Omer

 

Od jula 2016. na ovom mjestu publikujemo  svakog ponedjeljka i svakog petka po jednu  pjesmu ili prozni tekst iz naših "prevodilačkih radionica".

 

Ovaj smo odjeljak  na sajtu  nazvali "Omer" u spomen na Omera Hadžiselimovića, jednog od osnivača Samizdata.

 

BJE LI DOBA

Bje li doba kada plesači s gudalima

U dječjim su cirkusima jade stišavali?

Bje doba kad su mogli nad knjigama plakat

Al vrijeme im posla svoju larvu na trag.

Pod lukom neba nisu sigurni. U ovom životu

Najsigurnije je ono što nikad ne saznamo.

Pod neboznacima, onima bez ruku

Najčistije su šake i, ko što avet lišena srca

Biva jedina neranjena, tako i slijepac najbolje vidi.

 

Thomas Dylan (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 25. septembar 2020.

 

 

 

SEKVOJE

 

Planine se kreću, rijeke

hitaju. Ali mi smo nepomične.

 

Imamo misli džinova –

oblaka, i u noći zvijezdā.

 

I imamo imena – grlena, groteskna –

Hamet, Og – imena bez slogova.

 

I umiremo, jedna po jedna, naše korijene

izgrizli su miševi. I padamo.

 

I prespore smo za smrt, i mijenjamo se

u kamen. Ili pak prebrze,

 

kao svijeće koje gore. Džinovi

su usamljeni. Čekale smo dugo

 

nekoga. Ali čekamo, naravno

nekoga na čiji dodir

 

naše grane će se svinuti, i ruke

nas će sakupti; jedan duh

 

kome smo svijetle kao grmlje gloga.

O, ako postoji pjesnik

 

nek dođe sad! Mi stojimo nad Pacifikom

kao velike neudate cure

 

okrećemo u rukama zvijezde i oblake

razmatrajući kome se svidjeti.

 

Louis Simpson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 21. septembar 2020.

 

 

 

KOPANJE

 

Između prsta i palca desnog

Počiva zdepasto pero, kao pištolj podesno.


Pod mojim prozorom čisto i oštro zvoni

U pjeskovitu zemlju ašov kad roni:

Moj otac, kopa. Gledam dole


Kako mu se napregnuta zadnjica, između cvjetnih lijeha,

Saginje nisko i diže – dvadeset godina udaljeno,

Povijajući se u ritmu među krompirskim brazdama

Gdje je kopao.
 

Gruba čizma udobno smještena na uhu ašova, drška

S unutarnje strane koljena je čvrsto upolužena.

Iskorijenio je visoke pramove, zarinuo svijetlu oštricu duboko

Da raspe nove krompire koje smo skupljali,

Voleći njinu hladnu tvrdoću u rukama.


Boga mi, starac je umio raditi s ašovom.

Baš kao i stari mu.
 

Moj djed  je kopao više treseta u jednom danu

Nego bilo koji čovjek u Tonerovom ritu.

Jednom sam mu odnio mlijeko u boci

Traljavo začepljeno papirom. Uspravio se

Da pije, onda se odmah bacio na busenje,

Uredno ga zasijecao i rezao i bacao

Preko ramena, idući sve dublje i dublje

Do dobrog treseta. Kopanjem.

 

Hladni vonj krompirovog humusa, šljapkanje i pljeskanje

Gnjecavog treseta, kratki zasjeci oštrice

U živo korijenje bude se u mojoj glavi.

Ali ja nemam ašov da slijedim ljude poput njih.

 

Između mojih prstiju
Počiva zdepasto pero.

Kopaću njime.

 

Seamus Heaney (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 18. septembar 2020.

 

 

 

SVI TVOJI KONJI

 

Recimo kada kiša

ne može te

više omokriti

ili izvjesnu

misao ne možeš

produbiti a ipak

opet je misliš:

pogriješio si

u brojanju. Veći

iznos

nije više

veći iznos.

Bio je

kolaps; možda

u noći.

Poput sloma

u vodi (koja se

ne može slomiti

naravno). Svi

tvoji konji

provalili su van sa

svim tvojim konjima.

 

Kay Ryan (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 14. septembar 2020.

 

 

 

DUBLINSKA 

Okrečenim bočnim ulicama,

Gdje svjetlost je kao od kalaja,

A popodnevna izmaglica

Pali svjetla u radnjama

Iznad vodiča za trke i krunica,

Prolazi sprovod. 

 

Mrtvačka kola su naprijed,

Ali iza njih slijedi

Četa uličarki

U širokim cvjetnim šeširima,

S puf rukavima,

I haljinama do članaka. 

 

U vazduhu je velika dobrohotnost,

Kao da odaju počast

Nekome ko im bješe drag;

Neke poskakuju par koraka,

Vješto pridržavajući suknje

(Neko plješće u ritmu), 

 

A i velika tuga također.

Dok se dalje kreću

Neki se glas čuje kako pjeva

O Kitty, ili Katy,

Kao da je to ime nekad značilo

Svu ljubav, svu ljepotu.

 

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 11. septembar 2020.

 

 

 

ROD

 

za Baileya

 

Bili smo isprepleteni u crvene prstenove

Krvi i samoće prije

No što je prvi snijeg pao

Prije no što su blatne rijeke oplodile oblake

Iznad prašuma, a

Muškarci trčali goli, plavi i crni

Obeskoženi u toplim zagrljajima

Kraljice od Sabe, Eve i Lilith.

Bila sam tvoja sestra.

 

Ostavio si me da prisilim strance

Na ulogu braće, iznuđujući

Poreze koje nikad nisu bili

Dužni ili ikad mogli platiti.

 

Borio si se da umreš, misleći

Da u uništenju leži sjeme

Rođenja. Možda si u pravu.

 

Sjećaću se šutljive šetnje u

Šumama Juga i dugih razgovora  

Tihim glasovima

Što štite značenje od velikih ušiju

Preradoznalih odraslih.

  

Možda si u pravu.

Tvoj spori povratak iz

Oblasti terora i krvavih

Vrištanja dostiže moje srce.

Opet čujem smijeh

Djece i vidim krijesnice

Rasprskavanje sitnih eksplozija

U arkanzaskom sumraku.

 

Maya Angelou (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 7. septembar 2020.

 

 

 

PERO I PUŠKA 

 

Nikada ovo nalivpero ne uzimam u ruke

Da me ne progone jednog goluba muke.  

 

Ono grebe o strahu koji on ćutio je.

Umirao je skoro dva dana. S krivnje moje. 

 

Moj drug je Glupko dobio vazdušnu pušku. Mili

Još ježnja kroza me od tog što njom smo uradili.  

 

Mama mu je kupila kad mu tata preminu.

Ko pomoć, mislila je, da tata ne fali sinu. 

 

Tu stvar je najviše želio. Prvo je opalio

Dva-tri put, ali to je svagda promašaj bio  

 

goluba na njegovom dimnjaku, nikad ni blizu, tako

daleko da ptica i dalje mirna ostade. Nakon 

 

tog ja pokušah i uspjeh – početnikova, znači,

sreća – baš prvim hicem, da zgodim, na neki način.  

 

Pao je u oluk tako da se vidjeti nije

Mogao, osim kandži što su grebale crijep. 

 

Strugale su vazdan, svunoć, i do dana sljedećeg,

do popodnevnog čaja, te kandže smirit se neće. 

 

Bio sam dovoljno mlad da plačem. I više, zatim,

nikada neću zanimanje za pušku pokazati. 

 

Odrastoh u uvjerenju da pero jače je, mada iz onih

dana zvuk kandži što grebu i dalje me progoni.

 

Ovim perom što struže poput njegove sve tuplje

kandže pedeset il više ljeta sam zaokupljen. 

 

Tony Harrison (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 4. septembar 2020.

 

 

 

ODLAZAK

 

Dok daleka oproštajna muzika tihne i slabi,

I velike lađe režu nabujalo more –

Sve se polako smanjujuć ka sivoj crti mora –

A svaki veći crveni dimnjak blijedi,

 

Oštri osjećaj odvajanja preovladava

I oblikuje nedavni dugi hod vojnika?

U riječi koje kao da stalno isto pitaju:

“Koliko dugo još, o zavađeni Teutoni, Slaveni, Gali,

 

Mora vaše gnjevno rasuđivanje iskorištavati živote poput ovih

Što su ko marionete u ruci koja im upravlja? –

Kada će razumnija, mekša uređenja

O kojima sanjamo, upravljati svakom gordom zemljom,

A rodoljublje, što nalik Bogu će postati, neće više

Robovat carstvima nego će obujmiti zemlju i mora?”

 

Thomas Hardy (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 31. august  2020.

 

 

 

BRAMA

 

Ako misli koljač crveni da kolje,

Il ako zaklani misli zaklan da je –

Tanane načine ne znaju najbolje

Kojim vladam, stvaram snova, dalje dajem.

 

Za me je daleko i smetnuto blizu;

Jedno su te isto i sunce i sjene; 

Jave mi se bozi što iščeznuli su;

Sramota i slava jedno su za mene.

  

Loš je račun onih koji izostave

Mene, i kad sa mnom lete, ja sam krila;

Ja sumnjač i sumnja, ja sam pjesma slave 

Koja se iz usta Bramina izvila.

 

Mnogi bog moćni je boravišta moga

Željan i za svetih Sedam zalud žeđa;

Ali ti, smjerni pokloniče boga!

Nađi me i nebu okreni si leđa.

 

Ralph Waldo Emerson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 28. august  2020.

 

 

 

STADO

 

     Izračunato je da je za svaki primjerak

     Gutenbergove biblije...bilo potrebno

     300 ovčijih koža.

                  - iz jednog članka o štamparstvu

 

Mogu ih vidjeti satjerane u tor

iza kamene zgrade

gdje je smještena tiskara,

 

i gdje se sve vrpolje tražeći

malo prostora

i sve izgledaju isto

 

da bi bilo gotovo nemoguće

izbrojati ih,

i niko ne zna

 

koja će odnijeti vijest

da Gospod je pastir -

onu o ono malo stvari za koje već znaju.

 

Billy Collins (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 24. august  2020.

 

 

 

VARIJACIJE NA LJETNJEM DANU

 

I

Govori o galebovima koji lete
U svijetlom plavom zraku nad tamno

plavim morem.

II

Muzika više nego dah, ali manje

Nego vjetar, pod-muzika kao pod-govor,

Ponavljanje nesvjesnih stvari,      

Pismena stijene i vode, riječi

Vidljivih stihija i naše.


III

Stijene grebenja su pasje glave

Koje se promeću u ribe i skaču

U more.


IV

Zvijezdo nad Monheganom, atlantska zvijezdo,
svjetiljko bez onog ko je drži, ti plutaš,

Ti si takođe nošena, uprkos svom kursu;
Osim ako u tami, blistavo okrunjenoj,

Nisi želja, ako postoji želja,

Ili predznak želje koja je bila,

Jedan od predznaka želje koje je bila. 


V

Lišće mora drhti i drhti.                                                                                

To bješe drvo koje je bilo otac.
Mi sjedimo pod njim i pjevamo svoje pjesme.

