MODRICA

 

Krv jurnu na to mjesto, tamno purpurna.

Ostatak tijela sav je blijed.

Boje bisera.

 

U otvoru stijene

More opsesivno usisava,

Jedna špilja cijelog mora središte.

 

Veličine muve,

Usuda znak

Gmiže niza zid.

 

Srce se zatvara,

More klizi natrag,

Zrcala su zastrta plahtom.

​

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 10. oktobar 2025.

 

 

 

USAMLJENOST VOJNOG ISTORIČARA

​

Priznaj: moj posao je

ono što te plaši.
Zato me rijetko ko i zove na večeru,
premda, Bog sami zna, nije mi namjera da djelujem strašno.
Nosim haljine razboritog kroja
u neupadljivim bež tonovima,
mirišem na lavandu i idem frizeru:
nema kod mene nikakve proročanske grive,
sa zmijama u kosi, da plaši mlade.

Ako kolutam očima i mrmljam,
ako se hvatam za srce i vrištim od užasa
kao trećerazredna glumica
u sceni ludila,
radim to nasamo, i niko ne vidi
osim ogledala u kupatilu.

 

U načelu, mogla bih se složiti s tobom: 
žene ne bi trebale razmišljati o ratu,
nepristrano vagati taktike,
ili gledati obje strane bez osude.
Žene bi trebale marširati za mir,
dijeliti bijele peruške da potaknu hrabrost,
bacati se na bajonete
da zaštite svoju djecu,   
čije će lobanje ionako biti razbijene,
ili se, nakon što su više puta silovane,
objesiti vlastitom kosom.
To su uloge koje ulijevaju opštu utjehu. 
To – i pletenje čarapa za vojnike,
i neka vrsta moralnog navijanja.
Takođe: oplakivanje mrtvih.
Sinova, ljubavnika i tako dalje.
Sve te ubijene djece.

​

Umjesto toga, ja govorim ono
što se, nadam se, može smatrati istinom.
Stvari neugodne, neuljepšane.
Istina rijetko prija,
posebno ne uz večeru,
premda sam ja dobra u svom poslu.
Moj zanat su hrabrost i zločini.
Ja ih gledam i ne sudim.
Zapisujem stvari onako kako su se desile,
kako je najvjernije ostalo zabilježeno u sjećanju.
Ne pitam zašto, jer to je uvijek uglavnom isto.
Ratovi se dešavaju zato što oni koji ih započinju
misle da mogu pobijediti.

​

U mojim snovima ratovi su raskošni.
Vikinzi svake godine napuštaju svoja polja
na nekoliko mjeseci ubijanja i pljačke,
onako kao što momci idu u lov.
U stvarnosti, bili su zemljoradnici.
Vraćaju se puni sjaja.
Arapi jašu u pohodu protiv Krstaša

sa sabljama što rezale su
svilu u zraku.
Jedan brz rez po vratu konja
i veliki oklop sruši se kao kula.
Vatra protiv metala.
Pjesnik bi rekao: romantika protiv banalnosti.
Kad sam budna, znam ja bolje.

​

Uprkos propagandi, nema čudovišta,
ili bar ne onih koji bi se mogli zauvijek sahraniti.
Ubiješ jednog, a okolnosti
i vijesti na radiju stvore drugog.
Vjeruj mi: čitave su se vojske
iskreno Bogu molile cijelu noć,
i opet bile poklane. 
Brutalnost često pobjeđuje,
a kako će stvari završiti zna ovisiti
o izumu neke sprave, npr. radara.
Istina, hrabrost ponekad nešto znači,
kao kod Termopila. Ponekad to ko je u pravu –
iako apsolutna vrlina po opštem mišljenju,
ipak određuje pobjednik.
Ponekad se ljudi bacaju na granate
i prsnu kao papirne vreće pune crijeva
da spasu svoje drugove.
To mogu cijeniti.
Ali mnoge su ratove dobili štakori i kolera.
Oni – i krompiri,
ili nedostatak krompira.
Nema koristi kačiti sve te medalje
na prsa mrtvih.
Impresivno je, ali znam previše.
Velika junaštva samo me rastuže. 

  

U interesu istraživanja
hodala sam mnogim bojištima
koja su nekad bila potoci
raskomadanih tijela
posuta rasprsnutim granatama i raspolovljenim kostima.
Sva su, kad sam stigla,
ponovo bila zelena.
Svako je nadahnulo poneki dobar citat u svoje vrijeme.
Tužni mramorni anđeli sjede kao koke
nad travnatim gnijezdima u kojima se nikad ništa ne izleže.
(Anđele bi se, zavisno od ugla kamere,
moglo opisati i kao proste, ili nemilosrdne.)
Riječ slava često se ponavlja na kapijama.
Naravno, uberem cvijet-dva
sa svakog mjesta, i upresujem ga
u hotelsku Bibliju – za uspomenu.
I ja sam od krvi i mesa, kao i ti.

​

Ali nema koristi tražiti od mene završnu riječ.
Kao što rekoh, bavim se taktikom.
I statistikom:
Na svaku godinu mira,
bilo ih je četiri stotine ratnih.

​

Margaret Atwood (prevela Esma Hadžiselimović), 6. oktobar 2025.

 

 

 

HOĆE LI IŠTA O MENI ZNATI

 

Hoće li išta o meni znati onaj

što  noću će, uz lampu i mrak uokolo,

ove redove čitati?

 

Hoće li čuti drhat, i strepnju

srca koje misli, dok biskao bude

slovo svako i redak, ko brižna majka

kosu dječiju, češljem najgušćim?

 

Hoće li išta, išta, uistinu znati?

Il jedna će pustoš

u domu njegovom da zjapi i sja,

nad stolom i knjigom, dok sabran,

i težak od tuge, svoje,

ovu moju bude razgrtao,

vlat po vlat,

mrak po mrak?

​

Abdulah Sidran, 3. oktobar 2025.

 

 

 

GOSPODIN MOJ

 

Zamijetite kako je numerisao plave vene

u mojim grudima. Osim toga, tu je i deset pjega.

Sad ide lijevo. Sad ide desno.

On zida grad, grad od mesa.

On je industrijalac. Gladovao je po podrumima

i, dame i gospodo, bio slomljen željezom,

krvlju, metalom, pobjedničkim željezom

smrti svoje majke. Ali on počinje iznova.

Sad mene konstruira. Obuzet je gradom.

Od sjaja riječi on me sagradio.

Od čuda betona on me oblikovao.

Dao mi je šest stotina uličnih znakova.

Dok sam plesala, sagradio je muzej.

Sagradio deset blokova kad sam se vrpoljila na krevetu.

Izgradio je nadvožnjak kad sam otišla.

Dala sam mu cvijeće i on sagradi aerodrom.

Za semafor je na crvenom i zelenom svjetlu dijelio

lilihipe. Ipak, u svome srcu kažem, idite djeco sporo.

​

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. septembar 2025.

 

 

 

NOĆNA SMJENA

 

To nije bilo srce što bije.

Taj prigušen tutanj, taj zveket

Udaljeni, nije krv u ušima

Što bubnja ni groznica

 

Da pokvari večer.

Buka je dolazila s vana:

Detoniranje metala

Prirodno, očevidno,

 

Za ova strašna predgrađa, niko se

Uplašio od toga nije, premda zvuk

Potresao je tlo udarcima.

Ustalio se kad sam prišla

 

Dok izvor tutnjave, otkriven,

Nije posramio plačno nagađanje:

Uokvireni u prozorima fabrike srebra

U Glavnoj ulici, to golemi

 

Dignuti čekići, kotači što se vrte,

Zaustavljeni u mjestu, puštaju da padne njina

Vertikalna tonaža od metala i drveta;

Osupnuti u moždini. Ljudi u bijelim

 

Potkošuljama kružili su, opslužujući

Bez stanke te podmazane strojeve,

Opslužujući, bez stanke, taj tupi

Neumorni čin.

​

Sylvia Plath (prevela Esma Hadžiselimović), 26. septembar 2025.

 

 

 

IZBJEGLIČKI BROD

 

Kao mokri kukuruzni škrob klizim

pored očiju moje bake. Biblija

pored nje, skida naočale.

Puding se zgušnjava.

 

Mama me odgojila bez jezika

Siroče sam svoga španskog imena.

Riječi su mi strane, sapliću se

na  mom jeziku. U ogledalu vidim

svoj odraz: bronzana koža, crna kosa.

 

Osjećam se zarobljena

na brodu izbjeglica.

Brodu što nikada ne pristaje.

El barco que nunca atraca.

​

Lorna Dee Cervantes (prevela Esma Hadžiselimović), 22. septembar 2025.

