postojati, a naši voljeni

Pune se tugom i pijanstvom, litra u ponoć

I pijenje ujutro – ili traže

Drugu ljubav: ali ti i ja bar

Nismo smiješni.

 

Septembar opet. Siva trava, sivo more,

Drveće crno ko tinta, s noćnim čapljama bijelih trbuha na njima

Što dižu galamu na granama u suton, lajući kao psi –

I užasan gubitak. Godina je dana. Ona je umrla: a ja već jednu godinu živim od mekih,

Trulih emocija, zaludne čežnje i pijanog sažaljenja, žalosti i sivog pepela –

 

O, dijete Božije!

 

Nije da sam usamljen zbog tebe. Usamljen sam:

Osakaćen sam jer ti bješe dio mene:

Ali ljudi to izdrže. Starim, a moje ljubavi nema:

Bez sumnje mogu živjeti bez tebe, gorko i dobro.

To nije vapaj. Moja muka su uspomene,

Moj bol jer sam vidio kako odličje i ljepotu srčanog ti života

Vuku po prašini tamne ceste ka smrti. Jer sam te vidio

      poraženu,

Tebe, koja nikad očajavala nisi, kako prolaziš kroz slabost

I bol –

                      ka ničemu. To je uobičajeno, vjerujem. Bijah kraj tebe.  Vjerujem

Da te nikad ne iznevjerih. Ta odvratna misao, –

Iznevjerio ili ne! Ja nisam taj,

Ja nisam umirao. Je li smrt gorka, najdraža moja? Ona nije ništa.

Ona je tišina. Ali umiranje može biti gorko.

 

U ovoj crnoj godini

Često sam mislio na Hungerfielda, čovjeka s Horse Creeka

Koji se borio sa Smrću –  fizički, kažu svjedoci, za vratove,

Bijesom na bijes u mraku –

I pobijedio ju je. Da sam ja imao hrabrosti i nade –

Ili čistog bijesa –

Sada bih bio bez sumnje sužanj Smrti, ne pobjednik.

Bio bih s mojom najdražom, u praznoj tami

Gdje ništa ne boli.

 

                      Ne bi trebalo da se sjećam

Tvog ručnog zrcala sa srebrnom poleđinom kojeg si zatražila od mene, 

I uspravila se u krevetu da se pogledaš u njemu, da vidiš svoje lice

Malo promijenjeno. Još si bila lijepa,

Ali ne – kakva si ranije bila –  soko.  Nisi ništa rekla; uzdahnula si i odložila

      Ogledalo, a ja sam se

Kiselo nasmiješio krijući bol koji mi je kidao srce

I rekao da izgledaš dobro.

                                           One laži –

Bezvjerne beznadne nevjerovatne laži,

Dok si ležala umirući. 

Iz tih razloga

Želim ponovo stvarati stihove, da omamim sjećanje,

Da ga uspavam na trenutak. Nemaj straha: ja te neću

         zaboraviti –

Sve dok ne budem s tobom. Mrtvi zaista zaboravljaju sve stvari. 

I kad govorim s tobom, to je za me samo igra

I samougađanje: ti me ne možeš čuti, ti ne postojiš.

Najdraža…                                              

                                           -   -   -

                      Eto te pjesme, najdraža; ti ju nikad nećeš pročitati

niti čuti. Ti si bila ljepša

Od jastreba u letu; ti si bila vjerna, lavljeg srca poput tog sirovog junaka

            Hungerfielda. No pepeo je pao

I plamen se uzdigao; ništa ljudsko ne ostaje. Ti si

            zemlja i zrak; ti si ljepota okeana

I veličanstvenih trijumfa trakastog zalaska sunca; ti si živa

     i zdrava u nježnoj mladoj travi i raduješ se

Kad blaga kiša pada cijelu noć, a mali, rujno-vunasti oblaci lebde

   u zoru. – Ja ću uskoro biti s tobom.

 

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 24. jul 2023.

SVADBENA MAŠINA

Konji su letjeli kao ludi. Pištanje i zujanje muzičke parne mašine postajalo je sve glasniji. Udaljenost između Klotilde i njenih progonitelja se smanjivala. Obuzeta užasom, djevojka je ispustila bič i tešku kuburu i sada se objema rukama držala za grivu svoje životinje.

Nećeš mi pobjeći, moja si! vikao je Teopid, već je pružao ruku da izvuče Klotildu iz njenog sedla.

Moja si! povikao je Habernatus. Odbij, Teopides!

Ne, ne i ne! vrisnuo je Pišišvili, Ne boj se, Klotilda, zaštitiću te od tih glupana! Mi smo na teritoriji Suosjećajnih Američkih Država, ovdje ova dvojica nemaju vlast nad vama!

Sad ću se probuditi negdje daleko odavde, pomislila je Klotilda zatvarajući oči. Imam jaku volju, jaku volju, jaku volju. Ovo što će se sada desiti spasit će mi život i čast. Jedan, dva, tri, sad!

U tom trenutku utihnula je muzička mašina. Upalile su se crvene, zelene i plave sijalice. Trojica divljih jahača malaksala su u sedlima i objesili glave. Ringišpil se zaustavio.

Ringišpil? Klotilda je skočila s konja, ugledala kuburu i bič kako joj leže kraj nogu i nasmijala se. Ringišpil? A ja sam mislila da je to mašina za vjenčanje!

 

Iznenada je izgubila svijest i probudila se daleko, daleko odatle.

 

Ivan Wernisch (preveo Adin Ljuca), 21. jul 2023.

 

 

 

PRODAVNICA U FRANKFURTU

Napad beznadežnosti zgrčio ju je u trgovačkom

centru.

Cijelom težinom se morala nasloniti o policu,

ruke je zagnjurila u špagete

koje su lepezasto ispadale na sve strane svijeta.

Istrajavala je

iako to nije imalo smisla.

Tijelo je prestalo tajiti

potpunu usamljenost.

Ogrlica je visila u praznoj ljepoti.

Godine izbile

kao rebra,

pod savršenim trgovačkim osvjetljenjem

koje ne pravi sjene.

Radnik je došao dopuniti jastoge.

Stajala je visoka,

neosvojiva,

pod njom je ležala zvijezda              

prosutih špageta.

 

Petr Hruška (preveo Adin Ljuca), 17. jul 2023.

 

 

 

POGREBNI BLUZ

 

Zaustavite sve ure, telefon iskopčajte,

Spriječite psa da laje: sočnu kosku mu dajte,

Stišajte klavire i, uz prigušenu bubnja lupu,

Iznesite lijes, nek žalobnici su na okupu.    

 

Nek aeroplani kruže ječeći iznad glave,

Porukom On Je Mrtav nek iškrabaju plavet,

Krep-mašne na vrat bijel stavite javnim golubima,

Crne pamučne rukavice nek svaki prometnik ima.

 

On je bio moj Sjever, moj Jug, moj Zapad i Istok,

Moja radna sedmica, nedjeljni odmor i, stog,

Moje podne, moja ponoć, moj govor, moj poj je bio.

Mišljah ljubav će biti vječna, al sam se prevario.   

 

Zvijezde nisu potrebne sad: sve ih utrnite,

Spakujte mjesec, dogola sunce skinite; 

Prolijte nekamo okean, neka se šuma zbriše,

Jer ničem dobrom ništa ne može da vodi više.

 

Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović),
14. jul 2023.

 

 

 

POZIV DRAGOM ISUSU

 

O Isuse, kako bih volio kada bi se
Udostojio da uđeš u moj stan.
Gdje sasvim obične stvari na zidu vise.
Gdje se u oknima rano gasi dan.

Pričao bih ti, kako svjetiljku mutnu palim,
Da kratki ovaj dan produžim.
Kako živim životom sasvim malim.
I pun jeda, sa braćom svojom služim.

Pričao bih ti o ljudskoj kući.
O oknima koja su pokatkad plava.
O vratima, kroz koja pognut moraš ući.
O bravi, koja se čvrsto zaključava.

Pričao bih ti uz dim obične cigare,
O svakom čovjeku i koji se kako zove.
I kako jedni uvijek nose haljine stare.
I kako drugi uvijek nose haljine nove.

I kako ima sedam brižnih dana.
O Isuse, i svaki je ko što je bilo juče.
I o tom, kako se, kad zaboli rana,
Šešir na čelo duboko, duboko natuče.

Pričao bih ti dugo, sve dok ne začujemo,
Kako se rosa niz prozor sliva.
Onda bih ti rekao sasvim nijemo:
Isuse, umoran si, tebi se sniva.

O lezi, zaspi, na postelji ovoj,
Koju čovjek svaki dan otkupi.
Tužno ti čelo ovit ću u utjehe povoj.
Spavaj samo, a ja ću na klupi.

 

Nikola Šop, 10. jul 2023.

 

 

 

U SARAJEVU SAM BIO SRETAN

U Sarajevu tamo sam bio sretan
Kafane pozorište noćni život dvadeset minuta do planina
tri sata do mora
dobar posao kozmopolitski život
ali kad je rat počeo nisam se osjećao bezbjednim
pa sam došao u Beograd da živim među svojima
Mislio sam bolji život ovdje nema granatiranja
ima vode struje stalno
komšije nisu podozrive osim na uobičajen način
ali Beograd je ravan jednoličan ni planina ni mora
život je jednoličan odsječen od prijatelja
ne možeš ni nazvati Sarajevo odavde
vozovi više ne idu
a ljudi braća i sestre Srbi
postupaju s nama kao sa strancima
kao da smo alaša šljam

 

Adrian Oktenerg (preveo Omer Hadžiselimović), 7. jul 2023.

