Od jula 2016. na ovom mjestu publikujemo svakog ponedjeljka i svakog petka po jednu  pjesmu ili prozni tekst iz naših "prevodilačkih radionica". Ovaj smo odjeljak  na sajtu  nazvali "Omer" u spomen na Omera Hadžiselimovića, jednog od osnivača SAMIZDATA.

SESTINA

 

Septembarska kiša pada ponad kuće.

U slabom svjetlu stara baka

sjedi u kuhinji uz dijete

kraj Male Divne Peći,

čita šale iz almanaha

smijući se i pričom krijući suze.

 

Misli da njene ekvinocijske suze

i kiša koja bije o krov kuće

predskazane su od almanaha,

ali to zna samo stara baka.

Gvozdeni kotlić pjeva na peći,

Ona kaže dok reže hljeba za dijete

 

Vrijeme je sad za čaj, ali dijete

gleda čajnika male teške suze

što plešu ko lude na vreloj crnoj peći,

mora da tako pleše i kiša ponad kuće.

Spremivši sobu, stara baka

vješa vrpcu mudrog almanaha

 

o klin. Pticolikog eno almanaha

poluotvoren lebdi nad mjestom gdje je dijete,

lebdi nad mjestom gde je stara baka

sa šoljom čaja koju pune tamnosmeđe suze. 

Ona i drhti i kaže kako misli da je stud kuće

porasla i dodaje još drva peći.  

 

Tako je trebalo da se desi, riječi su Divne Peći.

Ja znam šta znam, riječi su almanaha.

Krejonima dijete crta kruti obris kuće

i vijugavu stazu. Zatim dijete

dodaje tu čovjeka s dugmadima ko suze

i ponosno traži da ga vidi  baka.

 

Ali potajno, dok baka

Posluje oko peći

Mali mjeseci padaju kao suze

iz stranica almanaha

u cvjetnu lijehu koju je dijete

brižljivo smjestilo ispred kuće.

 

Vrijeme da se posiju suze, riječi su almanaha 

Staramajka pjeva divnoj peći

A dijete pravi crtež druge tajne kuće.

 

Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 20. januar 2020.  

 

 

 

URLIK

 

III

 

Karl Solomon! S tobom sam u Rocklandu

    gdje si luđi od mene

S tobom sam u Rocklandu

   gdje se moraš osjećati vrlo čudno

S tobom sam u Rocklandu

   gdje oponašaš sjenku moje majke

S tobom sam u Rocklandu

   gdje si ubio svojih dvanaest sekretarica

S tobom sam u Rocklandu

   gdje se smiješ ovom nevidljivom humoru

S tobom sam u Rocklandu

   gdje smo veliki pisci na istom užasnom pisaćem stroju

S tobom sam u Rocklandu

   gdje je tvoje stanje postalo ozbiljno i javljeno je na radiju

S tobom sam u Rocklandu

    gdje sposobnosti lobanje više ne primaju crve čulā

S tobom sam u Rocklandu

    gdje piješ čaj grudi usjedjelica iz Utice

S tobom sam u Rocklandu

    gdje praviš igre riječima s tijelima tvojih njegovateljica harpija Bronxa

S tobom sam u Rocklandu

    gdje vrištiš u ludačkoj košulji da gubiš zbiljski pingpong meč ambisa

S tobom sam u Rocklandu

    gdje udaraš po katatoničnom klaviru da duša je nevina

    i besmrtna i da ne smije nikada umrijeti bezbožna u

    naoružanoj ludnici

S tobom sam u Rocklandu

    gdje i pedeset još elektro-šokova neće nikad vratiti tvoju

    dušu svom tijelu s njenog hodočašća ka krstu u praznini

S tobom sam u Rocklandu

     gdje optužuješ ljekare za ludilo i kuješ zavjeru jevrejske

     socijalističke revolucije protiv fašističke nacionalne Golgote

S tobom sam u Rocklandu

     gdje ćeš raskoliti nebesa Long Islanda i uskrsnuti tvog

     ljudskog živog Isusa iz nadljudske grobnice

S tobom sam u Rocklandu

     gdje dvadeset pet hiljada ludih drugova skupa pjeva

     posljednje strofe Internacionale

S tobom sam u Rocklandu

     gdje grlimo i ljubimo SAD pod čaršavima, SAD što svunoć

     kašlju i ne daju nam da spavamo

S tobom sam u Rocklandu                            

     gdje nas iz kome bude elektrificirani avioni naših vlastitih

     duša koji grme iznad krova jer su došli baciti anđelske bombe

     bolnica se osvjetljava imaginarni zidovi se ruše O mršavo

     mnoštvo trči vani  O zvijezdama posuti potresu milosti vječni

     rat je ovdje O pobjedo zaboravi donje rublje mi smo slobodni

S tobom sam u Rocklandu

      u mojim snovima ti hodaš cijedeći se od putovanja morem na

      cesti preko Amerike u suzama do vrata moje kolibe u zapadnoj noći

Allen Ginsberg (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. januar 2020.  

 

 

 

PJESMA U TRI DIJELA

  

1

Oh, u rano jutro mislim da ću biti vječit!

Omotan sam svojim radosnim mesom

Kao trava svojim oblacima zelenila.

 

2

Kad ustadoh iz kreveta gdje sam sanjao

Duga jahanja kraj dvoraca i vrelog ugljevlja

Sunce srećno leži na mojim koljenima;

Trpio sam i preživio noć

Kupao se u tamnoj vodi kao vlat trave.

 

3

Jako lišće starog šimširova drveta

Obrušava se na vjetru i zove nas da iščeznemo

U divljine svemira

Gdje ćemo sjedjeti u podnožju biljke

I živjeti vječito kao prašina.

 

Robert Bly (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 13. januar 2020.  

 

 

 

NEMA STVARI 

 

Ova ljubav za svakodnevne stvari,

dijelom prirodna još od širokih očiju djetinjstva,

dijelom proračun književnika,

 

ovo motrenje jutarnjeg cvijeta

a kasnije i muhe što se šeta

rubom vinske čaše -

 

da li mi tek izbjegavamo našu istinsku sudbinu

kada to činimo, skrećući pogled

od Philipa Larkina koji nas čeka u kaputu pogrebnika?

 

Bezlisne grane spram neba

neće spasiti nikog od praznine pred nama,

niti će to učiniti zdjelica za šećer ili kašičica za šećer na stolu.

 

Zašto se onda gnjaviti sa šarenim svjetionikom?

Zašto traćiti vrijeme na vrapca,

ili na divlje cvijeće kraj puta

 

kad svi treba da budemo sami u svojim sobama

bacajući se o zid života

i o suprotni zid smrti.

 

s vratima zaključanim iza nas

dok se bacamo kamenjem na pitanje smisla

i zagonetke našeg porijekla?

 

Čemu služi krijesnica,

kapljica što juri niz zelen list,

pa i sapun što klizi po kadi

 

kada je nama zapravo suđeno

da stalno udaramo o tajnu

što žešće možemo i dovraga s komšijama?

 

da stalno udaramo o vlastito ništavilo,

neki čelima,

drugi maljem razbora, dignutom čeljusti poezije.

Billy Collins (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 10. januar 2020. 

 

 

 

MOJA ZADNJA VOJVOTKINJA 

 

Zadnja vojvotkinja to mi je, slikana

Na zidu. Čini se ko živa. To danas

Djelo zovem čudom koje trud je velik  

Ruku fra Pandolfa, sad je tu. Biste li

Da je osmotrite sjeli? Hotimice

Rekoh  "Fra Pandolfo", jer nikad to lice

Ne pogleda stranac, kao vi, ni jedan,

Tu dubinu i strast iskrenog pogleda,

Da se ne okrene k meni (tek se rukom        

Mojom skida zastor što vam ga povukoh)

Namjeran pitati, da smjede, odakle

Ovdje ovaj pogled; niste prvi, dakle,

To pitali mene. U tom se ne skriva

Tek prisustvo muža što radost priziva

Na obraz i možda fra Pandolf slučajem     

Reče članak plaštom odveć skriven da je,

Il: "Boja se nikad ne smije nadati

Da će život slaboj polrumeni dati       

Što joj mre duž vrata": ah, učtivost sva ta,

Mislila je, ali i razlog dostatan 

Da prizove radost. Srce – kako reći –     

Znalo je prebrzo u radost joj preći,

Prelako se dojmi: sve joj se dopadne

Na šta njezin pogled, što luta svud, padne. 

Ser, sve to bi jedno! Moj poklon sa grudi,

Zapad gdje dan gasne, usrdni dar ludin: 

Grana sa trešnjama, bijel mulac kojeg  

Oko terase je jahala – sve to je    

Odobravanje joj mamilo jednako,

Ili rumenilo bar. Ljudima ako 

Zahvaljuje – dobro! No na neki način      

–  Ne znam kakav – kao da dar moj jednači:

Ime staro devet stoljeća i čije

Bilo. I ko da se spusti i kori je           

Zbog tih trica? Čak da govora si krasnog

(Ja nisam) – i takvom svoju volju jasno 

Kažeš: "Tvoje ovo il ono me samo

Gnuša; ovdje manjkaš, pređe mjeru tamo,

Podučavati se da je pustit znala,

Da se tvojoj volji zbilja opirala 

Nije, pravdala se – bilo bi i tada

Poniženja, a ja neću da ikada             

Ponižen sam. I za prolaska se moga   

Smiješila,no tad zar ma ikoga  

Bez smiješka? To je raslo; nakon mojih

Naredbi, smiješci prestaše. Tu stoji 

Ko živa. Biste li ustali? Da s ovim

Dolje družimo se. Znana, da ponovim, 

Štedrost Grofa, vašeg gospara, vrijedan

Zalog je da neće pravedan nijedan    

Zahtjev za mirazom odbit mi, iako

Njegova lijepa kćer lično je, kako

Naglasih, moj cilj. Ne, siđimo zajedno.

Obratite pažnju: Neptun kroti jednog     

Morskog konja – kao raritet ga cijene,   

Claus iz Innsbrucka izli ga za mene!

 

Robert Browning (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 7. januar 2020.  

 

 

 

PJESMA IZ SNA BR. 149: OVAJ SVIJET POSTEPENO

 

Ovaj svijet postupno postaje mjesto

gdje više ne marim da budem. Može li Delmore* umrijeti?

Ne vjerujem

da je u svim tim godinama prošao i jedan dan

a da na njega nisam s ljubavlju pomislio. Avaj.

U blistavosti onog što obećavaše,

 

neokaljanog, vidjeh ga kroz izmaglicu stvarnog

blistave pronicavosti, zajapurenog od ogovaranja,

za svih naših harvardskih godina

kad smo obojica tek postajali poznati

izvukoh ga iz policijske stanice jednoć, u Vašingtonu,

ovaj je svijet suviše nečist

a bol nepodesna za suze.

 

Mislim da ste čuli tu užasnu vijest,

da je Delmore Schwartz umro, bijedno i sam,

u Njujorku: pjevao mi je pesmu "Ja sam bruklinski pjesnik

Delmore Schwartz,

nepravdu & dječaka pjevam, krivnje dva roditelja",

kad bješe mlad i snažnog dara.

 

John Berryman (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 3. januar 2020. 

 

 

 

GUBICI

 

To nije bilo umiranje: svako umre.

To nije bilo umiranje: Umirali smo ranije

U rutinskim rušenjima -i naša uzletišta

Zvala su novine, pisala nam kući rodbini,

I brojevi su rasli, sve zbog nas.

Umirali smo na pogrešnoj stranici kalendara,

Rasuti po planinama pedeset milja udaljenim;

Pikirajući na plastove, boreći se s prijateljem,

Plamtjeli smo na frontovima koje nikad ne vidjesmo.

Umirali smo kao tetke ili kućni ljubimci ili stranci.

(Kad smo napustili gimnaziju ništa drugo još nije umrlo

Sa čime bismo mogli porediti naše umiranje).

 

U našim novim avionima, s našim novim posadama, bombardovali

Smo poligone uz pustinju ili uz obalu,

Pucali na vučene mete, čekali na rezultate -

I postali zamjena i probudili se

Jednog jutra, iznad Engleske, u akciji.

 

To nije bilo drukčije: ali ako smo umirali

To nije bio slučaj nego greška

(Ali greška koju je bilo ko mogao napraviti).

Čitali smo našu poštu i zbrajali naše borbene letove -

U bombarderima nazvanim po djevojkama, spaljivali smo

Gradove o kojima smo učili u školi,

Dok nam se životi nisu istrošili; naša tijela su ležala među

Ljudima koje smo ubijali a koje nikad nismo vidjeli.  

Kad smo trajali dovoljno dugo, davali su nam medalje.

Kad smo umirali, govorili su: “Naše žrtve su neznatne.“

 

Govorili su: ”Tu su vam karte”; mi smo spaljivali gradove.

 

To nije bilo umiranje - ne, nikada umiranje;

Ali u noći kad sam umro sanjao sam da sam mrtav,

I gradovi su mi rekli: ”Zašto umireš?

Mi smo zadovoljni, ako ti jesi; ali zašto sam ja umro?“

 

Randahl Jarrell (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 30 decembar 2019. 

 

 

 

HRISTOVI

 

Dva Radnika nosila su azbestnu ploču

niz Glavnu ulicu u Dinglu; ona

mora da bješe prikucana pod blagim uglom

za  klisuru iste širine između Brandona    

 

I neke tamo planine sljedeće.  
Devet je sati. Gledali smo pse seoske:

Jedan za drugim zapišavaju hotelske kese za smeće

Sjetih se bionerazgradivih perunika 

 

u Traleeju iz vremena štrajkova glađu. 

Vozili smo se kraj humaka repe šećerne,

stogova, silažnih jama, gradilišta,

i kolibe jedne čak slamom pokrivene —  

 

sve to ogrnuto crnim polietilenom 

i pritisnuto zbog sjeveroistočnjaka:

betonski blokovi, stare gume; vreće pijeska

na privremenom vojnom položaju

 

s onu stranu granice. Kad smo stigli do Belfasta

cijela Irska pod ogrtačima bijaše

kao, kako rekoh, ‘jedan od onih krajolika čovjeka vašeg.’

‘Čovjeka vašeg? Ne mislite na Christovog?’

 

Paul Muldoon (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 27 decembar 2019. 

 

 

 

BRISEL ZIMI 

 

Dok lutaš kroz stud ulica, zamršenih poput starih

Struna, i do fontana, na mrazu što se ukočiše,

Dolaziš, njegova formula bježi ti; on je lišen

One izvjesnosti koja obilježava stvari.

 

Osjećanje za mjesto čuva u takvoj studi

Jedino onaj ko je star, ponižen i gladan 

I u bijedi svojoj su okupljeni svi ti ljudi,

Zima ih sadrži, kao operska zgrada. 

 

Hrbate apartmana bogatih riše tmica,

Gdje usamljeni prozori žare se, farmama nalik. 

Smislom je nakrcana, ko furgon, rečenica,

 

Istorija čovjeka u pogledu je sadržana.

I za pedeset franaka kupiće pravo stranac

Da uzme u svoje ruke ovaj grad uzdrhtali.

 

Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 23 decembar 2019. 

 

 

 

ČEKAJUĆI TAJFUN

 

Kvart srednjeg staleža. Čekići cijelog dana

Kuckaju, svaki radio govori: toliko i toliko

Metara u sekundi, svaka je antena zanjihana.

Konzervi i svijeća iz radnji nestaje.

Cijena drveta, za prekrivanje prozora, ide

Gore i gore. Kuckanje ne prestaje. 

Najgori – od kad to bješe? Uvijek, kanda,

Nešto je, dovraga, najgore, od davnina –

Najgore doba kiše, najgora A-bomba,

Najgora H-bomba, najgori politički skandal,

Najgora žetva, il izljev najgoreg seks-zločina. 

Slušaju se čekići i upozorenja brbljanje,

Gleda se sapeto drveće i žurni oblaci –

     noćas il sutra u svitanje?

Čovjek misli na one što su se u stvarnom škripcu obreli,

Čije bi se kuće onesvijestile pri pogledu na čekić,

Čiji bi se domovi, sutra, srušili

     na najgori način od prošlog puta. 

Čak su i cvrčci malo uznemireno zvučati počeli.

U očajnome skoku naglavačke

Mali zeleni kukac sklanja se u utrobu moje

     drhtave pisaće mašine –

Dobar razlog za stavljanje tačke.

 

Dennis Joseph Enright (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 20 decembar 2019. 

 

 

 

BICIKLI IZ DONJEG VAKUFA

 

Smaragdnim putem do Bugojna, pa Opalom

u Donji Vakuf idemo, gdje još se pucalo

iz kalašnjikova u Srbe koji se povlače,

ili u nebo, ritam pobjede da naznače,

olovni. Još jednom kuće tuku se, ali sada

srpske, i kao košnica biva njina fasada.

Na bosanske Muslimane ovog je puta red

da ‘čiste’ zauzet grad, pljačkaju, pale uzgred:

Donji Vakuf je pao sinoć u 11.

Pucanjem u Nebesa označena pobjeda jest,

u slavu boga kome pobjedu duguju. Vide

neki se od pobjednika, i svaki cestom ide

prevelikim za nj biciklom. Pobjednici se tako

velikim ćute da im je premalo vozilo svako,

sem jednog, što mu koljena stalno u bradu biju,

vozi dječiji bicikl, sa mandolinom, što dječiju

veličinu, za sjedište svezana, takođe ima,

i lupka ga dok pokušava da radi pedalima.

Furiozna je vožnja od mašinke i mandoline

ometana: brzinu što priliči pobjednicima čine

sporijom; ogromnih udova, velikih cipela, ali

njega je porazio opljačkan bicikl mali.

 

Najsretniji pljačkaši slaze vukući stoku koju,

dva ili tri komada svaki, zadobiše u boju.

Iz koze, s vimenom ko da pući će svakog trena,

štrca mlijeko žeđ pobjednika da bude utažena,

drugi je taže pivom što ga dijele, dok jedna krava,

što pojma nema da sad je Musliman pritežava,

trijumfalni luk pišage pušta po putu kojim

ide njen novi sretni gazda Bosanac. S rancem svojim

natrpanim bori se drugi, s puškom, s malim crvenim

biciklom: zna da će svidjeti se njegovu čedu, pa meni  

dodaje da ga pridržim, kako bi ruke oslobodio,

kalašnjikov. Od kiše vlažan je i hladan bio.

I kada njegov plijen bješe učvršćen, krenu, 

svoj kalašnjikov zaboravivši na trenut,

potom sa svim tovarom opljačkanim ga baca

preko ramena i teško po cesti koraca:

njom, s kosom na ramenu prolazi usamljeni

kosač što želi da se osuše polja, i nije ni  

bez nade da će dovoljno, dok sluša grmljavu,

dan izvedriti se da može kositi svoju travu.  

 

Noćas će neki mali dečko biti srećan ko nikad

što na dar dobi bicikl od tate, od vojnika

koji se srpskoj topničkoj vatri izloži smjelo

i to mu pohabani crveni bicikl donijelo,

sa probušenom gumom. A među tisućama koje

bježe na sjever, drugom, svake radosti što je

lišen, s majkom, svjestan strave u koju uzmicali

biciklima su – glazba će i mandolina da fali. 

 

Tony Harrison (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 16. decembar 2019.

 

 

 

BLJEŠTAVA SVJETLA SARAJEVA

 

Nakon sati što ih Sarajlije provode

čekajući u redu s praznim kanisterima za gas

da ih napune i odvezu kući na dječjim kolicima,

ili čekajući u redu za onih malo dragocjenih grama

hljeba što im se dijele svaki dan,

i često se uklanjajući usput snajperistima,

ili se s vodom penjući mučno stepenicama katkad i na

jedanaesti sprat — pomislili biste da su

noći Sarajeva potpuno bez ljudi što

hodaju ulicama koje srpske granate uništiše,

ali večeras to u Sarajevu nije slučaj —

 

Mladi se šetaju laganim korakom,

crne prilike koje je nemoguće označiti

kao Muslimane, Srbe ili Hrvate po takvom mraku.

U neosvijetljenim ulicama ne možeš reći ko

kaže hljeb, hleb ili to pak zove kruh.