 

 

 

GDJE TO BJEŠE U ONO DOBA

 

Mužu,

sinoć sanjah da

odrezali su ruke i noge tvoje.

Mužu,

ti tad si mi prošaptao

da nepotpuni sad smo oboje.

 

Mužu,

sve četiri u rukama

ko sinove sam i kćeri držala.

Mužu,

nagnula sam se dolje i njih

u čarobnim vodama prala.

 

Mužu,

smjestih svaki od njih

gdje na tebi spadao je prije.

"Čudo",

ti reče, i smijali smo se:

ko u imućnih bi naš smijeh. 

​

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 19. septembar 2025.

 

 

 

KAMO IDU MOJE KNJIGE

 

Sve riječi što ih skupljam,

i sve riječi što pišem,

neka rašire svoja neumorna krila

i nikad ne zastanu u svom letu

dok tvome tužnom srcu ne stignu

i zapjevaju ti u noći,

s onu stranu gdje vode teku,

olujno tamne ili zvjezdano sjajne.

​

William Butler Yeats (prevela Esma Hadžiselimović), 15. septembar 2025.

 

 

 

MALA HIMNA 

                       

Kad se noću probudim u strahu
od svijeta što ga ostavljamo djeci;
kad uplašim se da tijelo nije sveto,
i da je tama pala
na dobru zemlju; kad gradovi gore
ognjem što ga je naš rod raspalio,
i sve, i ništa
nije u našim rukama,

​

ustajem sam,
idem da nađem svoje dijete
kako spava u vlastitom zagrljaju u tami –
i kleknem tamo, i položim ruku
kao sitnu kišu na njegova drhtava prsa,
i osjetim njegovo srce
kako pjevuši svoju malu pjesmu –

​

i slušam, budan sjedim
i slušam: to malo srce
što pjeva himnu
života: otvara se,
zatvara opet,
i otvara –
stara, vječna muzika –
došla je noć;
 noć još nije došla.
Ne možemo se sada spasiti.
                Možemo.

​

Joseph Fasano (prevela Esma Hadžiselimović), 12. septembar 2025.

​

 

 

 

MAHLER U NEW YORKU 
                                       

Kad izađem sada, vjetar me vuče
u grob. Izlazim
da razdijelim kosu djeteta koje sam ostavio,

a ono gura lice u moje rukave, da pomiriše vjetar.

Ako oca nosim sa sobom, nosim ga
kao konj što nosi jesen u grivi.

Ako se sjetim svog brata,
to je kao da je jelen kleknuo
u sobi u kojoj sam bio.

​

Klečim, i vjetar kleči u meni.
Šta znači imati istoriju, stado
zatrpano u sljepilu zime?

​

Pokušaj ušunjati se s dvije violine
u unutrašnjost očevih mrtvačkih kola.
Tu krcato je vrapcima.

​

Ponekad odem na polje,
a polje je golo. Samo vjetar,
koji mi se povjerava;

tu žena je s kantom mlijeka,
čovjek što naginje hljeb ka suncu;
tu je crno srce kobile

u mlijeku – ili je to vjetar, kako to on već radi?
Ne znam za vjetar, za način na koji putuje.
Znam samo da ponekad neko

podigne crnu violinu svog djetinjstva
i počne svirati – ona mu sjedi na ramenu
kao sitan sivi soko, uspavan u svojim povezima.

 

I da tako nosimo jedno drugo
jer tako bismo i sami htjeli biti nošeni:
ponekad s milošću, ponekad bez nje.

​

Joseph Fasano (prevela Esma Hadžiselimović), 8. septembar 2025.

 

 

 

SVETAC

​

                   Marku V.

 

Onaj što je u ratu ostao s onima bez oružja

iako je ime imao kao naoružani onaj što je i

svoje dijete pustio među njihovu djecu jer

ako je da umiru djeca neka ni njegovo ne ostane

živo svetac kada je umro na fejsbuku za njim

ostalo je sedam hiljada lajkova dvanaest hiljada

srca i pedeset i četiri hiljade suza a komentare

ni brojali nismo sve onih koji su naoružani svojom

patnjom i žrtvom radosno primali na se njegovu

neporecivu svetost svetac kad je umro ptice

na granama kukale u glas va vijeke va vijeke

va vijeke va vijeke

 

Onaj što je u ratu ostao s onima bez oružja

iako je ime imao kao naoružani narod onaj što je i

svoje dijete pustio među njihovom djecom

da živi ako je na djeci da ostanu živa svetac kad mu je

godina istekla po smrti i kada mu je fejsbuk

sam od sebe pomen dao lajkova dvanaest

srce jedno jedna suza i tri smijeha povrh

ispod imena mu ostalo a ptice na granama kukale

u glas su va vijeke va vijeke va vijeke va vijeke

 

Miljenko Jergović, 5. septembar 2025.

 

 

 

ŽIVA LJEPOTA

​

Jer su fitilj i ulje potrošeni, i studen
U krvnim žilama je, nezadovoljnom svome
Srcu sam naredio da zadovoljno bude
Ljepotom što u odlivu bronzanome
Il blještavu marmoru pojavljuje se, mada
Dok odlazimo, i ona odlazi, i biva
Ravnodušnija prema našoj samoći
No avet. O srce, ostarismo, a živa
Ljepota je za mlađe: nećemo joj moći
Danak divljeg plača platiti nikada.

​

William Butler Yeats (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. septembar 2025.

 

 

 

NOVA LICA

​

Ti koja ostari, ako umreš prva,
Ni mirisna lipa, ni katalpina drva
Hod živ mi neće čuti, neću ići tamo
Gdje kušasmo zube vremenu da skrhamo.

​

Neka se nova lica igraju opsjenama
Po sobama starim, nek svjetlo nadmaši tama,
Još po šljunku parka par naših sjenki skita,
Živa bića više od njih su sjenovita.

​

William Butler Yeats (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. august 2025.

 

 

 

RUŽA SVIJETA

​

Ko je sanjao da ljepote ko snovi nestaju?
Zbog tih rujnih usana – tužna je gordost njina,
Tužna što više nova čuda se ne zbivaju –
Troja nesta u silnom pogrebnom sjaju,
Mrtva su djeca Ušnina.

​

Mi i radini svijet postasmo sjene:
A među ljudskim dušama kolebljivim
Što se povlače ko zimske bujice zamućene,
Ispod prolaznih zvijezda, ispod nebeske pjene,
Samotni njen lik još živi.

​

Poklonite se, arhangeli, u boravištu tavnom,
Prije vas, prije no što srca su kucati znala,
Umorna i blaga, ona uz Božji presto je stala,
On je stvorio svijet kako bi stazom travnom
Njezina noga hodala.

 

William Butler Yeats (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 25. august 2025.

 

 

 

OBORENO VELIČANSTVO

​

Mada se nekad gomila skupljala čim se pokaže lice njeno
I starcima se maglile oči, samo ta ruka, kao neki
Posljednji dvorjanin koji brblja o veličanstvu oborenom
Na mjestu gdje je ciganski logor, pamti šta nesta navijeki.

​

Crte lica, srce kom smijeh blagost je znao da poda,
To preosta, ali ja pamtim šta nesta. Mnoštvu, koje
Sakupljaće se, biće neznano da istom cestom hoda
Gdje hodaše nešto što sjajnom oblaku sličilo je.

 

William Butler Yeats (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 22. august 2025.

​

​

 

JEVREJSKO GROBLJE

 

Kod Lenjingrada – jevrejsko groblje. Od trulog
drveta ograda koja se isheri.
Iza nje leže jedan kraj drugoga
pravnici, muzičari, trgovci, revolucioneri.

​

Za sebe su pjevali.
Za sebe štedjeli.
Za druge se umiralo.
Al prvo se plaćao porez,
poštovao se pristav,
i u tom svijetu, bezizlazno materijalnom,
tumačili su Talmud,
ostajuć soj idealista.

​Možda su vidjeli više.
A možda – vjerovali slijepo.
No učili su djecu da su trpeljiva,
da ustrajna budu.
I nisu sijali žito.
Nikad sijali žito. Lijepo
legli bi sami, kao zrna,
u hladnu grudu.
I zanavijek zaspali.
A potom bi zemljom ih zasuli,
palili svijeće,
i, kad su zadušni dani,
skupe se gladni starci: svak glasom visokim tuli
o uspokojenju, a svi od gladi zadihani.
I oni su ga sticali

​U vidu raspada materije.
Ništa ne pamteći.
Ne zaboravljajući ništa.
Za krivim plotom drvenim što gnjije,
četiri km od tramvajskog okretališta.

​

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 18. august 2025.