 

 

 

HIŽA U MILAMA

 

Djedovska tu hiža bi stvorena

Krepča da krepost

U srcima

Ostane

 

Pa neka je zato vazda otvorena

Za doste drage

I velikane

Srčane

 

Za sve pod nebom dobre ljude

I za sve dobre

Bošnjane

 

Za sve vojnike u velikoj vojni

Što vojuje se

Protiv

Vojne

 

I raznih drugih golemih zala

I inih silnih

I sitnih

Zlica

 

Za sve one što u vijeku bježe

Iz svoje hiže

Koja im se

Ožeže

 

Iz širokog ognjenog kruga

U kojima zapaljene

Lomače

Leže

 

Ispod visokih krvnikovih vješala

I križnih

I kužnih

 

Za sve one koji se opekoše

Jer k suncu dalekom

I velikom

Teže

 

Za sve one što pravu riječ

U pravi čas

Rekoše

 

I na stazi krvavog ishoda

Što ruku im

Otsjekoše

 

Za riječ da hljeb je hljeb

Da vino je vino

A voda da je

Voda

 

Za one kojima su meso smudili

I ognjenim pečatom

Čist obraz

Žigosali

 

Oni koji se vazda pozivaju

Ne samo na zakone zakonika

Nego i na zakone

Milosti

Božije

 

Za one kojima su jedini jezik

U grlu iščupali

Jer datu riječ

Nijesu

Odali

 

Za one koji su bez suda osuđeni

Da umru na repovima konja

Između dva crna klika

Dvojice crnih

Konjika

 

Neka je ova djedovska kuća

Vazda i širom

Otvorena

 

Za one koje su sa svetih oltara

Provanse i Lombardije

Zare i Rasije

I Arkadije

Proklinjali

 

U omami teškog tamjana

U bornome zboru

Krstova i

Mačeva

 

U tome gorkome koru

Riječi od Kuzme

I od Damjana

 

Za one koji su trikleto kleli

Jer još ih nisu

U svome mlinu

Samljeli

 

Neka je djedovska velika kuća

Uvijek i širom

Otvorena

 

Za one koji nikada ne mare

Za starostavne

Ni za nove

Care

 

Koji ne mare za kralje

Niti za bane

Ni bojare

 

Za njihova moćna blaga

Za dukate zlate

Za dinare

Za te

Zle

Pare

 

Neka je otvorena za sve ljude

Što mitnice ne minu

Al mitničare

Ne mite

 

Nego ih uvijek jasno i javno

I ruže

I kude

 

Neka su vrata djedovske hiže

Širom otvorena

 

Za one što na mučnom ročištu

Znaju za riječ

Blagu i

Čistu

 

Za riječi koje su jednako dane

Za one daleke i neznane

Kao za one uz skute

Što su nam

Bliže

 

Za one hude što život bez jala žive

A život im se

Povazdan

Ruga

 

Neka je otvorena za neznanog brata

I neznanog

Druga

 

Za one koji u tmici svoje tamnice

U čami svog čamovog tijela

Zbog toga pate

 

Žudeći da slovo ono bude

Za svekolike

Ljude

 

Da se svi oni konačno

Sa tim slovom

Zbrate

 

Neka je djedovska hiža

Širom otvorena

Posvunoć i

Povazdan

 

Za onog što davno je već pošao

I sada po tmuši gazi

Veoma trudan

Iz daleka

 

Al zna da stići će jednom budan

Tamo gdje

Nekto ga

Čeka

 

Neka je zato djedovska hiža

Otvorena

Širom

 

A ako li kto ta vrata kreposti

U sebeljublju svom

Nenadno

Zatvori

 

Neka se hiža djedovska do temelja

Sori i sruši

U mojoj

Duši

 

U obor čađavi neka se obori

Neka se u gar goli

I pepeo crni

Neka se

U veliko ništa

Neka se

Satvori

 

Neka se u njoj

Kao u satanskom logu

Izlegu skorpije i zmije

 

(Oprostite svi vi

koji ste kleti i prokleti

Na ovoj kletvi kletvenika

 

Ali hiža djedovska

Bez milog gosta i dosta

Hiža moja ni hiža tvoja

Nit hiža djedovska više nije)

 

Mak Dizdar, 3. juli 2023.

 

 

 

INFINITIV

                         

za Ulfa Lindea

 

Dragi divljaci, premda nikad ne ovladah vašim jezikom, bez

zamjenica i gerundiva, naučih peći skušu u palminom lišću i cijeniti sirove nožice kornjača s njihovim okusom sporosti. Gastronomski, moram priznati, ove godine, otkad me talas izbaci na ovaj žal, bile su neprekidno putovanje

i sad ne znam gdje sam. Na koncu, mi pravimo ureze u drvetu samo

dok nas niko ne oponaša. A vi ste me počeli oponašati čak prije nego što sam vas ugledao. Gle šta ste učinili od drveća! Mada je laskavo kad te neko, čak i vi, smatra bogom, ja sam, za uzvrat, malo oponašao vas, posebno s vašim djevojkama, dijelom da zatamnim prošlost s njenom zlosrećnom lađom, ali i da zamaglim budućnost lišenu jedara zatrudnjelih. Ostrva su ljut neprijatelj glagolskih vremena, osim sadašnjeg. A brodolomi su tek uzleti iz gramatike u čistu uzročnost. Gle šta život bez ogledala čini od zamjenica, da ne govorim o crtama lica! Možda su vaši preci dospjeli na ovo čudesno žalo na način sličan mome. Otud vaš stav prema meni. U vašim očima ja sam, u najmanju ruku, ostrvo na ostrvu. Kakobilo, prateći svaki moj korak, znate da ne tugujem za glagolskim prilogom prošlim ili trajnim prošlim vremenom –

svakako ne više nego za vašim svršenim futurom u dubini neke vlažne pećine okićene suvim algama i perjem. Ovo pišem kažiprstom po vlažnom, sjajnom pijesku, u zalazak sunca, nadahnut, možda, gledanjem vrhova palmi iskošenih na platinastom nebu kao kakva kineska slova. Mada taj jezik nikad nisam učio. Uz to, povjetarac razbaruši ih suviše brzo da bi se mogla razabrati poruka.

 

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 30. jun 2023.

 

 

 

XXV

 

Pratim izdalje

vidim Europe krajnje granice

prema horizontu svijeta

Imao sam prekrasan novčić

ali ne vidim nikog mrtvog

da mu ga stavim pod jezik

 

Pentti Saarikoski (preveo sa švedskog Milorad Pejić), 26. jun 2023.

 

 

 

SPJEVANO NEKOLIKO MILJA IZNAD TINTERNSKE OPATIJE PRI PONOVNOJ POSJETI OBALAMA VAJA ZA VRIJEME OBILASKA, 13. JULA 1798.

 

Pet godina je minulo; pet ljeta,

S pet dugih zima! Opet slušam vode

Što teku s vrela gorskih uz blag mrmor 

Podalje od mora. Opet vidim strme  

Visoke hridi što u osamljenom 

Divljem prizoru bude misli na još

Dublju osamu, vežu s mirom neba

Krajolik. Opet odmaram se pod tim

Javorom tamnim, kućicā parcele

Gledam, i grupe voćki što, u ovo

Doba s nezrelim plodovljem, gube se

Međ gajevima i šumama, divlji

Ne remeteći pjesaž. Opet gledam

Živice, što jedva živice su, šuma

Tih razigranih, uz to podivljalih

Rediće: ova seoska imanja,

U zelenilu do vrata; i dimne 

Vijence što se dižu, u tišini,       

Među drvećem, uvis, koji ko da

Pute k nejasnom tragu skitalačkih

Žitelja u tim šumama bez kuća,       

Il špilji gdje sam pustinjak kraj vatre 

Sjedi. Ti krasni oblici, zbog moga

Dugog odsustva, nisu mi ko pjesaž

Slijepcu: često, sred samotnih soba

U buci manjih i većih gradova,

Kad bjeh umoran, prenuše mi slatka 

Čuvstva u krvi i srcu da prođu

Do čistijega moga duha gdje će 

Obnoviti se u miru; i slutnju

Nezapamćene slasti, takve, možda, 

Da nije slab joj ni plitak uticaj

Na golem dio žića dobrih ljudi,

Na zaboravljena, sitna, bezimena

Djela dobrote i ljubavi. Mislim,                

Nisam joj manje dužan drugi, viši

Dar blaženoga stanja u kom teret

Tajanstva, u kom teški i dosadni 

Teg tog svijeta nerazumljivoga

Lakne: to vedro i blaženo stanje

Do kog nas nježno vode naklonosti,

Sve dok dah našeg tijela, čak svako

Kretanje naše krvi skoro stane,

I u tijelu usnemo, i živa  

Duša bivamo: jednim okom što ga

Moć harmonije i moć preduboka 

Radosti smiri, mi sagledavamo

Sam život stvari. Ako je to prazno

Vjerovanje, ipak, oh! koliko često

U mraku i sred premnogih oblika

Bezradosnoga dnevnog svjetla, kada

Srdita strka beskorisna, uz to

Groznica svjetska pritisnu kucanje

Mog srca, kako u duhu se često

Okrećem tebi, gorski Vaju, šumski

Skitaču, kako moj duh ti se često       

Okreće. A sad sa odsjajem misli

Poluzgasnule, s mnogim spoznajama,

Mutnim, blijedim, sličnim tužnoj zbrci,

Umna je slika opet oživjela 

Dok stojim ovdje, ne tek sa sadašnjim

Užitkom nego sa mislima slatkim 

Da taj tren krije i život i hranu

Budućih ljeta. I tako se drznuh

Na nadu, mada drukčiji no onda

Kad prvi put sam došao u ova          

Brda, kada sam ko jelen skakao

Po planinama, žalima Rijeka

Dubokih, ili potoka samotnih,   

Prirodom vođen svud: više ko onaj      

Što bježi od tog što ga plaši, nego

Onaj što traži to što je volio,

Jer je Priroda (priprosti užici                 

Dječačkih dana, trk sretan ko zvjerkin,

Sve prođe) za me bila sve. Šta tada

Bjeh – naslikati ne znam. Vodopad me

Hučni progonio ko strast. Hrid visoka,  

Planina, šuma duboka i mračna,

Njihove boje i oblici onda

Bjehu glad moja; osjećaj i ljubav

Kojoj ne treba neki čar daleki

Što ga misao daje, ni probici

Što ne dolaze od oka. To doba  

Prođe, sva bolna radost mu nestade,

I sav mu zanos vrtoglavi. Zbog tog

Ne klonuh, niti žalim, niti gunđam,  

Drugi darovi dođoše, gubitak

Taj obilno je, mislim, nadoknađen, 

Jer naučih se da prirodu gledam

Ali ne kao u doba mladosti

Lišene misli, već slušajuć često  

Tihu i tužnu glazbu čovječanstva,                       

Ne grubu, niti resku, no dovoljne

Snage da smiri i obuzda. Ćutim

Prisustvo što me radošću visokih

Misli uzbuni, veličajno čuvstvo

Nečega mnogo dublje prožimljućeg,

Čemu stanište svjetlost je sunaca

Koja zalaze, okrugli okean

I živi vazduh, i plavetno nebo

I um čovjekov; pokret i duh koji

Goni naprijed sve što misli, svaki

Predmet sve misli, i kroza sve stvari

Struji. Stoga sam još ljubavnik šuma

Livada, gora, sveg vidimog na toj

Zelenoj zemlji, tog moćnog svijeta

Oka, i uha, sveg onog što oni

Polustvaraju, i što se opaža;