 

VI

Hladno je biti vječno mlad.
Doći do tragičkih obala i talasati se,

U safiru, oko kamenja suncem izbijeljenog,

Bilo bi, za starce, vrijeme van njinog vremena.
 

VII

Jedan vrabac vrijedi hiljadu galebova,

Kad pjeva. Galeb sjedi na vrhu dimnjaka,         

Ruga se biserki, izaziva                                                                       

Vranu, podbadajući na razne načine.

Vrabac se sveti onako, bez namjere.

VIII

Vježba u razgledanju svijeta.

Na motiv! Ali kad se gleda more

Kao da se improvizuje, na klaviru.  
 

IX

Taj naoblačeni svijet, uz pomoć zemlje i mora,

Noću i danju, kad je vetar i kad je mirno, proizvodi
Sve više noći i dana, više oblaka, više svjetova.


X

Promijeniti prirodu, ne samo ideje,

Pobjeći iz tijela, pa osjećati

Ta osjećanja koja tijelo zaobilazi.

Osjećanja prirode oko nas:

Tako čamac osjeća kad siječe plavu vodu.
 

XI

Sada, mačji repak na Pemaquidu

Smotan na vrućini, srebrom je ukrašen

I hladan. Mjesec slijedi sunce kao francuski

Prevod nekog ruskog pjesnika.           

 

XII

Posvuda stabla smreka sahranjuju vojnike.

Hugh March, vodnik, crvenokaputaš, ubijen                                                   

Sa svojim vojnicima, iza Stražarnice.

Posvuda stabla smreka sahranjuju stabla smreka.


XIII

Pokrij more pješčanom ružom. Napuni

Nebo isijavanjima

Morske pjene. Nek sva so nestane.


XIV

Riječi dodaju našim čulima. Riječi za svjetlucanje

Škriljca, drhtanje trave,

Arahnin omotač mrtvog drveća,

Jesu oko koje se širi, mnogo jače.

 

XV


Posljednje ostrvo, i njegovi žitelji,

Oboje slični, razlikuju plaveti

Sve dok ne bude razlika među vazduhom

I morem jedino u ljupkosti,

U predmetima, tako bijelim ovdje, bijelim tamo.

 

XVI

Kruži  i kruži zvono vode

I kruži i kruži voda sama

I ono što je vrhunac njenog kretanja,

Zvono svoje kupole, zaštitnik zvuka.

 

XVII

Prolaze kroz vrata i kroz zidove

Ti što nose balzam, njegov poljski miris

Podobe borja što nose san u san. 

 

XVIII

Niska plima, voda ravna, sparno sunce.

Vide se najdublje sjenke što se valjaju.

Damariscotta da da du.

 

XIX
 

Jedan dječak pliva ispod čabra, jedan sjedi                     

Na vrhu. Ura, čovjek-čamac dolazi, 

U liku čovjeka-za-sve, urednijeg od Napulja.

 

XX

Može se gotovo vidjeti bronza u njenom sijanju,

Ne sasvim. Magla je svjetlosti bila što je crvenilo

Vatri. I njen glavni jarbol bio je istanjen do ničeg,

Bez kolebanja i milimetar u mjeri

Biseri na njenoj ogradi činili su se uhvaćeni u prozirnosti.

Nije još izbio sat da se bez straha skoči.

 

Wallace Stevens (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 21. august  2020.

 

 

 

VELIČANSTVO BOGA

 

Svijet je ispunjen veličinom Boga.

Razasjaće se ko blist tresene folije;

Pribire se u veličinu, ko talog gnječenoga

Ulja. Za prut njegov što ljude briga nije? 

Pokoljenja su hodila, hodila; srpženo sve je

Trgovinom; smućeno, sve kuluk uprlja, stoga

I nosi ljudsku mrlju, vonj ljudski ima: tle je

Golo sad, obuvena, osjećaj nema noga.  

Uprkos svem, Priroda još istrošena nije;

Duboko u stvarima živi najbescjenija

Svježina, i premda Zapad crn zadnja svjetla krije,

O, jutro, na smeđem rubu k istoku, izbija –

Jer Sveti Duh je na tebi, svijeni svijête,  

Naležen, toplih grudi, s krilima što svijéte. 

 

Ted Hughes (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. august  2020.

 

 

 

VALCER MOG TATE

 

Malog dječaka da omami

Mogao tvoj bi dah viskijem;

No ja se ko smrt za te jamih:  

Lak takav valcer bio nije. 

 

Skakali smo dok lonci svi ti 

Nisu spuznuli sa police 

U kujni: nije odmrštiti                        

Moglo se mojoj majci lice.            

 

Ruci gdje je ležala moja  

Unakažen zglob prsta bješe;

Na svaki tvoj kriv korak, pojas     

Tvoj kopčom desno uvo mi češe.    

 

Po glavi ritam lupaš mi sa tim

Dlanom što se stvrdnu od blata,

Do kreveta me otplesa zatim,

Dok ti se još za košulju hvatam.

 

Teodore Roethke (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 14. august  2020.

 

 

 

ŽIVLJENJE

 

Plamen u listu i travi

tako zelen da se čini

svako je ljeto posljednje ljeto

 

Vjetar duva, lišće
drhti na suncu,
svaki dan posljednji dan.     
 

Crveni gušter
tako hladan i tako
lak za hvatanje, sanjivo

 

miče tananim nožicama
i dugim repom. Držim
šaku otvorenu da ode.
 

Svaki tren posljednji tren.

Denise Levertov (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 10. august  2020.

 

 

 

PREMA MORU

 

Draga, ti misliš: to je ljubav, a to je ponoćno putešestvije.

Najbolji su oni dolovi i rijeke koje odstrani sila,

dok prigušeno “Oh, dosta, Berni” iz susjednog kupea bije,

no ritam tih napadaja tvoj je upravo, mila.

Za meso kuka! Za red-brick zubala četka,

alias cigare, bezdimne ko ekser koji su zabili!

Ovdje, kao francuski ključevi, gradilišta su rijetka,

i svaki telefon, zakržljao od beskorisnosti, cvili.

Zalaj radosno, tad, na Clancyja, Fitzgibbona, Millera.

Kako se speluje nesreća – psima je i štampanim slovima stalo.  

Ipak, možeš si pričati u zahodu pred ispljuvanim zrcalom,

silovito pustivši vodu i izlazeći čistih revera.

Samo tečni namještaj uspavljuje te, umanjena priliko.

Čovjek ne smije postati veći kad je već jednom naslikan.

Pazi: ono što osta iza nas slabašno je isto toliko

kao i ono što stoji pred nama. Otud sječivo zrenika.

 

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 7. august  2020.

 

 

 

METAFORE

 

Ja sam zagonetka u devet slogova,

Slon, nezgrapna kuća,

Dinja što se klati na dvije vriježe.

O rujno voće, slonovačo, fina stabla!

Ta velika se vekna od svog  kvasca nadigla.

Tek iskovan novac je u toj debeloj novčarki.

Ja sam sredstvo, pozornica, krava u teletu.

Pojela sam džak zelenih jabuka,

Ukrcala se na vlak s kojeg mi nema silaska. 

 

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 3. august  2020.

 

PREKO BRDĀ

 

I sve češće u um vraća se dan onaj

Kad s ruba vidika u kraj novi stupih, 

Put – u otvorima nađoh ga: nekada 

To u živicama bjehu nogostupi,

Grimiznih oblaka denjak koji hita

Kroz jesenje veče ko beskrajno, tada

I potom, sva krčma primi me naklona,

Svi su bili stranci. Ne znah svoj gubitak

Dok sve to, godinu kasnije, u trenu,

Na ašov oslonjen, ne ugledah, mada

Onkraj crte neba. Skoro mi navada

Bi da te godine oslonjen, zablenut

U to, mislim isto da uradim opet

Na dva dana i noć. Bi pamćenje tada

Zaludno: nemirni potok vratit, popet

Uz vodopad nikad neće se ka tome

Jezeru što mirno, ko u udubljenju

Ključnjače, počiva u skrovištu svome, 

Pod glavom planine u šaši i stijenju.

 

Thomas Edward (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 31. jul 2020.

 

 

I SMRT NEĆE IMATI VLASTI NIKAKOVE

 

I smrt neće vlasti imati nikakove.

Jedno je biti goli mrtvaci i čovjek

Na vjetru i mesec zapadni; kad njihove

Kosti očišćene budu, i kada čiste ove 

Kosti odu, imaće kraj lakta i stope

Zvijezdu; ma i poludjeli biće zdravi,

Ma i potonuli u moru dići će opet,  

Ma i ljubavnici nestali, neće i ljubavi,

I smrt neće imat vlasti nikakove.

 

I smrt neće vlasti imati nikakove.

Pod vijugama mora dugo ležeći njima

Umrijeti nije na vjetru; na mučilima

Dok svijaju se i dok pucaju im tetive,

Svezani za točak neće slomljeni biti;

Prsnuće na dvoje vjera im u rukama,

I jednoroga zla će kroz njih proći namah;

Razlomljeni s oba kraja se neće skršiti;

I smrt neće imati vlasti nikakove.

I smrt neće vlasti imati nikakove.

Galebi kreštati neće u uši im više

Niti će da se lomi o morske žale rika

Talasa, a gdje je cvao cvijet neće nikad

Cvijet podizati glavu ka udarima kiše;

Makar bili ludi i kao čavli mrtvi,

Glave likova kucaju kroz krasuljke;

Lome se na suncu dok sunce se ne smrvi,

I smrt neće imati vlasti nikakove.

 

Thomas Dylan (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 27. jul 2020.

 

 

 

UTAH 

 

Negdje nigdje u Utahu, cesta, i dječak tu je,                    

s pištoljem u ruci, suze rijetke nijeme teku mu s mukom.

Kraj njega, sjedoglav čovjek sa spuštenom rukom  

nespretno preko njegova ramena, govori i pokazuje

u nešto mrtvo, u prašini na zemlji. 

 

Kraj starog parkiranog ševija, dvije žene, motre i govore.  

Suknje im vise mlitavo, s kosom maramom obavijenom.

Oko njih, ovce i ograda i grmovi žalfije koji gore

i gore plavim plamenom. U dalji, gdjeno

planine su oblaci, munje su, ali nema i kiše.

Anne Stevenson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 24. jul 2020.

 

 

 

11. FEBRUARA 1977.

                                                                

                   mom sinu Johnu

 

Devet je godina danas kako si umro.

Još te ponekad viđam u snovima

u bijeloj atletskoj majici i gaćicama,

trčiš, naspram tropskog zelenila.

 

To kao da je livada izložena

ranom jutarnjem suncu;

nikog drugom nema na vidiku,

mirna šuma čeka na drugoj strani.

 

Zašto žuriš?  Kakva je potreba?

Jadni nestrpljivi dečko, kako već

jednom ne vidiš da si ovu trku

izgubio čak i da trčiš dovijeka?

 

Tvoj te je najmlađi brat prešao

najzad: on je stariji sad od tebe -

i svi naši životi su se razgranali

u značenjima koja ti nikad ne znade.