 

 

 

ZAPIS NA PRAGU

 

Ove pjesme, to nisam ja, iako sam ih ja napisao.

Ovi jauci, to nisam ja, premda sam ih zbilja uzdisao.

Moj pravi život, ja sam samo disao.

 

Jer ja živim i kad pjesma umre. Ja živim i kad patnja mine.

Ima u meni nemira dragog, a ima i moje širine.

Ja puštam i drugog da govori za me.

A i sam govorim druge same.

 

Ja ne marim čovjek biti ako sam umio ljude bogovski reći.

O, ja. Ja sam od sebe i manji i veći.

O, ja. Moj drugi i moj treći.

 

Ja ne sanjam o sreći. No ne sumnjam o sreći.

Gle ovog dvojstva i trojstva moga:

ima u meni tmine,

no ima u meni i vedrine.

I moja divna sloga.

​

Tin Ujević, 15. august 2025.

 

 

 

OTROVNI MENTALITET MALOG GRADA

 

Blaženi su oni koji nikada ne shvate
tragediju malog grada,
toliko srođeni sa njim, da ne znaju za bolje.

Ali kada osetite nešto od sveta, doživite mnogo šta, daljine, dubine,
i vratite se,
vidite isti onaj začarani krug iz koga mnogi nisu nikad izašli.
Vidite poraz, koji drugi predstavljaju pobedom,
ne znajući za bolje.

I otrovni mentalitet, koji svima nad glavom vijori,
ne puštajući drugoga da živi, voli i postoji.

Sve se prati, a malo šta prašta,
gde su groblja najčešća mesta okupljanja,
i dobar si tek kada te nema.

Nekome je teško da živi negde zato što ne zna nikoga,
kod mene je obrnuto, teško mi je da živim,
zato što ih sve znam.

Da ih ne znam, bilo bi mi lakše.

Zato putujem, a malo ostajem,
da bi mi se zadržala u sećanju lica,
od kojih nisam doživeo neko veće zlo.

Najteže je živeti u gradovima gde je sve uzaludno,
i gde se nikada ništa ne menja,
osim iluzije da će da se promeni.

Neće.

Uverio sam se u to hiljadu puta.

Tamo gde vlada policija, popovi i lopovi,
gde jedva da se čuje neki iskren glas.

Nema zanosa.

Osim još kod dece,

koju još nisu ubili u pojam, ali hoće,
samo se malobrojni izvuku.

Zamislite kako je meni,

koji sam navikao da radujem ljude,
izvodim poeziju,
živim slobodu.

Kome tamo to treba.

Odmah si lud,
odmah ti nešto fali.

Zato sam za mnoge nevidljiv,
samo dođem i brzo prođem,
ne očekujući ništa.

Pre sam im se dokazivao, objašnjavao nešto,
javljаo svima.

Dugo već više ne.

Imam svoj svet.

Kome sam potreban, naći će me,
a ne da svima idem na noge.

Više ne.

Napokon sam odrastao.

Napokon sam se dokazao.

Pre svega sebi.

​

Stefan Simić, 11. august 2025.

 

 

 

ODGOVOR PARA MNOGIH VREDAN 

​

Recite mi ime jednog dobrog čoveka.

Čekaću ovde tri dana, ako vam to treba.

Uzeću godišnji odmor zbog vašeg odgovora.

Vaš odgovor para vredi.

Ćutite.

Vaše je ćutanje nadaleko znano. Ono je

deo istorije. Deo vas. Ono je

vaša glava. Vaša je lobanja kavez

za divlju zver

ćutanja.

A mogli ste reći bilo čije ime.

Čak i moje.

A dobra su imena onih

koji ne postoje.

​

Adam Puslojić, 8. august 2025.

 

 

 

GOLE GODINE

 

I tako, Henese, nedjelja je

i neko doba, jašta strano.

Pati se pljusak, ne prestaje

da taji drijemež u Fontani.

 

Ili skončati, ili dražiti

mučninu famom plahovitom:

...fenjerima će pjesnike tražiti,

ali pjesnika neće biti!

 

Mučno je, u jatu, ptica biti

između sivih – biti s šarom,

i kob svoju uznositi

ne sa cviljenjem, već sa žarom.

​

Refik Ličina, 4. august 2025.

 

 

 

PRISPJEĆE KUTIJE SA PČELAMA

 

Naručila sam ovo, tu glatku drvenu kutiju

Četvrtastu kao stolica i skoro pretešku za podići.

Rekla bih da je lijes kakvog patuljka

Ili četvrtaste bebe

Da nema te silne buke u njoj.

 

Kutija je zaključana, opasna je.

Moram živjeti s njom preko noći

A opet ne mogu da se odvojim od nje.

Nema prozore, tako ne vidim šta je u njoj.

Ima tek mrežica neka, nema izlaza.

 

Stavljam oko na mrežu.

Mrak je, mrak.

Uz osjećaj roja afričkih ruku,

Sićušnih, stisnutih za transport,

Crne po crnom, srdito se veru.

 

Kako da ih pustim van?

Buka me plaši više od svega,

Nerazumljivi slogovi.

Kao rimska su gomila,

Maleni, kad su ponaosob, ali, bože, zajedno!

 

Prislanjam uho na ovaj bijesni latinski.

Nisam Cezar.

Samo sam naručila kutiju manijaka.

Mogu i da ih vratim.

Mogu ih pustiti da uginu, ne moram da ih hranim, ja vlasnica sam.

 

Pitam se koliko su gladni.

Pitam se bi li zaboravili da sam to ja

Ako bih otključala bravu i stala u pozadini pretvarajući se da sam drvo.

Tu je zlatna kiša, sa svojim žutim kolonadama,

trešnja sa njenim podsuknjama.

 

Možda će me odmah zanemariti

U mom svemirskom odijelu i pogrebnome velu.

Nisam izvor meda

I zašto bi sletjeli na mene?

Sutra ću biti slatki Bog, slobodu ću im dati.

 

Kutija je tek privremena.

​

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. august 2025.

 

 

 

MORA

 

Po prvi put smo

čuli za more

u kletvama naših majki:

 

„da Bog da ti Crno more,

sine, kosti oglodalo!“

 

Pred tim kletvama

kao pred Sezamom

nijeme su nas uzgajale.

 

I dođe dan

i tuđa riječ

vrata nam kleta otvori.

 

Pogledaj majko,

sinovi tvoji,

kakva su sad mora preplivali

 

i koje obale

oglodanim

kostima svojim opkovali.

 

Refik Ličina, 28. jul 2025.

 

 

 

ONI NE ŽELE TEBE

  

Ti bi da prkosiš goničima? O, ja znam mnogo
bolju osvetu: dočekaj ih, predaj im se; neka te bace
u tamnicu.

Oni ne žele tebe, nego tvoje bježanje.

​

Slavko Mihalić, 25. jul 2025.

 

 

 

JABUKA

 

dugo sam se zadržala

na stablu

gorda, lijepa

crvena

kad je crv sumnje

ušao

u mene

pala sam i razbila

se kao kruška

​

Nataša Mihaljčišin, 21. jul 2025.

 

 

 

DA LI DRVEĆE GOVORI?

 

Da li drveće odgovori vjetru

kad im se ovaj obrati pozivom na razgovor?

Kao što neki od nas to čine, razgovara li

i drveće sa suncem?

Vjerujem da da – a ako to uvjerenje mora

počivati na dokazima, reći ću samo ovo:

Ponekad imaju mnogo toga da kažu.

 

Ali ima tu i više od toga.

 

Ako možeš čuti drveće u njihovim vedrim časovima,

onda ih svakako možeš čuti i kasnije,

kako jauču u pilani.

​

Mary Oliver (prevela Esma Hadžiselimović), 18. jul 2025.

 

 

 

ČUVAR SNOVA

 

Donesite mi svoje snove,

Vi sanjari,

Donesite mi sve

Melodije srca

Da ih zamotam

U plavo platno od oblaka,

Daleko od pregrubih prstiju

Ovoga svijeta.

​

Langston Hughes (prevela Esma Hadžiselimović), 14. jul 2025.

 

 

 

HARLEM

 

Šta se desi sa snom odgođenim?

 

Da li se osuši

Kao grožđica na suncu?

Ili zagnoji kao rana –

Pa procuri?

Da li zaudara kao pokvareno meso?

Ili se prekrije korom i šećerom –

Kao sirupom zaliveni slatkiš?

 

Šta se desi sa snom odgođenim?

​

Langston Hughes (prevela Esma Hadžiselimović), 11. jul 2025.