Svi uživaju u noćnom zraku dok se šetaju,

nemaju baterija da im put obasjavaju ali se ne sudaraju

osim kad je to jedna od smicalica za udvaranje,

kad kakva tamna prilika djevojke nekom mladiću za oko zapne.

 

Tad tanani radar što čita ton glasa

svojim signalima kazuje da ona odobrava njegov izbor.

Zatim šibica ili upaljač za cigaretu

da joj po očima vidi je li već postigao napredak.

 

I vidim da je jedan par već uznapredovao

mimo tona glasa i testa bljeska šibice

i on se sprema, mislim, da ju za ruku uzme

i odvede s mjesta gdje stoje,

na dva ožiljka gdje se granata rasprsnula kad

su srpski minobacači ’92 masakrirali red pred pekarom

i gdje su krvlju natopljene raskomadane kore hljeba

ležale na pločniku s rasturenim mrtvacima.

A uz njine noge u rupama od granate koja

je uzrokovala ovaj masakr, sada punim vode

od kiše što je pljuštala pola dana,

iako su se dosad već i najmanji oblaci

      raspršili,

ostavljajući sarajevsko noćno nebo ispunjeno zvijezdama

idealno blještavo i jasno za oko tobdžija,

u tim dvjema rupama od granate punim kišnice mladić vidi

djeliće rasprslih Plejada,

poprskanih po onim ko smrt dubokim, ko smrt tamnim zdencima

koje na pločnik pljusnuše srpske granate.

 

Tamna prilika mladića vodi tamnu priliku djevojke

da podijele jednu kafu u svijećama osvijetljenoj kafani

do policijskog časa, i on ju za ruku drži

iza AID vreća za brašno sada punih pijeska.

 

Tony Harrison (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 13. decembar 2019.

 

 

 

KIŠA

 

Svunoć se zvuk

vraćao iznova,

i iznova pada

ova tiha, uporna kiša.

 

Šta sam ja sam sebi

što mora da se pamti,

na čemu se ustrajava

tako često? Da nije to

 

što nikad lakoća,

čak ni tegobnost,

padanja kiše

neće za mene imati

 

nešto drugo osim ovo,

nešto ne tako ustrajno –

hoću li biti zaključan u ovoj

krajnjoj tjeskobi

 

Ljubavi, ako me voliš,

lezi kraj mene.

Budi za mene, kao kiša,

izlazak iz

 

umora, besmislenosti, polu-

pohote namjerne ravnodušnosti,

Budi vlažna

uz doličnu sreću.

 

Robert Creeley (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 9. decembar 2019.

 

 

 

SAN O GUŠENJU

 

Računovođe kruže nad zemljom poput helikoptera,

Bacajući listove hartije s ugraviranim Hegelovim imenom.

Jazavci odnose hartije na svome krznu

Do svojih jazbina gde cijela obitelj umre u noći.

 

Plesačica stoji satima iza svoje zavjese

Gledajući na ulicu.

U prozoru kamiondžijskog servisa je

Bijelo ofarbana grana.

Preparirani beba aligator čvrsto drži tu granu

Kako bi bio podalje od suhog lišća na podu.

 

Saće meda noću ima čudne snove:

Mali crni vlakovi stalno se vrte ukrug –

Stari ratni brodovi tonu u kapi kiše.

 

Robert Bly (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 6. decembar 2019.

 

 

KARTA

 

Kopno leži u vodi; to sjenovita je zelen.

Sjenke, ili su to plićaci, na rubovima joj prave

liniju dugog grebenja punoga morske trave

gdje korov visi u prostoj plaveti kroza zelen.   

Ili je kopno nagnuto dolje da more odozdo

Podigne, opasujući ga neuznemireno sveđer

oko sebe? Dilj pješčane te izbočine smeđe

i glatke da li kopno poteže more odozdo?

 

Sjenka Newfoundlanda leži ravna i mirna.

Labradorova je žuta, tamo gdje tromi ju Eskim

podmaza. Možemo gladiti ove divne zalive,

pod staklom kao da se očekuje da procvatu,

ili da budu čist kavez za nevidljive ribe.

Imena gradića na obali hrle ka moru,

imena gradova prelaze susjedne planine

- ovdašnji štampar doživljava isto uzbuđenje

kao kad osjećanje daleko nadmaši svoj uzrok.

Ti poluotoci uzimlju vodu između palca i kažiprsta

kao žene što ispituju glatkoću robe na metar.

 

Mapirane su vode mirnije nego što kopno je,

Pozajmljujući kopnu oblik valova im sopstvenih:

i prema jugu bježi norveški zec usplahireni,

profili istražuju more, tamo gdje kopno је. 

Jesu li zemljama date, il mogu birati boje?

Što karakteru il rodnim vodama odgovara posvema.

Sjever je blizu ko Zapad, topografija ljubimce nema,

Finije od istoričarevih kartografove su boje.

 

Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 2. decembar 2019.

 

 

 

PJESMA

 

Teret svijeta

je ljubav.

Pod bremenom

samoće,

pod bremenom

nezadovoljstva

 

teret,

teret koji nosimo

je ljubav.

 

Ko može nijekati?

U snovima

Ona dotiče

tijelo

u misli

gradi

čudo

u uobrazilji

pati

dok se ne rodi

u čovjeku –

gleda iz srca

goreći sa čistotom

jer breme života

je ljubav,

 

ali mi nosimo teret

umorno

i tako moramo na kraju

naći počinak u rukama

ljubavi

moramo ga na kraju naći

u rukama ljubavi.

 

Nema počinka

bez ljubavi,

Nema spavanja

bez snova 

o ljubavi –

Budi lud ili studen,

opsjednut anđelima

ili mašinama,

svršetak koji

je ljubav

– ne može biti

gorak,

ne može se nijekati,

ne može zadržati

ako se niječe:

 

teret je pretežak

- moraš dati

nepovratno

kao  misao koja

data je

u samoći

u svem sjaju

svog preobilja. 

 

Topla tijela

sijaju zajedno

u tami

ruka se kreće

ka centru

puti

koža treperi

u sreći,

duša dolazi 

radosno u oko –   

jeste, jeste

to je ono

što sam želio

uvijek želio

uvijek želio

da se vratim

u tijelo

gdje sam bio rođen.

 

Allen Ginsberg (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. novembar 2019.

 

 

 

MJERAČ VREMENA  

Zlato nadživi vatru dovoljno vrelu da može

od tebe za standardnu urnu pepeo stvorit.

U omotu od grube službene volujske kože

tvoj vjenčani je prsten što nije htio da gori.  

Tata mi reče: onim u Svetom Džemsu kaži

da prsten treba ići u peć za spaliti.

Da 'vječnost' upisana s dva njina imena važi 

Za nj ko jamstvo da oni skupa će 'kasnije' biti.

Uz potpis, odjeću zapakovanu primam,

kao sin: kuta, gaće, grudnjak, haljina, vesta – 

Službenik nazva dolje: 6-8-8-3- 6? A

ima li još i prsten? (Kratka pauza). Ima!  

Na mome toplom dlanu sad je tvoj prsten sjajan!  

Tvoj pepeo – glavu, ruke, grudi, noge, utrobu tvoju –

ćutim da sipe kroz njegov krug sporo, ko stvar koju 

puštala si me da gledam kad mjeri kuhanje jaja.  

 

Tony Harrison (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 25. novembar 2019.

 

 

 

HIJENA KOJA SE SMIJE, OD HOKUSAIJA

 

Za njega je sve, izgleda, bilo rastopljeno. Dvorske dame teku u blagim strujama,

Ili, ubirući lotos, naginju se ustranu iz svinutog čamca,

Magarac se čifta, ili zmaj pleše na nebu, ili se diže uvis kao žrtveni dim.

Sve je tijek: vode padaju i skaču, i mostovi skaču i padaju.

Čak se njegova Kornjača talasa, i  Proljetni Šešir mu živahan kao ribe u jezercu.

Sve što ikad vidje je more: more mermernih krhotina –

Dugi svijetli prsti grebu po njegovim stranicama, fjordovima, otočju i smrskanom drveću –

 

A Hijena koja se smije, vitez zla, vulkanski kao sve ostalo:

Elegantan u cvjetnom ogrtaču, s licem ko eksplozija bombe,

Opremljeno očnjacima i sazdano oko krutog smijeha,

Stalno u pokretu, kao površina ribnjaka gdje leš potonu.

 

Među dignutima kandžama desne ruke počiva neki predmet –

U miru, kao otok u divljem moru – dječija glava,

Nepomična, nepatvorena, otrgnuta i krvava,

Tačka mirovanja na slici, tačka kretanja u nama.

 

Dovoljno užasan, taj zloduh. Ipak je nazočan i savršen,

Tvrd ko rogovi mu što krivudaju u gustoj i lijepoj kosi.

Nalazim da je čestit posjetilac, čak utješan, nakon svih

Onih cjelomudrenih fantoma što se guše od bijesa i nesigurnosti,

Što se keze sa savremenih stranica. On bar

Zna tačno zašto se smije.

 

Dennis Joseph Enright (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 22. novembar 2019.

 

 

 

NEVOLJA SA POEZIJOM

 

Nevolja sa poezijom, shvatio sam

dok sam šetao plažom jedne noći -

s hladnim pijeskom Floride pod

nogama, i sjajem zvijezda na nebu -

nevolja sa poezijom je u tom

što ona podstiče pisanje još više poezije,

još više ribica što se guraju u akvariju,

još više zečića

što iskaču iz majki na rosnu travu.

A ima li tome kraja?

sve dok napokon ne dođe dan

kad budemo uporedili sve na svijetu

sa svim drugim na svijetu,

i kad ništa više ne ostane da uradimo

osim da mirno zatvorimo svoje bilježnice

i sjednemo s rukama sklopljenim na stolu. 

Poezija me puni radošću

i ja se dižem kao pero na vjetru.

Poezija me puni tugom

i ja tonem kao lanac bačen s mosta. 

Ali, još više, poezija me puni

neodoljivom potrebom da pišem poeziju,

da sjedim u mraku i čekam da se mali plamen

pojavi na vrhu moje olovke.  

I, uz to, čežnjom da kradem,

da provalim u pjesme drugih

s baterijom i skijaškom maskom. 

I kako smo samo nevesela banda lopova,

sjecikesa i običnih kradljivaca,

mislio sam

dok mi se hladan talas vrtložio oko nogu

a svjetionik okretao svoj megafon nad morem,

što je slika koju sam ukrao izravno

od Lawrencea Ferlinghettija –

da budem potpuno iskren za trenutak – 

pjesnika na biciklu iz San Francisca

čiji sam luna-park od knjige

nosao u džepu sa strane na uniformi

izdajničkim hodnicima gimnazije.

 

Billy Collins (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 18. novembar 2019.

 

 

 

NEŠTO 

 

Prilazim s takvom strepnjom

i oprezom, stalno osjećajući

kako je konačno glupo

pitanje kako se, onda,

trebalo osjećati, i od

strane koga. Sjećam se

 

jednom u iznajmljenoj sobi

u 27-moj ulici žena koju sam volio,

tada, doslovno, nakon što smo 

 

vodili ljubav na širokom

krevetu smještenom naspram

umivaonika sa dvije pipe

 

morala je piškiti no bješe nervozna,

zbunjena, pretpostavljam,

jer bih je gledao, nju koja je

 

tren prije bila potpuno

otvorena za mene, gola,

na istom krevetu. Dok je čučala,

  

s glavom što joj se odražavala u ogledalu, 

sa tamnom kosom,

cijelim licem, ramenima,

 

sjedila je nogu raširenih, odvrnula

jednu pipu, i stidljivo pišala. Šta bi sve

ljubav mogla naučiti iz takvog prizora.

Robert Creeley (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. novembar 2019.

 

U OPASNOSTI OD VANJSKOG SVIJETA

 

Ovo gorenje u očima, kad otvaramo vrata,

Ovo je tek tijelo povijeno pod teretom lišća,

Neprovidno meso, teško kao novembarska trava,

Što raste uporno, likujući čak i u ponoć.

 

I još jedan dan nestaje u litici,

I Eskimi dolaze da ga pozdrave oštrim kricima –

Crna voda buja preko nove rupe.

Grob kreće naprijed iz svoje zasjede,

 

Idući preko brda crnim stopalima,

Živeći od zemlje,

Ostavljajući pse i ovce ubijene gdje zaspa;

Neka svijetla stvar, unutra, što nas je služila dobro

 

Trese svoje šipke od bambusa–

Možda će nestati prije no se probudimo ...

 

Robert Bly (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 11 novembar 2019.

 

 

MALA PJESMA O OCU

 

Moramo se držati po strani od naših očeva,

koji imaju velike uši. Moramo se držati po strani

od naših očeva, koji su snijeg.

Moramo izbjegavati dodir listova

koji su naši ponosni očevi. Moramo

paziti na oca pod nogom. Otac

nam je oprostio kad nismo učinili ništa loše,

Otac nas je izliječio kad smo bili zdravi,

Otac sada hoće da nas izdržava

kad ne težimo ništa, Otac u svom grobu

daje nam sve što nam je ikad trebalo,

u čamcu što ide prijeko ko zna gdje,

s maglom što leži na vodi,

pijeskom glatkim jer je mekan.

 

Mervin Bell (preveo Omer Hadžiselimović), 8. novembar 2019.

 

 

 

OBRTI

 

Misleći da ko 'radnička klasa' više sam s njom,

(ko da kariranog platna parče će jaz premostiti!)

Obrnuo sam se u njoj pred ogledalom.

Majka mi reče: očeva kapa, to dobro stoji ti.

(Htjela je da odijela nosim i dijelim kosu:

Ništa lošiji nisi od onih gore što su!)

 

Čitav red za penziju izađe da bi buljio.

Kraj poštanskog sandučeta (još VR1) tata je bio

pružen, izvrnuta mu kapa blizu glavi je,

s HAH2 umrljanim tušem ljubičastim i kose

zalizane Bryl kremom da bi misliti moglo se

da traži milostinju zbog toga što umrije.

 

Nikad nije prosio. Baš ništa! Smrt mu žiće,

Uzdržana, kruniše, i mene, s njuškom u zjapu

da podilazim klasi koja slomi ga za novčiće

što prskaju ko slankaste suze u našu kapu.

 

Tony Harrison (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 4. novembar 2019.

 

 

 

RIBA

 

Uhvatila sam ogromnu ribu

i držala je kraj čamca

napol van vode, sa mojom udicom

čvrsto u uglu usta.

Nije se borila.

Nije se borila uopšte.

Njena roktava težina je visila

izmučena i dostojanstvena

i neugledna. Tu i tamo

njena smeđa koža je visila u trakama

kao stara tapeta,

i njene još tamnije smeđe šare

bile su kao tapeta:    

oblici poput ruža u punom cvatu

umrljanih i propalih od starosti.  

Bila je prošarana školjkama luparima

finim rozetama od vapna,

i vrvjela je

od sitnih bijelih morskih vaši,

a ispod su visile dvije ili tri

krpe zelene travuljine.

Dok su još škrge udisale

grozni kiseonik

– zastrašujuće škrge,

svježe i hrskave od krvi,

koje mogu posjeći tako opako –

Mislila sam na hrapavo bijelo meso

nabijeno poput perja,  

velike kosti i male kosti,

dramatičnu crven i crnilo

njene blistave iznutrice,

i ružičasti riblji ​​mjehur

kao veliki božur.

Pogledala sam joj u oči

mnogo veće od mojih

ali pliće, i požutjele,

šarenice podstavljene i ispunjene 

potamnjelim staniolom

gledane kroz leće      

od starog izgrebanog liskuna.

Pomakle su se malo, ali ne

da mi uzvrate pogled.

Bilo je to više kao iskretanje

predmeta prema svjetlu.

Divilo me njeno mrgodno lice,

mehanizam njene čeljusti,

a onda sam vidjela

da s njene donje usne –

ako se  to može zvati usnom - 

okrutne, mokre, oružju nalik,

visi pêt starih komada povraza,

ili četiri, i vodilica od žice

s vrtuljkom još pričvršćenim,

sa svih pet velikih udica     

čvrsto uraslih u njena usta.

Zeleni povraz, istrošen na kraju

gdje ga je prekinula, dva jača povraza,

i fina crna dretva

još usukana od napinjanja i ugriza  

kad ju je prekinula i pobjegla.

Kao medalje sa svojim vrpcama

iskrzanim i lepršavim,

peto-dlaka brada mudrosti

što se povlači iz njene bolne čeljusti.

Zurila sam i zurila

i pobjeda je ispunila

mali najmljeni čamac,

od bazena kaljuže

gdje se uljem širila dûga

oko zahrđalog motora

do zahrđale narančaste lopatice za vodu,

klupa od sunca ispucalih,

viljuški za vesla na svojim užetima

ograde čamca – dok sve ne bješe

dûga, dûga, dûga!

I pustih ribu da ode.

 

Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. novembar 2019.

 

 

 

JA SAM KAMERMAN

  

Oni pate, a ja hvatam samo površinu.

Ostalo je neizrazivo, s onu stranu onog

Što se može zabilježiti. Ti ne možeš biti oni.

Kad bi ti govorili, mogao bi naslutiti

Šta je bol iako bi mogli pljuvati na te.

 

Film je tek odraz

Neuporedivog očaja ovog vijeka.

Ima već dvadeset vjekova otkako je milosrđe počelo.

Zgražavanje je stvar od dana do dana;

Ono nas sklanja s ulica, čini nas da motrimo.

 

Film nema vlastite riječi.

On je nijema pustoš stvari koje se dešavaju.

Bez nas, kad je prekasno za pomaganje.

A šta s dostojanstvom onih uhvaćenih u patnji?

Boli me to. Ukrao sam im privatnost.

 

Moji mladi prijatelji misle Film će postati sva Umjetnost.

Biće to revolucionarni dokaz

Da im filmovi neće griješiti niti lagati.

Snimaće ono što se dešava iza bodljikave žice.

Oni će uvijek znati istinu i biće slavni.

 

Politika umekšava sve.

Istinu znaju samo njene žrtve.

Sve ostalo su fotografije - dokumentarac

U kojem stradaju i izgladnjeli i plejboji.

Život navlači krinku profesionalizma.

 

Život govori najveće laži od svih,

I uzima nadnice od sebe.

Istina je krajolik u kojem žive svetačka plemena,

I nema tih leća iz Njemačke i Japana

Koja bi znala kako fokusirati na njega.

 

Život titra u kadru poput lijepih kolibrića.

To je film koji uvijek izlazi prazan.

Slika u koju umjetnik ne može uklopiti oblike.

Poema koja stresa sa sebe svaku riječ koju probaš.

Muzika koju niko nikad nije čuo.

 

Douglas Dunn (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 28. oktobar 2019.

 

 

ODA NEUSPJEHU

 

"Mnogi proroci nisu uspjeli, njihove glasove tihe,

sablasne uzvike u podrumima niko nije čuo prašnjavi

smijeh u porodičnim potkrovljima iti ih letimično pogledali

dok na klupama parkova s olakšanjem plaču ispod praznoga neba

Walt Whitman je ispitivao lokalne gubitnike – hrabrosti Debelim Damama

predstavi Nakaza! Nervoznim robijašima

sa čijih je brkatih usana kapao znoj na redove za hranu -

Majakovski je kriknuo, Pa umri moj stihu, umri kao obični radnici strijeljani u Petersburgu!

Prospero je spalio svoje knjige Moći i bacio svoj čarobni štap na dno zmajevih mora

Aleksandar Veliki nije uspio naći još svjetova da ih pokori!

O Neuspjehu pjevam tvoje zastrašujuće ime, prihvati i mene,

tvog 54 godine starog Proroka što heroizira Vječni Poraz!

Pridružujem se tvom Panteonu sItnih bardova,

& ubrzavam ovu odu s visokim krvnim tlakom

što juri k vrhu moje lobanje, kao da neću izdržati sljedećI

minut, kao Gal na umoru! k Tebi! Gospode slijepog Moneta, gluhog Beethovena,

bezruke Venere Milske, bezglave Krilate Pobjede!

Nisam uspio spavati sa svakim bradatim mladićem rumenih

obraza na koga sam drkao

Moje tirade nisu uništile Sindikate Intelektualaca KGB-a i CIA-e

u dolčevitkama i gaćama, u odijelima od vune i tvida

Nikad nisam rastvorio Plutonijum ni onesposobio nukleArnu

Bombu prije no je moja lobanja izgubila kosu

Nisam još zaustavio Armije cijelog Čovječanstva u njinu maršu ka III svjetskom ratu

Nikad nisam dosegao Nebo, Nirvanu, X, Kakoseonozvaše, nikad nisam napustio Zemlju,

Nikad nisam naučio umrijeti."