 

Pa ipak, oči ti još s radošću plamte,

divota tvog tijela nikad ne svenu -

ponekad nastojim da te slijedim

preko tog zelenila, u sjenu

 

one velike šume u čijim dubinama

kuće čekaju i životi se žive,

kamo ti žuriš radosno tražeći me,

donoseći poruku koju moram čuti -

 

ali, prije no se promijenim, moram

podnositi "dane vremena mi dosuđenog"

i tako starim od sebe do sebe

dok me ti čekaš, stalno mlad.

 

Frederick Morgan (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 20. jul 2020.

 

 

 

AVENIJA

 

Sad kad smo došli do kraja,

Kušam da se parčad sastave,

Ni ta dalj ništa jasno ne veli.

To je počelo sred polu-sjaja

Dok smo hodali kroz hor zore

Nakon sjedeljke noći čitave,

S kosom, sa golubom iz gore,

Drozd-cikelj uze puža da bije,

A mi za ruke smo se uzeli,

Ko da pred nama leži sav svijet. 

 

Paul Muldoon (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. jul 2020. 

 

 

 

TUŽALJKA IZBJEGLICA

 

Recimo da taj grad ima deset miliona duša,

Neki žive u palačama, neki sred potleuša,

Al nema mjesta za nas, draga, al nema mjesta za nas.     

 

Nekad smo imali zavičaj, mislili da je lijep,

Tvoj će pogled u atlas da ga otkrije.

Mi ne možemo tamo, draga, mi ne možemo tamo.

 

Na crkvenome groblju raste staro drvo tise, 

Lišće joj svakog proljeća obnovi se.

Ne mogu pasoši stari, dragi, ne mogu pasoši stari.

 

Konzul udara u astal i veli: “Ako

Nemate pasoš, zvanično mrtvi ste svako“.

Ali mi smo još živi, draga, ali mi smo još živi.

 

Nudeć mi stolac, kad odoh do komiteta,

Vele uljudno da dođem sljedećeg ljeta,

No gdje ćemo danas, draga, gdje ćemo danas?

 

Na mitingu govornik ustade pa u tiradu:

„Pustimo li ih, hljeb će nasušni da nam ukradu“   

Govorio je o nama, draga, govorio je o nama.

 

Mislim da čujem grom što tutnji nebom cijelim;

To Hitler nad Evropom “Moraju umrijet“ veli:

Mi smo mu bili na umu, draga, mi smo mu bili na umu.    

    

Vidjeh pudla sa jaknom i na njoj pribadača,

I vrata otvorena – unutra da uđe mačak:    

Al oni njemački Jevreji nisu, draga, njemački Jevreji nisu.

 

Odoh u luku, i s mola gledam: u vodi 

Ribe plivaju ko da su na slobodi:

Tek deset stopa daleko, draga, tek deset stopa daleko.

 

Šetam se šumom i gledam ptice sa grane:

Nemaju državnike i poju natenane,

To nije ljudska rasa, draga, to nije ljudska rasa. 

 

Prisnila mi se zgrada tisućukata

S tisuću prozora i sa tisuću vrata

Ni jedna ne bjehu naša, draga, ni jedna ne bjehu naša.

 

U velikoj ravnici stojim dok snijeg pada;

Tamo-amo ide vojnika deset hiljada:

Traže tebe i mene, draga, traže tebe i mene.

 

Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 13. jul 2020.

 

 

 

712

 

Jer ne mogoh Smrti da stanem –

On, Smrt, ljubazno stade meni –

Tek smo nas dvoje – i Besmrtnost –

U Kočiji bili smješteni.

 

Vozismo sporo – On se žuriti

Ne zna – a ja sam ostavila

I poslenost i ljenost svoju,

Takva mu je udvornost bila –

 

Prođosmo Školu gdje se bore –

Iza časova – mališani  –

Prođosmo Žita što nas motre

Prođosmo Zalazak Sunčani –

 

Il prije – On nas – prošao je

Od Rose stud me ispunila –

Jer Haljina mi – Paučina –

A Ogrtač bješe – od Tila –

 

Stali smo ispred Kuće što se

Ko Oteklina Tla doima –

Krov joj bijaše – jedva vidljiv –

Krovni Vijenac – pod Tlom ima  –

 

Od tad su – Stoljeća – a čine se

Kraća nego dan kad naslutih –

Prvi put – da su Konji Glavom

Prema Vječnosti okrenuti –

Emily Dickinson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 10. jul 2020.

 

 

 

MOST ZA NIKUD

 

Gdje god da su u oblasti Ruapehu posijane,

table upozorenja (obrušavanje kamena,

pad zvijezde, podrigivanje vulkana…) nikle

su na tačnom mjestu. Ljepota pruža otpor!

Niko se zato ni na šta ne odlučuje i ništa se

ne događa sve dok Lilly ne stigne s posla

i ne pokrene stvari u nepoznatom pravcu.

 

Tako je i došlo do priče o komšiji Franklinu,

doseljeniku iz Indije kojem je zaribalo srce

dok je, zavaljen na kauču, pratio utakmicu

kriketa. Odbačena je moja teorija o nastupu

bola u momentu kad je njegova zemlja dobila

poraz i svi se složismo da laka to bijaše smrt,

jedan blag prelaz koji bi svako poželio.

 

To me, čovjeka s navršenih šezdeset i nejakih

planova, i dovelo do Bridge to Nowhere, na

pravo mjesto gdje onaj bezbolni pasaž je

moguć. Kao slovo u kurzivu naginjem se

preko betonske ograde. Blag prelaz iz ništa

u ništa.

Milorad Pejić, 6. jul 2020.

 

 

 

STALAKTIT 

 

Da dosegneš tu ljepotu moraš biti strpljiv,

kao stalaktit. Kapati i čekati. I ne ispunjavati

ničija očekivanja. Suzdržljivo dokapati riječi

koje su se prelile iz svijeta koji više ne postoji

u tijelo koje više nije ono što si jednom zadužio.

Ako te otkriju ili ako im se otvoriš, čeka te kraj.

Do tada - samo tihi podzemni rad i strpljenje.

Samo tama i tišina kapanja.

 

Adin Ljuca, 3. jul 2020.

 

 

 

ROK 

 

Izgužvani komad

smeđeg papira

otprilike dužine

 

i na izgled obujma

čovjekovog

prevrće vjetar

 

sporo iznova

i iznova po

ulici kada

 

pređe preko njega

auto i

zgnječi ga uz

 

tle. Suprotno od

čovjeka diže se

ponovo prevrće se

 

na vjetru opet

i opet da bude

kakav je bio prije.

 

William Carlos Williams (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. jun 2020.  

 

 

 

SMRT PRIRODNJAKA

 

Cijele godine močilo za lan se gnojilo

U srcu opštinske zemlje; zeleni lan, teške glave,

Trulio je tu, pritisnut teškim busenjem.

Svakog dana znojio se na nesmiljenom suncu.

Mjehuri su ugodno grgljali, sjajne muhe su

Tkale čvrstu koprenu zvuka oko tog vonja.

Bilo je tu i vilinih konjica, tačkastih leptira,

Ali najbolje od svega bila je topla debela slina

Žabljih jaja što je rasla kao zgrušana voda

U sjenci obala. Tu bih svakog proljeća

Punio čitave tegle pihtijastih čestica

I redao ih po prozorskim daskama kod kuće,

Po policama u školi, i čekao i posmatrao dok

Te tačke što rastu ne prsnu u žustro-plivajuće

Punoglavce. Gđica Walls bi nam rekla da

Se tata-žabac zove žaba kreketuša

I da on krekeće a da mama-žaba

Polaže na stotine malih jaja i da je to

Žgadija. Mogao si znati kakvo će vrijeme biti

Po žabama jer su bile žute na suncu a smeđe

Na kiši. A onda jednog dana kada su polja

Vonjala na balegu u travi, ljutite žabe su

Navalile na močilo za lan; provlačio sam se kroz živice

Prema promuklom kreketu kakav ranije nisam

Čuo. Duboki hor je ispunjavao zrak.

Po cijelom močilu žabe s debelim stomacima

Kočoperile su se na busenju; njihovi dugi vratovi

Treperili su poput jedara. Neke su skakutale:

Bućanje i pljusak bili su im bestidne prijetnje. Neke su sjedjele

Uspravno poput granata od blata, s tupim, prdećim glavama.

Zgađen, okrenuo sam se i potrčao. Veliki ljigavi kraljevi

Su bili ondje okupljeni za osvetu i znao sam  

Da ako umočim ruku, ona jaja će ju zgrabiti.

 

Seamus Heaney (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 26. jun 2020.  

 

 

 

POPODNEVNI SNIJEG

 

1

 

Trava je napol pokrivena snijegom,

Bio je to onaj snijeg koji počne kasno popodne

I sad kućice trave postaju tamne.

 

2

 

Kad bih pružio ruke dolje blizu zemlje

Mogao bih zahvatiti pregršti tame!

Tama je svagda bila tu, što nikad nismo zamjećivali.

 

3

 

Kako snijeg jače pada to se kukuruzne stabljike više udaljavaju

A ambar se kreće bliže kući.

Ambar se kreće posve sam u oluji što raste.

 

4

 

Ambar je pun kukuruza i kreće se k nama

Kao olupina tjerana vjetrom k nama po olujnome moru;

Svi mornari na palubi slijepi su već mnogo godina.

 

Robert Bly (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 22. jun 2020.  

 

 

 

ISTORIJA DVADESETOG VIJEKA, 1901

 

1901. To divno, skromno doba je.

Goveđi stek desetak centi staje.

Kraljica Viktorija mre, al onda Australija

ponavlja njenu siluetu i, inter alia,

pridružuje se Commonwealthu. Na Haitiju, Gogen,

u vlažnim šumama, slika crnopute aktove mnoge.

U Kini, pobuna Boksera ugušena.

Max Planck u svojoj se laboratoriji (još ne na

svom krilu) bavi proučavanjem radijacije.

Verdi umire, takođe. Ali nacije

gorde nam predstavnica gđa Dizni daruje dijete

po imenu Walt, tebi, svijete,

da animira ekran. Van ekrana,

svoju prvu podmornicu porinuo je Britanac.

No crnačkih plesova ili komada Strindbergovoga

ili Freudove Psihopatologije svakodnevnoga

života propustiti smjelo se nije!

A McKinleyja anarhist jedan ubije.

 

Čovjek godine je Signore Marconi.

On je Italijan, iz Rima.

Njegovo se ime, proročki, rimuje sa “Sony”:

Među njima mnogo sličnosti ima.

 

(Guglielmo Marconi)

 

“U Katoličkoj zemlji, gdje je svod plav, a na

njemu oblaci sliče anđelskim tragovima,

nekoliko poruka čovjek, tokom dana,

lišenih riječi, ali jasnih prima.

Običan govor ima dosadne domete:

ka daljnjem govoru i nasilju vodi,

namotava se i liči na špagete.

Eto zašto radio rodih!”

 

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 19. jun 2020.  