 

 

 

RAD NA ČOVJEKU

 

Vidim – ljudi su odjedared nastali lijepi,
a sjećam se, prije stotinjak godina,
mnogo je bilo sakatih, kljastih,
hromih i ćoravih, grbavih, krastavih…
Čitavog čovjeka gotovo da nisi mogao sresti.
Bar ne u mehani ili na drumu
kojim su lutali hajduci, pustahije.

 

Narod se, jednostavno, proljepšao.
Nema nepravilnih, razrokih, hiljavih,
sklonili smo negdje čak i sumanute,
gotovo da nijedan razuman ne muca
u iole pristojnom društvu

ili na javnom mjestu.

 

Gdje nestadoše tolike nakaze,
mnogobrojna čudovišta?
Gdje su oni s jednim okom,
bez nogu gdje su invalidi?

Na sreću, pamet je ostala ista
te se misao oslanja na silu
baš kao u prvo vrijeme.
I to me tješi, čini me spokojnim.

 

Jer prije hiljadu godina bio sam Barbarin,
koji se iza granice, limesa,
iskreno divio Rimu.
Bio sam Hun i Avar, Got i Vizigot,
bio sam Travunjanin, Druid, Gal i Dačanin.
Liburn i Delmat, Japod, možda Ilir.

 

I tad sam se prvi put upitao –
kako bismo izdržali dobrotu,
mi koji smo od pamtivijeka
na zlo naviknuti?

 

Ovako znam – sve će,
ma koliko postalo prekrasno,
jednako biti poharano, razoreno,
popaljeno, opljačkano, uništeno.

 

Kad dođe čas koji će svakako doći.
Kad se oglasi rog u mračnoj šumi
i iz šipražja izmile prikaze s močugama.
Podlaci na čelu s herojem.

​

Goran Babić, 7. jul 2025.

 

 

 

LAŽ I PETOKRAKA

 

Postoji, postoji i prilika, slučaj,
kad se i onaj,
što u mraku vidi petokraku,
smije i može (a možda i mora)
poslužiti neistinom.

Kad je čak poštenije
da slaže
nego da govori istinu.

Ako ti umire drugarica, drug,
ako primijetiš da oko gasne, tamni,
i ako te zadnjom snagom upita
jesmo li izgubili?

Tad! I samo tad,
na uho koje jedva čuje,
u povjerenju šapni
– Nismo!

​

Goran Babić, 4. jul 2025.

 

 

 

ČUVAR

 

U svjetlu što blijedi

stojiš na kapiji

i čuvaš.

Oni izlaze, ulaze,

ne vide te.

Opasnije je noću.

 

Neko mora čuvati.

Tako je to sa dvorcima,

s tvrđavama, koliko god nove bile.

Ti nevidljiv si

uprkos svoj toj koži na odori.

 

Ništa se ne dešava.

Oni ulaze, izlaze.

Za njih ti mutna si mrlja.

Zamjenjiv

 

sve dok ne opali hitac ili ne čuje se krik,

i nešto ne počne da se dešava.

Bacaš se ispred

ovih za koje si nevidljiv.

 

Prestaje to što se dešava.

Ti ostaješ ležati pred kapijom.

U visini tvojih očiju stopala nečija.

Gledaš te noge u cipelama koje blijede

u svjetlu što se gasi.

​

Margaret Atwood (prevela Esma Hadžiselimović), 30. jun 2025.

 

 

 

DOBROTA

​

Dobrota se po mojoj kući šunja.

Gospođa Dobrota, tako je fina ona!

Plavi i crveni dragulji njenog prstenja dime se

U prozorima, ogledala

Pune se osmijesima.

 

Šta je stvarnije od dječjeg plača?

Možda je neobuzdaniji zečji plač

Ali on duše nema.

Šećer liječi sve, tako Dobrota veli.

Šećer je fluid neophodni.

Njegovi kristali, mali topli oblog.

 

O, dobroto, dobroto,

Što tako ljupko parčiće skupljaš!

Moje japanske svile, ti leptiri očajni,

Čiodama prikačeni mogu biti svakog časa, anestezirani.

 

A onda ti stižeš, sa šoljom čaja

Parom ovjenčan.

Poezija je mlaz krvi.

Ništa ga ne zaustavlja.

Pružaš mi dva čeda, dvije ruže.

​

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 27. jun 2025.

 

 

 

PUT

 

Prošao sam noću vlakom kroz tvoj grad

što blješti kao rascvjetala grana.

Nad tornjevima ponoć.

Mjesec mlad.

I na dnu srca jedna stara rana.

Zaboravih na svijet, na noć, na put…

Tek za trenutak: telefonske žice,

i ponad mora jedan oblak žut.

Tek za trenutak: cvrkut noćne ptice,

i opet put,

i noć,

i dalek put.

Zaboravih na svijet; u svijesti niče

čarobna šuma, čempresi i more,

i tvoje ruke koje u snu sjaje

vatrama stare priče.

O, gdje si?

Sve je noć i sve je sjena.

Bez svijesti lutam svijetom uspomena.

O, gdje si?

Sve je bol i mrak i rana,

a u daljini blješti grad ko divna

proljetna i procvjetala grana.

I dokle tutnji vlak u svjetlost dana,

kroz livade, kroz polja i kroz šume,

u duši niče jedan stari lik.

O, gdje si, draga?

Noć je pala u me.

Noć beskrajna.

I mrak.

I bol.

I krik!

 

Gustav Krklec, 23. jun 2025 

 

 

 

DANIMA VEHNEM U MRTVAJI

 

Danima vehnemo u mrtvaji

dok kratko pripetim magarcima

muha u oči larvu istresa

i žega pada kroz šikaru

na Dunaj vodu omajanu

njihanjem skele koja vuče

lelek sa jedne na drugu obalu.

​

Refik Ličina, 20. jun 2025 

 

 

 

Taj muž i ta njegova žena su iz Godocelja
u prošnju idu zajedno,
muž naprijed, žena
za njim.

Idu putovima svakojakim:
ravnim, krivim, tankim -
i sve tanjim ...
Uvijek jednako: muž naprijed,
žena za njim. 
Gore preko neba isto tako idu
njihove sjenke: on naprijed,
ona za njim.
Idu i preko neba putovima
ravnim, krivim, tankim -
i sve tanjim. 
Jedne noći će, može biti uz uštap -
pasti sa neba zvijezda...
i niko u Godocelju neće znati
da je to
iz njihovih ruku
ispao štap.

​

Ćamil Sijarić, 16. jun 2025

 

 

 

30. FEBRUAR

 

Ne računajući povremena misteriozna iščeznuća 29-tih februara,

svake godine nas u ljubavi potkradaju za jedan dan.

Kad sam bio mlad o tome nisam vodio računa.

 

Bilo je i bez te jedne dovoljno subota i srijeda.

Danas mi je važan svaki dan u kome te mogu gledati.

 

Naš feud koji se protezao na 50 godina budućnosti,

sveo se na najobičnije seosko imanje.

​

Izet Sarajlić, 13. jun 2025

 

 

 

STANOVNICI

 

                 Stanovnici zemlje dijele se na dvoje...

                      Na one koji imaju mozga, ali nemaju vjere

                      i one koji imaju vjere, ali nemaju mozga

                      A.A. al-Maari, XI vijek

 

Mir neka je s tobom Abul-Ala al-Mari,

Tvorče svijeta

u kojem su rime jedini tirani.

 

Stanovnici zemlje dijele se

na one što gone i na progonjene

i skrušena duša što stihom se poji

 

i jednih i drugih jednako se boji.

 

Refik Ličina, 9. jun 2025 

 

 

 

PESMA MENI SAMOM ZA ČETRDESE SEDMI ROĐENDAN

 

Ja više vremena
Za velike revolucije nemam. 

Mnogo je ljudi
Oko mene umrlo
Ugušilo se u suzama
Vetrova
Velikih očekivanja.
 

Ja imam 47
Ne lomi mi se bagrenje
Ne bih da plivam
Preko reka spasa
Ne prelaze mi se veliki mostovi
Osim isključivo
U svrhu posete gradovima
U kojima do sada
Nisam bio.

​

Ne da mi se
Da govorim
Velike reči
Neobjašnjiva potreba
Da dajem aplauz
Onima koji zvuče
Kao da su
Na pravoj strani istorije
Nestala je preko noći.

​

Ni jedna istorija
Nije moja
Jer svaka je pisana
Samo gustom krvlju.

​

Svako služi onome
Od koga ima koristi
Ja pobednik nisam
Ja ne umem
Toliko da lažem
Mogu samo da govorim
O onome
Što sam prošao
Ono što znam
I ono
Što mogu da isplačem.

​

Ja više vremena
Za velike revolucije nemam
Skakavci su pojeli
Svako dobro
Koje sam imao
Grickali su sve
Smejali mi se u lice
Između stotinu ustanaka.