 

Allen Ginsberg (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 25. oktobar 2019.

 

 

RAZGLEDNJE U SIJAMU

 

Na dugom, prostranom zidu hrama

Pruža se velika, detaljna slika.

 

Glava demona, razjapljenih usta,

U ustima soba s ljudima što čuče.

 

Očnjaci mu ulašteni stubovi sobe,

Grimizni ćilim na podu jezik mu je.

 

Unutar sobe slika na zidu,

Demonova glava, razjapljenih usta.

 

Unutar usta soba s ljudima što čuče,

Bez izraza na licu, umjetnik nije hajao.

 

Unutar te sobe slika na zidu,

Glava demona, razjapljenih usta.

 

Negdje i ti čučiš, tamo negdje.

Mašta, kao oči što se naprežu

 

Uza zid, suviše je srećom slaba

Da izbroji sve vilice koje će da se sklope.

 

Dennis Joseph Enright (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 21. oktobar 2019.

 

 

 

PRVA NOĆ

          

         Najgora stvar sa smrću mora biti prva noć

                        —Juan Ramón Jiménez

  

Prije nego što sam te otvorio, Jiménezu,

nikad nisam ni pomislio da će noć i dan

nastaviti da kruže jedno oko drugog u ringu smrti,

 

ali sad si me natjerao da se pitam

da li će takođe biti sunca i mjeseca

i hoće li se mrtvi okupljati da ih gledaju kako izlaze i zalaze

 

a onda se zaputiti, svaka duša za se,

ka nekom sablasnom ekvivalentu kreveta.

Ili će prva noć biti jedina noć,

 

tama za koju mi nemamo nikakvo drugo ime?

Kako je slabašan naš vokabular u susretu sa smrću,

Kako ju je nemoguće zapisati.

 

Tu će jezik da prestane,

konj kojeg smo jahali cijeli naš život

i propeti se na rubu vrtoglave litice.

 

Riječ što bješe u početku

i riječ što postade tijelo--

te i sve druge riječi će prestati

 

Čak i sad, dok te čitam na ovom trijemu s pergolom,

kako mogu da opišem sunce koje će sjati nakon smrti?

Ali to je dovoljno da me toliko uplaši

 

da poklonim više pažnje danjem mjesecu svijeta.

blistavoj sunčevoj svjetlosti na vodi,

ili šarenoj u dubravi,

 

i da pobliže pogledam ove malene listove ovdje,

ove trnove-stražare,

čiji zadatak je da čuvaju ružu.

 

Billy Collins (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 18. oktobar 2019.

 

 

 

SLON SE SPORO PARI

 

Slon, ta životinja i stara i golema,

        u parenju je spora;

on nađe ženku, i za njih žurbe nema,

        čeka se ona hora

 

kad naklonost u golemim stidljivim srcima

        sporo, sporo se prene

dok koritima rijeka tumaraju,

        piju, brste, i krene

 

kroza šumsko šipražje, i u jurnjave lude,  

            panične, krd cijeli,

i spiju u tišini grdnoj, skupa se bude,

        ni jedno ništa ne veli.

 

I tako žudnja se nakuplja u  velikim

       slonovskim srcima vrućim

i velike se životinje, napokon pare tajno,

      svoju vatru krijući.

 

Najstarije su životinje i najmudrije

      i tako, najzad, znaju

kako na pirovanju od sviju samotnijem

      pun objed da čekaju.

 

Oni ne grabe, i ne trgaju; njima

      krv se, masivna što je,

kreće blizu, sve bliže, ko mjesečeva plima,

     dok u poplavi se ne spoje.

 

David Herbert Lawrence (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 14. oktobar 2019.

 

 

 

PO LORKI

 

Crkva je posao, a bogati su

poslovni ljudi.

Kad oni vuku zvona,

siromašni se zgrnu unutra a kad siromah umre, on ima

drveni

krst, a oni jure kroz obred.

 

Ali kad bogataš umre, oni

razvlače Pričešće,

i zlatan  Križ, i idu doucement, doucement

ka groblju

 

A siromašni to vole  

i misle da je ludo

 

Robert Creeley (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 11. oktobar 2019.

 

 

 

ZATRPANI VLAK

 

Pričaj mi o vlaku koji je ljudi kažu zatrpala

Lavina – bješe li to snijeg? – To je bilo

U Koloradu, i niko nije vidio taj događaj.

Dim se kovrdžao iz lokomotive

 

Lagano kroz vršje smreka, i zvuke lokomotive.

Svi ti ljudi su čitali – neki

Thoreaua, neki Henry Ward Beechera.

A mašinovođa je pušio i promaljao glavu vani.

 

Pitam se kad se to desilo. Bijaše li to nakon

Gimnazije ili one godine kad smo bili par?

Ušli smo u to usko mjesto, i čuli zvuk

Iznad nas – vlak se nije mogao dovoljno brzo kretati.

 

Nije jasno šta se zbilo zatim. Da li ti i ja

Još sjedimo tamo u vlaku, čekajući da se svjetla

Upale? Ili je stvarni vlak stvarno zatrpan;

I tako u noći vlak utvara izlazi i nastavlja dalje...

 

Robert Bly (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 7. oktobar 2019.

 

 

 

U ČEKAONICI

 

U Worcesteru, u Massachusettsu,

otišla sam sa tetkom Consuelo

na njen zakazan posjet zubaru,

i sjela i čekala ju

u zubarskoj čekaonici.

Bila je zima. Rano se

smrklo. Čekaonica je

bila puna odraslih ljudi,

čizama i dugih kaputa

lampi i časopisa.

Moja tetka bila je unutra,

činilo se, dugo vremena,

i dok sam čekala, čitala sam

National Geographic

(znala sam čitati) i pomno

proučavala fotografije:

unutrašnjost vulkana,

crnog i punog pepela; 

zatim se izlivao

u potočićima vatre.

Osa i Martin Johnson

u jahaćim hlačama, čizmama

na pertle, tropskim kacigama.

Mrtav čovjek presavijen na motki

-”Duga svinja,” pisalo je ispod slike.

Bebe sa šiljatim glavama

omotanim navojima špage;

crne, gole žene sa grlima

omotanim navojima žice

nalik na grla žarulja.

Njihove grudi bile su zastrašujuće.

To sam sve pročitala.

Bila sam prestidljiva da zastanem.

A onda sam pogledala naslovnicu:

Žute margine, datum.

Odjednom, iznutra,

dođe jedno oh! boli

– glas tetke Consuelo –

ne vrlo glasno ni dugo.

Nisam nipošto bila iznenađena;

Čak i tad sam znala da je ona

Jedna šašava, plašljiva žena. 

Moglo mi je biti neprijatno,

Ali nije. Što me potpuno

Iznenadilo jeste

Da je taj glas bio u meni:

Moj glas, u mojim ustima.

Bez ikakvoga razmišljanja

Ja sam bila moja šašava tetka, 

Ja – mi – smo padale i padale,

A naše oči su bile prikovane za naslovnicu

National Geographica,

februar, 1918.

Rekla sam sebi: tri dana

i biće ti sedam godina.

Rekla sam to da zaustavim

osjećaj otpadanja

sa okruglog svijeta što se vrti

u hladnu, plavo-crnu prazninu.

Ali tad osjetih: ti si jedno ja,

ti si jedna Elizabeth,

ti si jedna od njih.

Zašto bi i ti bila jedna?

Jedva sam se usudila gledati

da vidim šta je to što sam bila ja. 

Samo sam koso osmotrila

– nisam mogla da dignem pogled –

sjenovito siva koljena,

hlače i suknje i čizme

i različite parove ruku

što leže ispod lampi.

Znala sam da se ništa čudnije

nije nikad desilo, da se ništa čudnije

nikad nije moglo desiti.

Zašto bih ja bila moja tetka,

ili ja, ili ma tko?

Koje sličnosti –

čizme, ruke, porodični glas

što ga osjećam u grlu, ili čak

National Geographic

i te grozne obješene grudi –   

drže nas sve zajedno

ili čine sve nas samo jednim?

Kako – nisam znala ni jednu riječ za to—

kako "malo vjerovatno"…

Kako sam dospjela tu

poput njih, i načula

krik boli koji je mogao postati

još glasnijim i gorim ali nije?

Čekaonica je bila svijetla

i odveć vruća. Klizila sam

ispod jednog velikog crnog vala,

i još jednog, i još jednog.

A onda sam opet bila u njemu.

Rat je trajao. Vani,  

U Worcesteru, u Massachusettsu,

bila je noć i bljuzgavica i stud

i još je bio peti

februar, 1918.

 

Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 4. oktobar 2019.

 

 

 

UMRLI SMO ZA STVARI O KOJIMA SANJASMO

 

Zastave svih vrsta.

Književni život.

Svaki put kad sanjasmo da

smo uradili džentlmensku stvar,

skrivajući naše uzroke

u plakare pune kostiju

da se zauvijek uklonimo

od najdražih mogućnosti,

stara oružja nanovo nas pozlijediše,

stare nas vojske regrutovaše,

i mi odustasmo od izravnavanja računa,

malo manje nalik na nas,

iako mnogo manje nalik na druge.

Mnogi, tako, stekoše slavu

na način velikih pljačkaša,

povlačeći se na univerzitet

da njeguju dične pljačko-vrtove

u službi književnosti,

mladih i svijeta bez ratova.

Njihove stalne počasti

čine od njih naše najveće spasitelje,

čija mnoga blagostanja prate

mnogi koji nemaju ni jednog.

 

Mervin Bell (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 30. septembar 2019.

 

 

 

GIBRALTAR

 

Carstvo je dotrulilo,

Poput ljudoždera, nakon svoje

Ere terora, do zadnjeg očnjaka.

 

Majmuni dotrajavaju--

Zaštitnica drskosti--

Grabe kikiriki i prazne crijeva.

 

Garnizon-ostavština prodat je kao raritet

Uz proplamsaj španskih ruku

I dvosmjerni osmijeh, oblandu uvrede,

 

Servirane na pažljivo krnjem engleskom.

Taksista koji govori na lošem američkom

Ima ovu stijenu u svojoj šaci.

 

Kad sljedeće Carstvo krene za nosom ovamo

Neka pronjuši ovdje.

 

Ted Hughes (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 27. septembar 2019.

 

 

 

SINOĆ U KALKUTI 

 

Tiha noć. Stari sat Kuca,

pola tri. Ore se cvrčci

budni sa plafona. Kapija je zaključana

na ulici vani spavači, brkovi,

golotinja, ali bez ikakve žudnje. Par komaraca

bude svrabež, ventilator se tromo vrti –

auto grmi po crnom asfaltu,

bik frkće nešto se očekuje –

Vrijeme je čvrsto zasjelo među četiri žuta zida.

Nikoga tu nema, praznina koju pune zvižduk

voza & lavež pasa što se odaziva blok dalje.

Puškin stoji na polici, Šekspirova

sabrana djela kao i Blejkova nečitana –

O Duše Poezije, nema  koristi pozivati se na te

brbljanjem u ovoj krevetima namještenoj praznini

Pod sjajnim ovalnim ogledalom savršena

noć za spavače da se rastvore u mirnom

crnilu, i tamo otpočinu osam sati

Budeći se umrljanih prstiju, gorkih usta

i s plućima ščepanim glađu za cigaretom,

šta da se radi s ovim nožnim palcem s ovom rukom      

ovim okom u izgladnjeloj Kalkuti punoj kostura

s ranjavim konjima ugrijanom tramvajima u

Vječnosti sa znojenjem i zubima koji istrunuše

Rilke je bar mogao sanjati o ljubavnicama,

staroj nadraženosti dojkama, i drhtavom  stomaku,

je li to to? I beskrajni zvjezdani prostor –

Ako se mozak promijeni tvar uzvraća

zastrašujućim disanjem na čovjeka 

Ali sada zgrada i planeta silno survavanje

probija se kroz zidove jezika i potapa me

svojom Gangovom težinom zasvagda.

Nema bijega osim kroz smrt Bangkoka i Njujorka.

Koži je dovoljno biti koža, to je sve

što je ikad moglo biti, mada vrisci bola u bubregu

čine da se od sebe smuči, taj bibavi san

što mre da okonča sav svoj preslavni jad

Ostavi besmrtnost drugom da pati kao budala,

nemoj da zaglibiš u ovom ćošku svemira

ubadajući morfij u ruku i jedući meso.

 

Allen Ginsberg (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 23. septembar 2019.

 

 

 

OSMIJEH ZA PAMĆENJE

 

imali smo zlatne ribice i one su išle ukrug i ukrug

u zdjeli na stolu blizu teških zavjesa

koje su pokrivale veliki prozor i

moja majka, vječito nasmiješena, koja je željela da svi mi

budemo srećni, govorila mi je: “budi srećan, Henri!”

I bila je u pravu: bolje je biti srećan ako

možeš

ali moj otac stalno je tukao nju i mene nekoliko puta sedmično

dok je bijes kiptio u njegovom dvometraškom tijelu

jer nije mogao da shvati šta ga napada iznutra.

 

moja majka, jadna riba,

želeći da bude srećna, bijena dva ili tri puta

tjedno, govorila mi je da budem srećan: ”Henri, smiješi se!

zašto se nikad ne smiješiš?”

 

a onda bi se nasmješila, da mi pokaže kako, i to je bio

najtužniji smiješak koji sam ikad vidio.

 

jednog dana zlatne ribice su uginule, svih pet,

plutale su po vodi, na boku, njine

oči su još bile otvorene,

a kada je moj otac došao kući bacio ih je mački

na kuhinjski pod i mi smo gledali kako se majka

smiješi

 

Charles Bukowski (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 20. septembar 2019.

 

 

 

OKOLO JE OSTRAVA

 

Imam pravo i djecu

on bezobrazan do posljednjeg stola

potpaljuje kafanu

tankim žilavim pričama

japanske konobarice iz Skele

u plavom kombinezonu

s glasom kao iz boce

smije se kafana

puna japanske kose

iščupane iz konteksta

okolo je Ostrava

i djeca   

        

Petr Hruška (preveo Adin Ljuca), 16. september 2019.

 

 

LAŽI O LJUBAVI           

 

Mi smo lažovi, jer

istina od juče postaje sutrašnja laž,

No slova su utvrđena                                                                          

a mi živimo po slovu istine.                                          

Ljubav koju osjećam za prijatelja, ove godine,            

različna je od ljubavi koju sam osjećao lani.

Ako ne bi bilo tako, bila bi laž.

Ipak iznova ponavljamo ljubav! ljubav! ljubav!

kao da je to novčić sa utvrđenom vrijednošću,

a ne cvijet koji umre i otvori drukčiji pupoljak.

 

David Herbert Lawrence​ (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 13. septembar 2019.

 

 

 

RAZGOVOR U TAMI

 

Živimo u istoriji, veli jedan.
Mi smo muve na Levijatanovoj koži, veli drugi.
 

Na svaki način, veli jedan,
strahovi i gubici.
 

A među gubicima, veli drugi,                  
ona posebna mjesta kamo vode naši vlastiti putevi.    

Naše smrti, veli jedan.
To je tačno, veli drugi,
Sad će to biti masovna smrt.
 

Masovne grobnice, veli jedan, nisu ništa novo.
Ne, veli drugi, no ovaj put neće biti grobova,
svi će mrtvi da leže gdje su pali.
 
Osim, veli jedan, onih koji sagore u pepeo.
I koje raspuhaju vatreni vjetrovi, veli drugi.

Kako možemo da živimo u tom strahu? Veli jedan.
Iz dana u dan, veli drugi.

Još želim da vidim, veli jedan,
kamo moj put vodi.

Denise Levertov (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 9. septembar 2019.

 

 

 

U MOJIM SNIMA

U mojim snima, svagda bih rekla zbogom i odjahala,

Kamo i zašto ne znadem, niti hajem.
I rastanak je sladak, a nakon rastanka je slađe,
A noć sa zrakom što šumi najslađa je.            

 

U mojim snima, svagda mašu rukama i kažu zbogom,
I oproštajni gutljaj mi daju, a ja se smiješim kad pijem,
Drago mi što poče putovanje, drago mi što odlazim,
Drago što mojim druzima šta mislim znano nije.

Stevie Smith (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 6. septembar 2019.

 

 

 

ZMIJA

 

Zmija je došla do mog korita s vodom,

U vreli, vreli dan, a ja u pidžami protiv vrućine,     

Da tu pije.   

U dubokoj, čudno mirisnoj sjenci velikog crnog rogača

Niz stepenice sišao sam s vrčem

I morao da čekam, morao da čekam i stojim, jer na korito dođe prije mene.

Protegla se iz tamne pukotine zemljanog zida u 

žuto-mrku mlohavost svog mekog trbuha vukla preko ruba kamenog korita

I oslonila vrat na kameno dno                                                            

I tu, gdje je voda kapala iz česme, na maloj čistini,     

Guckala ju je uskim ustima,

I lagano upijala kroz uske desni, u mlohavo dugo tijelo,   

U tišini.

Neko je bio prije mene na mom koritu s vodom,

A ja sam, došavši kasnije, čekao.           
 

Digla je, pošto se napila, glavu, kao što čini stoka,

I pogledala me rastreseno, kao stoka kad pije,             
i zapalacala račvastim jezikom između usana i razmišljala na tren,      

I sagla se i pila još malo,

Zemljano-mrka, zemljano-zlatna, od ražarene zemljine utrobe

U julski dan na Siciliji, sa Etnom koja se dimi.

Glas mog odgoja govorio mi je

Da se ona mora ubiti,

Jer na Siciliji crne, crne zmije su nevine, zlatne su otrovne.

Ali moram li priznati koliko mi se svidjela,
Koliko mi je bilo drago što je došla kao gost spokojno da pije na mom koritu

I ode mirna, utažena, bez zahvaljivanja,

U ražarenu utrobu ove zemlje?

Je li to kukavičluk što se ne usudih da je ubijem?

Je li nastranost što žudjeh pričati s njom?                                          

Je li smjernost što sam se osjećao tako počašćen?

A osjećao sam se tako počašćen.

A ipak oni glasovi:

Da nisi ustrašen, ti bi je ubio!

A uistinu sam bio ustrašen, vrlo ustrašen,
Pa ipak, počašćen još više
Što je moje gostoprimstvo potražila

Iz mrkih vrata tajanstvene zemlje.

Pila je dovoljno

I digla glavu, sanjivo, kao neko ko je pijan,

I palacala jezikom kao račvasta noć u zraku, tako crnim,   

Pa se činilo da liže usne,                                                                                          

I pogledala okolo kao bog, nevidljiv, u zrak,         

I polako okrenula glavu,

I polako, vrlo polako, kao triput uspavana,

Nastavila da vuče, vijugavo, svoju sporu duljinu

I opet da se penje uz slomljenu ivicu mog korita.

A kad uvuče glavu u onu strašnu rupu,
I lagano se uspe, zmijski vrdajući vratom, i zašla dublje,

Neka vrsta užasa, vrsta prosvjeda protiv njenog povlačenja u onu groznu crnu rupu,      

Namjernog odlaska i sporog uvlačenja u tminu,

Obuzela me kad mi je okrenula leđa.

Pogledah okolo, spustih vrč,

Zgrabih kabastu cjepanicu

I hitnuh je u korito uz tresak.
Mislim da je nisam pogodio,

Ali nenadno njen zaostali dio zgrči se u nedostojanstvenoj žurbi. 

Savi se kao munja i nesta

U crnoj rupi, zemljousnoj pukotini u zidu,

U koju sam, u napetoj tišini podneva, gledao opčinjen.  

I smjesta sam se pokajao.
Pomislih kako jadan, kako prostački, kako nizak čin!

Prezirao sam sebe i glasove svog zlosretnog ljudskog odgoja.

 

I pomislio sam na albatrosa

I poželio da mi se vrati, moja zmija.

Jer mi je opet izgledala kao kraljica,
Kao kraljica u izgnanstvu, nekrunisana u podzemnom svijetu                   

Koja bi sad trebalo opet da krunisana bude.
 