 

 

 

PORODIČNE STVARI

 

Raspustila si, sa prozora

U luk svinutih,

Preko rukom klesanog kamena

Tvojih katedrala, vale zlatne kose,

 

Dok sam ja, vučena za prašnjave pletenice,

Ostavila brazde u

Pijesku afričkih žala.

 

Prinčevi i običan svijet

Penjali su se preko valova da dohvate

Tvoje nadsvođene budoare,

Dok je sunce, hirovito,

Udaralo srebrnom vatrom iz lanaca

Što čekaju, gdje sam ja bila vezana.

 

Moji vrisci nikad nisu dosegli

Izvanrednu kulu gdje si

Ležala, rađajući gospodare za

Moje sinove i moje

Kćeri, čopor

Nečistih jazavaca, da potroše

Svoju istoriju.

 

Umorna sad od života na pijedestalu 

Iz straha od letenja

I vrtoglavice, silaziš

I stupaš lako preko

Mojih stoljeća užasa

I uzimaš me za ruku,

 

Smiješeći se, zovi me  

Sestrom.

 

Sestro, prihvati

Da moram čekati neko

Vrijeme. Dozvoli i da stoljeće

Prašine ispuni

 

Kolotečine ostale na mom

Žalu u Africi.

Maya Angelou (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. jun 2020.  

 

 

DJELOMIČNA SLIČNOST

 

Lutkina kosa krije

ko ljusku jajeta lubanju što nježno

pulsira, unutar koje se

crvi u pohotnom nemiru                              

tiskaju i sliježu ramenima.

Oh, Eileen, moja

velika lutko, tvoja zlatna kosa

nije bila sunčanija od ovog

ljudskog krzna, ali

tvoja glava je bila

blistava u svojoj praznini,

mala čista soba.

 

Njena topla i rumena usta

govore laži – ona će

vjerovati u njih bude li mogla vjerovati:

njene ljepušne oči

pronalaze pokvarenost.

Oh, Eileen, kako prijatno bješe tvoje ćutanje, i

koja je krepost

sijala u otvaranju i zatvaranju tvoga

domišljatog sljepila.

 

Denise Levertov (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 12. jun 2020.  

 

 

 

CASABIANCA

 

Ljubav je dječak što stajao je na zapaljenoj palubi  

i kušao recitirati: “Dječak je stajao  

na zapaljenoj palubi“. Ljubav – sin to je

što zamuckuje deklamaciju stojeć

dok je siroti brod u plamu nestajao.

 

Ljubav je tvrdoglavi dječak, brod,

čak i mornari što plivaju, a njina

htijenja bi ispunila školska bina,

ili izgovor na palubi da stoje.

A zapaljeni dječak – ljubav to je.

 

Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 8. jun 2020.  

 

 

 

REGRUT

 

Za Jamesa Ballarda Suttona

 

Egovu županiju je naslijedio

Od onih koji su se o njoj starali kao ratari; imao

Je svo znanje koje je učenje iziskivalo,

Potreban prezir za dobro i loše;

 

No jednog proljetnog dana njegova zemlja bi oskrnavljena;

Gomila konjanika osorno ga upita kako se zove,

Njihov vođa na drugom narječju saopšti

Da je rat, za što je on kriv,

 

I mora im pomoći. Pristanak što ga dade

Bje zasnovan na želji za samopotiranjem

Kako ne bi izgubio pravo rođenjem mu dato; hrabar,

Jer ništa ne bi bilo lakše od zamjene,

 

Što mu ne bi dalo vremena da dalje razmotri

Pojedinosti svog vlastitog poraza i ubistva.

 

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 5. jun 2020.  

 

 

ANĐEO ČISTE PLAHTE

 

Anđele čiste plahte, znaš li stjenice? Jednoga

dana u ludnicu došle su kao mrlje cimeta

dok sam ležala u koralskoj pećini droga,

stara poput psa, spokojna poput skeleta.

Mali komadi osušene krvi. Stotinu oznaka

na plahti. Stotinu poljubaca sred mraka.

Bijele plahte sa mirisom Cloroxa i sapuna

nemaju ništa s tom noći tla, ništa sa rešetkama

na prozorima i sa mnogostrukim bravama

i svim remenjem u krevetu, groza puna.  

Ja sam spavala u svili i usred crna i crvena.

Spavah na pijesku, u jesenjoj noći, u plastu sijena.

 

Znala sam zipku. Ušuškavanje djeteta znala.

ali u mojoj kosi čeka noć koja me uprljala.

 

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. jun 2020.  

 

 

 

ZA DOROTHY

 

Tačno je da nisi lijepa.

Netačno je da si lijepa.

Puštaš korov da raste kraj duda

A dud raste kraj kuće.

Tako blizu u osobnoj tišini

Vjetrovite noći, češe zid

I pomete dan dok ne zaspimo.

  

Dijete je to reklo, i čini se da je istina:

“Stvari koje su izgubljene sve su jednake”.

Ali to nije istina. Ako izgubim tebe,

Vazduh se neće kretati, niti će drveće rasti.

Neko će iščupati korov, moj cvijet.

Tišina neće biti tvoja. Ako te izgubim,

Moliću travu da me pusti da zaspim.

 

Mervin Bell (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. maj 2020.  

 

 

 

GRCI DOLAZE!

 

Mali otoci tamo na moru, na horizontu

svako malo bljesnu bjelinom jedra, najavom

nekog dolaska, brodova što plove po ivici mora.

 

I svaki put to su brodovi, to su brodovi,

to su brodovi Knososa koji dolaze, s jutarnjeg kraja

     mora,

to su egejski brodovi, i ljudi s arhajski šiljatim bradama

koji dolaze s istočnog kraja.

 

Ali to je tek udaljena pjena.

I prekookeanski brod, koji ide na istok,

poput malog kukca što hoda po rubu

ostavlja iz sebe dug pramen tamnog dima

     kao smradan trag.

 

David Herbert Lawrence (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 25. maj 2020.  

 

 

 

KREMIRANJE 

 

 Gotovo da nestaje moj strah od smrti, reče mi moja

        dragana,

Kad pomislim na kremiranje. Trunuti u zemlji

Gnusan je kraj, ali zahučati u plamenu - osim toga,

        navikla sam na to,

Plamtjela sam od ljubavi ili bijesa tako često u svom životu  

Da nije čudo što mi je tijelo umorno, nije čudo što mre.

Velika radost bilo nam je moje tijelo. Raspi pepeo.  

 

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 22. maj 2020.  

 

 

 

ORFEJ

 

Čemu pjesma ima da se nada? I pokrenute ruke

Malo dalje od ptica, plahih, divnih?

                             Biti zbunjen i sretan,

                             Ili, više od svega, spoznaja života?

 

Ali lijepi su zadovoljni prodornim zvucima pjesme;   

Toplota je dovoljna. O, ako se zima zaista

                             Protivi, ako slaba snježna pahuljica,

                             Šta će želja, šta će ples uraditi?

 

Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 18. maj 2020.  

JEDNOSTAVAN OSJET STVARI

Nakon što opadne lišće, mi se vraćamo

Jednostavnom osjetu stvari. To je kao

Da smo došli do kraja uobrazilje,

Beživotni u nepomičnom savoir.

 

Teško je čak izabrati pridjev

Za ovu praznu studen, ovu tugu bez razloga.

Velika zgrada postala je malena kuća.

Ni jedan turban ne hoda smanjenim podovima.


Staklenik nikad nije tako hitno trebao bojenje.

Dimnjak je pedeset godina star i nakrivljen.

Fantastični napor je propao, ponavljanje

U ponovljivosti ljudi i muha.


Ipak odsustvo uobrazilje je

Trebalo i samo biti zamišljeno.Velika bara,

Jednostavan osjet toga, bez odrazā, lišća,

Blato, voda nalik prljavom staklu, što izražava muk

 

Neki, muk pacova izišlog da vidi,

Velika bara i njena pustoš ljiljana, sve to

Treba da bude zamišljeno kao neizbježno znanje,

Zahtijevano, kao što nužnost zahtijeva.

 

Wallace Stevens (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. maj 2020.  

 

 

 

ANĐEO KUĆA NA PLAŽI I PIKNIKA

 

Anđele kuća na plaži i piknika, da li pasijans znaš?

Pedeset i dvije crvene i crne, a kriva je moja jedina.

Ko stršljensko gnijezdo zuji mi krv. U kuhinji sam baš, 

za stolom postavljenim za jedno. Ista je srebrenina  

i čaša i zdjela šećera. Čujem si pluća, kao za operacije,

kako se pune i prazne. No da mu kažem niko mi ostao nije.  

 

Jednom bjeh par. Bjeh svoj kralj i kraljica, s malo sira,

kruha i rozeom na stijenama Rockporta. Sunčala    

jedadred sam se gola, sva mršava i smeđa, gledajući

igračke-jedrenjake kako prolaze, zabavljajući

autobus pun turista. Jednom sam doručak nazvala

najviše seksi obrokom u danu. Jednom, na maršu mira

 

u Washingtonu, uhapšena. Hrabra i mlada sam bila

nekoć i stotine ljudi bez premca posve zanemarila.

 

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 11. maj 2020.  

 

 

 

BORBA ZA JERUSALIM

 

Čovjeka koji izgleda mrtav

S Budom u osmijehu

S Isusom u raširenim rukama

S Muhamedom u skrušenom čelu

S nogama u paklu

S rukama u nebu

S leđima ka zemlji

Otpratila su

Do njegove vječne nagrade

Raspjevana mnoštva

Onog što izgleda da su muhe

 

Ted Hughes (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 8. maj 2020.  

 

 

 

OPASNA ZANIMANJA

Žongleri održavaju šest boca u zraku.

Bacači palica hitaju po šest i osam.

Bacači noža promašuju za dlaku jedni

drugima uši i čelik podrhtava

u drvetu mete.

Bojovnici na trapezu kolutaju se naprijed

i nazad visoko u zraku sa stopalom

djevojke i člancima okrenutim naopako.

Oni tako zarađuju za život sve dok ne promaše

jedanput, dvaput, čak i tri puta.

I tako žive od mržnje i ljubavi kao što Cigani              

žive u satenskoj koži i blistavim očima.

Da li im se u grobovima laktovi urijetko

koškaju - i trse da dobace

poljubac kao odgovor sanjanom aplauzu?

Da li kosti ponavljaju: To je dobar čin

Imamo dobru ruku. . . .?

 

Carl Sandburg (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 4. maj 2020.  

 

 

 

ZAUSTIH DA KAŽEM

 

Zaustih da kažem

“Četvrt vijeka”

Ili “trideset godina prije”

O vlastitom mi životu.

 

Od tog mi zastaje dah.

To je kao kad padaš i dižeš se

U ogromnim lomatavim omčama

Kroz prazno nebo.

 

Sve što ostaje da se desi

Jesu neke smrti (uključujući i moju).

Njihov redosljed, i njihov način,

Ostaje da se saznaju.

 

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. maj 2020.  

 

 

 

RIJEKA NIAGARA

 

Kao da je

rijeka bila

pod, postavljamo

naš stol i stolice

na njoj, jedemo,

vodimo konverzaciju.