Prepoznao sam, sretan, u prirodi

I u jeziku čula, sidro moje

Najčišće misli, dojilju, vodiča,

Čuvara srca mog, dušu moralnog

Mog bića. Još bih manje, možda, da me

Tako učili nisu, dozvolio 

Svoju prirodnu sućut da protraćim:

Jer ti si sa mnom ovdje na obali

Divne rijeke, ti najdraža drugo,

Moja draga, draga drugo; u tvom glasu

Jezik mog bivšeg srca hvatam, bivše

Užitke čitam u reskom odsjaju

Divljih očiju tvojih. Daj još malo

To što sam bio da gledam u tebi

O moja draga sestro! dok se molim, 

Znam da Priroda ne izdaje srce

Koje je voli; ima povlasticu, 

Kroz sav naš život, da nas iz radosti

U radost vodi: ona daje oblik

Duhu u nama, uliva ljepotu

I mir, mislima uzvišenim hrani,

Stoga ni zli nas jezici, ni nagli

Sudovi, niti poruga sebičnih,

Niti pozdravi bez dobrostivosti,

Ni sve turobno opštenje svagdašnjeg

Života nikad savladati neće

Ni pomutiti vedru vjeru da je

Puno blaženstva sve to što gledamo,

Zato nek mjesec obasjava tvoju

Samotnu šetnju, nek magleni gorski

Vjetri slobodno duvaju u tebe:   

Kad ljeta prođu, kad divlje ekstaze

Dozru u mirni užitak, kad duh ti

Bude palača svih divnih oblika,

A pamćenje ti postane stanište

Svih harmonija i zvukova nježnih;     

Ako samoća, il strah, il bol budu

Tvoj udes, s kakvim melemnim mislima      

Na nježnu radost sjećaćeš se mene 

I opomena mojih! Nit ćeš, možda,

Kad budem gdje glas ne mogu ti čuti,

Ni postojanja bivšeg uhvatiti   

Odsjaj u divljim očima ti, tada

Zaboraviti da stajasmo skupa

Uz ljupki potok; i da, tako dugo

Vjernik Prirode, dođoh tu, u službi

Toj neumoran, svakako s toplijom

Ljubavlju, s dubljom revnošću svetije

Ljubavi. Nit ćeš tad zaboraviti

Da, nakon mnogih lutanja i mnogih

Ljeta odsustva, ove strme šume, 

Visoke hridi i ovaj seoski

Zeleni pejsaž postadoše meni

Draži i zbog njih samih i zbog tebe. 

 

William Wordsworth (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 23. jun 2023.

 

 

 

DROZD U SUMRAK 

 

Gledam s kapije gaja: na njem

Utvarno siv je Mraz bio,

Talog Zime je oko danje  

Što slabi rastužio.

 

Splet stabljika hmelja sred svoda –

Ko strune lira kad ih slome,

I svak živ što ovud hoda

Ode ognjištu svome.                                                                                  

 

Crte zemlje oštre se čine

Ko pružen leš Vijeka,

Kripta – oblaka baldahin je, 

A vjetar za njim leleka.

 

Klica i rađanja ritam star

Bje skvrčen, tvrd i suh,

I, regbi, ko ja, izgubi žar

Svaki zemaljski duh. 

 

Ali, gle, glas gore se diže

Iz granja crnjeg sveđe,

Poj srčan ko večernje stiže,

Poj radosti bez međe;

 

Star drozd, slab, mršav, kome, sitnu,  

Perje roguši vjetar jak,

Odlučio je tako hitnut

Dušu u sve gušći mrak.

 

Za himne razloga tako malo

Ima od zanosa lud     

Glas – na svem zemnom je pisalo, 

U dalji il blizu, svud,

 

Da mnih: trepti ta sretna pjesan

Za lakunoć od Nade

Neke blažene koje svjestan    

Ne bjeh, a on je znade. 

 

Thomas Hardy (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 19. jun 2023.

 

 

 

NIJE POTREBNO 

svoditi račune, prijatelju, jer svako zrnce u pješčaniku
ionako padne na svoje mjesto. Ono što je nekad boljelo
sad nam je tuđe: proteklo je kao film na platnu dok smo,
grickajući košpice, sjedili udobno zavaljeni u svoje snove.
Ali kad se nakon predstave svjetlo upali, ostane mučan
osjećaj: poput ljuspi prazni dani, i ispremetani. Nikad
nam nije bilo potrebno ništa više od onog što smo
sami proigrali držeći se viših i svojih principa. Danas
postoji samo ono što smo odbacili, sve ostalo nemamo.

Adin Ljuca, 16. jun 2023.

 

 

 

596 
 

Jedna Žena umrije,  mala  

Kad bijah – danas – Jedinik         

Sin njen uspe se s Potomaca –

Sušta Pobjeda bješe mu lik

 

Kad vidje nju – Bilo je sporo   

Vrijeme koje minu             

Dok meci put mu ne skratiše

I odmah tu preminu –

 

Ne možemo znati – gordosti

U Raju hoće li biti –

Nikog da može držanje im

Carsko – zasvjedočiti – 

 

Ali gordi u Priviđenju – 

Ta Žena i Dječak njen

Idu mi tamo-amo glavom

Ko što se nebom gre –

 

Vjerujem da se Hvale stalne

Za Hrabrost šire Zemljom svom

Čak u ovako dalekome

U Merylandu Skerletnom – 

 

Emily Dickinson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 12. jun 2023.

 

 

 

NEKA MI POVIJEST SUDI

Na sve se načine pripravljali,

Stavili na spisak firme,

Stalno smo račune prepravljali

I dodijelili farme,

 

Svaki naš nalog bješe prikladan

Za ovu vrst slučaja: velik

Dio, očekivano, bje poslušan, mada

I gunđanja je bilo, bezbeli,

 

Uglavnom protiv primjene našeg

Starog prava da zlostavljamo:

Čak i pobune neki pokušaše

Ali to bjehu dječaci samo.

 

Jer nikad ni u kom ozbiljnijeg

Dvojenja nije moglo biti,

Jer pitanje života moglo se nije,

Da ne pobijedismo, postaviti.

 

Nazor koji je prihvatljiv za mnoge

Uči da nema opravdanja, 

Iako mnogi našli bi razloge

(U svjetlu novih istraživanja)

 

Ne baš neuobičajenoj vrsti terora;

Drugi, vispreniji kudikamo,

Podvlače mogućnost: greška mora

Da bješe u početku samom.

 

Što se nas tiče, šta preostalo je? 

Nama čast naša, zatim 

Razumna šansa sposobnosti svoje

Do kraja zadržati.

 

Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 9. jun 2023.

 

 

 

KARTAŠI

 

Jan van Hogspeuw tetura do vrata, u mrak piša.

Kolskim žljebovima u mulju dubokom kiša

Teče napolju. Dirk Dogstoerd, unutra, sebi uli

Još jednu, i mašicama prinosi glinenoj luli

Žeravicu, dim rigajući. Uz oluj hrče stari

Prijck s licem lobanji nalik što svjetlo ga zari 

S ognjišta; neko pozadi pije pivo i gleda,  

Dok dagnje otvara, u šunke koje sa greda

Vise, odlomke pjesama o ljubavi kriješti. Dirk

Karte dijeli. Mokra stabla se, široka stoljeće,

Krše u bezvježđu okolnom nad špiljom ovom,

Lampom osvijetljenom, gdje Jan se, da prdne okreće,

Hrače u rešetku ognjišta, lupa po kralju pikovom.

 

Kiša, vjetar i oganj! Skriveni i životinjski mir!

 

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 5. jun 2023.

 

 

 

KAO I SVE OSTALO

Kao i sve ostalo i naš jezik je svojstven nama
Stranci ga ne mogu naučiti to je za njih samo trtljanje
Jučer čujem ženu kako kaže “Ovaj mi je rat uništio život”
Zašto uvijek kažemo “ovaj rat”?
Da skrenemo pažnju na ratove koji su se zbili prije?
Da se sjetimo budućih ratova?
Reći ovaj rat znači ukazati na onaj rat
prošli i onaj što će tek doći
Kad kažemo “ovaj rat” mi već predviđamo drugi
Ali koji je rat posljednji rat? Hoće li se taj ikada zbiti?
Žena koja je to govorila bila je Srpkinja kod Banja Luke uhvaćena
u hrvatskoj artiljerijskoj vatri dijete joj od deset godina poginulo
ona i devetnaestogodišnja kćerka teško ranjene
S presječenim arterijama u nozi i ruci Ako se oporavi
za šta će se oporaviti? Ovaj rat
začinje drugi pa još jedan
knjiga starog zavjeta
Novi zavjet
ljubav i milosrđe i oprost ljiljani u polju
taj još nije napisan

 

Adrian Oktenerg (preveo Omer Hadžiselimović), 2. jun 2023.

 

 

 

OČAJ

 

Tko je on?

Željeznička pruga prema paklu?

Što lomi se ko krhki namještaj?