I tako, propustih priliku sa jednim od gospodara                               

Života.

Imam nešto da ispaštam:

Sićušnost.

 

David Herbert Lawrence (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 2. septembar 2019.

 

 

 

DUHOVSKE SVADBE

 

Zakasnih sa odlaskom, u taj duhovski tjedan:

     Te subote, sa jakim

Suncem, otputovao moj voz je oko jedan

I dvadeset, i prazan tri četvrtine, svaki

Prozor mu bješe spušten, a vrući svi jastuci,

Osjećaj žurbe nesta. Voz iza leđa hodi   

Kućama, i pređosmo preko ulice neke

Sa bljeskom vjetrobrana, miris ribe u luci         

Čusmo, tu poče ravan i širok tok rijeke,

Gdje susreću se nebo i Linkolnšir u vodi.    

 

Kroz grdnu žegu što spi, popodne to cijelo,

       U unutrašnjost duboko

Sporo se, sa stajanjem, krivuljom k jugu grelo,

Prolaze široke farme sa kratkosjenom stokom,

Kanali pune pjene industrijske što pluta,

Staklenik jedinstveno bljesne: živice tonu,

Dižu se: povremeno smijeni trave kâd

Težak vonj štofa na dugmad, u vagonu,

Dok ne približi se sljedeći, s akrima auta 

Razmontiranih, novi i jednolični grad. 

 

Kakva je buka svadbi, ta stvar isprva nije

       Bila mi uočljiva 

Na stanicama gdje smo stajali: sunce ubije

Zanimanje za ono što se u hladu zbiva,

Na peronima dugim prohladnim s vikom i cikom,

Kad shvatih to poštanski nosači da se šale,  

Produžim sa čitanjem. Nastavismo se vozit,

Kraj napomađenih cura sa nacerenim likom,

U parodiji mode, velovi i štikle – stale

Pa naš odlazak motre, u neodlučnoj pozi,

 

Ko da gledaju nekog zbitija okončanje 

   Domahujući zbogom

Nečem što ga nadživje. I nagnuh se, zapanjen,

Po drugi put kroz prozor, znatiželjnije mnogo,

I drugim očima opet sagledao sam sve to:

Majke glasne i tuste; oci, sa čelom koje 

Izbradano je, s pâsom širokim ispog kaputa,

Ujak proste dosjetke viče; pa trajnih eto,

Najlonskih rukavica, dragulja lažnih, boje:

Limunska i sljezova, i maslinasto-žuta

 

Što odvajaju cure, nestvarno, od ostalih.

      Da, već se iz kafana

I banket-sala uz depo, i zastavama malim

Kićenih stajališta autobuskih, kraj danā

Svadbenih primicao. Diljem pruge sve više

Parova popenje se, ostali okolo stoje;

Zadnji su se konfeti i savjeti bacali;

Kad god voz krene, svako lice ko da to riše

Što gleda dok odlazi, a djecu mrštilo je

Nešto dosadno; oci ranije nisu znali 

 

Uspjeh toliko golem i skroz farsičan k tome;

    Dijelile su žene

Tajnu što sliči sretnom pogrebu kakovome;

Dok, čvršće stišćući tašnu, djevojka svaka blene

U vjersko ranjavanje. Najzad slobodni, ovim

Zbirom svega što smo vidjeli ispunjeni,

K Londonu jurimo, parē grudvice dok vrcaju;  

Polja su sad parcele za gradnju, jablanovi

Preko glavnih su cesta bacali duge sjeni; 

Za pedeset minuta što, izgledaše na kraju,   

 

Trajahu tek da namjestiš šešir i možeš reći

      Umrijeh za malo,

Ukcralo se novih brakova tuce. Sjedeći

Jedno pored drugog je u krajolik gledalo

Jedan Odeon prođe, i s hladnom vodom toranj,

Neko žuri na tekmu – i niko mislio nije

Da više neće nikad te druge sresti, niti

Da život svakog od njih taj čas sadržat mora.

Mislio sam na London što se u suncu grije –

Poštanski kvartovi kao kvadrati žita zbiti: 

 

Zaputismo se tamo. I sjajnim miljama šina

    Dok jurili smo kraj

Pullmana koji stoje 3, pocrnjela se mahovina

Zidova približila, to bješe gotovo kraj,

Ta krhka slučajnost putovanja; i ono što je sadrži

Stajaše spremno da se odapne svom silom koja

Daje promjenu. Opet usporismo, i kada

Kočnice prihvatiše, javi se, uz sve brži

Rast, osjećaj padanja, poput poslanog roja

Strijela van vidika, što negdje ko dažd pada.

 

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 30. august 2019.

 

 

 

PAŽNJU, MOLIMO

 

Polarni DEW je upravo upozorio

Da je neprijatelj lansirao

Nuklearni raketni napad

Od bar hiljadu megatona

Pravo na naše gradove.

Ova najava trajaće

Dva minuta i petnaest sekundi,

Prema tome imate još

Osam minuta i petnaest sekundi

Da se povinujete Odredbi o

Skloništima objavljenoj u Zakonu

O Civilnoj zaštiti – Odjeljak

"Atomski napad".

Posebno skraćena Misa

Biće emitovana na kraju

Ove najave –

Protestantska i jevrejska služba

Počeće istovremeno –

Pronađite vašu talasnu dužinu odmah

Prema uputstvima Zakona o Civilnoj zaštiti. 

Ne vodite svoje kućne miljenike

(Uključujući i ptice) u sklonište –

Potrošiće sav svježi zrak. Ostavite

Stare i nepokretne, ne možete za njih ništa učiniti.

Ne zaboravite da pritisnete dugme

Za hermetičko zatvaranje vrata nakon

Što svi uđu u sklonište. Podesite

Antenu za radijaciju, uključite Gajgerov

Brojač. Isključite televizor sada.

Isključite radio čim bogosluženja

Završe. Istovremeno stavite u uši

Svakog člana porodice čepove

Protiv eksplozije. Skinite boce

S krvnom plazmom. Djeci dajte

Pilule označene jedan i dva

U zelenoj kutiji od CZ i onda

Ih stavite u krevet. Ne razbijajte

Unutarnju brtvu na rezervoaru s plinom

Dok se ne pojavi Sve Čisto od radijacije

(Pričekajte dok se ne pojavi kukavica na

Vašem panelu od perspeksa) ili dok vam

Mobilni doktor iz vašeg Okruga ne pozvoni.

Ako prije toga potrošite svoj zrak

Ili ako se iko iz vaše porodice

Kritično povrijedi, dajte mu

Kapsule označene 'Valley Forge'

(Crveni džep u Br.1 Pribora za preživljavanje)

Za bezbolnu smrt. (Katolici

Su već primili instrukcije od svojih svećenika

Šta da urade u tom slučaju).

Ova najava se završava. Naš Predsjednik

Već je izdao naređenja za

Masivnu odmazdu – ona će biti

Odlučujuća. Neki od nas će možda umrijeti.

Zapamtite, statistički

Nije vjerovatno da ćete to biti vi.

Sve zastave su dignute i vijore se

Na Vladinim zgradama – sunce sija.

Smrt je najmanje čega treba da se bojimo.

Svi smo u Božjim rukama,

Što god se desi desiće se njegovom voljom.

A sad idite brzo u vaša skloništa.

 

Peter Porter (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 26. august 2019.

 

 

 

RODITELJI SU ME ČUVALI OD DJECE KOJA SU BILA GRUBA

 

Roditelji su me čuvali od djece koja su bila gruba

I bacala riječi kao kamenje i nosila poderanu odjeću.

Stegna su im se vidjela kroz rite. Jurila su ulicom

I verala se uz litice i svlačila se kraj seoskih potoka.

 

Bojao sam se više no tigrova njihovih mišica kao željezo

I ruku munjevitih i koljena tvrdih na mojim rukama.

Bojao sam se jetkih prostačkih šala tih dječaka

Koji su iza mene na drumu oponašali moje vriskanje.

 

Bili su okretni, skakali preda me preko živica,

Kao psi da laju na naš svijet. Bacali su blato

A ja sam gledao u stranu, tobože smiješeći se,

Čeznuo da im oprostim, al oni nikad se ne nasmiješiše.

 

Stephen Spender (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 23. august 2019.

 

 

 

SLAVNI PRECI

 

Rabin

Sjeverne Bjelorusije  odbio je

u svojoj mladosti da uči

jezik ptica, jer

izvanjsko ga nije zanimalo; ipak,

kad je ostario, saznalo se

da ih je razumio u svakom slučaju, budući

da ih je slušao dobro i, kao što je rečeno, 'molio se  

s klupom i podom'. Koristio se

onim što mu je bilo u ruci – kao što je radio

Agel Jones iz Molda čije su meditacije

šivene u kapute i hlače.  

E pa, voljela bih napraviti,                  

zamišljajući neko uže još zategnuto između mene i njih,

pjesme direktne kao ono što su ptice kazivale,

tvrde kao pod, zvučne kao klupa,

tajanstvene kao tišina kad krojač

zastane sa svojom iglom u zraku.

 

Denise Levertov (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 19. august 2019.

 

 

 

NEĆE BITI GOVORA SA GUBILIŠTA

 

Neće biti govora sa

gubilišta, taj prizor mora

biti svoj vlastiti komentar.

 

Glatka površina panja

sa usjecima liči

nečemu za kuhinjsku upotrebu.

 

A zakrabuljeni čovjek sa svojom

sjekirom, znamo ga: on

radi u obližnjem skladištu.

 

Najzad, zatvorenik, on je

blijed, ide kroz rosnu

travu, klimajući glavom

 

za zbogom poznanicima.

Neće biti govora. A mi

zaboravismo njegov prestup. 

 

Ono što je uradio, sada,

nevažno je. Pogubljenje je

ono što je važno, ili,

 

tačnije, to je njegovo vladanje

dok zastajkuje ovdje,

dok je još ljudsko biće.

 

Thom Gunn (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 16. august 2019.

 

 

 

PRESELJENJE IZ ULICE TERRY

 

Na škripavim kolicima guraju uobičajene stvari,

Dušek, stranice kreveta, čaše, ćilime, stolice,

Četiri broširana vesterna. Zvižduću dva mladića   

U rezervnim američkim vojnim jaknama    

I preseljavaju dobra svoje sestre. Njen muž,         

Što ih slijedi i nosi sina na ramenima,

Čije će nestašluke, radujemo se, preseliti,

Gura – od svih stvari – kosilicu.

Nema trave u Ulici Terry. Gliste

Izlaze iz pukotina betonskog dvorišta na mjesečini.

Taj čovjek, želim mu dobro. Želim mu travu.

 

Douglas Dunn (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 12. august 2019.

 

 

 

DRUGI DOLAZAK

 

Kružeć i kružeć sve širom spiralom

Soko ne čuje više sokolara;

Stvari su u raspu, središte ne drži više, 

Golo bezvlašće se razulari svijetom,

Krvi mutne plima razularila se,

Obred nevinosti posvud je udavljen,

Najboljima manjka svako uvjerenje,

Najgori su puni strastvene žestine.

 

Zaista je neko otkrovenje blizu,

Zaista, Drugi Dolazak je blizu.
Drugi Dolazak! Tek što ovo rekoh,

Kad golema slika iz Spiritus mundi

Vid mi smuti: negdje u pustinjskom pijesku,

Obličje s lavljim tijelom, s ljudskom glavom,

Pogled mu prazan, nesmiljen ko sunce,

Miče spore sapi, dok svud oko njega

Sjenke gnjevnih ptica pustinjskih posrću.

Opet pada tama, ali sad znam da se

Dvadeset stoljeća kamenoga sna

Uzvitla u moru zipkom  zaljuljanom,

I kakav zvjer surov, kad mu kucnu čas,

Ka Vitlejemu se vuče da se rodi?

 

William Butler Yeats (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 9. august 2019.

 

 

 

NIJE MAHAO NEGO SE DAVIO

 

Niko ga nije čuo, mrtvoga čovjeka,

Ali je još ležao stenjući: bio
Mnogo sam dalje nego što mislio si,

Nisam mahao, već sam se davio.

 

Siroti momak, svagda je volio šale,
Sad mrtav. Kaže

Svijet: moralo mu je biti veoma hladno da mu

Srce otkaže.                                                                                                              

 

Ah, ne, ne, ne, bje vrlo hladno svagda  

(Još mrtvac stenjući ležaše): bio       

Predaleko sam cijelog svog života,

Nisam mahao, već sam se davio.

 

Stevie Smith (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 5. august 2019.

 

 

 

KAKO JE BURŽUJ GADAN

 

Kako je buržuj gadan

pogotovo mužjak te vrste –

 

Naočit, nadasve naočit –

Da vam ga očitujem?

 

Zar nije zgodan? Zar nije zdrav?  Zar nije jedan divan

    primjerak?

Zar ne izgleda kao jedri, čisti Englez, spolja?

Zar nije po liku samog Boga, taj što baza trideset milja

dnevno za jarebicama ili za malom gumenom loptom?

Zar i ti ne bi volio biti takav, dobrostojeći – prava

    stvar?

 

Ali, stani malo!

Pusti ga da se upozna s kakvom novom emocijom,

     pusti ga da se suoči s potrebom drugog čovjeka,

da ga kod kuće zatekne mali moralni problem, da život

    njegovom shvatanju postavi kakav nov zahtjev,

i onda ga gledaj kako postaje gnjecav poput raskvašenog

     kolača od bjelanaca.

Gledaj ga kako se raspada i pretvara ili u budalu

                                                               ili u nasilnika.

Samo gledaj šta biva od njega kad mu se um sukobi

   s novih zahtjevom,

novim životnim zahtjevom.

 

Kako je buržuj gadan

pogotovo mužjak te vrste -

 

Fino dotjeran, kao pečurka,

što stoji tu tako vitak, uspravan i gledljiv -

i što, kao gljiva, živi od ostataka nestalog života

napajajući svoj iz mrtvog lišća jednog života većeg od

   njegovog vlastitog.

 

No, uprkos tome, on je sav ustajao, on tu je suviše dugo.

Dotakni ga i vidjećeš da se ukvario iznutra

kao kakva stara pečurka, sav crvav unutra i šupalj

ispod glatke kože i uspravna lika.

 

Pun ključalih, crvljivih, šupljih osjećanja

sasvim odvratnih -

Kako je buržuj gadan!

 

Dok stoje u hiljadama, ove spodobe, u vlažnoj

      Engleskoj,

kakva šteta da se ne mogu zgnječiti

kao gnusne pečurke zlatače i ostaviti da se namah rastoče

u zemlji Engleske.

 

David Herbert Lawrence (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 2. august 2019.

 

 

 

CIGANIN


Dvije sedmice pred Božić svud su Cigani bili:

Kola im u pustopolju, ženskinje na vašar mili.

'Moj gospon', reče jedna, 'sretno je lice tvoje.'

'Tvoje je sretnije', mislim, 'u dronjcima ako je

Takva ljupkost i drskost  sretna'. ”Daj za bijedno 

Dijete peni'. 'Nemam, zaista, niti jednog

Sem ako, draga moja, kusur od funte vratiš '.

'Onda možeš duhana bar pola lule dati?'

Dadoh. Zadovoljno se nasmija s tom pobjedom.

Dao bih još i više, no ona ode sa čedom

I roza lažnim cvijećem ka ostalima prije

No što tačno u novčić sračunat uspjelo mi je 

Zahvalnost za čar njenu. Ništa ne platih tada,

Ko što ne plaćam ništa umačuć pero sada

Za glazbu brata njenog: bio je u def i toptao,  

Radnike u prolasku time naceriti je znao,

Dok usnom harmonikom sviraše prost raskalašen 

Ples 'Preko brda i u dalj'. To, i pogled mu, bijaše               

Što vašar sav nadživje, farmera, dražbenika, torbara

Balondžiju, junca, s krivom mačugom govedara,

Svinju, i perad: buduće božićne leševe. Oči

Ko taj Rom nemaše ni vo što kleči. Te noći

Za me napuči tu dolinu u šumovitom kraju,

Mračniju i divljiju od neba najburnijeg, tako da ju

Ko tek pristigli duh pretraživah i gledah. Tmicē

Stupnji bjehu ko pakao s mrtvima, sem varnice

U crnom oku dečka Ciganina što svira i bije ritam 

Pjesme 'Preko brda i u dalj', i sem mlađaka vita.

 

Edward Thomas (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. jul 2019.

 

 

 

EPITAF

 

Predivnu damu što bješe laka

Kroka i srca tu zemlja skri. 

Mislim, bila je najljepša dama

Što ikad bješe u West Country.   

 

Al kras gubi se, ljepota mine:

Kako god rijetka je, rijetka. Tri

Pregršti praha kad budem, ko će

Sjećat se dame iz West Country.

 

Walter de la Mare (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 26. jul 2019.

 

 

 

JEŽ

 

Puž se kreće kao

Hoverkraft, podupire   

Gumenim jastukom sebe

Dijeleći svoju tajnu

 

Sa ježom. Jež ne dijeli

Ni sa kim svoju tajnu.

Kažemo, Ježu, izađi

Iz sebe, voljećemo te. 

 

Nećemo ti ništa. Želimo
Čuti tek ono što imaš

Reći. Želimo tvoje

Odgovore na naša pitanja.

 

Jež ništa ne odaje

Čuvajući sebe za sebe.

Pitamo se, šta jež mora

Da krije, što je sumnjičav.

 

Zaboravljamo boga

Ispod te krune od trnja.

Zaboravljamo da nikad opet

Bog neće vjerovat u svijet.

 

Paul Muldoon (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 22. jul 2019.

 

 

 

IZREKE PAKLA

 

Iz Vjenčanja Neba i Pakla

 

U sjetveno doba uči, u žetveno poučavaj, u zimsko uživaj.

Vozi svoju zapregu i svoj plug preko kostiju mrtvih.

Put prekomjernosti vodi u palaču Mudrosti.

Smotrenost je stara ružna bogata djevica kojoj se udvara Nesposobnost.

Ko želi, a ne čini, gaji kugu.

Presječeni crv prašta plugu.

Utopi u rijeci onog ko voli vodu.

Luda ne vidi isto drvo koje vidi mudrac.

Čije lice ne daje svjetlost, nikad neće postati zvijezda.

Vječnost je zaljubljena u proizvode vremena.

Radina pčela nema vremna za tugu.

Časovi ludosti mjere se urom, ali nema ure koja će izmjeriti časove mudrosti.

Zdrava hrana se lovi bez mreže i zamke.

Ni jeda ptica ne uzlijeće previsoko, ako leti svojim vlasitim krilima.

Mrtvo tijelo se ne sveti za povrede.

Najuzvišeniji je čin staviti drugog ispred sebe.

Ako bi luda ustrajala u svojoj ludosti, postala bi mudra.

Ludost je ogrtač prijevare.

Stid je orgtač Oholih.

Zatvori se zidaju od kamenja Zakona,  Bordeli od opeka Religije.

Paunov ponos je Božja slava.

Jarčeva pohota je Božja darežljivost.

Lavljvi sijes Božja mudrost.

Ženska golotinja je Božje djelo.

Prekomjerna tuga se smije. Prekomjerna radost plače.

Rikanje lavova, zavijanje vukova, bjesnilo burnog mora i razorni mač su

obroci vječnosti preveliki za ljudsko oko.

Lisica proklinje klopku, ne samu sebe.

Radost zasićuje. Tuga nosi dalje.

 

William Blake (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 19. jul 2019.

 

 

 

NAKON AUŠVICA 
 

Gnjev,

crn kao kuka,

hvata me.

Svaki dan,

svaki nacist

uzima u 8:00 A. M., dijete

i prži ga za doručak

u  svojoj tavi.

 

A smrt motri slučajnim okom

i čačka crno pod svojim noktima.

 

Čovjek je zao,

kažem naglas.

Čovjeke je cvijet

koji treba biti spaljen,

kažem naglas.

Čovjek je ptica puna blata,

kažem naglas.

 

A smrt gleda slučajnim okom

i kopa po svom čmaru.

 

Čovjek s malim nožnim prstima,

s čudesnim prstima šaka

nije hram

nego šupa,

kažem naglas.
Nek čovjek nikad više ne digne šolju čaja.

Nek čovjek nikad više ne napiše knjigu.

Nek čovjek nikad više ne obuje cipele.