Kako ona teče dalje,

zamjećujemo –

mirno, kao da

slike u blagovaonici

bivaju zamijenjene –

prizore što se mijenjaju

duž obale. Mi

znamo, znamo

da je ovo

rijeka Nijagara, ali

teško je sjetiti se

šta to znači.

 

Kay Ryan (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 27. april 2020.  

 

 

 

ISTORIJA DVADESETOG VIJEKA, 1900

 

1900. Svakako, mirna godina.

Niko od vas još nije živ, istina.

“00” vašu odsutnost označava.

Ipak se stvari poprilično dešava.

U Kini, Bokseri bijelce izmlatiše.

A u Rusiji A. P. Čehov piše.

U  Italji, Florie Tosce vriska se čuje.

Freud, u Beču, snove rastumačuje.

Slikaju impresionisti, i jošte vaja Roden.

U Africi, Buri love skalpove gospode

britske, ili obratno (koga briga, moj brale?).

I mase McKinleja ovdje opet su izabrale.

Tri su dobre demokratije i četiri velike carevine.

Ostatak svijeta nosi platno oko bedara i mokasine,

govoreći i bukvalno i figurativno.

U Maloj Italiji “Kod Umberta” je divno.

U Velikoj, Umberta Prvog ubiše.

(Ne čita se sve što na zidu piše.)

I, ko znak da se pravi kraj vijeka događa

Friedrich Nietzsche umire, a Luj Armstrong se rađa

da pjesmom “Helou Dolly” pobije velikoga

Švabe nesvetu izjavu o smrti Boga.

 

Čovjek godine inženjer je, međutim,

a John Browning mu je ime.

On je nešto patentirao. Taj Džon čime 

podupire pravo na slavu –  treba čuti.

 

(John Moses Browning)

 

“Pogledao sam kalendar i vidio

da još stotina godina ima.

Od toga sam malo nervozan bio

jer sam mislio o svojim susjedima.

Pomnožio sam ih stotinu puta, e da

ispadne da je sa svim njima gotovo!

Pa odoh u radnu sobu koja na lipe gleda,

i izmislih dražesno pištoljče ovo!”

 

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 24. april 2020.  

 

 

 

TEK LJUDI

 

Pošto smo tek ljudi, zađosmo među drveće

Uplašeni, puštajući svoje slogove da budu blagi,

Iz straha da se ne probude gačci

Iz straha od dolaska

Bez buke u svijet krila i krikova.

 

Da smo djeca mogli bi se popeti

Da ulovimo zaspale gačce, i ne slomimo granu,

I, nakon blagog uspona

Proturimo glave iznad granja

Da se čudimo neiscrpnim zvijezdama.

 

Van zbrke, takvim putem ćemo ići,

I čuda koje čovjek poznaje,

Izvan haosa radost će stići.

 

To je, onda, divota, kazasmo,

Djeca u čudu u zvijezde zablenuta

I to je cilj i to je kraj.

 

Thomas Dylan (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 20. april 2020.  

 

 

 

BUĐENJE

 

Budim se da spavam i buđenju pristupam sporo.

Osjećam svoju sudbu u onom čega ne mogu da se bojim.

Učim se tako što idem tamo gdje treba da idem.

 

Mi mislimo osjećanjem. Šta ima da se sazna?

Čujem kako mi biće pleše od uha do uha.

Budim se da spavam i buđenju pristupam sporo.

 

Od onih koji su mi blizu, koji si ti?

Bog blagoslovio Tle!  Hodiću tiho tamo,

I učiću tako što idem tamo gdje treba da idem.

 

Svjetlost uzima Drvo; no ko će nam reći kako?

Ponizni crv penje se uz vijugave stepenice;

Budim se da spavam i buđenju pristupam sporo.

 

Velika Priroda ima još jednu stvar da uradi

Tebi i meni, stoga izađi na živahni vazduh,

I divni, uči tako što ideš tamo gdje ideš.

 

Ovo drhtanje me smiruje. Treba da znam.

Ono što opada jeste stalno. I blizu.

Budim se da spavam i buđenju pristupam sporo.

Učim se tako što idem tamo gdje treba da idem.

 

Teodore Roethke (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. april 2020.  

 

 

 

SJEĆAM SE

 

Bješe to moja svadbena noć, sjećam se,

Od sedamdeset i tri starac, 

Ležao sam sa svojom mlâdom a zagrljaju,

Cura što od tbc izgara.

Bilo je ratno doba i iznad kapa  

Nijemci su na Hampsted izvodili posebno težak

Napad.

                   Što je činilo zbrku gorom, perverzno u tom trenu

Naši bombarderi izbraše da za Njemačku krenu.

Harry, jesu li sudarili se ikada?

Mislim da se to nikada nije zbilo,   

Ah, moja mlâdā, moja mlâdā.

Stevie Smith (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 13. april 2020.  

 

 

 

POSLJEDNJE RIJEČI MOJE BAKE ENGLESKINJE

 

Prljavi tanjiri

i čaša mlijeka stajali su

kraj nje na malom stolu

blizu smrdljive neuredne postelje

 

Izborana i gotovo slijepa

ležala je i hrkala

budeći se s ljutinom u glasu

da traži hranu,

 

Dajte mi nešto jesti –

Izgladnjavaju me –

Ja sam dobro – neću da idem

u bolnicu. Ne, ne, ne.

 

Dajte mi nešto jesti!

Dozvoli da te smjestim

u bolnicu, rekao sam

i kada budeš dobro

 

možeš  činiti šta želiš.

Nasmiješila se. Da

prvo ti činiš šta želiš

onda ja mogu činiti šta želim.

 

Oh, oh, oh! zaplakala je

kad su je bolničari digli

na nosila –

je li ti ovo zoveš

 

fino me smjestiti?

No duh joj je sad bio bistar –

Oh ti misliš da ste pametni

vi mladi ljudi,

 

rekla je, ali ja ću ti reći

vi ne znate ništa.

Zatim smo krenuli.

U putu

 

prošli smo dugi red

brijestova. Gledala ih je

neko vrijeme kroz

prozor ambulantnih kola i rekla:

 

Šta su sve one stvari

čupavog izgleda tamo napolju?

Drveće? E pa dodijalo mi je

i okrenula je glavu.

 

William Carlos Williams (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 10. april 2020.  

 

 

 

STARAČKI DOM

 

Sve su ograničene, ali svaka ima vlastitu

nijansu štete. One iz elite se mogu obući i upristojiti,

                      pokretne su s jednim štapom, umiju

pročitati cijelu knjigu ili odsvirati cijele stavke

lakih sonata. (Da, možda je sama njihova

čulna sloboda nesreća njihovog duha: svjesne

                      onoga što se desilo i zašto, mrze

utučenost s onu stranu suza.) Tu su potom one na točkovima,

prosječna većina, koja trpi TV i, predvođena

blagim terapeutima, učestvuje u grupnom pjevanju; potom

usamljenice koje mrmljaju u Zaboravu, i, najzad,

krajnje nesposobne, besciljne,

bezizražajne, besprijekorne poput biljaka

koje parodiraju. (Biljke se mogu obilno znojiti ali se nikad

ne ukaljaju.)  No, jedna ih veza sjedinjuje: sve su se

pojavile kad je svijet, iako mnogo toga u njemu bješe naopako,

bio prostraniji, pristaliji za pogledati, a njegovi Starci

sa svojim svjetovnim mjestom i slušateljstvom. Tada je dijete,

                      zastrašeno Mamom, moglo izbjeći Baki

da ga drugim očima vidi i ispriča mu priču. Danas,

                      mi svi znamo šta nas čeka, ali njihova generacija

je prva koja se gasi ovako, ne kod kuće već u dodijeljenom im

                      numerisanom redovnom odjelu, sklonjene iz svijesti

poput neželjenog prtljaga.

                                                    Dok se vozim podzemnom

                      da provedem pola sata s jednom takvom,

dočaravam sebi ko ona bješe u sjaju i veličini svojih najboljih godina,

                      kad je posjeta o vikendu bila očekivana radost,

ne dobro djelo. Jesam li hladan što želim brzo,

                      bezbolno uspavljivanje, molim vas, dok znam

da se ona moli, da Bog ili Priroda zaustave njene zemne funkcije?

 

Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 6. april 2020.  

 

 

 

BUĐENJE U NJUJORKU

 

Zavjese isturaju svoju

volju spram vjetra,

djeca spavaju,

razmjenjujući snove

s anđelima. Grad

se budi vukući se

na rukohvatima podzemne; a

ja, kao uzbuna, budna poput

glasina o ratu,

ležim opružena ka zori,

nezvana i neopažena.

 

Maya Angelou (preveo Omer Hadžiselimović), 3. april 2020.  

 

 

 

DALEKA KIŠA

 

Ko žene u žalosti s velom do peta

Visoki vitki pljuskovi hode sporo spram sivog

oblaka na dalekom rubu.

Okean je zelen tamo gdje rijeka se uliva,

Mutnosiv između vršaka rtova, ljubičast

gdje žene hodaju.

Šta hoće one?  Koga to žale?

Kog junaka prah u urni između dvije ruke

skrivene velom?

Titanka za Titankom gordo

Nosi svoju nježnu veličanstvenu tugu u srcu,

ljepotu izgubljene bitke.

 

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 30. mart 2020.  

 

 

 

SANJAH DA SAM U GRADU TAMNOM KAO PARIZ

  

Sanjah da sam u gradu tamnom kao Pariz.

Stajah sām na pustom trgu.

Noć je drhtala u ljubičastom

Iščekivanju. Na dalekom rubu nešto se kretalo

I grmjelo. U tom svjetlucavom vidiku

Topovi su pumpali boju u nebo.

  

Tu je bio front. Ali bio sam tu usamljen

Ostavljen iza, napušten od vojske.

Prazan grad i prazan trg

Bjehu moje stanište, moj nemir.

Šljem sa mrvom perjanice,

Puška u rukama, davno zastarjela,

Nosio sam opasač, predug šinjel

I potkovane klincima bakandže, bijahu rutavi.

Bio sam čovjek nezgrapan ko medvjed.

 

Nad krovovima gdje se pomaljahu katedrale

Uzvišenim govorom, dva aviona,

Izgubljeni kao ptice, pojaviše se. Zatim su narasli,

Njemački Taube i Njuportski izviđač,

Lovili su jedan drugog prevrćući se u nebu,

Dok se nije jedan zapaljen stropoštao na zemlju.        

 

Ovi ratovi što bjehu tako veliki, zaboravljeni su

Kao egipatski vladari. Moj kolega,

U čijim debelim cipelama stajah, hoćeš li biti začuđen

Što lutaš mojim mozgom četiri decenije kasnije

Kad ja budem u snu lutao kroz tvoj?  

  

Nasilnost života na javi razbija

Red naše smrti: čudni snovi se zbivaju,

Jer snovi su dopušteni kao nikad prije.

Louis Simpson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 27. mart 2020.  