Nada što iznenada preplavljuje zahodsku jamu?

Ljubav koja silazi niz odvodnu cijev kao ispljuvak?

Ljubav koja je rekla zauvijek, zauvijek

i onda te pregazi kao kamion?

Jesi li molitva koja uplovi u radio reklamu?

Očaju,

Ne sviđaš mi se previše.

Nisi u tonu s mojom odjećom ni mojim cigaretama.

Zašto si se smjestio ovdje velik poput tenka,

ciljajući u jednu polovinu života?

Zar nisi mogao otići i uploviti u drvo

umjesto da se smjestiš ovdje u moje korijene,

istiskujući me iz života koji sam vodila

kad je on bio moja utroba tako dugo?

 

U redu!

Povest ću te na putovanje

gdje toliko godina

ruke su moje bile bez riječi.

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. maj 2023.

 

 

LUTAH SAM KO OBLAK U LETU

 

Lutah sam ko oblak u letu

Nad dolom i nad brdom, kada

Narcisa zlatnih hrpu, četu

Ugledao sam iznenada; 

Uz žal jezerski, u drveću

Na ćuhu plešu i trepeću.

 

Kao zvijezde koje sjaju

I trepere u Mlječnoj stazi,

Otezao se ka beskraju

Njin red što zaliv opervazi. 

Desete ih je tusuća bilo, 

Svi njišuć glavom plešu čilo.   

 

Veseljem su sjaktave vale

Što kraj njih plešu, nadmašili, 

Pjesnika moraju da razgale 

Druzi koji su tako čili;

Gledah – al ne znah blago koje

Taj prizor mi darivao je.      

 

Često dok ležim u dubokom

Nuju, il kao u praznini,                                            

Pred unutarnjim blješte okom   

A to je sreća u samštini;                                                                       

Tad u mom srcu puno ima                                                                              Slasti i pleše s narcisima. 

 

William Wordsworth (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 26. maj 2023.

 

 

 

ZASVIRAJTE ZA PLES

 

III

Vjerovali ste da moje kuće

bijahu od zlata i srebra

 

one su od kamena i drveta

 

kao što je moje tijelo od kosti i mesa

 

Pentti Saarikoski (preveo sa švedskog Milorad Pejić), 22 .maj 2023.

 

 

 

SASTANAK NJIH DVOJE

(Stihovi o propasti “Titanika”)

I

Duboko, sred samoća morskih,

Ispod ljudskih taština svih,

I Gordosti Žića koje nju smisli, počinak tih.

II

Od čelik-soba, nekoć s lomačama 

Salamanderskog njenog plama,      

Hladne struje tvore ritmične lire plimama.
 

III
Preko zrcala – bjehu tu da služe   

Odrazu imućnih, i što duže – 

Crv morski groteskan, klizav, tup, ravnodušan, puže.

 

IV

Dragulji –  bješe s radošću brušen

Svaki, za zanos čulne duše – 

Sada blješte mutno, crno i slijepo sred tmuše.

 

V
Nejasne mjesecooke eno

Ribe zure u pozlaćeno

Sve, pitajuć se: ”Čemu ovdje to razmetanje umišljeno ?”...

 

VI

I, eto, dok je nju krojila,

Stvora raskoljenoga krila,

Imanentna Volja što sve je kretala i gonila – 

 

VII

Njoj, nečeg veselo velikoga

Punoj, spremi parnjaka zloga: 

Oblik Leda, zasad debelog i odvaljenoga.

 

VIII

I dok je rasla lađa fina,

Dražest, boja joj, veličina,  

Ledeni Brijeg je rastao sred tihih mračnih daljina.

 

IX
Tuđ se on njoj, ona njemu

Činjaše, vidljiv ni po čemu   

Smrtnom oku ne bje spoj bliski u životu im kasnijemu.

 

X
Ni znak da svako stazom krenu

Podudarnom što preokrenu

Njih u sparene pole u jednom zbitiju uvišenu.

 

XI
Prelja Godina reče: “Sada!”

Što svako od njih ču, i tada

Sudar se desi, i dviju polulopti potres gadan.

 

Thomas Hardy (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 19. maj 2023.

 

 

 

ISTORIJA DVADESETOG VIJEKA, 1912

 

1912. Kapetan Robert Scott takođe

Južni pol doseže. Al on tamo dođe

nakon Amundsena. On, u led zijajući,

misli na obitelj, i u smrt će ući 

s molitvom. No led još završio nije.

“Titanic” udara u ledeni brijeg

punom brzinom i tone. Londonski Lloyd sluša

sumorni glas zvona. Tisuć petsto duša

ako ne i više, mre. Zraknimo, takođe,

Rumunjsku: Eugène Ionesco je rođen,

il Tursku i njene susjede s Balkana:

svakog za puškom svrbe oba dlana,

ali tu ideju napuštaju kada

bolje razmisle. Mir posvuda vlada. 

Već petsto kina u Londonu ima,

i otud problem s bejbisiterima.

Kod nas, Woodrow Wilson predsjednik postao,

mada više riječi no djela je dao.

Uniji, odlučni da se koriste prilikom,

bacanjem novčića prišli su New Mexico

i Arizona. Bez obzira na sve čeličane

i farme, Unija drži sad naoružane

sto hiljada ljudi. To je, glupo, bojse,

s obzirom na pet miliona ruske vojske,

četiri njemačke, il francuske: u nje

ima dovoljno da rov bude napunjen.

Na manjak opreza ovo liči nekim.

Ali SAD i Kontinet daleki

dijeli Atlantik, a godina tek je

1912. (hvaljen Gospod nek je)

i hemisfere srećom još su slabe

za danas popularnu igru Kain-Abel.

 

Čovjek godine je visok i nizak. Sad

bezimen, i treba da ostane

bezimen, jer kvari naš slobodni pad 

koristeć padobrane.

 

(Kapetan Albert Berry)

 

“Iz kuće s amrelom? S padobranom je bolje!

Kad kiši ozgo, to jest, kad ide dolje

avion a pilot neće da mre, Holandiju

kad se hoće uzeti, ili spustiti špijun

za leđa dušmana, padobran služiće.

Oh, popularniji no par cipela biće!

U blagom spustu nalik su na goluba.

Da, s neba amo ne stiže samo ljubav!”

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. maj 2023.

 

 

 

VRIJEME NEMIRA

 

Najbolje je, u ratu, sporu ili običnom životu punom

Osvetoljubivosti, ne uzimati strane.

Pusti da djeca i razdražljiva rulja na

ulici navija za svog konja ili podržava bukača.

 

Ali ako si primoran na to, zapamti da su dobro i

zlo obični ko zrak, i kao zrak zajednički su

zaraćenim stranama; moralno zgražanje od

kojeg govornici promuknu uglavnom je budalaština.

 

Začepi nos i nagodi se; ostani miran. Tuci se,

ako moraš; ne mrzi nikog. Čini kao što Bog čini,

Ili tragični pjesnici: oni svog čovjeka drobe a da ga ne

mrze, svog Lira ili Hitlera, a često ga spasu bez ljubavi.
 

Što se ovih svađa tiče, one su kao mjesec, povratne

i fantastične. One imaju svoju ljepotu, ali je ljepota noći bolja.

Bolje je šutjeti no praviti buku. Bolje je

odmah ubiti no udarati često. Bolje je ne

udarati.
 

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 12. maj 2023.

 

 

 

VEDEMA

 

Otkako sumnja zašla je u gradove nema

vikendom mjesta za parkiranje ni na južnom

ni na sjevernom ulazu u prašume Vedeme.

Mnogo naočala leprša pred tablom s mapama

i dvoumi između plave, žute i zelene. Ne vidim

nikakvu razliku ali ne moramo ih više sresti

jer ti i ja uzimamo uvijek stazu istačkanu crveno.

Zahtjevan to je teren za pješačenje, pun i rizika

i razočarenja, ali u dugom ljetnjem danu

nagrađuje džinovskim mravinjacima (milijarde

vjernika a nijedna religija), golim kupanjem

na Golom Jezeru, sačmom trnjina...

 

Na crvenom putu kojeg se svi klone može

da iskrsne samo službeno lice: bijela vila što,

s krunom na glavi kao sa kapom carinika,

sravnjava spiskove na raskršćima il student

na praksi što u jednoj ruci nosi kanticu farbe

a četkom u drugoj šamara pruće i štembilja

debla. I ja želim u šumi zaposlenje: da kao

hrast ili bor zadužim i na prsima, poput ordena,

nosim krvavu tačku. I izlazim iz sumraka pred

zalutale putnike koji su na plavoj, žutoj ili zelenoj

izgubili svaku nadu. Ili, ako ne vidim razliku,

da ne izađem. Propadaj svijete!

Milorad Pejić, 8. maj 2023.

 

 

 

SLUŠAČI

 

„Ima li koga?“ – reče Putnik, bijuć

Pod mjesečinom u vrata;

Konj mu je grizao u tišini travu 

Šumskoga tla papratna;

I izletje ponad putnikove glave 

Ptica iz tornja maloga:

A on udari drugi put u vrata:

I reče: “Ima li koga?“ 

No niko ne siđe; ne nagnu se glava

S prozora lišćem obraslih

U sive oči da mu se zagleda,

Stajaše zbunjen i tih.   

Tek mnošto sablasnih slušača, dom pusti

Što tad nastavalo je,

Taj glas iz svijeta ljudi osluškuje

U miru mjesečine stojeć: 

U sjanju joj se stišću sred stuba tamnih

Što idu niz prazan trijem,

Slušaju u zraku potresenom poziv

Putnika najsamotnijeg.   

Srcem im čudnost ćuti, ko odgovor   

Na krike mu – šutnju njinu,  

Konj je, pod nebom zvjezdanim i lisnim,

Pasao tamnu tratinu.

I odjednom lupi u vrata, čak jače,

Iz glave dignute zamnije:

“Recite im da dođoh, da ne odgovori

Niko, da održah riječ“.