Nek čovjek više nikad ne digne pogled

ka blagoj junskoj noći.

Nikad. Nikad. Nikad. Nikad.

Ja kažem te stvari naglas.

 

Molim Gospoda da ne čuje.

 

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. jul 2019.

 

 

 

OBJEŠENI

 

Za korijen kose neki bog zgrabio me.

Cvrčah u njegovim plavim voltima

kao pustinjski prorok.

 

Noći nestaše kao gušterov očni kapak:         

Svijet golih bijelih dana u rupi bez sjene.

 

Strvinarska dosada za ovo me drvo pribila.            

Da je on ja, učinio bi isto.

 

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 12. jul 2019

 

 

 

ŽIVOT 

 

Napuštam ured, slazim stubama

da na vrijeme pošaljem pismo

prije tri popodne – posljednje otpreme.

Crveni i plavi poštanski koverat

pada kroz otvor za inostranu poštu

i u dno udara sa zvukom koji

kaže da je moje pismo samo.

Moraće dovesti avion

iz mjesta na obalskoj liniji s plažama,

iz klime smokava i kajsija da metne

u zipku jedno moje pismo. U zraku za sobom

ostaviće nešto od svoje neugodne nijanse,

neprijatne navike čovječanstva

što želi da se razmaže preko drugih:

mjesto na kojem nije bilo jasno, možda,

kako uzeti moje riječi, inače sugestivne,

pasus u kojem imena cvjetova,

prividno da naznače putovanje,

prave krevet za ljubavnike,

dijelove što sadrže ljutinu i flegmu,

riječi kojim tek mokar jezik može baratati,

siktave glasove i slova alfabeta

koji se mogu oblikovati jedino

ako ugrizeš donju od usana.

U pretposljednjem pasusu nešto kose

skinuto je sa češlja. Potom je odjeća

sakupljena odsvakle po sobi

u jednu rečenicu, i sunce je izlazilo

dok su se vrata zatvarala sa iskrenošću.

Besumnje, takva iskrenost biće suđena,

ali prvo dođe ispitivanje poštanskog žiga.

Jesam li gdje se očekivalo? Jesam li pri ruci

imao tačnu vrijednost u markama, ili sam

napravio djetinjast pokrivač od onih po jedan i sedam?

Ah, da, poništiće me dvaput.

Jednom, da moje riječi učine bezvrijednim.

Drugi put, da me odvrate od pisanja.  

 

Mervin Bell (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 8. jul 2019

 

 

 

AMERIČKA POEZIJA

 

Kakva god bila, mora imati

Želudac da probavi

Gumu, ugalj, uranijum, lune, pjesme.

 

Kao ajkula, sadrži cipelu.

Mora plivati milje kroz pustinju

Izušćujući krike koji su gotovo ljudski.

 

Louis Simpson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 5. jul 2019

 

 

 

IZGUBLJENI PILOT 
 

        mome ocu, 1922-1944

Tvoje lice nije istrunulo
kao ostala  – kopilotovo,
na primjer. Vidio sam ga

 

juče. Njegovo lice je kukuruzna
kaša: njegova žena i kćer,
jadni neuki svijet, zure

 

kao da će se on sastaviti uskoro.
Bio je grešniji no Job.
Ali tvoje lice nije istrunulo


kao druga – postalo je tamno,
i tvrdo kao ebanovina;
crte su lica dobile na

 

otmjenosti. Ako bih te mogao 
navesti da se vratiš dolje na jedno 
veče, s tog tvoga nagonskog 
 

kruženja orbitom, dotako bih te,
čitao bih tvoje lice kao što Dalas,
tvoj razbojnik tobdžija, sada,

 

očima posutim plikovima, čita
Brajeva izdanja. Lice bih ti 
dotakao kao što ravnodušni

 

učenjak dotiče originalnu

stranicu. Ma koliko bio strašan, 
otkrio bih te, ali ne bih te


odao; ne bih učinio da se

suočiš sa svojom ženom, ili Dalasom,

ili kopilotom, Džimom. Mogao bi

 

vratiti se svom ludom

kruženju, i ne bih kušao
da shvatim potpuno šta to
 

tebi znači. Sve što znam
ovo je: kad te vidim,
kao što sam te viđao makar
 

jednom svake godine svog života,

kako se vrtiš po divljinama nebeskim 
kao sićušni, afrički bog,
 

osjetim se mrtav. Osjetim kao da sam 
ostatak strančevog života,
da bi trebalo da te slijedim.
 

Sa glavom dignutom k nebu,
ne mogu se odvojiti od tla, 
a, ti, opet gore prolaziš,
 

brz, savršen, i ne želeći
da mi kažeš da ti dobro ide,
ili da si greškom

stavljen u taj svijet,
a ja u ovaj; ili da je nesreća
stavila ove svjetove u nas.

 

James Tate ​(preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. jul 2019

 

 

 

1002

 

Polarno svjetlo je napor

Sa kojim Lice Nebesno

Pred nama hini da nije

Svog savršenstva svjesno.

 

Emily Dickinson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 28. jun 2019

 

 

 

RIČARD KORI  

 

Kad Ričard Kori siđe u grad, k njemu

Pogled nas ljudi sa pločnika hita.   

Bio je pravi gospodin u svemu, 

Fine vanjštine, uz to carski vitak. 

      

Bješe obučen svagda nenapadno,  

Svagda mu govor čovječan zaista,

Ali zakuca tvoj puls jače kadno

Kaže “Dobardan“, i u šetnji blista.  

Bio je bogat – da, od kralja više –

Svakoj dražesti čudesno vješt: elem, 

Bješe sve zbog čeg ljudi pomisliše 

Da na njegovu mjestu biti žele. 

I radili smo, svjetlost čekajući, 

Bili bez mesa, i hljeb proklinjali,

A Ričard Kori, u noć ljetnju, kući

Došavši, metak u glavu ispali.   

 

Edwin Arlington Robinson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 24. jun 2019

 

 

 

BOŽIĆ 1924.

 

“Mir na zemlji”! rečeno je. To pjevamo,

I, da ga donesu, milion popova plaćamo.

Nakon mise od dvije hiljade godina,

Došli smo do bojnog otrova samo.

 

Thomas Hardy (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 21. jun 2019

 

 

 

GAŠENJE VENECIJANSKE REUBLIKE

 

Bje nekad da Istok raskošni ko njen posjed vode.

I čuvar Zapada je bila: Venecije

Vrijednost pala od njena rođenja nije,

Venecija, najstarije dijete slobode.

 

Bješe grad djevičanski, slobodan, što sjaje, 

Ne zavede je lukavstvo, sila ne obeščasti nikad,

I kad su pred nju izveli ženika  

Udati se za more, vječito, morala je. 

 

I šta ako je vidjela kako te slave blijede,

Te titule nestaju, te sile trulež jede,

Ipak neki tribut žaljenja platiti treba u čas

 

Kad dođe završni dan dugog života njena:

Ljudi smo, i moramo žaliti čak kad sjena

Onog što nekad bješe veliko prođe kraj nas.

 

Villiam Wordsworth (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. jun 2019

 

 

 

STRPLJENJE

 

Strpljenje je šire

nego što se nekada zamišljalo,

sa trakama rijeka

i dalekim prevojima

i zadacima poduzetim

i završenim sa skromnim

užitkom domorodaca

u njihovoj domorodačkoj nošnji.

Ko je mogao i

naslutiti kako je moguće

da je čekanje održivo – mjesto

sa svojom vlastitom žetvom.

Ili da se u punoći

vremena dijamanti

strpljenja ne mogu

razlikovati od pravih

po sjaju ili tvrdoći.

 

Kay Ryan (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 14. jun 2019

 

 

 

NEMA DRUGE TROJE

 

Zar da je korim što ispuni mukom

Dane mi, ili što odskora je znala

Nasilje međ prostim poticati pukom,

Velike ulice malim bi napala,

Kad bi bili hrabrost i želja im ravni?

Šta da je učini mirnom, s duhom što ga

Plemenitost čini ko plam jednostavnim,

Sa ljepotom poput luka napetoga,

Od vrste u ovo vrijeme nečeste,

Uzvišene, stroge, osami predane?

Šta je mogla osim biti to što jeste?
Gdje je druga Troja da radi nje plane?

 

William Butler Yeats (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 10. jun 2019

 

 

 

MORT AUX CHATS

 

Neće više biti mačaka.

Mačke šire zarazu,

mačke zagađuju vazduh,

mačke tjedno pojedu svoju

sedmostruku težinu.

Mačke su bile obožavane u

dekadentnih društvima (Egiptu

i starom Rimu), Grcima

mačke nisu trebale. Mačke

čučnu kad piške (naši naučnici

to su dokazali). Parenje

mačka para srce; one

nepodnošljivo vole mjesec.

Možda su u redu u svojoj

vlastitoj zemlji, ali njine

tradicije su strane našim.

Mačke smrde, tu nema pomoći,

to osjetite penjući se stubama.

Mačke previše gledaju televiziju,

mogu spavati za oluja,

zabile su nam nož u leđa

posljednji put. Nikad nije bilo

velikih umjetnika koji bjehu mačke.

Ne zaslužuju veliko M

osim na početku rečenice.

Skriviše moju glavobolju i moje

Biljke umiru od mačaka.

Naš okrug prepun je njih,

i vrijednost imovine pada.

Kad sanjam Boga, vidim

pokolj Mačaka. Zašto bi one

insistirale na svom vlastitom

jeziku i religiji, kome treba

predenje da nešto dokaže?

Smrt svim mačkama! Vladavina

pasa trajaće hiljadu godina!

 

Peter Porter (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 7. jun 2019

 

 

 

NASLJEĐE

Kako posta pjesnik pravi je misterij!
Odakle si talenat taj dobio?

 

Ja kažem: imah dva strica, Džo i Heri,
Jedan mucavac, drugi nijem je bio.

 

Tony Harrison (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 3. jun 2019

 

 

 

ULTIMA RATIO REGUM

 

Puške sriču krajnji smisao novca 

Slovima od olova na proljetnom brijegu.

Ali dječak što leži mrtav pod maslinovim drvećem

Bio odveć mlad i odveć benast

Da bi bio zamjetljiv njihovom važnom oku.

Bio je bolja meta za poljubac.

 

Dok je živio, hvastave tvorničke sirene nikad ga ne pozivahu.

Nit su se obrtna staklena vrata restorana otvarala da ga propuste.

Njegovo ime nikad nije izišlo u novinama.

Svijet je održavao svoj tradicionalni zid     

Oko mrtvih sa njihovim zlatom skritim duboko kao izvor,

Dok njegov život, neodređen kao glasine s berze, izlazi van.  

 

O tako lako je bacio svoju kapu

Jednog dana kad je povjetarac kidao latice s drveća.

Na nerascvjetalom zidu su proklijale puške

Mitraljez brzo i ljutito pokosio je trave.   

Zastave i lišće pale su iz ruku i sa grana.

Kapa od tvida trunula je u koprivama.

 

Razmotri njegov život što bješe bezvrijedan

Glede zaposlenja, hotelskih knjiga, novinskih dosjea

Razmotri. Jedan metak među deset hiljada ubi čovjeka

Pitaj. Postoji li tako veliki izdatak da opravda

Smrt nekog tako mladog i tako benastog 

Što leži pod maslinovim drvećem, o svijete, o smrti?

 

Stephen Spender (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 31. maj 2019

 

 

 

BIJELI KONJ 

 

Madić  ide ka bijelom konju da mu stavi oglav 

A konj u njega gleda u tišini.

Toliko su tihi da su  u drugom svijetu. 

 

David Herbert Lawrence (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 27. maj 2019

 

 

 

JESEN

 

Dodir hladnoće u jesenje veče –

Šetao sam na zraku,

I gledao crven mjesec što se naginje nad ogradom

Kao riđoliki farmer,

Nisam prestao govoriti, nego sam kimnuo glavom,

A svud okolo bile su čežnjive zvijezde

Sa bijelim licima kao gradska djeca.

 

Thomas Ernest Hulme (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 24. maj 2019

 

 

 

KALEIDOSKOP

 

Penjući se s pladnjem ovim stepenicama

Mogao bih te zateći na jastuk naslonjenu

S knjigama, listama s ogrtačima i haljinama:

Na godišnji odmor samo što ne  krenu.

 

Il mogu nać, okrenuv se s odmorišta, svoje

Prisustvo: pogled kroz tvoj ga kaleidoskop dade,  

Simetriju muževa, svaki pravljen ponovo je 

U divnim oblicima predviđanja, molitve i nade.

 

Penjem se tim stubama tuce puta na dan

I motrim, dok kraj vrata otvorenih stojim,

Mjesto gdje si umrla. Ruke postaju pladanj

Sa mojim mesom, mojom kožom, bićem mojim.

Tako nas bol vrijeđa. Stojim, čekam plačući

Za besmisleni oprost, zašto ne znajući.

 

Douglas Dunn (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 20. maj 2019

 

 

 

EPITAF PESIMISTI

 

Ja sam Smith iz Stokea star šeset i koju,
Proživjeh bez gospoje svoj život cio. 
Da mi je, bogdo,

To isto i tata učinio.

 

Thomas Hardy (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. maj 2019

 

 

 

JEZERSKO OSTRVCE INISFRI

 

Ustaću i poći, na Inisfri poći odmah,

Tamo ću od gline i pruća kolibu da sazdam,

Imaću košnicu pčela, u devet lijeha grah –

Na proplanku u bruju pčela živjeću sam. 

 

Tamo ću naći mir, jer sporo kaplje mir sam

Kaplje s velova jutra, tu gdje poj cvrčka je jak,

Tamo je ponoć sva sjanje, a podne purpurni plam,

I krila zebinih pun je večernji zrak.

 

Ustaću i poći odmah, jer i dan i noć tih šum

Jezerske vode čujem što zapljuskuje žal,

Kada stanem na sivi pločnik ili na drum

U dubokoj jezgri srca čujem taj val. 

William Butler Yeats (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 13. maj 2019

 

PUZAVICA

 

S kakvom se samo stoičkom lakoćom

virdžinija puzavica prepušta:

i najslabiji trzaj obara

svežanj lišća visok kao let

zmaja, kao da kaže: Živjeti

dobro je ali ne živjeti – oboren biti

takoreći bez kidanja,

još u cvatu, još

pružajući se suncu –

takođe je dobro, sa svom fotosintezom

napuštenom, i skroz odustaje.

Sljedećeg

proljeća dlakavi, neizvučeni korjenčići

ko zmija izlaze u lisnat zagrobni život

uz taj isti hrast glatke kore.

 

John Updike (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 10. maj 2019

 

 

 

NOVA KUĆA

  

Sada prvi put, kada vrata

   Zatvorio sam, bijah

U novoj kući sam, i vjetar 

  Stao je da zavija.

 

Stara odjednom bješe kuća, 

   Ja bjeh star, i moje

Uši je kinjio strah od onoga 

   Naviješteno što je,

 

Noći oluje, dani magle, bez kraja;

    Sjeta dana kad sipa

Sjaj sunce zalud: stari boli i boli

    Nisu počeli ipak.  

 

Sve mi je navješćivalo, a ništa

    Predvidjeti ne mogah;

Ali naučih kakav bi trebao biti

    Zvuk vjetra nakon toga.

Edward Thomas (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 6. maj 2019

 

 

 

RUKA KOJA POTPISA PAPIR

 

Ruka koja potpisa papir grad sruši. Pet

Vladarskih prstiju na dah namet stave,

Zemlju prepolove, dvostruče mrtvih svet

Tih pet kraljeva kralju došli su glave.

 

Tu moćnu ruku vodi rame spušteno,

Zglobove prstiju zgrči podagra, vaj ;

Perom guščjim je ubijstvo završeno

Što govoru donese kraj.

 

Ruka što potpisa ugovor groznicu rodi,

Dođoše skakavci, goleme gladi dani;

Velika je ruka što vlasna čovjeka vodi     

Imenom naškrabanim.

 

Pet kraljeva mrtvace broje, a da

Ublažit ranu skorenu, ni taći čelo neće;

Ruka milost daje ko ruka što nebom vlada;

Nemaju ruke suzu da poteče.

 

Thomas Dylan (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 3. maj 2019

 

 

 

MOLITVA

 

Kad budem umirala, reci mi

Da voljeh uskovitlan snijeg

Mada je pekao kao bičevi;

Da voljeh sve ljupke stvari

I nastojah iz njih izvaditi žaoke

s vedrim bez gorčine usnama;

Da voljeh svom svojom snagom

Svom dušom uzduž i poprijeko,

Ne hajuć što mi se srce slomiti mora,

Da pjevah kad djeca pjevahu

Prikladne pjesme za svaku stvar,

Voleći život zbog njega samog.

Sara Teasdale (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. april 2019

 

 

 

REKVIJEM

 

Pod velikim zvjezdanim nebom

Iskopaj grob da u njega legnem:

Radosno živjeh i radosno mrem,

I liježem u njega s voljom.

 

Nek ovo budu stihovi, ureži ih za me:

On leži ovdje gdje žudio je da bude;

Doma se vratio mornar, doma s mora,

I vratio se doma lovac sa brda.

 

Robert Louis  Stevenson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 26. april 2019

BAKA STRAŠILO

Suze su tekle u pogrebnoj kapeli,

    više kraj groba na brdu. Ipak,

         nakon zadnjeg jesenjeg oranja, razapeli

    njenu su staru cvjetnu kućnu haljinu

                         živu, na kolac.

Marjorie i Emily, idući prečicom u školu,

     znale su proći i mahati;  Baka uglavnom  vrati pozdrave.

          Dvije bijele nedjeljne rukavice

     lepršahu za sretno s prečke; plastična vreća njene bi glave

                         klimnula, po pravilu.

 

Ali kad zima stiže stanji se avet njena. 

      Halja se poče činiti gladnom u polju skorenog snijega.

            Jedna rukavica bi otpuhnuta i izgubljena.

     Druga je visila zamrljana buđom iz živice, rastrgana

                         vjetrom.

                        

Emily i Marjorie to su primijetile.

      Seoski put su kroz polje kukuruza izbjegavati stale, 

             ne govoreći zašto. Išle su, umjesto toga,      

      od farme cestom  do stanice  gdje su  hvatale

                          autobus.

               

I on uhvati njih. Tako na vrijeme se udadoše.       

       Marjorie, rastavljena, uzdigla se visoko u ugostiteljskom zvanju.

             Emily imala djecu i unuke,  no, pošto farma bješe

       prodata, krst prikladan za njinu odjeću niko ne nađe

                          Emily i Marjorie kad umriješe.

Anne Stevenson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 22. april 2019

 

U OPASNOSTI OD VANJSKOG SVIJETA

 

Ovo gorenje u očima, kad otvaramo vrata,

Ovo je tek tijelo povijeno pod teretom lišća,

Neprovidno meso, teško kao novembarska trava,

Što raste uporno, likujući čak i u ponoć.

 

I još jedan dan nestaje u litici,

I Eskimi dolaze da ga pozdrave oštrim kricima –

Crna voda buja preko nove rupe.

Grob kreće naprijed iz svoje zasjede,

 

Idući preko brda crnim stopalima,

Živeći od zemlje,

Ostavljajući pse i ovce ubijene gdje zaspa;

Neka svijetla stvar, unutra, što nas je služila dobro

 

Trese svoje šipke od bambusa–

Možda će nestati prije no se probudimo ...

 

Robert Bly (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 11 novembar 2019.

 

 

MALA PJESMA O OCU

 

Moramo se držati po strani od naših očeva,

koji imaju velike uši. Moramo se držati po strani

od naših očeva, koji su snijeg.

Moramo izbjegavati dodir listova

koji su naši ponosni očevi. Moramo

paziti na oca pod nogom. Otac

nam je oprostio kad nismo učinili ništa loše,

Otac nas je izliječio kad smo bili zdravi,

Otac sada hoće da nas izdržava

kad ne težimo ništa, Otac u svom grobu

daje nam sve što nam je ikad trebalo,

u čamcu što ide prijeko ko zna gdje,

s maglom što leži na vodi,

pijeskom glatkim jer je mekan.

 

Mervin Bell (preveo Omer Hadžiselimović), 8. novembar 2019.

 

 

 

OBRTI

 

Misleći da ko 'radnička klasa' više sam s njom,

(ko da kariranog platna parče će jaz premostiti!)