​

Ja nemam više vremena
Za mase beznadežnih
U tom sam smislu
Vrlo i veoma sebičan
Mogu da dam
Koliko imam
Da čujem
Koliko mogu
Da gledam
Dok mi se ne zgadi
Da posle toga
Okrenem leđa
I odem
Fer je
Prema meni samom.

​

Ja više vremena
Za velike revolucije nemam.

​

Ne plaču tamo
Ljudi od radosti
Nadolazeće slobode
Već od saznanja
Da radost traje
Samo sekund
U kome poveruju
Da je sloboda moguća.

​

Može da se plače
Od radosti gledanja u sunce
I lepote plavog neba
I polja nekošenog

​

I cveća šarenog.

A lepe su
I velike zgrade od stakla
U gradovima
U kojima ljudi vode ljubav
Uvek i svuda

​

Ostavljajući
Kapi svojih strasti
Po asfaltu crnom
Da iz njih
Rastu ljubičice
I ja samo
Aman aman
Samo ka tome stremim.

​

(Pisano između 7. i 12.maja 2025)

​

Boban Stojanović, 2. jun 2025

 

 

 

BALANSNI TOČAK

 

Tamo gdje mahala sam nebesima

I čekala ljubav tvoju kroz februarski san,

Vidjela sam ptice kako dolijeću, kako se množe

U krošnji stabla, kako se zibaju na grani, nježno gradeći

Gnijezdo u naručju aprila što dolazi sa juga da osvoji

Ovu uspavanu zaravan zemlje, kao zupci kakvog balansnog točka.

Gledala sam kako grade zrak, kretnjom što samo pticama je dana.

 

Tamo gdje sad nebesima mašem

I ljubav razumijem, poznajući naš avgustovski žar,

Gledam ptice kako promiču pokraj blijedog, mrazom

Iscrtanog bedra jeseni, odvojene od gnijezda, i svaka krilima

Ka jugu krenula, na nebu praveći visoke svoje tačkice,

Kao mladeži ljepote kad obilježe obraz još uvijek savršen.

Gledam ih kako svijaju zrak, u potrazi za onim za čim tragaju ptice.

​

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 2. jun 2025.

 

 

 

SUPARNICA

 

Kad bi se mjesec smijao, tebi bi sličio.

Ostavljaš isti dojam

nečeg lijepog, ali razornog.

I ti i on ste veliki pozajmljivači svjetla.

Mjesečeva okrugla usta tuguju nad svijetom;

tvoja bezosjećajna su.

 

I tvoj prvi je dar da sve u kamen pretvoriš.

Budim se u mauzoleju; ti si tu,

kuckaš prstima po mramornom stolu, tražiš cigarete.

Zlobna kao žena, ali ne tako nervozna,

umireš od želje da kažeš nešto bespogovorno.            

 

I mjesec svoje podanike zlostavlja,

ali bar danju on je smiješan.

Nezadovoljstva tvoja, u drugu ruku,

stižu kroz poštanski otvor sa tačnošću punom ljubavi,

bijela i prazna, rasprostirući se kao ugljenmonoksid.

 

Nijedan dan nije bezbjedan od vijesti od tebe.

Šetaš po Africi možda, ali misliš na mene.

​

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 30.maj 2025.

 

 

 

JOŠ MOGU PONEKI OSMIJEH DA SLAŽEM

 

Još mogu poneki osmijeh da slažem,

poneku sreću da odglumim,

još mogu ponešto lijepo da kažem

svakome osim sebi.

Ne daju mi bolnice, brezovici,

bežanijske kose, kasindoli.

Uzalud se vraćam nekad dragoj slici,

ptici, nebu lišću…

Boli,

boli,

boli…

 

I krijem se tako krvav, unakažen

u zavjese svoje crne strašne kiše…

još mogu poneki osmijeh da slažem

ali sve tiše,

tiše,

tiše…

​

Vito Nikolić, 26.maj 2025.

 

 

 

SVETA JOVANKA ORLEANKA NA RAZGLEDNICI

​

Tu je Jovanka u svom pokorničkom haljetku,
bez oklopa, obrijane glave,
svezana kanapom
kao pripremljeno jagnje za pečenje,

​

na glavi šešir kao od papira,
i to novinskog, samo bez slova,
šiljata kapa lakrdijaša,
sve blijedo: ruke, bosa stopala,
tanki haljetak, ispran i bezličan,
sve bijelo kao srce plamena:
predosjećaj hoće to učiniti.

​

Neki sveštenik joj prinosi šibicu.
Ni jedno ni drugo ne izgledaju sretno zbog toga.
Kad je zapale, gorjet će kao knjiga,
kao knjiga koja nikad nije završena,
kao zaključana biblioteka.

​

Njena dva ljevoruka anđela
i njihove žarke parole
koje su joj šaptali na uho –
Hrabro! Naprijed! Za kralja! –
gorjet će takođe.
Njihovi će glasovi uvenuti i odlepršati
u zavijucima pepela,

​

spaljeni ostaci prostog vica
iz duge i razuzdane priče
koju ljudi stalno pričaju o Bogu,
a oni što gledaju s trga klicat će,
spaljujući je očima,
jer svako voli dobru lomaču
i dobar plač, nešto kasnije.

​

Ti si taj koji je sada čita,
tu Knjigu o Jovanki.
Šta misliš o njoj?
Jovanka, samouvjereni preteča,
ili luđakinja, ili staklena kugla
što u sebi sadrži čist, sažet odlomak
priče čiji i početak i kraj nedostaju?

​

Sastavit ćeš neki prijevod,
ti i tvoja sijalica na stolu,
ti i tvoj užareni pogled.

​

Margaret Atwood (prevela Esma Hadžiselimović), 23.maj 2025.

​

​

Još jedna pjesma o Jovanki Orleanki

​

Ili je zamisli kao staklo,
prozirna tanka staklena kugla,
očvrsli mjehur

​

povjeren moru
ko zna koliko vjekova prije
i izbačen ovdje

​

na ovu trošnu obalu
među plastične kese
i slano uže,

​

začarana boca
što nosi poruku
koju vidiš unutra

​

na trakici papira,
svako slovo jasno,
svaka riječ nečitka.

​

Margaret Atwood (prevela Esma Hadžiselimović), 19. maj 2025.

 

 

 

LJUDIMA IZ SARAJEVA 

                             

                                       (pozdrav)

 

Dvadeset godina prije

prvih višestranačkih izbora

gledajući užarenu cestu

uz more

dok poput špagete nestaje

usisana točkovima

pored očevog oznojenog ramena

uzimao sam lekcije o životu

Upitah

zašto povremeno (bez razloga) trubi

autima koji idu u susret

i isto tako bez razloga

trube

Tako se pozdravljamo

reče

i oni su iz Sarajeva

Bio sam zadovoljan objašnjnjem

I često bih ga opomenuo

da zatrubi

Volio bih se opet voziti

užarenom cestom

nije važno gdje

uopšte nije važno

trubiti u prolazu

ljudima iz Sarajeva

ljudima iz Sarajeva

Pokušavajući objasniti nekome

ko zaista

zaista želi da sluša

želi da čuje

radi čega

Trubim

​

Marko Čejović, 16. maj 2025.

 

 

 

SVE JE KAO…

 

Dan je kao sunčan

Ti si, kao veseo

Prolaziš, kao, ne vide te

 

Svima je jako lijepo

Svima je, kao dobro

Svima je, kao ludo…

 

I ti si, kao sretan!

 

Živi se, kao u moru

Ptice su, kao slobodne

Budućnost, kao na dlanu

 

Savjest je, kao čista

I sunce je, kao jasno

O srce, kao pjevaj

 

Svi, kao brinu o svima

Svako je prijatelj, kao

Svima je kao stalo do tebe

I do svijeta…

 

I dan, kao ode

I ti se, kao smiješiš

I ništa te, kao ne boli…

​

Enes Kišević, 12. maj 2025.

 

 

 

SA MILOSRĐEM ZA LAKOME

​

Za moju prijateljicu Ruth koja me nagovara da se ispovijedim

 

U vezi s tvojim pismom u kojem me moliš

da zovnem svećenika i u kojem me moliš

da nosim ovaj krst koji si priložila;

tvoj vlastiti krst,

tvoj krst što pas ga sveg izgrizao,

ne veći od palca,

mali i drven, bez trnja, sa ružom –

 

Molim se njegovoj sjeni,

tom mjestu sivom

gdje smjestio se u pismu tvom… zatajan, zatajan.

Gnušam se grijeha mojih, pokušavam da vjerujem

u krst. Dotičem na raspeću nježna bedra njegova, lice mrko,

sa vilicom, njegov čvrsti  vrat, njegov smeđi san.