Ni najmanje kretnje među slušačima,

Prem svake riječi jeka

Kroz sjenovitost tihe kuće prođe

Od jedinog budnog čovjeka:

Da, čuli su mu nogu na stremenu,

I zvuk željeza po kamu,

I kako tišina meko natrag linu  

Kad zamriješe kopita mu.

 

Walter de la Mare (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 5. maj 2023.

 

 

 

SPJEVANO NA VESTMINSTERSKOM MOSTU

 

Ništa ljepše zemlja ne vidje nikada:

Samo tupa duša prošla bi kraj toga      

U svom veličanstvu tako dirljivoga

Prizora: ko halju, taj grad nosi sada

 

Prelest jutra: tihi i nagi kupole  

Brodovi, hramovi, kule, pozorišta,

K poljima i k nebu otvoreni; blista

I sja sve u zraku bez dima iole.

 

Ne vidjeh da ljepše prvim sjajem pada           

Sunce po stijeni, brijegu il dolji.

Ne vidjeh, ne ćutjeh mir dublji nikada.        

 

Rijeka klizi prema svojoj blagoj volji.  

Bože! Čak i kuće usnule se čine.

To moćno srce je cijelo od tišine.

 

William Wordsworth (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. maj 2023.

 

 

 

TANDRČE ZAPREGA PO KAMENJU

 

Prošla je noć, proći će i san

Pojavljuje se u zoru

Davno prebivalište u davnoj magli

Tandrče zaprega po kamenju

Iza žbunja blista rijeka 

Drvo istresa lišće u vodu

Jastreb lunjak leti za plijenom

 

Ivan Wernisch (preveo sa češkog Adin Ljuca), 28. april 2023.

 

 

 

PODIUM ZA PLES U PLANINI

XXVI

Na Dan Svetog Stefana

sjedim u kuhinji kod ljudi

pijem pivo i slušam jezik

koji se sastoji od njihovih slučajeva,

njihovih sjećanja

i postajem bespomoćan, kažem nešto

ali to padne iz mojih usta na pod

kao potkova

 

Pentti Saarikoski (preveo sa švedskog Milorad Pejić), 24. april 2023.

 

 

 

TRAFIKA 

 

        „Imaš li vijesti o Elviru?“, pitala me je Refka kad sam ušla u trafiku.                Odmahnula sam glavom. Nisam mogla iz sebe da iscijedim ni tako kratku riječ kao što je „Ne!“

        Refka prodaje raznu siću, sve do čega može doći i što se može prodati u ova ratna vremena. Šutke sam sjela pored nje. Nije mi se pričalo. Došla sam kod nje samo da ne budem sama. Ni ona nije znala šta bi rekla pa je šutila. A onda se pojavio prolaznik i nageo se na prozorčić:

        „Hoćeš kupit cigaru?“, upitao je Refku.

        „Pošto?“

        „Dvije marke.“

        „Neću.“

        Švercer je produžio. Refka me je pogledala, zamislila se i dreknula kroz prozorčić:

        „Heej! Vrati se.“

        Kad se tip vratio kupila je dvije cigarete za četiri marke.

        Marke su bile njemačke. Cigarete su bile hrvatske. Trafika je bila Refkina. Elvir je moj mlađi brat. Devetnaest mu je godina. U logoru je.

        Sjedile smo šutke u trafici i pušile.

Adin Ljuca, 21. april 2023.

 

 

 

LAĐA SMRTI

 

I  
 

Sada je jesen i padanje plodova 
i dugo putovanje prema zaboravu.

 

Jabuke padaju kao velike kaplje rose 
da sebi probiju izlaz iz samih sebe. 

 

I vrijeme je poći, zbogom reći

samome sebi, i naći izlaz

iz palog sebstva. 

 

II  
 
Jesi li sagradio svoju lađu smrti, o jesi li?

O sagradi svoju lađu smrti, jer trebaće ti.  

 

Blizu je oštri mraz kad će jabuke padati

Muklo, kao grmljava, na otvrdnulu zemlju.

 

I smrt je u vazduhu kao miris pepela!

Ah! Zar je ne možeš nanjušiti?

I u otučenom tijelu, ustrašena duša

otkriva sebe skrvčenu kako se trza od studi   

što puše u nju kroz rupe. 
                                                                                                                          III  
 

Može li čovjek konačno rješenje postići 

Golim nožem?

 

Bodežima, noževima, mecima, čovjek može

probiti ili razbiti izlaz iz svog života; 
ali je li to konačno rješenje, O recite mi, je li?  

 

To sigurno nije! Jer zar može ubijstvo, ma i samoubijstvo,

ikad konačno rješenje biti? 

 

IV  
 
O sad govorimo o spokoju koji znamo,

koji možemo znati, dubokom i divnom spokoju

jakoga srca u miru! 

 

Kako možemo taj, svoj vlastiti spokoj, doseći?   

 

V  
 

Sagradi onda lađu smrti, jer moraš

Na daleko putovanje, u zaborav.  

 

I umri smrću, dugom i bolnom smrću
što leži između starog sebstva i novog. 

 

Već su naša tijela opala, otučena, opasno otučena,

već naše duše cure kroz izlaz 
okrutne prsline. 

 

Već crne i beskrajne vode skončanja 
isplakuj nutrinu kroz pukotine naših rana,       

već je poplava iznad nas. 

 

Oh sagradi svoju lađu smrti, svoju malu arku 
i opskrbi je hranom, kolačićima, i vinom

za mračni bijeg niz zaborav.  

 

VI  
 

Postupno mre tijelo, i bojažljivoj duši

voda odnosi uporište kako se tamna poplava diže.

 

Mi mremo, mi mremo, svi mi mremo,
i ništa neće zadržati smrt-poplavu što raste u nama

i uskoro će se dići na svijet, na vanjski svijet.

 

Mi mremo, mremo, postupno naša tijela mriju

i naša snaga napušta nas,

I naša duša skutrila se u crnoj kiši nad poplavom,

skutrila se na posljednjoj grani drveta našeg života.
 

VII  
 
Mi mremo, mi mremo, a sve što možemo  
sad jeste voljno mrijeti, i sagraditi lađu                        

smrti da nosi dušu na najduže putovanje.  

 

Malu lađu sa veslima i hranom 
i malim zdjelama, i svom opremom

prikladnom i pripravnom za dušu što odlazi.

 

Sad porini malu lađu, sad kad tijelo mre

i život odlazi, i otisni krhku dušu  
u krhkoj lađi hrabrosti, u arki vjere

s njenom zalihom hrane i malim šerpama za kuhanje

i odjećom za presvlaku,

preko crne pustinje potopa,

preko voda skončanja,

preko mora smrti, gdje još jedrimo

 u mraku, jer ne znamo smjer, i nemamo luke.

 

Nema ni jedne luke, nema se kud otići

samo sve dublja crnina stamnjuje se još

crnja ponad poplavne tamnine bez zvuka i

žubora sjedinjene s mrakom, gore i dolje

i sa strana krajnji mrak, tako da nema više ni jednog

pravca i mala lađa je tu; no, ona je nestala.

Ona je nevidljiva, jer nema ničeg prema

čemu je možeš vidjeti.
Ona je nestala! nestala! a ipak 

negdje ona postoji.

Nigdje!

 

VIII  
 
I sve je nestalo, tijelo je otišlo                                                                                                       

potpuno dolje, nestalo, posve nestalo.
Gornja tama je gusta kao i ona donja,

između je mala lađa nestala

To je skončanje, to je zaborav. 

 

IX  
 
Pa ipak, iz vječnosti se nit jedna
izdvaja na crnome,

vodoravna nit

što malo se dimi bljedilom na tamnome.

 

Je li to opsjena? ili se bljedilo dimi  
pomalo uvis?

Ah, stani, stani, jer to je osvit

okrutni osvit povratka života

iz zaborava. 

 

Stani, stani, mala lađa 
pluta pod mrtvačkom pepelnom sivoćom

osvitnog potopa.

 

Čekaj, čekaj, ipak, jedan mlaz žutila,

I čudnovat, o prozebla iscrpljena dušo, jedan mlaz rumen 

Jedan mlaz rumen, i sve kreće iznova.  

 

X  
 

Poplava opada, i tijelo, ko isrcpljena morska školjka,

izranja čudno i divno.

I mala lađa leti doma, posrćući i greznući

u ružičastu poplavu,   
i krhka duša izlazi iz nje, u dom ponovo

puneći srce mirom. 

Njiše se srce obnovljeno mirom

Čak zaborava.

Savršeno jasno:

Obnovljeno mirom zaborava 

 

Oh sagradi lađu smrti. Oh sagradi ju!

Jer će ti trebati.

Jer putovanje u zaborav čeka te!  

 

David Herbert Lawrence (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. april 2023.

 

 

 

TVOJA POSLJEDNJA VOŽNJA

 

Ovuda si se vratila, putem kroz vrijes,

I ispred vidjela svjetla gradića toga

Što ti obasjaše lice po kom se znalo nije

Da će sedmicu potom biti lice mrtvoga,

I zborila o čari svijetlog vidika

Koji na tebe neće sijati više nikad.

 

I sa lijeve strane prošla si kraj mjesta

Gdje ćeš osam dana kasnije ležati,

A o tebi će zboriti ko o nekom ko nesta;

Gledala si ga okom nemarnim, ko da ti

Tuđe je, mada, zasvagda, u brze dane,

Pod njegovim ćeš drvetom da staneš.

 

S tobom se nisam vozio... No nema nade

Da bih, uza te da sam sjedio te večeri,

Vidio kako lice koje gledam imade

Izraz končine, u tom sijanju što treperi,

Ni pročitao da piše na licu tvome:

“Odavde ću uskoro počivalištu svome;

 

Tad ću ti možda nedostajati. No znati

Neću koliko puta tu ćeš me posjetiti,

Il na šta misliš, il da li ikada ti

Odlaziš tamo. I neće briga me biti.

Ukoriš li me, neću na to da se okrećem,

Čak ni tvoje hvale više mi trebat neće.”

 

Istina: znat nećeš. I to ti neće smetat.

Ali, hoću li zbog tog uvažavati manje?