Obrnuo sam se u njoj pred ogledalom.

Majka mi reče: očeva kapa, to dobro stoji ti.

(Htjela je da odijela nosim i dijelim kosu:

Ništa lošiji nisi od onih gore što su!)

 

Čitav red za penziju izađe da bi buljio.

Kraj poštanskog sandučeta (još VR1) tata je bio

pružen, izvrnuta mu kapa blizu glavi je,

s HAH2 umrljanim tušem ljubičastim i kose

zalizane Bryl kremom da bi misliti moglo se

da traži milostinju zbog toga što umrije.

 

Nikad nije prosio. Baš ništa! Smrt mu žiće,

Uzdržana, kruniše, i mene, s njuškom u zjapu

da podilazim klasi koja slomi ga za novčiće

što prskaju ko slankaste suze u našu kapu.

 

Tony Harrison (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 4. novembar 2019.

 

 

 

RIBA

 

Uhvatila sam ogromnu ribu

i držala je kraj čamca

napol van vode, sa mojom udicom

čvrsto u uglu usta.

Nije se borila.

Nije se borila uopšte.

Njena roktava težina je visila

izmučena i dostojanstvena

i neugledna. Tu i tamo

njena smeđa koža je visila u trakama

kao stara tapeta,

i njene još tamnije smeđe šare

bile su kao tapeta:    

oblici poput ruža u punom cvatu

umrljanih i propalih od starosti.  

Bila je prošarana školjkama luparima

finim rozetama od vapna,

i vrvjela je

od sitnih bijelih morskih vaši,

a ispod su visile dvije ili tri

krpe zelene travuljine.

Dok su još škrge udisale

grozni kiseonik

– zastrašujuće škrge,

svježe i hrskave od krvi,

koje mogu posjeći tako opako –

Mislila sam na hrapavo bijelo meso

nabijeno poput perja,  

velike kosti i male kosti,

dramatičnu crven i crnilo

njene blistave iznutrice,

i ružičasti riblji ​​mjehur

kao veliki božur.

Pogledala sam joj u oči

mnogo veće od mojih

ali pliće, i požutjele,

šarenice podstavljene i ispunjene 

potamnjelim staniolom

gledane kroz leće      

od starog izgrebanog liskuna.

Pomakle su se malo, ali ne

da mi uzvrate pogled.

Bilo je to više kao iskretanje

predmeta prema svjetlu.

Divilo me njeno mrgodno lice,

mehanizam njene čeljusti,

a onda sam vidjela

da s njene donje usne –

ako se  to može zvati usnom - 

okrutne, mokre, oružju nalik,

visi pêt starih komada povraza,

ili četiri, i vodilica od žice

s vrtuljkom još pričvršćenim,

sa svih pet velikih udica     

čvrsto uraslih u njena usta.

Zeleni povraz, istrošen na kraju

gdje ga je prekinula, dva jača povraza,

i fina crna dretva

još usukana od napinjanja i ugriza  

kad ju je prekinula i pobjegla.

Kao medalje sa svojim vrpcama

iskrzanim i lepršavim,

peto-dlaka brada mudrosti

što se povlači iz njene bolne čeljusti.

Zurila sam i zurila

i pobjeda je ispunila

mali najmljeni čamac,

od bazena kaljuže

gdje se uljem širila dûga

oko zahrđalog motora

do zahrđale narančaste lopatice za vodu,

klupa od sunca ispucalih,

viljuški za vesla na svojim užetima

ograde čamca – dok sve ne bješe

dûga, dûga, dûga!

I pustih ribu da ode.

 

Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. novembar 2019.

 

 

 

JA SAM KAMERMAN

  

Oni pate, a ja hvatam samo površinu.

Ostalo je neizrazivo, s onu stranu onog

Što se može zabilježiti. Ti ne možeš biti oni.

Kad bi ti govorili, mogao bi naslutiti

Šta je bol iako bi mogli pljuvati na te.

 

Film je tek odraz

Neuporedivog očaja ovog vijeka.

Ima već dvadeset vjekova otkako je milosrđe počelo.

Zgražavanje je stvar od dana do dana;

Ono nas sklanja s ulica, čini nas da motrimo.

 

Film nema vlastite riječi.

On je nijema pustoš stvari koje se dešavaju.

Bez nas, kad je prekasno za pomaganje.

A šta s dostojanstvom onih uhvaćenih u patnji?

Boli me to. Ukrao sam im privatnost.

 

Moji mladi prijatelji misle Film će postati sva Umjetnost.

Biće to revolucionarni dokaz

Da im filmovi neće griješiti niti lagati.

Snimaće ono što se dešava iza bodljikave žice.

Oni će uvijek znati istinu i biće slavni.

 

Politika umekšava sve.

Istinu znaju samo njene žrtve.

Sve ostalo su fotografije - dokumentarac

U kojem stradaju i izgladnjeli i plejboji.

Život navlači krinku profesionalizma.

 

Život govori najveće laži od svih,

I uzima nadnice od sebe.

Istina je krajolik u kojem žive svetačka plemena,

I nema tih leća iz Njemačke i Japana

Koja bi znala kako fokusirati na njega.

 

Život titra u kadru poput lijepih kolibrića.

To je film koji uvijek izlazi prazan.

Slika u koju umjetnik ne može uklopiti oblike.

Poema koja stresa sa sebe svaku riječ koju probaš.

Muzika koju niko nikad nije čuo.

 

Douglas Dunn (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 28. oktobar 2019.

 

 

ODA NEUSPJEHU

 

"Mnogi proroci nisu uspjeli, njihove glasove tihe,

sablasne uzvike u podrumima niko nije čuo prašnjavi

smijeh u porodičnim potkrovljima iti ih letimično pogledali

dok na klupama parkova s olakšanjem plaču ispod praznoga neba

Walt Whitman je ispitivao lokalne gubitnike – hrabrosti Debelim Damama

predstavi Nakaza! Nervoznim robijašima

sa čijih je brkatih usana kapao znoj na redove za hranu -

Majakovski je kriknuo, Pa umri moj stihu, umri kao obični radnici strijeljani u Petersburgu!

Prospero je spalio svoje knjige Moći i bacio svoj čarobni štap na dno zmajevih mora

Aleksandar Veliki nije uspio naći još svjetova da ih pokori!

O Neuspjehu pjevam tvoje zastrašujuće ime, prihvati i mene,

tvog 54 godine starog Proroka što heroizira Vječni Poraz!

Pridružujem se tvom Panteonu sItnih bardova,

& ubrzavam ovu odu s visokim krvnim tlakom

što juri k vrhu moje lobanje, kao da neću izdržati sljedećI

minut, kao Gal na umoru! k Tebi! Gospode slijepog Moneta, gluhog Beethovena,

bezruke Venere Milske, bezglave Krilate Pobjede!

Nisam uspio spavati sa svakim bradatim mladićem rumenih

obraza na koga sam drkao

Moje tirade nisu uništile Sindikate Intelektualaca KGB-a i CIA-e

u dolčevitkama i gaćama, u odijelima od vune i tvida

Nikad nisam rastvorio Plutonijum ni onesposobio nukleArnu

Bombu prije no je moja lobanja izgubila kosu

Nisam još zaustavio Armije cijelog Čovječanstva u njinu maršu ka III svjetskom ratu

Nikad nisam dosegao Nebo, Nirvanu, X, Kakoseonozvaše, nikad nisam napustio Zemlju,

Nikad nisam naučio umrijeti."

 

Allen Ginsberg (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 25. oktobar 2019.

 

 

RAZGLEDNJE U SIJAMU

 

Na dugom, prostranom zidu hrama

Pruža se velika, detaljna slika.

 

Glava demona, razjapljenih usta,

U ustima soba s ljudima što čuče.

 

Očnjaci mu ulašteni stubovi sobe,

Grimizni ćilim na podu jezik mu je.

 

Unutar sobe slika na zidu,

Demonova glava, razjapljenih usta.

 

Unutar usta soba s ljudima što čuče,

Bez izraza na licu, umjetnik nije hajao.

 

Unutar te sobe slika na zidu,

Glava demona, razjapljenih usta.

 

Negdje i ti čučiš, tamo negdje.

Mašta, kao oči što se naprežu

 

Uza zid, suviše je srećom slaba

Da izbroji sve vilice koje će da se sklope.

 

Dennis Joseph Enright (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 21. oktobar 2019.

 

 

 

PRVA NOĆ

          

         Najgora stvar sa smrću mora biti prva noć

                        —Juan Ramón Jiménez

  

Prije nego što sam te otvorio, Jiménezu,

nikad nisam ni pomislio da će noć i dan

nastaviti da kruže jedno oko drugog u ringu smrti,

 

ali sad si me natjerao da se pitam

da li će takođe biti sunca i mjeseca

i hoće li se mrtvi okupljati da ih gledaju kako izlaze i zalaze

 

a onda se zaputiti, svaka duša za se,

ka nekom sablasnom ekvivalentu kreveta.

Ili će prva noć biti jedina noć,

 

tama za koju mi nemamo nikakvo drugo ime?

Kako je slabašan naš vokabular u susretu sa smrću,

Kako ju je nemoguće zapisati.

 

Tu će jezik da prestane,

konj kojeg smo jahali cijeli naš život

i propeti se na rubu vrtoglave litice.

 

Riječ što bješe u početku

i riječ što postade tijelo--

te i sve druge riječi će prestati

 

Čak i sad, dok te čitam na ovom trijemu s pergolom,

kako mogu da opišem sunce koje će sjati nakon smrti?

Ali to je dovoljno da me toliko uplaši

 

da poklonim više pažnje danjem mjesecu svijeta.

blistavoj sunčevoj svjetlosti na vodi,

ili šarenoj u dubravi,

 

i da pobliže pogledam ove malene listove ovdje,

ove trnove-stražare,

čiji zadatak je da čuvaju ružu.

 

Billy Collins (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 18. oktobar 2019.

 

 

 

SLON SE SPORO PARI

 

Slon, ta životinja i stara i golema,

        u parenju je spora;

on nađe ženku, i za njih žurbe nema,

        čeka se ona hora

 

kad naklonost u golemim stidljivim srcima

        sporo, sporo se prene

dok koritima rijeka tumaraju,

        piju, brste, i krene

 

kroza šumsko šipražje, i u jurnjave lude,  

            panične, krd cijeli,

i spiju u tišini grdnoj, skupa se bude,

        ni jedno ništa ne veli.

 

I tako žudnja se nakuplja u  velikim

       slonovskim srcima vrućim

i velike se životinje, napokon pare tajno,

      svoju vatru krijući.

 

Najstarije su životinje i najmudrije

      i tako, najzad, znaju

kako na pirovanju od sviju samotnijem

      pun objed da čekaju.

 

Oni ne grabe, i ne trgaju; njima

      krv se, masivna što je,

kreće blizu, sve bliže, ko mjesečeva plima,

     dok u poplavi se ne spoje.

 

David Herbert Lawrence (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 14. oktobar 2019.

 

 

 

PO LORKI

 

Crkva je posao, a bogati su

poslovni ljudi.

Kad oni vuku zvona,

siromašni se zgrnu unutra a kad siromah umre, on ima

drveni

krst, a oni jure kroz obred.

 

Ali kad bogataš umre, oni

razvlače Pričešće,

i zlatan  Križ, i idu doucement, doucement

ka groblju

 

A siromašni to vole  

i misle da je ludo

 

Robert Creeley (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 11. oktobar 2019.

 

 

 

ZATRPANI VLAK

 

Pričaj mi o vlaku koji je ljudi kažu zatrpala

Lavina – bješe li to snijeg? – To je bilo

U Koloradu, i niko nije vidio taj događaj.

Dim se kovrdžao iz lokomotive

 

Lagano kroz vršje smreka, i zvuke lokomotive.

Svi ti ljudi su čitali – neki

Thoreaua, neki Henry Ward Beechera.

A mašinovođa je pušio i promaljao glavu vani.

 

Pitam se kad se to desilo. Bijaše li to nakon

Gimnazije ili one godine kad smo bili par?

Ušli smo u to usko mjesto, i čuli zvuk

Iznad nas – vlak se nije mogao dovoljno brzo kretati.

 

Nije jasno šta se zbilo zatim. Da li ti i ja

Još sjedimo tamo u vlaku, čekajući da se svjetla

Upale? Ili je stvarni vlak stvarno zatrpan;

I tako u noći vlak utvara izlazi i nastavlja dalje...

 

Robert Bly (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 7. oktobar 2019.

 

 

 

U ČEKAONICI

 

U Worcesteru, u Massachusettsu,

otišla sam sa tetkom Consuelo

na njen zakazan posjet zubaru,

i sjela i čekala ju

u zubarskoj čekaonici.

Bila je zima. Rano se

smrklo. Čekaonica je

bila puna odraslih ljudi,

čizama i dugih kaputa

lampi i časopisa.

Moja tetka bila je unutra,

činilo se, dugo vremena,

i dok sam čekala, čitala sam

National Geographic

(znala sam čitati) i pomno

proučavala fotografije:

unutrašnjost vulkana,

crnog i punog pepela; 

zatim se izlivao

u potočićima vatre.

Osa i Martin Johnson

u jahaćim hlačama, čizmama

na pertle, tropskim kacigama.

Mrtav čovjek presavijen na motki

-”Duga svinja,” pisalo je ispod slike.

Bebe sa šiljatim glavama

omotanim navojima špage;

crne, gole žene sa grlima

omotanim navojima žice

nalik na grla žarulja.

Njihove grudi bile su zastrašujuće.

To sam sve pročitala.

Bila sam prestidljiva da zastanem.

A onda sam pogledala naslovnicu:

Žute margine, datum.

Odjednom, iznutra,

dođe jedno oh! boli

– glas tetke Consuelo –

ne vrlo glasno ni dugo.

Nisam nipošto bila iznenađena;

Čak i tad sam znala da je ona

Jedna šašava, plašljiva žena. 

Moglo mi je biti neprijatno,

Ali nije. Što me potpuno

Iznenadilo jeste

Da je taj glas bio u meni:

Moj glas, u mojim ustima.

Bez ikakvoga razmišljanja

Ja sam bila moja šašava tetka, 

Ja – mi – smo padale i padale,

A naše oči su bile prikovane za naslovnicu

National Geographica,

februar, 1918.

Rekla sam sebi: tri dana

i biće ti sedam godina.

Rekla sam to da zaustavim

osjećaj otpadanja

sa okruglog svijeta što se vrti

u hladnu, plavo-crnu prazninu.

Ali tad osjetih: ti si jedno ja,

ti si jedna Elizabeth,

ti si jedna od njih.

Zašto bi i ti bila jedna?

Jedva sam se usudila gledati

da vidim šta je to što sam bila ja. 

Samo sam koso osmotrila

– nisam mogla da dignem pogled –

sjenovito siva koljena,

hlače i suknje i čizme

i različite parove ruku

što leže ispod lampi.

Znala sam da se ništa čudnije

nije nikad desilo, da se ništa čudnije

nikad nije moglo desiti.

Zašto bih ja bila moja tetka,

ili ja, ili ma tko?

Koje sličnosti –

čizme, ruke, porodični glas

što ga osjećam u grlu, ili čak

National Geographic

i te grozne obješene grudi –   

drže nas sve zajedno

ili čine sve nas samo jednim?

Kako – nisam znala ni jednu riječ za to—

kako "malo vjerovatno"…

Kako sam dospjela tu

poput njih, i načula

krik boli koji je mogao postati

još glasnijim i gorim ali nije?

Čekaonica je bila svijetla

i odveć vruća. Klizila sam

ispod jednog velikog crnog vala,

i još jednog, i još jednog.

A onda sam opet bila u njemu.

Rat je trajao. Vani,  

U Worcesteru, u Massachusettsu,

bila je noć i bljuzgavica i stud

i još je bio peti

februar, 1918.

 

Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 4. oktobar 2019.

 

 

 

UMRLI SMO ZA STVARI O KOJIMA SANJASMO

 

Zastave svih vrsta.

Književni život.

Svaki put kad sanjasmo da

smo uradili džentlmensku stvar,

skrivajući naše uzroke

u plakare pune kostiju

da se zauvijek uklonimo

od najdražih mogućnosti,

stara oružja nanovo nas pozlijediše,

stare nas vojske regrutovaše,

i mi odustasmo od izravnavanja računa,

malo manje nalik na nas,

iako mnogo manje nalik na druge.

Mnogi, tako, stekoše slavu

na način velikih pljačkaša,

povlačeći se na univerzitet

da njeguju dične pljačko-vrtove

u službi književnosti,

mladih i svijeta bez ratova.

Njihove stalne počasti

čine od njih naše najveće spasitelje,

čija mnoga blagostanja prate

mnogi koji nemaju ni jednog.

 

Mervin Bell (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 30. septembar 2019.

 

 

 

GIBRALTAR

 

Carstvo je dotrulilo,

Poput ljudoždera, nakon svoje

Ere terora, do zadnjeg očnjaka.

 

Majmuni dotrajavaju--

Zaštitnica drskosti--

Grabe kikiriki i prazne crijeva.

 

Garnizon-ostavština prodat je kao raritet

Uz proplamsaj španskih ruku

I dvosmjerni osmijeh, oblandu uvrede,

 

Servirane na pažljivo krnjem engleskom.

Taksista koji govori na lošem američkom

Ima ovu stijenu u svojoj šaci.

 

Kad sljedeće Carstvo krene za nosom ovamo

Neka pronjuši ovdje.

 

Ted Hughes (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 27. septembar 2019.

 

 

 

SINOĆ U KALKUTI 

 

Tiha noć. Stari sat Kuca,

pola tri. Ore se cvrčci

budni sa plafona. Kapija je zaključana

na ulici vani spavači, brkovi,

golotinja, ali bez ikakve žudnje. Par komaraca

bude svrabež, ventilator se tromo vrti –

auto grmi po crnom asfaltu,

bik frkće nešto se očekuje –

Vrijeme je čvrsto zasjelo među četiri žuta zida.

Nikoga tu nema, praznina koju pune zvižduk

voza & lavež pasa što se odaziva blok dalje.

Puškin stoji na polici, Šekspirova

sabrana djela kao i Blejkova nečitana –

O Duše Poezije, nema  koristi pozivati se na te

brbljanjem u ovoj krevetima namještenoj praznini

Pod sjajnim ovalnim ogledalom savršena

noć za spavače da se rastvore u mirnom

crnilu, i tamo otpočinu osam sati

Budeći se umrljanih prstiju, gorkih usta

i s plućima ščepanim glađu za cigaretom,

šta da se radi s ovim nožnim palcem s ovom rukom      

ovim okom u izgladnjeloj Kalkuti punoj kostura

s ranjavim konjima ugrijanom tramvajima u

Vječnosti sa znojenjem i zubima koji istrunuše

Rilke je bar mogao sanjati o ljubavnicama,

staroj nadraženosti dojkama, i drhtavom  stomaku,

je li to to? I beskrajni zvjezdani prostor –

Ako se mozak promijeni tvar uzvraća

zastrašujućim disanjem na čovjeka 

Ali sada zgrada i planeta silno survavanje

probija se kroz zidove jezika i potapa me

svojom Gangovom težinom zasvagda.

Nema bijega osim kroz smrt Bangkoka i Njujorka.

Koži je dovoljno biti koža, to je sve

što je ikad moglo biti, mada vrisci bola u bubregu

čine da se od sebe smuči, taj bibavi san

što mre da okonča sav svoj preslavni jad

Ostavi besmrtnost drugom da pati kao budala,

nemoj da zaglibiš u ovom ćošku svemira

ubadajući morfij u ruku i jedući meso.

 

Allen Ginsberg (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 23. septembar 2019.

 

 

 

OSMIJEH ZA PAMĆENJE

 

imali smo zlatne ribice i one su išle ukrug i ukrug

u zdjeli na stolu blizu teških zavjesa

koje su pokrivale veliki prozor i

moja majka, vječito nasmiješena, koja je željela da svi mi

budemo srećni, govorila mi je: “budi srećan, Henri!”

I bila je u pravu: bolje je biti srećan ako

možeš

ali moj otac stalno je tukao nju i mene nekoliko puta sedmično

dok je bijes kiptio u njegovom dvometraškom tijelu

jer nije mogao da shvati šta ga napada iznutra.