 

 

 

SJEĆAM SE

 

Do prvoga su avgusta

nevidljivi insekti počeli

hrkati i bila je trava

kao konoplja žilava

i bila bez boje – ne više nego

što je pijesak obojen

i nosili smo bose noge svoje

obnažene još od dvadesetog

juna i ponekad bismo

zaboravili naviti svoj

budilnik i nekih noći

topao i čist pili bismo džin

iz starih tegli za žele dok 

sunce se spuštalo van vidika

ko crven šešir a obod mu širok

i jedan dan sam vezala kosu                     

ozad vrpcom i ti si rekao

da izgledam gotovo kao

puritanska dama i ono  

čega se sjećam najbolje jeste

da vrata u tvoju sobu su bila

vrata od moje.

 

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 23. mart 2020.  

 

 

 

ČITATELJKA 
 

Ona se vraća, ovih dana, onim velikim pričama

Što opčaraše njenu mlađahnu dušu. Svjetlo lampe

Sa sjenilom pada joj na vrat napola zasjenjen kovrdžama,

I sad okreće stranicu uz šuštav zvuk.

Eno ih, stupaju opet, siročad čije ruke sežu

Ka rukohvatu kakvom u ovom kamenom svijetu,

Mladi provincijalci koji napokon gledaju

Labirint grada i sići će u njeg,

Ozbiljna djevojka, još jednom, koja hoće plemenito da živi,

Lukava, koja da se uda tako teži,

Mladić što za slavom žudi, i onaj drugi

Koji breme traži. Znajući, kao što ona zna,

Šta će se s njima zbiti na krvavom polju

Ili u toskanskom vrtu, može biti da ponekad

Ona vidi njinu prvu i posljednju prirodu odmah,

Poput kakvog boga kome sve vrijeme je sada.

Ili, budući da je i sama već toliko živjela, možda

Ovog puta ih sreće mudrijeg oka,

Zapažajući kako je Julienova proračunata glava

Od početka suviše odvojena od srca.

No, pravo je tu čudo da ona,

Uprkos tome što možda zna za posljedice,

I dalje opčinjena ide na sljedeću svijetlu stranu

Ko kakva Nataša na vratima balske dvorane—

Uhvaćena u tok stvari ma gdje one išle,

Sa slijepim ushitom bivstvovanja, još spremna

Da životom u život uđe i do kraja ih isprati. 
 

Richard Wilbur (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 20. mart 2020.  

 

 

 

NIZOZEMSKA LJUBAVNICA 

 

Hotel gdje odlasci su važniji no dolasci,

bar po knjizi mu glavnoj.

Oktobarska kiša, mokrim kohinurima urešena,

Miluje što preosta od mozga ogoljena.

U toj zemlji što zbog rijeka položena je vodoravno

Pivo miriše po Njemačkoj, i galebova ima  

u zraku: liče na stranice s prljavim uglovima.   

S tačnošću mrtvozornika u prostorije zora

Ulazi, na rebra radijatora

hladnog prislanja uši: ispod nule je klima. 

Zagrobni život negdje početi mora.

Shodno tome, anđeoske vitice

postaju plavlje, hladnu i gospodsku bjelinu dobija

koža, dok posteljina, očajno, sred praonice

podrumske već se spiralno svija. 

 

Josif Brodski (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 16. mart 2020.  

 

 

 

PRVA SMRT U NOVOJ ŠKOTSKOJ

 

U hladnom, hladnom salonu

moja majka je Arthura položila

na odar ispod hromolitografija:

Edward, Princ od Walesa,

sa Princezom Alexandrom,

i kralj George s Kraljicom Mary.

Ispod njih na stolu                                   

stajao je punjeni gnjurac

što ustrijeli ga i ispuni Čika-

Arthur, Аrthurov otac.

 

Otkad je Čika-Arthur ispalio

tane u njega,

gnjurac nije rekao ni riječ.

On šuti na svome

bijelom, zamrznutom jezeru,

mramornom stolu.

Njegova prsa su duboka i bijela,

hladna i umiljata;

njegove oči su crveno staklo,

nisu bog zna šta.

 

„Dođi”, reče moja mati,

„Dođi, svom malom rođaku

Arthuru zbogom kazati“.

Digli su me gore i dali

jedan đurđevak da ga  

stavim u ruku Arthurovu.

Arthurov kovčeg bješe mali

kolač s posipom šećera,

i crvenooki gnjurac ga je gledao

iz svog bijelog, smrznutog jezera.

 

Arthur je bio vrlo mali.

Bio sav bijel, lutki nalik 

koja još nije obojena.

Djeda Mraz je počeo da ga slika    

kako je vazda slikao

Javorov List (Zauvijek).

Počeo je od njegove kose, tek

nekoliko crvenih poteza, i tad

Djed Mraz baci kist

i ostavi ga bijelim zauvijek.

 

Milostivim kraljevskim parovima

bilo je toplo u crvenom i u hermelinu;

njine su noge bile dobro omotane

hermelinskim skutima gospođa.

Oni su pozvali Arthura da bude

najmanji paž na dvoru.

No kako može Arhur otići

dok stišće svoj mali đurđevak,    

sa očima tako čvrsto zatvorenim

i putevima duboko u snijegu?

 

Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 13. mart 2020.  

 

 

 

PJESMA O LOPTI

 

Šta je dječak sada, koji je izgubio loptu?

Šta da radi? Vidio sam ju kako odlazi

Veselo poskakujući, niz ulicu, a potom

Veselo preko - eno je u vodi!

Ne vrijedi govoriti, 'O, ima i drugih lopti';

Velika tuga i drhtanje obuzeli su dječaka

Dok stoji ukočeno i trese se piljeći sve

svoje mlade dane dolje u luku gdje mu je

Otišla lopta. Nisam mu htio smetati,

Deset centi, druga lopta, bezvrijedna je.

Sad on naslućuje prvu obavezu

U svijetu posjedovanja. Ljudi će uzimati lopte,

Lopte će se stalno gubiti, mali dječače,

I niko ne otkupljuje loptu. Novac je nešto izvanjsko.

On uči, duboko iza svojih beznadnih očiju,

Epistemologiju gubljenja, kako da se digne

Znajući ono što svaki čovjek mora jednog dana da zna

I većina ih zna mnogih dana, kako se dići

I postepeno svjetlost se vraća u ulicu,

Zviždaljka se čuje, lopta se ne vidi.

Uskoro će dio mene da istražuje duboko i mračno

Dno luke... Ja sam svuda,

Ja patim i krećem se, duša i srce mi se kreću

Sa svim onim što me pokreće, pod vodom

Ili uz zviždanje, ja nisam mali dječak.

 

John Berryman (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 9. mart 2020.  

 

 

NEĆE BITI MIRA  

Mada se blago, vedro vrijeme

Smiješi na grofoviju tvog štovanja

I njene boje se vraćaju, bura te je promijenila:

Nećeš zaboraviti, nikad,

Tamu što precrtava nadu, uragan

Koji proriče tvoju propast.  

Moraš živjeti sa svojim saznanjem,

Daleko ozad, onkraj, van tebe su drugi,

U odsustvima bez mjesečine za koje ti nikad ne ču,

Oni koji su sigurno čuli za tebe,

Bića neznana broja i roda:

A ona te ne vole.

  

Šta si učinio njima?

Ništa? Ništa nije odgovor:

Povjerovaćeš  – kako da ne povjeruješ?  –  

Da jesi, da jesi učinio nešto;

Otkrićeš da si ih želio nasmijati,

Čeznućeš za njihovim prijateljstvom.   

 

Neće biti mira.

Uzvrati borbom, onda, s onoliko hrabrosti koliko imaš,

I svakom neviteškom smicalicom koju znaš, 

Nek ti je u svijesti jasno ovo:

Povod koji su imali, ako su ga imali, ne znači im sada ništa;   

Oni mrze mržnje radi.

 

Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 6. mart 2020.  

 

 

 

118 

Moj drug napada druga mog!

Oh, Bitke slikovit čar!  

Postajem Vojnik i ja tad,

On biva – Satiričar!  
I kakvo bojno polje! Silan 

Top, mislim, sad da mi je, 
Ljudsku bih rasu svu pobila,

Zatim – u slavan bijeg!

 

Emily Dickinson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 2. mart 2020.  

 

 

 

STVARI NE BI TREBALE BITI TAKO OTPORNE

 

Život treba da ostavi

duboke brazde:

tragove po kojima

izlazila je da uzme

poštu i vraćala se

ili vukla šlauf

diljem bašče;

gdje je običavala

stajati kraj sudopera –

izlizano mjesto;

pod rukom joj

porcelanska pucad

od dodira postala

bijele pilule;

prekidač koji

tražiti je

znala u mraku

gotovo istrt.

Njene stvari treba

da sačuvaju

njene otiske.

Prolaženje  života

treba biti vidljivo,

s brazgotinama.

A kad život stane,

izvjesni prostor –

ma kako mali –

treba da nosi ožiljke

velike i pogubne

parade. Stvari

ne bi trebale

biti tako otporne.

 

Kay Ryan (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 28. februar 2020.  

 

 

AUTOBIOGRAFIJA U ZRAČNOJ LUCI

 

Kašnjenje, dobro, putnik s njim računati  mora.

Koliko dugo? Nije, kanda, nikome znano.

S prtljagom izvaganim, sa kartom pregledanom,

Ne može biti dugo. I - tamo-amo korak.

Duhan, slatkiši i čaj, otvaraš novine, sediš  

Na stolcu čeličnom. Da li treba se i smešiti?

I drugariti možda? Najbolje sam je biti

U trci za sedalom. Drugarstvo truda ne vredi.

 

Sinoć da odoh brodom - jer sat i šesti teče -

Tamo bih bio sada. Ali je kasno za to.

Cura s kioska zeva. Ćutim se već bajato,

Neradom ošamućen i - vani svetlost večer

Poče da gasi - strahom; toliko sam u ovo

Uspeće uzdao se. Sada je s tim gotovo.

 

Philip Larkin, (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 24. februar 2020.  

 

 

 

AVE CAESAR

 

Nikakve gorčine: naši nam preci to učiniše.

Bili su tek neznalice i puni nade, htjeli su slobodu,

          ali i bogatstvo.

Njihova djeca naučiće da se nadaju Cezaru.

Ili pak – jer mi nismo orlovi rimski već blago

         miješani kolonisti –  

Nekom dobroćudnom sicilijanskom tiraninu

Koji će ih štititi od siromaštva i Kartagine dok

       Rimljani ne stignu,

Nama je lako upravljati, ljudima što žive u stadu,

Punim osjećanja, umješnim u mehanici, a volimo

      svoje luksuze.

 

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 21. februar 2020.  

 

VRANOVA TEOLOGIJA

 

Vran je shvatio da ga Bog voli –

Inače, već bi pao mrtav.

Dobro, to je dokazano.

Vran se osloni, zadivljen, na bat svoga srca.

 

I shvati  da Bog govori vranski –

Sāmo življenje je Njegovo otkrovenje

 

Ali šta je Voljelo kamenje i zborilo kamenski?

Činilo se da i ono postoji.

I šta je govorilo tu čudnu tišinu  šta

Nakon što je buka njegovog graktanja prestala?

 

I šta je voljelo sačmu

Što kapaše s vranova koji postaju mumije?