Drag duše, vidje li da me kad, prošlih ljeta,

Misao “Koja korist” znala mnogo da gane?

No ljubav, hvala, ravnodušnost i ukor da je

Za tobom –  činjenica ta, zbilja, ista ostaje.

 

Thomas Hardy (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 14. april 2023.

 

 

 

REDOVI ISPISANI NA PEHARU NAČINJENOM OD LUBANJE

 

Ne boj se, ne misli da tu ne obitava

Moj duh. U meni tek lubanju vidiš,

Iz koje, za razliku od živućih glava,

Šta god isteklo, glupošću ne postidi.  

 

Živio sam, volio, pjančio kao i ti;

Umro: nek da zemlja mir mojim kostima,

Natoči – ti me ne možeš uvrijediti,

Crv gnusnije usne od tvojih ima.

 

Sadržavati sok pjenušav bolje biće

No gojiti zemnih crva porod sluzav,

I služiti ukrug, u vidu kupe, to piće

Bogova, nego jelo onom što puza. 

 

Gdje je nekad moj um, možda, sjao,

Uz pomoć drugih neka mi opet sija,

A kada naš mozak, avaj, bude nestao,

Koja je od vina zamjena otmjenja?

 

Pijanči dokle možeš: od druge rase,

Kada ti, i tvoji, kao ja, odapnete,

Iz zagrljaja zemlje možeš biti spasen

I s mrtvim pirovati i praviti sonete.

 

Što ne? Pošto u životnom danu što dug nije

Naše glave daju učinike tako hude,

Kad ih poprave crvi i glina ih ispije, 

To je sreća njihova: od koristi da budeš.

 

George Gordon, Lord Byro (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 10. april 2023.

 

 

 

ROZ  AJLMER

 

Ah, što kraljevska loza jest!  

Ah, lik božanski što je!
Što sve vrline, sva dražest!

Roz Ajlmer, sve bje tvoje!

 

Roz Ajlmer, koju oči će moć

Oplakat, nikad glednut,

Uzdaha i uspomena noć

Posvećujem ti jednu.

 

Walter Savage Landor (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 7. april 2023.

 

 

 

VRT LJUBAVI

 

U Vrt Ljubavi odoh i vidjeh

Što nisam nikad: u sredini

Sazidana kapela, gdje sam 

Znao igrat se na tratini.

 

Vrata kapele zatvorena

I “ne smiješ” piše nad njima

K vrtu ljubavi okrenuh se,

Gdje mnogo divnog cvijeća ima;

 

Vidjeh: grobova pun, kamenja

Nadgrobnog, gdje bje mjesto cvijeću,

Popovi crni kruže i trnje

Na radost mi i želje meću.

 

William Blake (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 3. april 2023.

 

 

 

LONDON, 1802

 

Tebe, o Miltone, naše doba ište!

Engleska te treba: ona se ustaja

Poput bare: oltar, mač, pero, ognjište,

Junačko bogatstvo dvoraca, odaja –  

 

Engleski svoj miraz proigraše stari:             

Unutarnju sreću. Samoživost pati

Svakog; o digni nas, opet nam se vrati,

Uljudnost, slobodu, krepost, moć podari.

 

Duša ti bje zvijezda. I zasebna stoji.  

Glas ti je zvučao ko more. Veleban

I slobodan i čist poput golog neba,

 

Na putu života, prostome, vedru si   

Pobožnost nosio, ali srcem svojim   

Ti najponiznije dužnosti iskusi.

 

Villiam Wordsworth (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 31. mart 2023.

 

 

 

AVGUST 1968

Ljudožder čini što ljudožder znade,

Što ljudi sasvim ne mogu da rade, 

Al van dohvata jedan mu je plijen:

Taj savladati jezik ne umije,

Na podjarmljenoj ravnici, međ njenim

Ili očajnim ili ubijenim,

Dok se šepuri – na boku mu ruke –

S usna mu liju besmislice puke.

 

Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 27. mart 2023.

 

 

 

PONESI JEDNO KUĆI DJECI

 

Kraj praznih zdjela, uz prozor bez sjenke,

Sklupčani spavaju: plitka slama.  

Bez mraka, zemlje, trave, ženke –

Daj da uzmemo jedno, mama.

 

Igračke žive nešto su novo,

No nekako se brzo troše.

Kutiju od cipela daj sa ašovom -

Mama, sahrana sad igramo se.

 

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 24. mart 2023.

 

 

 

CIGARETE I VISKI I RAZUZDANE, RAZUZDANE ŽENE

Možda sam rođena klečeći,

rođena kašljući na dugu zimu,

rođena očekujući poljubac milosrđa,

rođena sa strašću za brzinu,

a ipak, kako su stvari napredovale,

rano naučih o ogradama

ili o ispuštenim klistirnim isparenjima.

Do druge ili treće naučih da ne klečim,

da ništa ne očekujem, da ložim svoje vatre pod zemljom

gdje se nikom osim lutkama, savršenim i groznim,

ne može šaptati ili ih položiti da umru.

 

Sad kad sam napisala mnogo riječi

i otkrila mnoge ljubavi, za tolike mnoge,

i sve u svemu bila ono što sam uvijek bila –

žena od pretjerivanja, žara i požude,

vidim da mi je napor bio uzaludan.

Zar kad pogledam u ogledalo,

ovih dana,

ne vidim pijanog štakora kako odvraća pogled?

Ne osjećam li žudnju tako oštro

da radije umrla bih nego pogledala

u njeno lice?

 

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 20. mart 2023.

 

 

 

PJESMA BERLINSKOG ZIDA

 

        Peteru Vierecku

 

To je kuća koju sruši čovjek zvani

        Jack. Ovo je mjesto gdje dolar zgužvani

staje, i na kojem Hans je mrtav pao.

        Ovo je zid koji Ivan je digao.

 

Ovo je zid što ga Ivan diže. A da

        pokuša osjećaj krivice da svlada

sazda ga od skromnog betona i siva:

        čine se diskretne mine koje skriva.  

 

Pod tim zidom što (a) gnjavi, (b) strah hrani,

        mreže bodljikave žice su ko nanin

pribor za krpljenje (stolac njen se njiše

        još!) al je za sokne napon jak previše.

 

Lokalna zastava onkraj zida bije: 

        na  žutoj, crvenoj i crnoj plohi je

Kompas  sa Čekićem: objavljuju oni

        zbiljski proboj sna što sniše ga masoni.     

 

Tu su, u gnijezdu, na granici, straže

        da Zapad i Istok strpljivo pretraže

dvogledom; sviđaju oba im se ova

        vidika, gotovo lišena Židova.

 

Svakog što ga ovdje vidiš, misliš na njeg,

        ćutiš ga – na uzdi drži osjećanje     

za Geld, il jak poriv marksistički. I ne  

        dopušta zid da se ponovo sjedine.      

 

Ako svoje mjesto mrziš, k zidu kroči,

        uzorak svemirskog prostora suoči:

nikakvi oblici života tu dati

        nisu, a predmeti mogu tek padati.

 

Dođi tom što prezre i mir i rat, tome

        pravom ili/ili okamenome, 

što vijuga diljem tih tmurnih predjela    

        i ko tvoje puklo ogledalo djela.

 

Noću reflektori – nakon tmurnog danjeg    

        svjetla – obasjaju posvud propadanje,           

uvjeravajući: kad se neko javi

        vrištanjem, to nije zbog snova rđavih.

 

Jer sni tu zli nisu: tek vlažni od krvi

        onog tvoje vrste što napusti prvi

rampu da po volji luta; u njegovom

        mozgu smijenjeni svi sni su olovom.

 

I s obzirom na to, vrijeme bi smjelo,    

        i jedino ono, počinit zlodjelo

prolaženja tamo-amo po tom kraju:

        pješke: samo u to klatno ne pucaju. 

 

Stog to mjesto još će mjesečinu mnogu

        vidjet, dok parovi, ko žlice, na logu 

leže, bogati se šta žele pitaju,

        djevojke samice kišem se pïtaju.  

 

Dođi k zidu koji u zasjenak baci

        rimski i kineski kom lažni kutnjaci

čelik-očnjacima zavide, što sijev

        prospu kad očistiš s njih meso komšije.

 

Ptica bolji cvrkut mogla bi da daje.

        No smatraš li grešnim abortus, il da je

nadriljekarima skupima sve veće

        plaćanje, k tom zidu dođi i vidjećeš.

 

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. mart 2023.

 

 

 

KUĆI

 

Jedan telefonski poziv iscurio je u noć

i svjetlucao po selima i predgrađima.

Nakon toga zaspah zabrinut u hotelskom krevetu.

Ličio sam igli kompasa koji trkač u krosu,

sa lupajućim srcem, kroz šumu nosi.

 

Tomas Tranströmer (preveo Milorad Pejić), 13. mart 2023.

 

 

 

GORČIN

Ase ležit
Vojnik Gorčin
U zemlji svojoj
Na baštini
Tuždi

Žih
A smrt dozivah
Noć i dan

Mrava ne zgazih
U vojnike
Odoh

Bil sam
U pet i pet vojni
Bez štita i oklopa
E da ednom
Prestanu
Gorčine

Zgiboh od čudne boli

Ne probi me kopje
Ne ustreli strijela
Ne posječe
Sablja

Zgiboh od boli
Nepreboli

Volju
A djevu mi ugrabiše
U robje

Ako Kosaru sretnete
Na putevima
Gospodnjim
Molju
Skažite
Za vjernost
Moju

 

Mak Dizdar, 10. mart 2023.

 

 

IN MEMORIAM M.K.H., 1911-1984

 

Kad su svi drugi bili na misi

Bio sam sav njen dok smo gulili krompire.

Narušavali su tišinu, spuštani jedan za drugim

Kao lem što se slijeva s lemila:

Slabe utjehe dođoše među nas, stvari da dijelimo   

Što se blistaju u kanti čiste vode.                                           

I dalje padaju. Mali ugodni pljusci

Našeg posla oporaviće nas.