 

moja majka, jadna riba,

želeći da bude srećna, bijena dva ili tri puta

tjedno, govorila mi je da budem srećan: ”Henri, smiješi se!

zašto se nikad ne smiješiš?”

 

a onda bi se nasmješila, da mi pokaže kako, i to je bio

najtužniji smiješak koji sam ikad vidio.

 

jednog dana zlatne ribice su uginule, svih pet,

plutale su po vodi, na boku, njine

oči su još bile otvorene,

a kada je moj otac došao kući bacio ih je mački

na kuhinjski pod i mi smo gledali kako se majka

smiješi

 

Charles Bukowski (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 20. septembar 2019.

 

 

 

OKOLO JE OSTRAVA

 

Imam pravo i djecu

on bezobrazan do posljednjeg stola

potpaljuje kafanu

tankim žilavim pričama

japanske konobarice iz Skele

u plavom kombinezonu

s glasom kao iz boce

smije se kafana

puna japanske kose

iščupane iz konteksta

okolo je Ostrava

i djeca   

        

Petr Hruška (preveo Adin Ljuca), 16. september 2019.

 

 

LAŽI O LJUBAVI           

 

Mi smo lažovi, jer

istina od juče postaje sutrašnja laž,

No slova su utvrđena                                                                          

a mi živimo po slovu istine.                                          

Ljubav koju osjećam za prijatelja, ove godine,            

različna je od ljubavi koju sam osjećao lani.

Ako ne bi bilo tako, bila bi laž.

Ipak iznova ponavljamo ljubav! ljubav! ljubav!

kao da je to novčić sa utvrđenom vrijednošću,

a ne cvijet koji umre i otvori drukčiji pupoljak.

 

David Herbert Lawrence​ (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 13. septembar 2019.

 

 

 

RAZGOVOR U TAMI

 

Živimo u istoriji, veli jedan.
Mi smo muve na Levijatanovoj koži, veli drugi.
 

Na svaki način, veli jedan,
strahovi i gubici.
 

A među gubicima, veli drugi,                  
ona posebna mjesta kamo vode naši vlastiti putevi.    

Naše smrti, veli jedan.
To je tačno, veli drugi,
Sad će to biti masovna smrt.
 

Masovne grobnice, veli jedan, nisu ništa novo.
Ne, veli drugi, no ovaj put neće biti grobova,
svi će mrtvi da leže gdje su pali.
 
Osim, veli jedan, onih koji sagore u pepeo.
I koje raspuhaju vatreni vjetrovi, veli drugi.

Kako možemo da živimo u tom strahu? Veli jedan.
Iz dana u dan, veli drugi.

Još želim da vidim, veli jedan,
kamo moj put vodi.

Denise Levertov (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 9. septembar 2019.

 

 

 

U MOJIM SNIMA

U mojim snima, svagda bih rekla zbogom i odjahala,

Kamo i zašto ne znadem, niti hajem.
I rastanak je sladak, a nakon rastanka je slađe,
A noć sa zrakom što šumi najslađa je.            

 

U mojim snima, svagda mašu rukama i kažu zbogom,
I oproštajni gutljaj mi daju, a ja se smiješim kad pijem,
Drago mi što poče putovanje, drago mi što odlazim,
Drago što mojim druzima šta mislim znano nije.

Stevie Smith (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 6. septembar 2019.

 

 

 

ZMIJA

 

Zmija je došla do mog korita s vodom,

U vreli, vreli dan, a ja u pidžami protiv vrućine,     

Da tu pije.   

U dubokoj, čudno mirisnoj sjenci velikog crnog rogača

Niz stepenice sišao sam s vrčem

I morao da čekam, morao da čekam i stojim, jer na korito dođe prije mene.

Protegla se iz tamne pukotine zemljanog zida u 

žuto-mrku mlohavost svog mekog trbuha vukla preko ruba kamenog korita

I oslonila vrat na kameno dno                                                            

I tu, gdje je voda kapala iz česme, na maloj čistini,     

Guckala ju je uskim ustima,

I lagano upijala kroz uske desni, u mlohavo dugo tijelo,   

U tišini.

Neko je bio prije mene na mom koritu s vodom,

A ja sam, došavši kasnije, čekao.           
 

Digla je, pošto se napila, glavu, kao što čini stoka,

I pogledala me rastreseno, kao stoka kad pije,             
i zapalacala račvastim jezikom između usana i razmišljala na tren,      

I sagla se i pila još malo,

Zemljano-mrka, zemljano-zlatna, od ražarene zemljine utrobe

U julski dan na Siciliji, sa Etnom koja se dimi.

Glas mog odgoja govorio mi je

Da se ona mora ubiti,

Jer na Siciliji crne, crne zmije su nevine, zlatne su otrovne.

Ali moram li priznati koliko mi se svidjela,
Koliko mi je bilo drago što je došla kao gost spokojno da pije na mom koritu

I ode mirna, utažena, bez zahvaljivanja,

U ražarenu utrobu ove zemlje?

Je li to kukavičluk što se ne usudih da je ubijem?

Je li nastranost što žudjeh pričati s njom?                                          

Je li smjernost što sam se osjećao tako počašćen?

A osjećao sam se tako počašćen.

A ipak oni glasovi:

Da nisi ustrašen, ti bi je ubio!

A uistinu sam bio ustrašen, vrlo ustrašen,
Pa ipak, počašćen još više
Što je moje gostoprimstvo potražila

Iz mrkih vrata tajanstvene zemlje.

Pila je dovoljno

I digla glavu, sanjivo, kao neko ko je pijan,

I palacala jezikom kao račvasta noć u zraku, tako crnim,   

Pa se činilo da liže usne,                                                                                          

I pogledala okolo kao bog, nevidljiv, u zrak,         

I polako okrenula glavu,

I polako, vrlo polako, kao triput uspavana,

Nastavila da vuče, vijugavo, svoju sporu duljinu

I opet da se penje uz slomljenu ivicu mog korita.

A kad uvuče glavu u onu strašnu rupu,
I lagano se uspe, zmijski vrdajući vratom, i zašla dublje,

Neka vrsta užasa, vrsta prosvjeda protiv njenog povlačenja u onu groznu crnu rupu,      

Namjernog odlaska i sporog uvlačenja u tminu,

Obuzela me kad mi je okrenula leđa.

Pogledah okolo, spustih vrč,

Zgrabih kabastu cjepanicu

I hitnuh je u korito uz tresak.
Mislim da je nisam pogodio,

Ali nenadno njen zaostali dio zgrči se u nedostojanstvenoj žurbi. 

Savi se kao munja i nesta

U crnoj rupi, zemljousnoj pukotini u zidu,

U koju sam, u napetoj tišini podneva, gledao opčinjen.  

I smjesta sam se pokajao.
Pomislih kako jadan, kako prostački, kako nizak čin!

Prezirao sam sebe i glasove svog zlosretnog ljudskog odgoja.

 

I pomislio sam na albatrosa

I poželio da mi se vrati, moja zmija.

Jer mi je opet izgledala kao kraljica,
Kao kraljica u izgnanstvu, nekrunisana u podzemnom svijetu                   

Koja bi sad trebalo opet da krunisana bude.
 

I tako, propustih priliku sa jednim od gospodara                               

Života.

Imam nešto da ispaštam:

Sićušnost.

 

David Herbert Lawrence (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 2. septembar 2019.

 

 

 

DUHOVSKE SVADBE

 

Zakasnih sa odlaskom, u taj duhovski tjedan:

     Te subote, sa jakim

Suncem, otputovao moj voz je oko jedan

I dvadeset, i prazan tri četvrtine, svaki

Prozor mu bješe spušten, a vrući svi jastuci,

Osjećaj žurbe nesta. Voz iza leđa hodi   

Kućama, i pređosmo preko ulice neke

Sa bljeskom vjetrobrana, miris ribe u luci         

Čusmo, tu poče ravan i širok tok rijeke,

Gdje susreću se nebo i Linkolnšir u vodi.    

 

Kroz grdnu žegu što spi, popodne to cijelo,

       U unutrašnjost duboko

Sporo se, sa stajanjem, krivuljom k jugu grelo,

Prolaze široke farme sa kratkosjenom stokom,

Kanali pune pjene industrijske što pluta,

Staklenik jedinstveno bljesne: živice tonu,

Dižu se: povremeno smijeni trave kâd

Težak vonj štofa na dugmad, u vagonu,

Dok ne približi se sljedeći, s akrima auta 

Razmontiranih, novi i jednolični grad. 

 

Kakva je buka svadbi, ta stvar isprva nije

       Bila mi uočljiva 

Na stanicama gdje smo stajali: sunce ubije

Zanimanje za ono što se u hladu zbiva,

Na peronima dugim prohladnim s vikom i cikom,

Kad shvatih to poštanski nosači da se šale,  

Produžim sa čitanjem. Nastavismo se vozit,

Kraj napomađenih cura sa nacerenim likom,

U parodiji mode, velovi i štikle – stale

Pa naš odlazak motre, u neodlučnoj pozi,

 

Ko da gledaju nekog zbitija okončanje 

   Domahujući zbogom

Nečem što ga nadživje. I nagnuh se, zapanjen,

Po drugi put kroz prozor, znatiželjnije mnogo,

I drugim očima opet sagledao sam sve to:

Majke glasne i tuste; oci, sa čelom koje 

Izbradano je, s pâsom širokim ispog kaputa,

Ujak proste dosjetke viče; pa trajnih eto,

Najlonskih rukavica, dragulja lažnih, boje:

Limunska i sljezova, i maslinasto-žuta

 

Što odvajaju cure, nestvarno, od ostalih.

      Da, već se iz kafana

I banket-sala uz depo, i zastavama malim

Kićenih stajališta autobuskih, kraj danā

Svadbenih primicao. Diljem pruge sve više

Parova popenje se, ostali okolo stoje;

Zadnji su se konfeti i savjeti bacali;

Kad god voz krene, svako lice ko da to riše

Što gleda dok odlazi, a djecu mrštilo je

Nešto dosadno; oci ranije nisu znali 

 

Uspjeh toliko golem i skroz farsičan k tome;

    Dijelile su žene

Tajnu što sliči sretnom pogrebu kakovome;

Dok, čvršće stišćući tašnu, djevojka svaka blene

U vjersko ranjavanje. Najzad slobodni, ovim

Zbirom svega što smo vidjeli ispunjeni,

K Londonu jurimo, parē grudvice dok vrcaju;  

Polja su sad parcele za gradnju, jablanovi

Preko glavnih su cesta bacali duge sjeni; 

Za pedeset minuta što, izgledaše na kraju,   

 

Trajahu tek da namjestiš šešir i možeš reći

      Umrijeh za malo,

Ukcralo se novih brakova tuce. Sjedeći

Jedno pored drugog je u krajolik gledalo

Jedan Odeon prođe, i s hladnom vodom toranj,

Neko žuri na tekmu – i niko mislio nije

Da više neće nikad te druge sresti, niti

Da život svakog od njih taj čas sadržat mora.

Mislio sam na London što se u suncu grije –

Poštanski kvartovi kao kvadrati žita zbiti: 

 

Zaputismo se tamo. I sjajnim miljama šina

    Dok jurili smo kraj

Pullmana koji stoje 3, pocrnjela se mahovina

Zidova približila, to bješe gotovo kraj,

Ta krhka slučajnost putovanja; i ono što je sadrži

Stajaše spremno da se odapne svom silom koja

Daje promjenu. Opet usporismo, i kada

Kočnice prihvatiše, javi se, uz sve brži

Rast, osjećaj padanja, poput poslanog roja

Strijela van vidika, što negdje ko dažd pada.

 

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 30. august 2019.

 

 

 

PAŽNJU, MOLIMO

 

Polarni DEW je upravo upozorio

Da je neprijatelj lansirao

Nuklearni raketni napad

Od bar hiljadu megatona

Pravo na naše gradove.

Ova najava trajaće

Dva minuta i petnaest sekundi,

Prema tome imate još

Osam minuta i petnaest sekundi

Da se povinujete Odredbi o

Skloništima objavljenoj u Zakonu

O Civilnoj zaštiti – Odjeljak

"Atomski napad".

Posebno skraćena Misa

Biće emitovana na kraju

Ove najave –

Protestantska i jevrejska služba

Počeće istovremeno –

Pronađite vašu talasnu dužinu odmah

Prema uputstvima Zakona o Civilnoj zaštiti. 

Ne vodite svoje kućne miljenike

(Uključujući i ptice) u sklonište –

Potrošiće sav svježi zrak. Ostavite

Stare i nepokretne, ne možete za njih ništa učiniti.

Ne zaboravite da pritisnete dugme

Za hermetičko zatvaranje vrata nakon

Što svi uđu u sklonište. Podesite

Antenu za radijaciju, uključite Gajgerov

Brojač. Isključite televizor sada.

Isključite radio čim bogosluženja

Završe. Istovremeno stavite u uši

Svakog člana porodice čepove

Protiv eksplozije. Skinite boce

S krvnom plazmom. Djeci dajte

Pilule označene jedan i dva

U zelenoj kutiji od CZ i onda

Ih stavite u krevet. Ne razbijajte

Unutarnju brtvu na rezervoaru s plinom

Dok se ne pojavi Sve Čisto od radijacije

(Pričekajte dok se ne pojavi kukavica na

Vašem panelu od perspeksa) ili dok vam

Mobilni doktor iz vašeg Okruga ne pozvoni.

Ako prije toga potrošite svoj zrak

Ili ako se iko iz vaše porodice

Kritično povrijedi, dajte mu

Kapsule označene 'Valley Forge'

(Crveni džep u Br.1 Pribora za preživljavanje)

Za bezbolnu smrt. (Katolici

Su već primili instrukcije od svojih svećenika

Šta da urade u tom slučaju).

Ova najava se završava. Naš Predsjednik

Već je izdao naređenja za

Masivnu odmazdu – ona će biti

Odlučujuća. Neki od nas će možda umrijeti.

Zapamtite, statistički

Nije vjerovatno da ćete to biti vi.

Sve zastave su dignute i vijore se

Na Vladinim zgradama – sunce sija.

Smrt je najmanje čega treba da se bojimo.

Svi smo u Božjim rukama,

Što god se desi desiće se njegovom voljom.

A sad idite brzo u vaša skloništa.

 

Peter Porter (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 26. august 2019.

 

 

 

RODITELJI SU ME ČUVALI OD DJECE KOJA SU BILA GRUBA

 

Roditelji su me čuvali od djece koja su bila gruba

I bacala riječi kao kamenje i nosila poderanu odjeću.

Stegna su im se vidjela kroz rite. Jurila su ulicom

I verala se uz litice i svlačila se kraj seoskih potoka.

 

Bojao sam se više no tigrova njihovih mišica kao željezo

I ruku munjevitih i koljena tvrdih na mojim rukama.

Bojao sam se jetkih prostačkih šala tih dječaka

Koji su iza mene na drumu oponašali moje vriskanje.

 

Bili su okretni, skakali preda me preko živica,

Kao psi da laju na naš svijet. Bacali su blato

A ja sam gledao u stranu, tobože smiješeći se,

Čeznuo da im oprostim, al oni nikad se ne nasmiješiše.

 

Stephen Spender (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 23. august 2019.

 

 

 

SLAVNI PRECI

 

Rabin

Sjeverne Bjelorusije  odbio je

u svojoj mladosti da uči

jezik ptica, jer

izvanjsko ga nije zanimalo; ipak,

kad je ostario, saznalo se

da ih je razumio u svakom slučaju, budući

da ih je slušao dobro i, kao što je rečeno, 'molio se  

s klupom i podom'. Koristio se

onim što mu je bilo u ruci – kao što je radio

Agel Jones iz Molda čije su meditacije

šivene u kapute i hlače.  

E pa, voljela bih napraviti,                  

zamišljajući neko uže još zategnuto između mene i njih,

pjesme direktne kao ono što su ptice kazivale,

tvrde kao pod, zvučne kao klupa,

tajanstvene kao tišina kad krojač

zastane sa svojom iglom u zraku.

 

Denise Levertov (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 19. august 2019.

 

 

 

NEĆE BITI GOVORA SA GUBILIŠTA

 

Neće biti govora sa

gubilišta, taj prizor mora

biti svoj vlastiti komentar.

 

Glatka površina panja

sa usjecima liči

nečemu za kuhinjsku upotrebu.

 

A zakrabuljeni čovjek sa svojom

sjekirom, znamo ga: on

radi u obližnjem skladištu.

 

Najzad, zatvorenik, on je

blijed, ide kroz rosnu

travu, klimajući glavom

 

za zbogom poznanicima.

Neće biti govora. A mi

zaboravismo njegov prestup. 

 

Ono što je uradio, sada,

nevažno je. Pogubljenje je

ono što je važno, ili,

 

tačnije, to je njegovo vladanje

dok zastajkuje ovdje,

dok je još ljudsko biće.

 

Thom Gunn (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 16. august 2019.

 

 

 

PRESELJENJE IZ ULICE TERRY

 

Na škripavim kolicima guraju uobičajene stvari,

Dušek, stranice kreveta, čaše, ćilime, stolice,

Četiri broširana vesterna. Zvižduću dva mladića   

U rezervnim američkim vojnim jaknama    

I preseljavaju dobra svoje sestre. Njen muž,         

Što ih slijedi i nosi sina na ramenima,

Čije će nestašluke, radujemo se, preseliti,

Gura – od svih stvari – kosilicu.

Nema trave u Ulici Terry. Gliste

Izlaze iz pukotina betonskog dvorišta na mjesečini.

Taj čovjek, želim mu dobro. Želim mu travu.

 

Douglas Dunn (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 12. august 2019.

 

 

 

DRUGI DOLAZAK

 

Kružeć i kružeć sve širom spiralom

Soko ne čuje više sokolara;

Stvari su u raspu, središte ne drži više, 

Golo bezvlašće se razulari svijetom,

Krvi mutne plima razularila se,

Obred nevinosti posvud je udavljen,

Najboljima manjka svako uvjerenje,

Najgori su puni strastvene žestine.

 

Zaista je neko otkrovenje blizu,

Zaista, Drugi Dolazak je blizu.
Drugi Dolazak! Tek što ovo rekoh,

Kad golema slika iz Spiritus mundi

Vid mi smuti: negdje u pustinjskom pijesku,

Obličje s lavljim tijelom, s ljudskom glavom,

Pogled mu prazan, nesmiljen ko sunce,

Miče spore sapi, dok svud oko njega

Sjenke gnjevnih ptica pustinjskih posrću.

Opet pada tama, ali sad znam da se

Dvadeset stoljeća kamenoga sna

Uzvitla u moru zipkom  zaljuljanom,

I kakav zvjer surov, kad mu kucnu čas,

Ka Vitlejemu se vuče da se rodi?

 

William Butler Yeats (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 9. august 2019.

 

 

 

NIJE MAHAO NEGO SE DAVIO

 

Niko ga nije čuo, mrtvoga čovjeka,

Ali je još ležao stenjući: bio
Mnogo sam dalje nego što mislio si,

Nisam mahao, već sam se davio.

 

Siroti momak, svagda je volio šale,
Sad mrtav. Kaže

Svijet: moralo mu je biti veoma hladno da mu

Srce otkaže.                                                                                                              

 

Ah, ne, ne, ne, bje vrlo hladno svagda  

(Još mrtvac stenjući ležaše): bio       

Predaleko sam cijelog svog života,

Nisam mahao, već sam se davio.

 

Stevie Smith (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 5. august 2019.

 

 

 

KAKO JE BURŽUJ GADAN

 

Kako je buržuj gadan

pogotovo mužjak te vrste –

 

Naočit, nadasve naočit –

Da vam ga očitujem?

 

Zar nije zgodan? Zar nije zdrav?  Zar nije jedan divan

    primjerak?

Zar ne izgleda kao jedri, čisti Englez, spolja?

Zar nije po liku samog Boga, taj što baza trideset milja

dnevno za jarebicama ili za malom gumenom loptom?

Zar i ti ne bi volio biti takav, dobrostojeći – prava

    stvar?

 

Ali, stani malo!

Pusti ga da se upozna s kakvom novom emocijom,

     pusti ga da se suoči s potrebom drugog čovjeka,

da ga kod kuće zatekne mali moralni problem, da život

    njegovom shvatanju postavi kakav nov zahtjev,

i onda ga gledaj kako postaje gnjecav poput raskvašenog

     kolača od bjelanaca.