 

Istina. Postoji

lijepi Isus.

Do kosti smrznut je kao komad govedine.

Kako je samo očajno htio privući ruke!

Kako očajno ja dodirujem okomitu i vodoravnu njegovu os!

Ali ne mogu. Potreba još uvijek nije vjera.

 

Cijelo jutro

nosim tvoj krst,

vrpcom za pakovanje o vratu mi obješen.

Blago, onako kako bi dječje srce lupkalo,

lupka me, kao iz druge ruke, nježno čekajući da se rodi.

Ruth, kao blago čuvam pismo koje si mi napisala.

 

Prijateljice moja, prijateljice moja, ja rođena sam

dokumentirajući grijeh, i rođena

da stalno priznajem ga: to je ono što svaka mi pjesma jeste:

sa milosrđem

za lakome,

ona jezička je rasprava,

čorba crvenog graha za svijet, zvijezda za pacove.

​

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 9. maj 2025.

 

 

 

Seljaci iz Turandola

Vraćali se sa groba pokojnikovog.

Po tri, četiri puta izrekoše:

Dobar je bio, dobar!

Majka takvog ne radja više.

 

Izrekoše još malo bola,

zatim se rasturiše

ćutke,

seljaci iz Turandola.

​

Ćamil Sijarić, 5. maj 2025.

 

 

 

Lajao je, i lajao, i lajao pas.

I ne bi ništa.

Do što noć još tamnija posta.

Sjedim u mraku.

Ne čujem šūm, ne čujem

Glas.

A sve mi se čini da imam u kući

Gosta,

Koga vidi samo pas.

​​

Ćamil Sijarić, 2. maj 2025.

 

 

 

ČAMAC

 

Veče se spušta, brda se zgušnjavaju;

crvenilo i žutilo blijede iz lišća.

Borovi, hladni, postaju svoje sjenke.

 

Pod njima voda se smirila,

podrhtava u njoj zalazak sunca.

Još jedan ode dole da pridruži se ostalima.

 

Sad jezero i širi se

i smanjuje – u isti mah.

 

Tama što po danu se

pod površinom skriva,

izranja poput magle

il' kao magla sama.

 

Udaljenost nestaje, odsustvo

udaljenosti pritišće oči.

 

Ne vidi se jezero,

samo obrisi brda

skoro istovjetni,

 

poznati mi kao san,

obala za obalom odmotava se

u obrisima usporenog disanja.

 

Plovim oslanjajući se na dodir,

čamac kao rukom opipava

plićake i tu, među

mrtvim drvećem, preko stijena

što rastu nevidljive,

sloj po sloj potopljenog vremena otpada.

 

Tako sam naučila upravljati

kroz tamu bez zvijezda.

 

Izgubiti se – samo je neuspjeh sjećanja.

​

Margaret Atwood (prevela Esma Hadžiselimović), 28.april 2025.

 

 

 

TELEFONSKI RAZGOVOR

 

Cijena je izgledala razumna, lokacija
nebitna. Gazdarica se zaklela da ne stanuje
u zgradi. Ništa drugo nije preostalo do
samoispovijedi. „Gospođo,“ upozorih,
„Mrzim uzaludna putovanja – ja sam Afrikanac.“
Tišina. Prigušena transmisija prefinjenog odgoja pod pritiskom. Glas, kad se javio,
bio je obojen karminom, uz zveckanje dugog pozlaćenog
čibuka. Uhvaćen sam, podlo.
„KOLIKO TAMNI?“... Nisam pogrešno čuo... „JESTE LI SVJETLIJI ILI VEOMA TAMNI?“
Dugme B. Dugme A*. Zaudara
užegli zadah iz javne govornice za skrivanje i razgovor.
Crvena kabina. Crvena poštanska kutija. Crveni dvokatni
autobus što škripi po asfaltu.
Bilo je stvarno! Posramljen
nepristojnim mūkom, moja se
zbunjenost pretvori u predaju, moleći za pojednostavljenje.
Bila je obazriva, promijenivši fokus –
„JESTE LI TAMNI? ILI VEOMA SVJETLI?“
Otkrovenje se javi:
„Mislite – kao crna ili mliječna čokolada?“
Naglasak joj je bio klinički, razoran u svojoj
hladnoj bezličnosti. Brzo sam, uskladivši frekvenciju,
izabrao: „Zapadnoafrička sepija“ – i dodao,
„Tako mi piše u pasošu.“ Tišina za spektroskopski
uzlet mašte, sve dok istina ne promijeni njen
ton, oštar kroz slušalicu – „ŠTA JE TO?“ priznajući: „NE ZNAM ŠTA JE TO.“
„Kao brineta.“
„TO JE TAMNO, ZAR NE?“
„Ne u potpunosti.
Po licu sam brineta, ali, gospođo, trebali biste vidjeti ostatak mene. Dlanovi, tabani –
peroksidno su plavi. Trenje, izazvano,
zvuči budalasto, gospođo, sjedenjem,
obojilo je moju zadnjici u gavran-crno –
Samo trenutak, gospođo!“ – naslutih
režanje slušalice prije nego će tresnuti o moje uši
poput groma – „Gospođo,“ zamolih, „ne biste li radije
sami pogledali?“

 

       *u engleskim telefonskim kabinama dugme A je za početak, a B za kraj konverzacije.                      Odražava autorovu dilemu da li da prekine razgovor ili nastavi.

​

Wole Soyinka (prevela Esma Hadžiselimović), 25.april 2025.

 

 

 

NOĆNE VATRE

​

Kad mi je bilo pet godina, u Louisvilleu,
vozili smo se da gledamo noćne požare. Nas sedmero,
sve pidžame i nosevi što cure, ugurani u Oldsmobil,
jurili smo prema dimu. Bilo je to nakon što je otac
izgubio posao, pa mu je to što nije više ustajao rano ujutro
ostavljalo vremena: budan iza ponoći, čitao bi stare novine
bez vijesti, rješavao ukrštenice dok ne bi
slomio olovku među zubima, bijesan. Kad god bi čuo
vučje zavijanje sirene, probudio bi majku,
a ona bi drmusanjem i gurkanjem nas izvlačila iz sna.
Jednom probuđeni, žudjeli smo za mirisom
izgorenog drveta, za plamenom što se penje
do vrhova borova.

​Moj stari je najviše volio voziti se kroz bogate četvrti,
psujući veselo dok bi pratio vatrogasna kola
što su vijugala poput zmajeva i rezala tišinu ulica.
Bio je to festival, karneval.
Ako bi pred kućom stajao Cadillac ili bilo kakav
auto na zakrivljenom prilazu, otac bi se nasmiješio
osmijehom iz tajnog, krhkog srca.
Lice bi mu se osvijetlilo na toploti razaranja
kao da se tu nešto stvara, ili ispravlja.
Zabacila bih glavu unatrag da gledam iskrice
kako proždiru nebo. Otac, koji nas nikad
nije grlio, uzeo bi me za ruku i pokazivao
žar koji je padao poput snijega, ili bi, ushićen,
pokazivao urušeno stepenište.

​Majka je gledala oca, ne kuću. Bila bi sretna
samo kad bismo bili spremni poći, kad bi sve
bilo gotovo i ništa više nije ostalo da izgori.
Vozeći se kući, zaspala bi na prednjem sjedištu,
dok smo se mi stiskali otraga. U retrovizoru sam mogla
vidjeti tiho lice mog starog, oči njegove hodnici ispunjeni dimom.

​

Regina Barreca (prevela Esma Hadžiselimović), 21.april 2025.

 

 

 

LJETNI DAN

​

Ko stvori svijet?
Ko stvori labuda, i crnog medvjeda?
Ko stvori skakavca?
Ovog skakavca, mislim –

tog što baci se iz trave,
što šećer mi s dlana jede,
što vilicom pomiče naprijed-nazad, a ne gore-dolje –
što oko sebe gleda tim svojim velikim, kompliciranim očima.
Sad podiže blijede prednje noge i lice pere pomno.
Sad širi krila i lebdeći odlazi.
Ne znam tačno molitva šta je.
No znam kako pokloniti pažnju, kako pasti
u travu, kako klečati u travi,
kako biti dokon i blagoslovljen, kako lutati poljima –
što sam i činila cijeloga dana.
Reci mi, šta drugo sam trebala uraditi?
Zar sve ne umire, napokon, i prerano?
Reci mi, šta ti kaniš činiti
sa svojim jedinim divljim i dragocjenim životom?

 

Mary Oliver (prevela Esma Hadžiselimović), 18.april 2025.