 

I dok je župnik uz njenu postelju

Revno govorio molitve za umiruće

Neki su uzvraćali a neki plakali

Sjećam se kako je glavu nagnula k mojoj,

Njen dah u mome, naši rječiti, mokri noževi –

Nikad bliži do kraja naših života.

 

Seamus Heaney (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 6. mart 2023.

 

 

 

KINESKOG CARA KĆI

 

Kineskog cara kći me

Nikada voljeti neće,

Zaludu kapu i praporce

Na muškat-drvo mećem. 

 

Jer narandže, limuni, zvijezde

U zraku: plavom sjaju

(Davno ih ukradoh, draga)

Ovde se svi njihaju.

 

Mjesec mi paru srebrnu,

A sunce zlatnu dade: 

I skupa puhnuše nježno

Kašu da mi ohlade.

 

Ali se cara kineskoga

Kći pravila nevješta

O njeno muškat-drvo kapu

I praporce kad vješah.

 

Dame Edith Sitwell (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 3. mart 2023.

 

 

 

HERMAN MELVILLE

 

Pred kraj života ujedrio je u izuzetnu blagost,

I, usidren u svom domu, posegnuo je za ženom

I plovio po luci njene ruke,

I odlazio prijeko svako jutro u ured

Kao da njegovo zanimanje bješe još jedno ostrvo.

 

Dobrota postoji: to mu bješe novo saznanje.

Njegova strava mora da je već sasvim ispuhala

Da bi to uvidio; no snažna oluja što ga otpuha

Mimo Rta Horn razboritog uspjeha

Vikala je : 'Ta hrid je Eden. Razbij se ovdje.'

 

Ali ga je zaglušila gromom i smutila munjom:

– Sluđeni junak što lovi kao dragulj

Ono rijetko nejasno čudovište koje mu osakati spol, 

Mržnja prema mržnji što okončava u vrisku,

Neobjašnjeni preživjeli koji prekida noćnu moru – 

Sve to bježe zamršeno i lažno; istina bješe prosta.   

 

Zlo nije spektakularno i uvijek je ljudsko,

Dijeli s nama postelju i jede za našim stolom,

A mi smo upoznavani sa Dobrom svakog dana,

Čak i u dnevnim sobama, s mnoštvom mana;

Ono ima ime kao Billy i gotovo je savršeno,

Ali nosi mucanje kao ukras:

I svaki put kad se sretnu, događa se isto:

Zlo je to koje je bespomoćno kao ljubavnik  

I traži povod za svađu i uspijeva,

I uzajamno se otvoreno uništavaju pred našim  očima.

  

Jer sad je on budan i zna

Niko nikad nije bio pošteđen osim u snima, 

Ali je još nešto u noćnoj mori iskrivljeno –  

Čak i kazna bila je ljudska i oblik ljubavi:

Urlanje bure bilo je prisustvo njegovog oca,

I sve vrijeme bio je nošen na grudima oca.

 

Koji ga je sad nježno spustio i napustio ga.

Stajao je na uskom balkonu i slušao:

I sve zvijezde iznad njega pjevale su ko u djetinjstvu 

'Sve, sve je taština', ali to sad ne bješe isto;

Jer sad su se riječi spustile kao planinska tišina – 

- Nathaniel je bio plašljiv, jer je njegova ljubav bila sebična –

Ponovo rođen, vikao je u radovanju i predavanju

'Božanstvo je izlomljeno kao hljeb. Mi smo parčad'.

 

I sjeo za svoj stol i napisao priču.

 

Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 27. februar 2023.

 

 

 

OZNAČENO SA D

 

Kad u pećnicu ode hladno tijesto njegova mesa,

sličnu onoj što ložio sav ju je život, na mrene

njegove pomislih, zapaljene plamom nebesa, 

i pri pogledu na mrtvu ženu mu ozarene,

sa svjetlom što mu struji iz usta da joj ime izlanu,

‘ne Florence i ne Flo, već uvijek Florrie'.

Pomislih na to kako hladni mu jezik planu

no tek bukvalno, zbog čeg u meni žal se stvori,

žal zbog njega jer nema neba do kog se hodi.

Ja dobijam od Zemlje moj hljeb nasušni i sve ovo

al on je žudio da se smrtna govora oslobodi –

vukao ga je dolje, jezik težak mu ko olovo.

Pekarov čovjek kog da ustaje niko vidjeti neće

i kog Engleska nagna u sebi da ćuti tupu budalu

dim je sada, dovoljan da te u očima zapeče,

i pepeo (sličan brašnu) za jednu veknu malu.

 

Tony Harrison (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 24. februar 2023.

 

 

 

NA POZIV U SJEDINJENE DRŽAVE  

I  
 

Žara za podvig u meni gotovo nije

Otkad mi život pokaza kostur goli,

Prezam tražiti moderne žale čije

Zrelije dobe će tek da se pomoli,    

Doba što, vele, nove oblasti oslobodi

Od dugoga kapanja čovjekova

Plača što ga u tragediji narodi

Ostavili su na mnogo vijekova.

 

II  
 

Jer, boraveć u drevnim zemljama ovim,

Kao grobnica ispisan i pun uresa,

Tu su duboki, nestalih ruku, tragovi 

I ljetopisani datumi udesa –

Ja, mada moje biće bez cvijeta je, 

Tragam za životima što ih kriju te scene,

I prošlim primjercima u sadašnjem dajem 

Prostor, a njino iskustvo sadrži mene.   

 

Thomas Hardy (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 20. februar 2023.

 

 

 

PJESMA IZ SNA BR. 125: BARDOVI SE MRZNU

 

Bardovi se mrznu, goli, grlo je u vodi svakome,

potpuno u mraku, vrijeme ograničeno, od inicijacija

sada različito:

kurs iz pisanja, odjeveni i suhi i u svijetlome,

neograničeno vrijeme, dok Poetry ne uzme nešto, 

ali niko ih nije čito,

 

nema truba, ni svečanog uspostavljanja ni promjene;

nema provizija, uzbuđene dame osjećajno hvale

(ni jednoga) drugare

nošnja kao i obično, dolčevita džemperi, mokasine,

u & među zaposlenim Mnogim koji žvale

da je umjetnost zabavna barem.

 

Rekao bih da je, kao i uvijek, zadata tema,

propisana tehnička obrada, testovi pravi testovi,

majstori što ih pripremiše da ocjenjuju sjeli.

Rekao bih ukočenost od straha da od nas ništa nema  

vratila nam se zauvijek, najgori & najbolji

okreću se publici, izblijedjeli.

 

John Berryman (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. februar 2023.

 

 

 

ARAHNA*

 

Šta je onaj svežanj o plafon obješen

Što ga i sad pokret ćuha uznemiri,

Stalan i lak, noću kroz sobe što piri?

Je l to nešto nekoć s čuvstvima što bješe,

Cura možda čiji zanat, ponos, nada

Jedno drugo dave konopcima sada.

 

Mislim da to splet je gdje očaj i bol je,

Bezobličan kao gnijezda satkanog

Djelić, crn, bez sjaja, drhti neprestano

Na milost kretanju vazduha gdje, pol je

Na mjestu, pol spala s ograde, s mučenjem  

Visi u godišnjem dobu pred svršenjem.      

 

Kakav vješti majstor ona bješe! Njene

Draž i postojanost na sjenu se svele

Grumenastu što mrak uomči je. Elem,

Nešto se mijenja. Kretnje zatamnjene

Počnu kad kraj rada noćnom je sudištu,

Radinost se sitna vrti u središtu.

 

Tako presti njoj je, razboja kraljici

Nekoć, umanjenoj, jest, no pušta fino 

I tanano, ali napeto, s čvrstinom,   

Uže koje hvata pun dan u sobici,

Pa se za tren njiše, naglo izvan zjene,  

I nit opet svjetlost izmišljati krene.

                                                           

*Arahna - čuvena lidijska tkalja koju je boginja Atena pretvorila u pauka.

 

Thom Gunn (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 13. februar 2023.

 

 

 

ČISTINE IV

 

Strah od afektiranja učinio je da afektira

Manjkavost kad god bi trebalo da

Izgovori riječi koje su 'iznad nje'. Bertold Brek.


Uspijevala bi reći nešto smeteno i iskrivljeno

Svaki put, kao da se bojala da ne iznevjeri

To nešto sputano i nedostatno isuviše

Dobro podešenim rječnikom.

Više s prkosom nego s ponosom, rekla bi mi, 'Ti

Znaš sve od tijeh stvari'. Tako upravljah svoj jezik

Pred njom - istinski dobro

Podešeno i dostatno iznevjeravanje

Onog što znah bolje. Govorio sam jok i ja

I dolično zapadao u pogrešnu

Gramatiku što nas držaše združene i na odstojanju.

 

Seamus Heaney (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 10. februar 2023.

UKRADENO DIJETE

 

Tamo gdje Slutske Gore hridi

U jezero su uronjene,

Tu ostrvo se lisno vidi

Gdje vodene pacove snene

Lepetom krila čaplje bude,

Tu vilinske smo skrile sude 

Pune jagoda i kradenih

Trešanja kao krv crvenih.

Dođi, dijete čovjekovo,

Vodama i divljini ovoj,

Rukom vilinu ruku uhvati,

Jer svijet je puniji suza

nego što možeš ti da shvatiš.    

 

Gdje mjesečina kao val je

Pijeskom tamno sivim sjala 

Od najdaljeg Rosiza dalje

Noga nam cijelu noć hodala:    

Mi plesova smo starih tkalje,

Spletene ruke i pogledi, 

Sve dok mjesec ne izblijedi

Mi skakućemo dole-gore,

Klobuke pjene love ruke,   

Dok svijet ovaj pun je muke,  

Strah i strepnja ga u snu more. 

Dođi, dijete čovjekovo,

Vodama i divljini ovoj,

Rukom vilinu ruku uhvati,

Jer svijet je puniji suza

nego što možeš ti da shvatiš.

   

Gdje iz bregova nad Glen-Karom

Skitalačka se voda lije,

U barama, među ševarom,

Gdje jedna zvijezda jedva se mije,

Za pastrmkama uspavanim

Tragamo, u sluh njihov šapljuć  

Što im nemirne snove zada,

Naginjući se gipko vani

Iz paprati sa koje kaplju

Suze ponad potoka mlada.