Šta je govorilo tišinu olova?   

 

Vran je shvatio da postoje dva Boga. –

Jedan od njih mnogo je veći no drugi

Koji voli njegove neprijatelje    

I ima sva oružja.

 

Ted Hughes (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. februar 2020.  

 

 

ISTORIJA DVADESETOG VIJEKA

(Putujuće pozorište)

 

           Sunce je u svojoj orbiti,

              no ja se ćutim morbidnim.

 

Čin Prvi

 

PROLOG

 

Dame, gospodo, gejovi! Koji

od ljudske gline ste, drage mojim  

očima! Reći da okej ste – stoji!                   

 

Bez mnogo kašnjenja, kreće sada

naša predstava. Javljam smjesta da  

to nije komad već kraj komada:

 

već osmo igra se desetljeće,

čas pljeske a čas zvižduke sreće,

no dugo, strah me, trajati neće.

 

Na odmor ljudi il sprave hrđati

legnu. Ne dođe brzo ništa ti

ko prošlost. Prikaz ćemo vam dati 

 

likova što su s glumom prestali.

Svi činjenica života postali,

kojoj ćeš možda oduzet, ali

 

ne možeš, srećom, dodati. Toga

posljedica zna biti mnoga

zla po izgled vam ili krv, stoga

 

što oni uzrok su, vi ste – učinak.

Jer još ste uspravni, oni – ravnina.

Građani, ne zabacujte ni na   

 

tren istoriju: ključ poreza vam  

i gripa drži, i tog što s plava

neba dolazi. Naša predstava     

 

sobe spavaće, krah lađa, bijeg

podmornica, laboratorije

zipke, vjenčanja, razvode krije.

 

Narode! Zastor netom raskriće

ono što Raju neslično biće!

Al Prošlost možda oči vlažiće:

 

jer cijene niže joj no rasprodaje

naše, gradove jer ništila je, 

ne krvne ćelije, jer obzor napeta

 

jedra ne pune, već slab vjetar.

 

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 14. februar 2020.  

 

 

 

EDVARD LIR

 

Na talijanskom bijelu žalu, da doručkuje u samoći,

Kad ostavi ga prijatelj, njegov se Strašni Demon uspravi

S njegova ramena: plakao je nad sobom u noći,

Mrzio svoj nos i bio pejsaža slikar prljavi.

 

Legije okrutnih i ispitivačkih Njih su bile

Tako brojne i velike kao psi: bio je smeten krajnje

Njemcima i lađama; naklonost daleka na milje,

Al vođen suzama sretno dosegnu svoje kajanje.

 

Kako dobrodošlica bješe čudesna. Cvijeće ga razodjenu

Od šešira i odnese ga da kliještima predstavljen bude;

Demonski lažan nos zasmijao je stol; ubrzo lude

Valcere mačka je plesala s njim, nek stisne ruku njenu;

Riječima ga doguraše do klavira šaljive pjesme da poje;

 

I djeca su po njem vrvjela, ko naseljenici. Ko neka zemlja posto je.

 

Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 10. februar 2020.  

 

 

 

SAM

 

Dok ležah sinoć,

Razmišljajući

Kako da duši nađem dom

Gdje voda nije žedna

I vekna hljeba nije kam

U um jedna stvar će mi doć

I držim da u krivu nisam

Da niko,                      

Baš niko

Ne može ovdje opstati sâm

 

Sâm, potpuno sâm

Niko, baš niko,

Ne može ovdje opstati sâm.

 

Ima nekih milionera

Ne mogu da troše pare

Žene im jure okolo kao vampiri

Djeca im pjevaju bluz

Imaju skupe ljekare

Da im liječe srca kam.

Ali niko,

Ne, niko

Ne može ovdje opstati sâm.

 

Sâm, potpuno sâm

Niko, baš niko,

Ne može ovdje opstati sâm.

  

No, poslušate li pažljivo,

Reći ću vam šta znam

Olujnih je oblaka masa

Vjetar će da puhne

A čovječija pati rasa

I mogu čuti jauk vam

Jer niko,

Baš niko

Ne može ovdje opstati sâm.

 

Sâm, potpuno sâm

Niko, baš niko,

Ne može ovdje opstati sâm.

 

Maya Angelou (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 7. februar 2020.  

 

 

 

U RADNOM KABINETU

On uđe, i nijemo, suha lica, a na

Rubu stolca, sjedi žena, ovdje stranac,  
Vrsta otrcane gospoštine;  
I po nekim malim znacima on sluti:   
Skoro bez doručka k njemu se zaputi.   
“Došla sam – nadam se da ne griješim –

Tražim osobu što kupit bi htjela  
Od eminentnih teologa djela,

Dvadeset tomova koje imam, a to  
Od oca mi osta – mada mrsko mi je

Što nekom ih moram nudit”. Pa se smiješi  
Kao da je nužda nešto nepoznato;  
“Ali sam, to je istina, željela

Često, jer volim umjetnost, na kraju,

Da svoj stan uredim  malo otmjenije  

A te stare knjige tako mi smetaju”.   
I olako mu se nastavlja da smije,  
Ko da je prodaja veseo hir mali,  
I da, istinu zboreći, njen nije  
Život zaista od octa i žuči,  
Već nešto svježe i mlijeku nalik,  

I da Nužda nije sramota u kući.

 

Thomas Hardy (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 3. februar 2020.

MARIJINA PJESMA

 

Nedeljno jagnje cvrči u svojoj masti.

Mast

Žrtvuje svoju neprozirnost…

 

Prozor, sveto zlato.

Vatra ga čini dragocjenim,

Ista vatra

 

Što rastapa masne heretike,

Izgoni Židove.

Njini debeli mrtvački pokrovi plutaju

 

Nad ožiljkom Poljske, spaljenom

Njemačkom.

Oni ne umiru.

 

Sive ptice opsjedaju mi srce,

Usta-pepeo, pepeo oka.

Smještaju se. Na visokoj

 

Klisuri

Što izli jednog čovjeka u prostor

Peći se užariše poput nebesa, usijane.

 

To je srce,

Ovaj holokaust u koji ulazim,

O zlatno dijete koje će svijet ubiti i pojesti.

 

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 31. januar 2020.  

 

 

 

PROŠLOST JE SADAŠNJOST

 

Ako je vanjska akcija jalova


a rima je zastarajela,


okrenuću se opet k tebi, 

Habakuče, kao ono kad je učitelj

na vjeronauci govorio о nerimovanom stihu.

Rekao je - i mislim da ponavljam njegove tačne riječi -

"Hebrejska poezija je proza

sa nekom vrstom povišene svijesti." Zanos pruža  

priliku a svrsishodnost određuje formu.

 

Marianne Moor (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 27. januar 2020.  

 

 

 

1. SEPTEMBAR 1939. 

 

U jednu krčmu, na Pedeset                                           

Drugoj Ulici, dođoh da sjednem,                                                       

Sav nesiguran, strah ne krijem;                                                           

Izdišu čile nade jedne                                                                         

Podle, nečasne decenije:                                                               

Gnjev i strah kola u valima                                                                                      

Po svijetlim i smračenima                                                                   

Predjelima zemlje, i naše                                                               

Privatne živote opsjeda;                                                                 

Neopisiv zadah smrti je                                                

Za tu rujansku noć uvreda.                  

 

Precizna znanost može nagom

Svu tu uvredu da učini                                                  

Od Luthera pa naovamo                                               

Što jednu kulturu u ludilo

Otjera, pronaći šta se zbilo                                                          

U Linzu, kakav golem imago                                                                                                             

Načinio je od psihopate                                                                      

Boga: ja i publika znamo                                                                    

Ono što i školarci uče,                                                                        

Oni kojima zlo se čini                                                                         

Činjenjem zloga i uzvrate.

 

Tukididu znano bilo je,                                                                      

Izgnanom, sve što govorom jednim                              

O demokratiji reći se dade,                                           

I diktatori šta sve rade,                                                                       

Sve staračke gluposti koje                                            

Zbore grobu ravnodušnome;                                                                                    

Analizirao u djelu svome                                              

Sve: prosvijećenost protjeralo,                                                           

Patnja na koju svikavamo,                                            

Upravljanje loše i žalost –                                                                  

Kroz sve to opet proć moramo.                                                          

 

U ovaj vazduh neutralan                                                              

Gdje svu visinu neboderi                                                            

Slijepi koriste da Čovjeka                                             

Kolektivnog snagu razglase,                                                               

Svaki jezik isprike svoje                                               

Takmičarske, ispraznog jeka,                                       

Sipa, no ko je dugo kadar 

Euforičnu snu da preda se;                                                                                                             

Oni zure iz ogledala,                                                                                                

Imperijalizma lice to je                                                                                            

I međunarodna nepravda.                                                                                                                          

Lica pored šanka svog dana                                         

Prosječnoga drže se: nikad                     

Ugasiti se svjetlo ne smije,                                                                 

Svirati mora svagda muzika,                                                              

Urotu kuju sve konvencije                                                                  

Da bi utvrda ta zadobila                                                                     

Namještaj doma, da naša zjena                                                           

Ne vidi gdje smo, izgubljeni                                                               

U šumi ukletoj, uplašena                                               

Djeca u noći što sretna niti                                           

Dobra nikada nisu bila.                                                 

 

Borbeno prazno naklapanje                    

Što ga Važne Ličnosti revu                                           

Od naše želje je sirovo manje:                                      

Ono što je Njižinski ludi                                                                    

Napisao o Djagiljevu                                                                    

I za normalno srce važi:                                                

Zabluda, što se leže u kosti                                                                        

Svakom čovjeku i svakoj ženi,                                                           

Ono što imat ne može  žudi,                                         

Univerzalnu ljubav ne traži,                                                               

Nego da bude sam voljenim.

 

U etičan život, iz tmica        

Konzervativnih, službena lica 

Tupa pristižu ponavljajući

Jutarnji zavjet: ”Hoću da budem                                                        

Svojoj supruzi vjeran, a da                     

Usredsredim se sav na posao”.                                     

Bespomoćni se vladari bude                                                              

Prinudnu igru da nastave:                                             

Osloboditi ko će ih sada,                                              

Ko bi doprijet do gluhih znao,                                                            

Ko će zboriti za mutave?

 

Ja sve što imam, glas je ovaj

Da uvijenu laž otkrijem,                                                    

Romantičnu laž iz mozgova

Putenih ljudi-sa-ulice,                                                   

Laž Vlasti čije građevine                                                                    

Pipaju nebo: na zemlji nije                                                                 

Takvoga nečeg kao Država,                                                               

I ne postoji sam niko i, ne,                                            

Glad nikom izbor ne dozvoljava                                                                              

Ni građaninu ni policiji:                                                                     

Moramo se voljet il mrijet.                                 

 

Bez odbrane, sred nepronične                                       

Noći, naš svijet leži omamljen,                                                                                 

No, svud rasute ironične                                                                     

Tačke su svjetla koje sine                                                                   

Sa svakog mjesta gdje Pravedni                     

Svoje poruke razmjenjuju:

Od Erosa i od prašine

Sačinjen kao oni, i ja                                                                                                

Mogu li, mada opsjednut jednim:                                                       

Odricanjem i očajanjem –                                                                                        

Potvrdnim plamom da zasijam.