 

 

 

PUT KA MIRU

 

Mladi Abdel Mahdi Shahmay imao je samo 18 godina,

Najmladji od devetoro djece,

Nikad noć nije proveo daleko od kuće.

Na slici u New York Timesu majka je držala njegovu sliku

Da se vidi da je sve više ubijanja na putu ka miru.

 

Bio je visok, mršav momak, sa rijetkim brčićima,

Prerušen u ortodoksnog Jevrejina

U prepunom autobusu u Jerusalemu, sa nekima što preživješe

Drugi Svjetski Rat.

Gromoglasna eksplozija raznijela je prozorska stakla 200 jardi uokolo,

Uz daljnje odmazde i sedamnaest mrtvih na putu ka miru.

 

Na uglu Avenije King George i ulice Jaffa putnici se ukrcaše na autobus 14A.

U prolazu pored vozača bio je Abdel Mahdi Shahmay,

I zadnje što je izgovorio

Na ovoj zemlji bilo je 'Bog je velik i Bog je dobar',

i onda ih je sve raznio za neko carstvo što doći će na putu ka miru.

 

U odgovoru na to, sad poljubac smrti stići će Yassera Tahu,

Visokog člana Hamasove miltantne grupe, kako Izrael tvrdi.

I Izrael posla četiri helikoptera, plamen zahvati njegov bijeli Opel

U kome poginuše njegova žena i trogodišnje dijete.

Ostali od njih samo su kosturi crni.

 

Našli su kasnije dječiju flašicu i par malenih cipela,

I mahali njima pred kamerama,

Dok Izrael je tvrdio da nisu znali

Da u kolima su bili žena i dijete.

Sad blokade su po putevima i sve je samo patnja što vidi se na TV.

Al' nijedna strana nikada odreći se neće ni najmanjeg prava

Na putu ka miru.

 

Svoju zadnju ofanzivu protiv Hamasa Izrael pokrenu u utorak.

Dva dana kasnije Hamas uzvrati ubistvima pet izraelskih vojnika.

Iako hiljade je mrtvih i ranjenih na obje

Strane, većinom civila sa Bliskog Istoka,

Mržnjom oni i dalje napajaju svoju djecu da vode rat starog čovjeka

I umru na putu ka miru.

 

'Ovo je naša zemlja i za nju ćemo se boriti

do poslednjeg daha', kažu i Palestinci i Jevreji.

i svaka će strana odsjeći ruku svakome ko pokuša da zaustavi otpor.

Ako te desno oko uvrijedi onda ga moraš iskopati.

I Mahmoud Abbas i Sharon izgubili su se

Na putu ka miru.

 

Kissinger jednom reče, 'Mi nemamo prijatelje, Amerika ima samo interese'.

Sad naš predsjednik želi da izgleda kao heroj

I žudi da bude ponovo izabran.

Ali Bush nije spreman da riskira svoju budućnost

U strahu od vlastitih političkih grešaka.

Tako on za stolom igra šah i pozira za novine,

Deset hiljada milja udaljen od puta ka miru.

 

U videu koji su našli u kući Abdel Mahdi Sahmaya

Vidi se kako drži kalašnjikov i govori glasom dječaka.

Bio je odličan učenik,

Trudio se u školi, izgledalo je kao da za njega ima budućnost.

Majci je rekao da ima test tog dana

Kad otišao je putem ka miru.

 

Fundamentalističko ubijanje na obje strane

Stoji na putu mira.

Ali može li neko da mi kaže zašto naoružavamo

Izraelsku armiju puškama i tenkovima i mecima?

I ako je Bog velik i ako Bog je dobar,

Kako to on ne može da promijeni srca tih ljudi?

Možda Bog je i sam izgubljen, i treba mu pomoć,

Možda Bogu treba sva naša pomoć.

Možda Bog je i sam izgubljen i treba mu pomoć

Dok ide putem ka miru.

 

I tako, možda Bog je i izgubljen i treba pomoć.

Možda Bogu treba sva naša pomoć.

Izgubljen na putu ka miru,

Izgubljen na putu ka miru

Dok hoda putem što vodi ka miru.

​

Tom Waits (prevela Esma Hadžiselimović), 14.april 2025.

 

​

 

Nadjoh starca gdje leži kraj kamena.

Upitah ga zašto tu leži, zašto je sam.

Odgovori mi zar ne vidim da je u društvu,

da je pokraj njega kām.

Kad umrem – veli – kad legnem

da vječnim snom spavam,

pobošće mi kamen nad glavom,

pa se na njega navikavam.

​

Ćamil Sijarić, 11. april 2025.

 

 

 

O sebi sam ovako razmišljao:

svejedno mi je – bio živ, ili ne bio.

Tek prolazeći pokraj izvora,

sa kojeg sam nekad pio,

uplaših se kad vidjeh

da je presušio.

 

Ćamil Sijarić, 7. april 2025.

 

 

 

NOVI KOLOS *

​

                                     (Sonet Novi Kolos Emma Lazarus je napisala1883.                                                                           godine da pomogne prikupljanje novca za                                                                                          konstrukciju postolja za Kip slobode na ulasku

                                                u njujoršku luku. Bronzana ploča sa stihovima

                                                pjesme postavljena je 1903. na unutrašnjem zidu

                                                postolja Kipa slobode.)

 

Ne poput odvažnog diva iz grčke slave, što pobjedničkim

Korakom zakoračuje sa jedne obale na drugu; ovdje,

Na morskim kapijama zalaskom sunca okupanim,

Žena će moćna stajati sa bakljom čiji je plamen munja

Uhićena, a ime joj je Majka svih prognanih. Iz njene

Ruke svjetionika sija dobrodošlica cijelom svijetu; njen

Blagi pogled gospodari lukom između dva grada, zrakom

Premošćena. “Zadržite, zemlje drevne, vašu opjevanu raskoš! “,

Plače ona nijemim usnama. “Dajte mi vaše umorne,

Vaše sirote, vaše mase zbijene što čeznu da dišu slobodno,

Jadne otpadnike sa vaših prenapučenih obala. Njih mi

Pošaljite, beskućnike, izmučene olujama sudbine, ja njima

Kraj zlatnih vrata podižem moju svjetiljku! “

 

• Kolos sa Rodosa je statua koju je napravio grčki skulptor Ares iz Lindosa 282 godine prije naše ere u slavu Heliosa, boga sunca iz grčke mitologije.

 

Emma Lazarus (prevela Esma Hadžiselimović), 4.april 2025.

​

 

 

IZBJEGLICA

 

           Mirudinu Aldobašiću

 

Pišam se, veli,

na temelje ove države.

Pišam se u cipele Predsjedniku

ako me ne vrate kući.

 

A Lincoln je govorio

da državi treba davati

od nje da bi se uzelo

(otprilike tako).

 

I gdje je danas

mogućnost za bosanskog pjesnika

da, na poljski način barem,

angažiran bude,

a da bude pjesnik,

i da bude čovjek?

 

Pišam se na pjesnika bosanskog

uostalom.

​

Amir Brka, 31. mart 2025.

 

 

 

KAKO SMO DOŽIVJELI IMPLOZIJU 

 

Osupnuti netom zaustavljenim kiklopom

koji je sačuvao jedno oko

kojim nas još uvijek motri

mi raspravljamo dugo

o tome čime smo ga hranili

te je narastao tako velik

tako jak i zao postao

pa smo se tako silno istrošili

da bi smo ga učinili poluslijepim

 

Nema sumnje da ćemo naći odgovor

a onda će mu se dohakati sasvim

jer mi smo pametni

ta mi smo nacionalni intelektualci

tako mislimo mi

a tako, bome, i jest to

 

Za stolom do našeg sjedi

nekoliko demobiliziranih boraca

ispijaju na eks i galame

zatim traže da im mi

platimo jednu rundu

velimo im da ni mi nemamo više

 

- Vrijeme je – kaže onda gazda

jer policijski će sat.

 

I tad smo svi doživjeli imploziju

ako se tako može nazvati pojava

kad prazninu ispuni bijes

 

(1996)

​

Amir Brka, 28. mart 2025.

 

 

 

JEDNA ZEMLJA

 

Ima u zemlji

jedna soba

u kojoj djeca naša

prsti oči ruke glave

njihove igračke

 

Ima u glavi

jedna misao

u kojoj noć naša

zubi krv noževi

vukodlaci njeni

 

Ima u srcu

bol jedna

u kojoj ništa više naše

nije.

​

Amir Brka, 24. mart 2025.

 

 

 

ИЗ НОЋИ У НОЋ

 

Из ноћи у ноћ лежим на десном боку,

нађем се на неком неосвијетљеном путу,

пробудим се из сна и зурим у мрак.