Dođi, dijete čovjekovo,

Vodama i divljini ovoj,

Rukom vilinu ruku uhvati,

Jer svijet je puniji suza

nego što možeš ti da shvatiš.

 

I ono s nama ide, sveta

Uzvišenost mu u zenici,

Neće čut više muk teleta

Sa obronka na prigrevici

Niti kotao sa ognjišta

Kome iz grudi spokoj poje

Niti vidjeti sivoga miša

Što oko naćvi skakuto je,

Jer dođe, dijete čovjekovo,

Vodama i divljini ovoj

Vilinu ruku svojom uhvati,

Iz svijeta punijeg suza od tebe.

 

William Butler Yeats (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 6. februar 2023.

 

 

 

SLOBODA

 

Kad je sloboda djevojče bezglavo

I drumom hodi, tumara stazama,

Vrisnuće i zavitlati prštavom

Bakljom da vidi razgaranje plama.

 

Svadbeni vijenac kad na glavu stavi

I čuva ambar i stoku broji,

Sloboda život svoj popravi.

Utopi baklju, jer vatre se boji.

Archibald MacLeish (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 3. februar 2023.

 

 

 

PRVI MRAZ

 

Godišnje doba za mistike.

Oktobarsko nebo i Oblak Nespoznatljivog.

Ceste vječnosti dozivaju.

Znak i zagonetka u najskromnijoj stvari.

 

Majstor krpač cipela Jakob Boehme

Sjedio je u našoj kuhinji cijelo jutro.

Pio je čaj i upozoravao na mirovanje

Kojemu mudri mora sebe obučiti.

 

Mlada žena nije obraćala pažnju.

Kosa joj je padala preko očiju.

S grudima opuštenim i vlažnim pod haljinom

Tvrdoglavo je trljala nepopustljivu mrlju.

Zatim nas je pseći lavež sve izveo napolje,

I nije to bio samo zov divlje guske,

Nego je Gospa Julijana od Norviča lično govorila

O čudesnoj uljudnosti i jednostavnosti Tvorca.

 

Charles Simic (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 30. januar 2023.

 

 

 

KRVAVA NARANDŽA

 

Tako je mračno da je kraj svijeta možda blizu.

Izgleda mi da će padati kiša.

Ptice u parku ćute.

Ništa nije kako izgleda.

Čak ni mi.

 

Ima u našoj ulici drvo tako veliko

Da se svi možemo skriti u njegovom lišću.

Odjeća nam ne bi bila potrebna.

Osjećam se stara kao žohar, kažeš.

U svojoj glavi, putnik sam na brodu duhova.

Ništa se ne vidi napolju sada.

Ako nam je neko ostavio dijete na stepeniku pred vratima,

Mora da je zaspalo.

Sve se koleba na ivici svega

Sa uljudnim smiješkom.

 

To je zato što ima stvari u ovom svijetu

Kojima se prosto ne može pomoći, rekla si.

Baš tada, čuo sam krvavu narandžu

Kako se kotrlja sa stola i uz mukli udar

Ostaje da leži raspuknuta na podu.

 

Charles Simic (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 27. januar 2023.

 

NEDJELJNE NOVINE

Klanje nevinih nikad

Ne prestaje. To je otprilike sve

U šta ikad možemo biti sigurni, ljubavi,

Čak više sigurni nego u pečenje

Koje iznosiš iz pećnice.

 

Nedjelja je. Vjernici

Jedan po jedan izlaze iz crkve

Preko ulice. Prilično mnogo njih

Nosi biblije u rukama.

Nejasna žudnja za istinom

I veliki strah od nje

To je ono zbog čega dolaze

Uprkos krasnom proljećnom vremenu.

 

U hodniku stari pas mješanac

Baš sad je imao čestitosti

Da zareži na vlastitu sliku u ogledalu,

Prije nego što se odvukao do kuhinje

Gdje je jagnjeće pečenje

Na tvojim ispruženim rukama

Mirisalo na češnjak i ruzmarin.

 

Charles Simic (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 23. januar 2023.

 

 

 

PSALM

 

Dugo vremena si razmišljao

O, Gospode, o tim ludacima

Što upravljaju svijetom. Njin domašaj je dug

A njinim kandžama mora da si ustrašen.

 

Jedan od njih me našao u društvu svoje sjenke.

Dan je postao hladan. Ja sam se njihao

Između užasa i hrabrosti

U najmračnijem uglu spavaonice mog sina.

 

Tražio sam te pogledom, tebe u koga ne vjerujem,

Bio si zaposlen: pravio cvijeće ljepšim,

I činio da jaganjci trče za svojim majkama,

Ili možda nisi radio čak ni to?

 

Bilo je proljeće. Ubice puni zabave

I veselja, a tvoji sveštenici

Bijahu posve na njinoj strani, da obezbijede

Da naše konačno zbogom kažemo ispravno.

 

Charles Simic (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 20. januar 2023.

 

 

 

ENCIKLOPEDIJA UŽASA 

 

Niko je ne čita osim nesaničara.

Kako je čudno naći dijete

Koje je majka ispljuskala baš jutros.

I ludu bezdomnu ženu

Koja čučnu da mokri na ulici.

 

Možda su nešto promašili?

Izbombardirani grad u mrtvačkom plaštu dima,

Leševi kao opušci

Na tanjiru za objed preplavljenom pepelom.

Ali ne, svi su tu.

 

O kad bi ti došao, nevidljivi sudijo,

Bilo bi tu previše slika da ih se pregleda,

Previše priča da ih se čuje

Kao ona o čuvarima koji igraju karte

Pošto su premlatili svog zatvorenika.

 

Charles Simic (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 16. januar 2023.

 

 

 

ROĐENO IZ DOSADE 

 

Majka Djevica hoda bosonoga

Među minskim poljima.

Nosi na rukama starca

Koji urla kao odojče.

 

Zemlja je bila starački dom.

Juda je bio noćna sestra

Što prazni bolesničke guske u Jordan,

Vežući ljude psećim lancem.

 

Starac je imao dva patrljka umjesto nogu.

Sv. Petar dođe gurajući kolica

Pretovarena letećim ćilimima.

Koji nisu bili leteći.

 

Bili su hrpa krvavih pelena.

Magi su stajali okolo

Čisteći nokte bajonetima.

Starac je dao maloj Mariji Magdaleni

 

Komadić slomljenog ogledala.

Ona se skrila u crkvenom vanjskom zahodu.

Kad ožedni lizala je

Paru sa stakla.

Tu je i Josip. Jadni Josip,

Što stoji go na snijegu.

Imao je jedino štakora

Da nosi njegove ručne kovčege.

 

Štakor nije htio utrčati u rupu.

Čak ni kad su se svjetla upalila –

A upalila su se svjetla:

Mlazovi svjetla u stražarskim kulama.

 

Charles Simic (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 13. januar 2023.

 

 

 

KRUŽNI TOK U IOWI

 

u sredini zarastao korov

koji se tako raskalašno uzdiže

da smo ga uzbuđeni

dvaput obišli

na svom neizbježnom putu

k Velikim ravnicama

 

Petr Hruška (preveo Adin Ljuca), 9. januar 2023.

 

 

 

1047  

Otvaranje Bića

I Zatvaranje – to sliči,

Il je različno, ako jest,  

Cvatu na stabljici.

 

Jer oboje iz Sjemenke

Iste i u Pup isti,

Idu paralelni, usavršeni

Tim što ih uništi.

 

Emily Dickinson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 6. januar 2023.

 

 

 

ISTORIJA DVADESETOG VIJEKA, 1911

1911. daje sve od sebe da

uravnotežena, mada neparna, izgleda.

Iz Hamburga, dok brodom svog naroda upravlja,

Kaiser (za vas Wilhelm Drugi) javlja

da traži što nekim čudno zvuči: "Mjesto

za Njemačku ispod sunca". Da ste nešto

Francuz, rekli biste C’est tout. Ali je

Hitleru ne više od dvadest dvije,

a ni stvari ispod sunca nisu tako vruće.

Kineze sunčevo djejstvo podstaknuće

da kikice zabrane, i potom za republikom

posegnu, sa  Sun Yat-senom, kao predsjednikom

prvim. (Mada, kako možeš s tri stotine

dvadeset pet miliona iz skupštine

upravljati – iskreno zboreći, tu ništa 

ne shvatam. To jest, koliko sjedišta

trebalo bi da ima u tom velikom paviljonu?

Pa čak i da je tek jedan momak po milionu,

za, recimo, manjinu od 10 posto, koji

broj njih bi bio. To je ko da pijesak brojiš!

Za ovo demokratija ne raspolaže rječnikom!)

Duž iste širine geografske je Meksiko

građanski rat svršio i, pobožno oklijevalo,

Francisco Madero postaje predsjednik malo.

Italija, nalazeći da je Turčin odveć prosto

biće da se s njim bakće, koristi vazduhoplovstvo

prvi put u istoriji, dok iz Louvrea Mona Lisu

Da Vincijevu  kradu – stog caje u Parizu

Monsieur Guillaumea Apollinairea uhapsiše

koji, iako u Rimu rođen, piše

na francuskom i ima druge energije.

Rilke izdaje svoje Duinske elegije

a u Londonu sifražetkinje svoje amrele

crne upiru u Whitehall i viču “lele”!

 

Čovjek godine Norvežanin je čuveni.

Bitna im je riječ u jeziku Skoal.

Tu se rađaju u rolke odjeveni.

Kad idu na jug, udare u pol.

 

(Roald Amundsen)

 

“Roald sam Amundsen. I led mio mi je.

Svijet je ostriga moja: ima dvije

kape leda: Arktik i onda Antarktik.

Ljudski život u tom kraju je artikl

što fali. Kad padne ispod nule, moje

oči budu plave, srce iskreno je.

I upitnici i sumnje nestaju:

tek repovi pasa što vuku i laju”.

 

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 2. januar 2023.

 

 

 

bottom of page