 

​Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 24. januar 2020.  

 

 

 

SESTINA

 

Septembarska kiša pada ponad kuće.

U slabom svjetlu stara baka

sjedi u kuhinji uz dijete

kraj Male Divne Peći,

čita šale iz almanaha

smijući se i pričom krijući suze.

 

Misli da njene ekvinocijske suze

i kiša koja bije o krov kuće

predskazane su od almanaha,

ali to zna samo stara baka.

Gvozdeni kotlić pjeva na peći,

Ona kaže dok reže hljeba za dijete

 

Vrijeme je sad za čaj, ali dijete

gleda čajnika male teške suze

što plešu ko lude na vreloj crnoj peći,

mora da tako pleše i kiša ponad kuće.

Spremivši sobu, stara baka

vješa vrpcu mudrog almanaha

 

o klin. Pticolikog eno almanaha

poluotvoren lebdi nad mjestom gdje je dijete,

lebdi nad mjestom gde je stara baka

sa šoljom čaja koju pune tamnosmeđe suze. 

Ona i drhti i kaže kako misli da je stud kuće

porasla i dodaje još drva peći.  

 

Tako je trebalo da se desi, riječi su Divne Peći.

Ja znam šta znam, riječi su almanaha.

Krejonima dijete crta kruti obris kuće

i vijugavu stazu. Zatim dijete

dodaje tu čovjeka s dugmadima ko suze

i ponosno traži da ga vidi  baka.

 

Ali potajno, dok baka

Posluje oko peći

Mali mjeseci padaju kao suze

iz stranica almanaha

u cvjetnu lijehu koju je dijete

brižljivo smjestilo ispred kuće.

 

Vrijeme da se posiju suze, riječi su almanaha 

Staramajka pjeva divnoj peći

A dijete pravi crtež druge tajne kuće.

 

Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 20. januar 2020.  

 

 

 

URLIK

 

III

 

Karl Solomon! S tobom sam u Rocklandu

    gdje si luđi od mene

S tobom sam u Rocklandu

   gdje se moraš osjećati vrlo čudno

S tobom sam u Rocklandu

   gdje oponašaš sjenku moje majke

S tobom sam u Rocklandu

   gdje si ubio svojih dvanaest sekretarica

S tobom sam u Rocklandu

   gdje se smiješ ovom nevidljivom humoru

S tobom sam u Rocklandu

   gdje smo veliki pisci na istom užasnom pisaćem stroju

S tobom sam u Rocklandu

   gdje je tvoje stanje postalo ozbiljno i javljeno je na radiju

S tobom sam u Rocklandu

    gdje sposobnosti lobanje više ne primaju crve čulā

S tobom sam u Rocklandu

    gdje piješ čaj grudi usjedjelica iz Utice

S tobom sam u Rocklandu

    gdje praviš igre riječima s tijelima tvojih njegovateljica harpija Bronxa

S tobom sam u Rocklandu

    gdje vrištiš u ludačkoj košulji da gubiš zbiljski pingpong meč ambisa

S tobom sam u Rocklandu

    gdje udaraš po katatoničnom klaviru da duša je nevina

    i besmrtna i da ne smije nikada umrijeti bezbožna u

    naoružanoj ludnici

S tobom sam u Rocklandu

    gdje i pedeset još elektro-šokova neće nikad vratiti tvoju

    dušu svom tijelu s njenog hodočašća ka krstu u praznini

S tobom sam u Rocklandu

     gdje optužuješ ljekare za ludilo i kuješ zavjeru jevrejske

     socijalističke revolucije protiv fašističke nacionalne Golgote

S tobom sam u Rocklandu

     gdje ćeš raskoliti nebesa Long Islanda i uskrsnuti tvog

     ljudskog živog Isusa iz nadljudske grobnice

S tobom sam u Rocklandu

     gdje dvadeset pet hiljada ludih drugova skupa pjeva

     posljednje strofe Internacionale

S tobom sam u Rocklandu

     gdje grlimo i ljubimo SAD pod čaršavima, SAD što svunoć

     kašlju i ne daju nam da spavamo

S tobom sam u Rocklandu                            

     gdje nas iz kome bude elektrificirani avioni naših vlastitih

     duša koji grme iznad krova jer su došli baciti anđelske bombe

     bolnica se osvjetljava imaginarni zidovi se ruše O mršavo

     mnoštvo trči vani  O zvijezdama posuti potresu milosti vječni

     rat je ovdje O pobjedo zaboravi donje rublje mi smo slobodni

S tobom sam u Rocklandu

      u mojim snovima ti hodaš cijedeći se od putovanja morem na

      cesti preko Amerike u suzama do vrata moje kolibe u zapadnoj noći

Allen Ginsberg (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. januar 2020.  

 

 

 

PJESMA U TRI DIJELA

  

1

Oh, u rano jutro mislim da ću biti vječit!

Omotan sam svojim radosnim mesom

Kao trava svojim oblacima zelenila.

 

2

Kad ustadoh iz kreveta gdje sam sanjao

Duga jahanja kraj dvoraca i vrelog ugljevlja

Sunce srećno leži na mojim koljenima;

Trpio sam i preživio noć

Kupao se u tamnoj vodi kao vlat trave.

 

3

Jako lišće starog šimširova drveta

Obrušava se na vjetru i zove nas da iščeznemo

U divljine svemira

Gdje ćemo sjedjeti u podnožju biljke

I živjeti vječito kao prašina.

 

Robert Bly (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 13. januar 2020.  

 

 

 

NEMA STVARI 

 

Ova ljubav za svakodnevne stvari,

dijelom prirodna još od širokih očiju djetinjstva,

dijelom proračun književnika,

 

ovo motrenje jutarnjeg cvijeta

a kasnije i muhe što se šeta

rubom vinske čaše -

 

da li mi tek izbjegavamo našu istinsku sudbinu

kada to činimo, skrećući pogled

od Philipa Larkina koji nas čeka u kaputu pogrebnika?

 

Bezlisne grane spram neba

neće spasiti nikog od praznine pred nama,

niti će to učiniti zdjelica za šećer ili kašičica za šećer na stolu.

 

Zašto se onda gnjaviti sa šarenim svjetionikom?

Zašto traćiti vrijeme na vrapca,

ili na divlje cvijeće kraj puta

 

kad svi treba da budemo sami u svojim sobama

bacajući se o zid života

i o suprotni zid smrti.

 

s vratima zaključanim iza nas

dok se bacamo kamenjem na pitanje smisla

i zagonetke našeg porijekla?

 

Čemu služi krijesnica,

kapljica što juri niz zelen list,

pa i sapun što klizi po kadi

 

kada je nama zapravo suđeno

da stalno udaramo o tajnu

što žešće možemo i dovraga s komšijama?

 

da stalno udaramo o vlastito ništavilo,

neki čelima,

drugi maljem razbora, dignutom čeljusti poezije.

Billy Collins (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 10. januar 2020. 

 

 

 

MOJA ZADNJA VOJVOTKINJA 

 

Zadnja vojvotkinja to mi je, slikana

Na zidu. Čini se ko živa. To danas

Djelo zovem čudom koje trud je velik  

Ruku fra Pandolfa, sad je tu. Biste li

Da je osmotrite sjeli? Hotimice

Rekoh  "Fra Pandolfo", jer nikad to lice

Ne pogleda stranac, kao vi, ni jedan,

Tu dubinu i strast iskrenog pogleda,

Da se ne okrene k meni (tek se rukom        

Mojom skida zastor što vam ga povukoh)

Namjeran pitati, da smjede, odakle

Ovdje ovaj pogled; niste prvi, dakle,

To pitali mene. U tom se ne skriva

Tek prisustvo muža što radost priziva

Na obraz i možda fra Pandolf slučajem     

Reče članak plaštom odveć skriven da je,

Il: "Boja se nikad ne smije nadati

Da će život slaboj polrumeni dati       

Što joj mre duž vrata": ah, učtivost sva ta,

Mislila je, ali i razlog dostatan 

Da prizove radost. Srce – kako reći –     

Znalo je prebrzo u radost joj preći,

Prelako se dojmi: sve joj se dopadne

Na šta njezin pogled, što luta svud, padne. 

Ser, sve to bi jedno! Moj poklon sa grudi,

Zapad gdje dan gasne, usrdni dar ludin: 

Grana sa trešnjama, bijel mulac kojeg  

Oko terase je jahala – sve to je    

Odobravanje joj mamilo jednako,

Ili rumenilo bar. Ljudima ako 

Zahvaljuje – dobro! No na neki način      

–  Ne znam kakav – kao da dar moj jednači:

Ime staro devet stoljeća i čije

Bilo. I ko da se spusti i kori je           

Zbog tih trica? Čak da govora si krasnog

(Ja nisam) – i takvom svoju volju jasno 

Kažeš: "Tvoje ovo il ono me samo

Gnuša; ovdje manjkaš, pređe mjeru tamo,

Podučavati se da je pustit znala,

Da se tvojoj volji zbilja opirala 

Nije, pravdala se – bilo bi i tada

Poniženja, a ja neću da ikada             

Ponižen sam. I za prolaska se moga   

Smiješila,no tad zar ma ikoga  

Bez smiješka? To je raslo; nakon mojih

Naredbi, smiješci prestaše. Tu stoji 

Ko živa. Biste li ustali? Da s ovim

Dolje družimo se. Znana, da ponovim, 

Štedrost Grofa, vašeg gospara, vrijedan

Zalog je da neće pravedan nijedan    

Zahtjev za mirazom odbit mi, iako

Njegova lijepa kćer lično je, kako

Naglasih, moj cilj. Ne, siđimo zajedno.

Obratite pažnju: Neptun kroti jednog     

Morskog konja – kao raritet ga cijene,   

Claus iz Innsbrucka izli ga za mene!

 

Robert Browning (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 7. januar 2020.  

 

 

 

PJESMA IZ SNA BR. 149: OVAJ SVIJET POSTEPENO

 

Ovaj svijet postupno postaje mjesto

gdje više ne marim da budem. Može li Delmore* umrijeti?

Ne vjerujem

da je u svim tim godinama prošao i jedan dan

a da na njega nisam s ljubavlju pomislio. Avaj.

U blistavosti onog što obećavaše,

 

neokaljanog, vidjeh ga kroz izmaglicu stvarnog

blistave pronicavosti, zajapurenog od ogovaranja,

za svih naših harvardskih godina

kad smo obojica tek postajali poznati

izvukoh ga iz policijske stanice jednoć, u Vašingtonu,

ovaj je svijet suviše nečist

a bol nepodesna za suze.

 

Mislim da ste čuli tu užasnu vijest,

da je Delmore Schwartz umro, bijedno i sam,

u Njujorku: pjevao mi je pesmu "Ja sam bruklinski pjesnik

Delmore Schwartz,

nepravdu & dječaka pjevam, krivnje dva roditelja",

kad bješe mlad i snažnog dara.

 

John Berryman (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 3. januar 2020.