Видим да није тако страшно бити

мртав, страшније је када смрт

на твоје очи прелази у полутаму,

кад се из посмртних часова враћаш

у дуге, непролазне предсмртне сате;

вријеме у којем све тугује због свега.

Не палим свјетло и не гледам на сат;

није тако страшно не знати гдје си заноћио

и када си заспао, ни ко је дубље потонуо

у сан – бог, свијет, град или твој глас,

и није тако страшно када занијемимо

од превелике јасноће свјетлости и таме,

нити је тако страшно када нас прогута

мрак као што зора гута слабашно улично

свјетло. Страшније је будити се прије зоре,

преносити неке тешке, непомичне мисли

из глувог доба ноћи у још један дан.

​

Милан Гарић, 21. март 2025.

 

 

 

OREMUS 

 

Oni koji kradu kažu: ne psuj.

Oni koji ubijaju kažu: poštuj dan Gospodnji.

Oni koji poštuju dan Gospodnji ne poštuju Gospoda.

Oni koji ubijaju Boga kažu: ne spominji ime Božje

U ispraznost.

 

Oni koji lažu navode tvoje zapovijedi:

Peta ne ubij, šesta ne ukradi, osma ne reci lažno svjedočanstvo.

Oni koji kradu lažno svjedoče.

Oni koji kradu kažu: ne poželi tuđeg druga.

Oni koji ubijaju kažu: ja sam gospodin bog tvoj

I nemaj drugih bogova osim mene.

 

Oni koji lažu poštuju dan Gospodnji

I navode spisak tvojih ostalih zapovijedi.

Oni koji kradu kažu: ne poželi tuđe stvari

Da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.

 

Oni koji ubijaju kažu: poštuj one koji kradu

Da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.

Oni koji lažu kažu da tvoje ime svjedoče

I kažu: ne spominji ime Božje

 

U ispraznost.

​

Mile Stojić, 17. mart 2025.

 

 

 

ZNANSTVENO JE DOKAZANO

​

                Uspomeni Michaela Schröna

 

Da se knjige, u kojima su tiskane

naše pjesme, same od sebe raspadnu

Za četiri stoljeća, krenu za nama

U prah.

 

Da je na planetu Veneri,

Kao i nama u Bosni,

Jedan dan

Duži od godine.

 

Da stanice našeg tijela umiru

I regeneriraju se,

tako da za pola stoljeća

U tijelu više nema

Niti jedne iste.

 

Da ljubav traje prosječno tri

Godine, a posmrtno živi dugo

U sjećanjima, pjesmama.

Da je potrebno aktivirati

sedamnaest mišića lica

za smijeh, a četerdeset i tri

za plač.

 

Da, kad se ugasi

Jedna zvijezda na nebu

Njezin sjaj do nas dopire

Još godinama

Ona i mrtva sja.

​

Mile Stojić, 14. mart 2025.

 

 

 

NIKAD NE RECI 

 

Nikad ne reci ne može biti gore

Može

 

Nikad ne reci nije bilo gore

Bilo je

 

Ako ljudi nisu dosegli vrh brijega

dotakli su dno ponora

 

Prema kome je ovo što je tebe snašlo

mačji kašalj

 

Čokolda traži maline

uzberi ih

Domovina traži sinove

rodi ih

Tvoja draga ište okove

iskuj ih

Crna zemlja vapi grobove

kopaj ih

 

Ono što su načinile mudre knjige

sitno je

Ono što su učinile lude knjige

silno je

 

Ubog je repertoar draganja

bogat je repertoar mučenja

 

Moćan je gnjev Zeusov

nemoćan je vapaj Jezusov

 

Nikad ne reci: ne može gore

može

 

Nikad ne reci: nije bilo gore

bilo je

​

Mile Stojić, 10. mart 2025.

 

 

 

PRIČA SA ISTOČNE STRANE

​

Istine su neodržive! Navijali smo, kao na psećim

trkama, za laži koje najžešće laju. Moj brat je

potkazao debelu komšijsku kravu da je preživala

marihuanu. Zbog buduće izdaje svi smo, ko mali

isusi, vukli krst srpa i čekića na leđima. I zaista,

kad se gvozdena zavjesa, kao zastor za tuš, otkačila

i sasula u sapunicu, nagi, u čizmama od sedam milja,

preskakali smo na suprotnu stranu da se ponovo

rodimo.

​

Pokošena trava miriše kao i ranije svojom krvlju,

onakvom kakva je, i crveno lice mjeseca gleda

kroz čemprese, pobodene u red poput vret.nā,

kao kroz željezne šipke tamničkog prozora. Jedino

riječi su slobodne! Ali ničemu služe jer nepoželjne

su istine. Na noćnom nebu, svima dostupnom,

cvjeta kamenje i ruka mraka upreže u sazviježđe

Velikih kola sazviježđe Malog medvjeda. Ne shvatam

kako nam uopšte uspijeva da o tome ništa ne znamo.

​

Milorad Pejić, 7. mart 2025.

 

 

 

PRIČA ZA ZAPADNE STRANE 

 

Od stotinu izuma i genijalnih pronalazaka najviše

zarađujemo na izvozu konopa za vješanje.

Igračkama užasa podmirujemo simpatične tirane

i ovo perje slobode kojim se kitimo očerupano je

naživo sa krila potlačenih ptica Arhipelaga Raka.

Dignemo ponekad glas ali suočena sa prepunim

tezgama mesa i buradima vina naša se pravičnost,

kratka koliko i pseći stid, brzo u pljuvački razvodni.

 

Ali, shvati me, imamo i mi košmare! Neprijatelj

ne miruje i prema dojavama s osmatračnica barbari

ponovo jašu u izvraćenim ovcama kao u pancirnim

košuljama. Udvostručili smo istočne granice

ljudstvom koje ne spava. Naše kaznene ekspedicije

zabadaju svakog dana, kao žaoke, pobjedničke

zastave carevine na mala zgarišta ali kući se vraćaju

bez radosti. Napredujemo ali sa strahom! I tome

nema kraja, divljaci naprosto ne razumiju poraz.

​

Milorad Pejić, 3. mart 2025.

 

 

 

AKO

 

Ako sačuvati hladnu glavu možeš dok svi oko tebe

      Gube svoju i tebe za to krive,

Ako vjerovati možeš sebi kad svi u tebe sumnjaju,

       A ipak ostaviti mjesta i za sumnju njihovu;

Ako možeš čekati a ne umoriti se od čekanja,

        Il' kad lažu te, ne upuštati se i sam u laži,

I ne uzvratiti mržnjom kad mrze te,

        Sve pri tom ne uznoseći se, niti govoreći suviše mudro.

 

Ako sanjati možeš — a da snovi ne ovladaju tobom;

        Ako možeš misliti — a da ti misao ne postane cilj;

Ako suočiti se možeš sa Trijumfom i Porazom

        I ta dva prevaranta tretirati jednako;

Ako podnijeti možeš da čuješ kako istinu tvoju

         Varalice izvrću da namame budale,

Ili gledati kako se ruši ono čemu život si posvetio,

         Pa prionuti na posao iznova sa dotrajalim alatkama;

 

Ako možeš staviti na hrpu sve svoje dobitke

        I kockati njima na jednom okretaju točka,

Izgubiti, i krenuti iznova od početka

         A da nikad ne prozboriš ni riječ o svom gubitku;

Ako prisiliti možeš srce, nerve i mišiće

         Da služe te i kad tijelo već posustalo je,

I izdržati i kad u tebi više ostalo ništa nije

          Do volje koja im poručuje: "Izdrži! "

 

Ako možeš sa gomilom razgovarati a čast sačuvati,

          Sa kraljevima hoditi — a ne izgubiti vezu sa pukom,

Ako te ni dušman ni prijatelj dragi povrijediti ne mogu,

          Ako ti svi ljudi jednako vrijede, no niko previše;

Ako ispuniti možeš neumoljivu minutu

          Sa šezdeset sekundi trčanja ka cilju,

Tvoja je zemlja i sve što je na njoj,

          I — što je više od svega — bićeš Čovjek, sine moj!

​

Rudyard Kipling (prevela Esma Hadžiselimović), 28. februar 2025.

 

 

 

VRLO KRATKA PJESMA​

 

Jednom, kad bijah mlada i iskrena,

       Netko me ostavi tužnom –

Slomi moje krhko srce na dva dijela;

       I to veoma je loše.

 

Ljubav je za nesretni svijet,

        Ljubav ništa drugo do kletva je.

Jednom bješe srce jedno što ja slomih;

         I to, mislim, mnogo gore je.

Dorothy Parker (prevela Esma Hadžiselimović), 24. februar 2025.