Gledaj ga kako se raspada i pretvara ili u budalu

                                                               ili u nasilnika.

Samo gledaj šta biva od njega kad mu se um sukobi

   s novih zahtjevom,

novim životnim zahtjevom.

 

Kako je buržuj gadan

pogotovo mužjak te vrste -

 

Fino dotjeran, kao pečurka,

što stoji tu tako vitak, uspravan i gledljiv -

i što, kao gljiva, živi od ostataka nestalog života

napajajući svoj iz mrtvog lišća jednog života većeg od

   njegovog vlastitog.

 

No, uprkos tome, on je sav ustajao, on tu je suviše dugo.

Dotakni ga i vidjećeš da se ukvario iznutra

kao kakva stara pečurka, sav crvav unutra i šupalj

ispod glatke kože i uspravna lika.

 

Pun ključalih, crvljivih, šupljih osjećanja

sasvim odvratnih -

Kako je buržuj gadan!

 

Dok stoje u hiljadama, ove spodobe, u vlažnoj

      Engleskoj,

kakva šteta da se ne mogu zgnječiti

kao gnusne pečurke zlatače i ostaviti da se namah rastoče

u zemlji Engleske.

 

David Herbert Lawrence (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 2. august 2019.

 

 

 

CIGANIN


Dvije sedmice pred Božić svud su Cigani bili:

Kola im u pustopolju, ženskinje na vašar mili.

'Moj gospon', reče jedna, 'sretno je lice tvoje.'

'Tvoje je sretnije', mislim, 'u dronjcima ako je

Takva ljupkost i drskost  sretna'. ”Daj za bijedno 

Dijete peni'. 'Nemam, zaista, niti jednog

Sem ako, draga moja, kusur od funte vratiš '.

'Onda možeš duhana bar pola lule dati?'

Dadoh. Zadovoljno se nasmija s tom pobjedom.

Dao bih još i više, no ona ode sa čedom

I roza lažnim cvijećem ka ostalima prije

No što tačno u novčić sračunat uspjelo mi je 

Zahvalnost za čar njenu. Ništa ne platih tada,

Ko što ne plaćam ništa umačuć pero sada

Za glazbu brata njenog: bio je u def i toptao,  

Radnike u prolasku time naceriti je znao,

Dok usnom harmonikom sviraše prost raskalašen 

Ples 'Preko brda i u dalj'. To, i pogled mu, bijaše               

Što vašar sav nadživje, farmera, dražbenika, torbara

Balondžiju, junca, s krivom mačugom govedara,

Svinju, i perad: buduće božićne leševe. Oči

Ko taj Rom nemaše ni vo što kleči. Te noći

Za me napuči tu dolinu u šumovitom kraju,

Mračniju i divljiju od neba najburnijeg, tako da ju

Ko tek pristigli duh pretraživah i gledah. Tmicē

Stupnji bjehu ko pakao s mrtvima, sem varnice

U crnom oku dečka Ciganina što svira i bije ritam 

Pjesme 'Preko brda i u dalj', i sem mlađaka vita.

 

Edward Thomas (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. jul 2019.

 

 

 

EPITAF

 

Predivnu damu što bješe laka

Kroka i srca tu zemlja skri. 

Mislim, bila je najljepša dama

Što ikad bješe u West Country.   

 

Al kras gubi se, ljepota mine:

Kako god rijetka je, rijetka. Tri

Pregršti praha kad budem, ko će

Sjećat se dame iz West Country.

 

Walter de la Mare (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 26. jul 2019.

 

 

 

JEŽ

 

Puž se kreće kao

Hoverkraft, podupire   

Gumenim jastukom sebe

Dijeleći svoju tajnu

 

Sa ježom. Jež ne dijeli

Ni sa kim svoju tajnu.

Kažemo, Ježu, izađi

Iz sebe, voljećemo te. 

 

Nećemo ti ništa. Želimo
Čuti tek ono što imaš

Reći. Želimo tvoje

Odgovore na naša pitanja.

 

Jež ništa ne odaje

Čuvajući sebe za sebe.

Pitamo se, šta jež mora

Da krije, što je sumnjičav.

 

Zaboravljamo boga

Ispod te krune od trnja.

Zaboravljamo da nikad opet

Bog neće vjerovat u svijet.

 

Paul Muldoon (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 22. jul 2019.

 

 

 

IZREKE PAKLA

 

Iz Vjenčanja Neba i Pakla

 

U sjetveno doba uči, u žetveno poučavaj, u zimsko uživaj.

Vozi svoju zapregu i svoj plug preko kostiju mrtvih.

Put prekomjernosti vodi u palaču Mudrosti.

Smotrenost je stara ružna bogata djevica kojoj se udvara Nesposobnost.

Ko želi, a ne čini, gaji kugu.

Presječeni crv prašta plugu.

Utopi u rijeci onog ko voli vodu.

Luda ne vidi isto drvo koje vidi mudrac.

Čije lice ne daje svjetlost, nikad neće postati zvijezda.

Vječnost je zaljubljena u proizvode vremena.

Radina pčela nema vremna za tugu.

Časovi ludosti mjere se urom, ali nema ure koja će izmjeriti časove mudrosti.

Zdrava hrana se lovi bez mreže i zamke.

Ni jeda ptica ne uzlijeće previsoko, ako leti svojim vlasitim krilima.

Mrtvo tijelo se ne sveti za povrede.

Najuzvišeniji je čin staviti drugog ispred sebe.

Ako bi luda ustrajala u svojoj ludosti, postala bi mudra.

Ludost je ogrtač prijevare.

Stid je orgtač Oholih.

Zatvori se zidaju od kamenja Zakona,  Bordeli od opeka Religije.

Paunov ponos je Božja slava.

Jarčeva pohota je Božja darežljivost.

Lavljvi sijes Božja mudrost.

Ženska golotinja je Božje djelo.

Prekomjerna tuga se smije. Prekomjerna radost plače.

Rikanje lavova, zavijanje vukova, bjesnilo burnog mora i razorni mač su

obroci vječnosti preveliki za ljudsko oko.

Lisica proklinje klopku, ne samu sebe.

Radost zasićuje. Tuga nosi dalje.

 

William Blake (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 19. jul 2019.

 

 

 

NAKON AUŠVICA 
 

Gnjev,

crn kao kuka,

hvata me.

Svaki dan,

svaki nacist

uzima u 8:00 A. M., dijete

i prži ga za doručak

u  svojoj tavi.

 

A smrt motri slučajnim okom

i čačka crno pod svojim noktima.

 

Čovjek je zao,

kažem naglas.

Čovjeke je cvijet

koji treba biti spaljen,

kažem naglas.

Čovjek je ptica puna blata,

kažem naglas.

 

A smrt gleda slučajnim okom

i kopa po svom čmaru.

 

Čovjek s malim nožnim prstima,

s čudesnim prstima šaka

nije hram

nego šupa,

kažem naglas.
Nek čovjek nikad više ne digne šolju čaja.

Nek čovjek nikad više ne napiše knjigu.

Nek čovjek nikad više ne obuje cipele.

Nek čovjek više nikad ne digne pogled

ka blagoj junskoj noći.

Nikad. Nikad. Nikad. Nikad.

Ja kažem te stvari naglas.

 

Molim Gospoda da ne čuje.

 

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. jul 2019.

 

 

 

OBJEŠENI

 

Za korijen kose neki bog zgrabio me.

Cvrčah u njegovim plavim voltima

kao pustinjski prorok.

 

Noći nestaše kao gušterov očni kapak:         

Svijet golih bijelih dana u rupi bez sjene.

 

Strvinarska dosada za ovo me drvo pribila.            

Da je on ja, učinio bi isto.

 

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 12. jul 2019

 

 

 

ŽIVOT 

 

Napuštam ured, slazim stubama

da na vrijeme pošaljem pismo

prije tri popodne – posljednje otpreme.

Crveni i plavi poštanski koverat

pada kroz otvor za inostranu poštu

i u dno udara sa zvukom koji

kaže da je moje pismo samo.

Moraće dovesti avion

iz mjesta na obalskoj liniji s plažama,

iz klime smokava i kajsija da metne

u zipku jedno moje pismo. U zraku za sobom

ostaviće nešto od svoje neugodne nijanse,

neprijatne navike čovječanstva

što želi da se razmaže preko drugih:

mjesto na kojem nije bilo jasno, možda,

kako uzeti moje riječi, inače sugestivne,

pasus u kojem imena cvjetova,

prividno da naznače putovanje,

prave krevet za ljubavnike,

dijelove što sadrže ljutinu i flegmu,

riječi kojim tek mokar jezik može baratati,

siktave glasove i slova alfabeta

koji se mogu oblikovati jedino

ako ugrizeš donju od usana.

U pretposljednjem pasusu nešto kose

skinuto je sa češlja. Potom je odjeća

sakupljena odsvakle po sobi

u jednu rečenicu, i sunce je izlazilo

dok su se vrata zatvarala sa iskrenošću.

Besumnje, takva iskrenost biće suđena,

ali prvo dođe ispitivanje poštanskog žiga.

Jesam li gdje se očekivalo? Jesam li pri ruci

imao tačnu vrijednost u markama, ili sam

napravio djetinjast pokrivač od onih po jedan i sedam?

Ah, da, poništiće me dvaput.

Jednom, da moje riječi učine bezvrijednim.

Drugi put, da me odvrate od pisanja.  

 

Mervin Bell (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 8. jul 2019

 

 

 

AMERIČKA POEZIJA

 

Kakva god bila, mora imati

Želudac da probavi

Gumu, ugalj, uranijum, lune, pjesme.

 

Kao ajkula, sadrži cipelu.

Mora plivati milje kroz pustinju

Izušćujući krike koji su gotovo ljudski.

 

Louis Simpson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 5. jul 2019

 

 

 

IZGUBLJENI PILOT 
 

        mome ocu, 1922-1944

Tvoje lice nije istrunulo
kao ostala  – kopilotovo,
na primjer. Vidio sam ga

 

juče. Njegovo lice je kukuruzna
kaša: njegova žena i kćer,
jadni neuki svijet, zure

 

kao da će se on sastaviti uskoro.
Bio je grešniji no Job.
Ali tvoje lice nije istrunulo


kao druga – postalo je tamno,
i tvrdo kao ebanovina;
crte su lica dobile na

 

otmjenosti. Ako bih te mogao 
navesti da se vratiš dolje na jedno 
veče, s tog tvoga nagonskog 
 

kruženja orbitom, dotako bih te,
čitao bih tvoje lice kao što Dalas,
tvoj razbojnik tobdžija, sada,

 

očima posutim plikovima, čita
Brajeva izdanja. Lice bih ti 
dotakao kao što ravnodušni

 

učenjak dotiče originalnu

stranicu. Ma koliko bio strašan, 
otkrio bih te, ali ne bih te


odao; ne bih učinio da se

suočiš sa svojom ženom, ili Dalasom,

ili kopilotom, Džimom. Mogao bi

 

vratiti se svom ludom

kruženju, i ne bih kušao
da shvatim potpuno šta to
 

tebi znači. Sve što znam
ovo je: kad te vidim,
kao što sam te viđao makar
 

jednom svake godine svog života,

kako se vrtiš po divljinama nebeskim 
kao sićušni, afrički bog,
 

osjetim se mrtav. Osjetim kao da sam 
ostatak strančevog života,
da bi trebalo da te slijedim.
 

Sa glavom dignutom k nebu,
ne mogu se odvojiti od tla, 
a, ti, opet gore prolaziš,
 

brz, savršen, i ne želeći
da mi kažeš da ti dobro ide,
ili da si greškom

stavljen u taj svijet,
a ja u ovaj; ili da je nesreća
stavila ove svjetove u nas.

 

James Tate ​(preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. jul 2019

 

 

 

1002

 

Polarno svjetlo je napor

Sa kojim Lice Nebesno

Pred nama hini da nije

Svog savršenstva svjesno.

 

Emily Dickinson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 28. jun 2019

 

 

 

RIČARD KORI  

 

Kad Ričard Kori siđe u grad, k njemu

Pogled nas ljudi sa pločnika hita.   

Bio je pravi gospodin u svemu, 

Fine vanjštine, uz to carski vitak. 

      

Bješe obučen svagda nenapadno,  

Svagda mu govor čovječan zaista,

Ali zakuca tvoj puls jače kadno

Kaže “Dobardan“, i u šetnji blista.  

Bio je bogat – da, od kralja više –

Svakoj dražesti čudesno vješt: elem, 

Bješe sve zbog čeg ljudi pomisliše 

Da na njegovu mjestu biti žele. 

I radili smo, svjetlost čekajući, 

Bili bez mesa, i hljeb proklinjali,

A Ričard Kori, u noć ljetnju, kući

Došavši, metak u glavu ispali.   

 

Edwin Arlington Robinson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 24. jun 2019

 

 

 

BOŽIĆ 1924.

 

“Mir na zemlji”! rečeno je. To pjevamo,

I, da ga donesu, milion popova plaćamo.

Nakon mise od dvije hiljade godina,

Došli smo do bojnog otrova samo.

 

Thomas Hardy (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 21. jun 2019

 

 

 

GAŠENJE VENECIJANSKE REUBLIKE

 

Bje nekad da Istok raskošni ko njen posjed vode.

I čuvar Zapada je bila: Venecije

Vrijednost pala od njena rođenja nije,

Venecija, najstarije dijete slobode.

 

Bješe grad djevičanski, slobodan, što sjaje, 

Ne zavede je lukavstvo, sila ne obeščasti nikad,

I kad su pred nju izveli ženika  

Udati se za more, vječito, morala je. 

 

I šta ako je vidjela kako te slave blijede,

Te titule nestaju, te sile trulež jede,

Ipak neki tribut žaljenja platiti treba u čas

 

Kad dođe završni dan dugog života njena:

Ljudi smo, i moramo žaliti čak kad sjena

Onog što nekad bješe veliko prođe kraj nas.

 

Villiam Wordsworth (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. jun 2019

 

 

 

STRPLJENJE

 

Strpljenje je šire

nego što se nekada zamišljalo,

sa trakama rijeka

i dalekim prevojima

i zadacima poduzetim

i završenim sa skromnim

užitkom domorodaca

u njihovoj domorodačkoj nošnji.

Ko je mogao i

naslutiti kako je moguće

da je čekanje održivo – mjesto

sa svojom vlastitom žetvom.

Ili da se u punoći

vremena dijamanti

strpljenja ne mogu

razlikovati od pravih

po sjaju ili tvrdoći.

 

Kay Ryan (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 14. jun 2019

 

 

 

NEMA DRUGE TROJE

 

Zar da je korim što ispuni mukom

Dane mi, ili što odskora je znala

Nasilje međ prostim poticati pukom,

Velike ulice malim bi napala,

Kad bi bili hrabrost i želja im ravni?

Šta da je učini mirnom, s duhom što ga

Plemenitost čini ko plam jednostavnim,

Sa ljepotom poput luka napetoga,

Od vrste u ovo vrijeme nečeste,

Uzvišene, stroge, osami predane?

Šta je mogla osim biti to što jeste?
Gdje je druga Troja da radi nje plane?

 

William Butler Yeats (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 10. jun 2019

 

 

 

MORT AUX CHATS

 

Neće više biti mačaka.

Mačke šire zarazu,

mačke zagađuju vazduh,

mačke tjedno pojedu svoju

sedmostruku težinu.

Mačke su bile obožavane u

dekadentnih društvima (Egiptu

i starom Rimu), Grcima

mačke nisu trebale. Mačke

čučnu kad piške (naši naučnici

to su dokazali). Parenje

mačka para srce; one

nepodnošljivo vole mjesec.

Možda su u redu u svojoj

vlastitoj zemlji, ali njine

tradicije su strane našim.

Mačke smrde, tu nema pomoći,

to osjetite penjući se stubama.

Mačke previše gledaju televiziju,

mogu spavati za oluja,

zabile su nam nož u leđa

posljednji put. Nikad nije bilo

velikih umjetnika koji bjehu mačke.

Ne zaslužuju veliko M

osim na početku rečenice.

Skriviše moju glavobolju i moje

Biljke umiru od mačaka.

Naš okrug prepun je njih,

i vrijednost imovine pada.

Kad sanjam Boga, vidim

pokolj Mačaka. Zašto bi one

insistirale na svom vlastitom

jeziku i religiji, kome treba

predenje da nešto dokaže?

Smrt svim mačkama! Vladavina

pasa trajaće hiljadu godina!

 

Peter Porter (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 7. jun 2019

 

 

 

NASLJEĐE

Kako posta pjesnik pravi je misterij!
Odakle si talenat taj dobio?

 

Ja kažem: imah dva strica, Džo i Heri,
Jedan mucavac, drugi nijem je bio.

 

Tony Harrison (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 3. jun 2019

 

 

 

ULTIMA RATIO REGUM

 

Puške sriču krajnji smisao novca 

Slovima od olova na proljetnom brijegu.

Ali dječak što leži mrtav pod maslinovim drvećem

Bio odveć mlad i odveć benast

Da bi bio zamjetljiv njihovom važnom oku.

Bio je bolja meta za poljubac.

 

Dok je živio, hvastave tvorničke sirene nikad ga ne pozivahu.

Nit su se obrtna staklena vrata restorana otvarala da ga propuste.

Njegovo ime nikad nije izišlo u novinama.

Svijet je održavao svoj tradicionalni zid     

Oko mrtvih sa njihovim zlatom skritim duboko kao izvor,

Dok njegov život, neodređen kao glasine s berze, izlazi van.  

 

O tako lako je bacio svoju kapu

Jednog dana kad je povjetarac kidao latice s drveća.

Na nerascvjetalom zidu su proklijale puške

Mitraljez brzo i ljutito pokosio je trave.   

Zastave i lišće pale su iz ruku i sa grana.

Kapa od tvida trunula je u koprivama.

 

Razmotri njegov život što bješe bezvrijedan

Glede zaposlenja, hotelskih knjiga, novinskih dosjea

Razmotri. Jedan metak među deset hiljada ubi čovjeka

Pitaj. Postoji li tako veliki izdatak da opravda

Smrt nekog tako mladog i tako benastog 

Što leži pod maslinovim drvećem, o svijete, o smrti?

 

Stephen Spender (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 31. maj 2019

 

 

 

BIJELI KONJ 

 

Madić  ide ka bijelom konju da mu stavi oglav 

A konj u njega gleda u tišini.

Toliko su tihi da su  u drugom svijetu. 

 

David Herbert Lawrence (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 27. maj 2019

 

 

 

JESEN

 

Dodir hladnoće u jesenje veče –

Šetao sam na zraku,

I gledao crven mjesec što se naginje nad ogradom

Kao riđoliki farmer,

Nisam prestao govoriti, nego sam kimnuo glavom,

A svud okolo bile su čežnjive zvijezde

Sa bijelim licima kao gradska djeca.

 

Thomas Ernest Hulme (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 24. maj 2019

 

 

 

KALEIDOSKOP

 

Penjući se s pladnjem ovim stepenicama

Mogao bih te zateći na jastuk naslonjenu

S knjigama, listama s ogrtačima i haljinama:

Na godišnji odmor samo što ne  krenu.

 

Il mogu nać, okrenuv se s odmorišta, svoje

Prisustvo: pogled kroz tvoj ga kaleidoskop dade,  

Simetriju muževa, svaki pravljen ponovo je 

U divnim oblicima predviđanja, molitve i nade.

 

Penjem se tim stubama tuce puta na dan

I motrim, dok kraj vrata otvorenih stojim,

Mjesto gdje si umrla. Ruke postaju pladanj

Sa mojim mesom, mojom kožom, bićem mojim.

Tako nas bol vrijeđa. Stojim, čekam plačući

Za besmisleni oprost, zašto ne znajući.

 

Douglas Dunn (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 20. maj 2019

 

 

 

EPITAF PESIMISTI

 

Ja sam Smith iz Stokea star šeset i koju,
Proživjeh bez gospoje svoj život cio. 
Da mi je, bogdo,

To isto i tata učinio.

 

Thomas Hardy (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. maj 2019

 

 

 

JEZERSKO OSTRVCE INISFRI

 

Ustaću i poći, na Inisfri poći odmah,

Tamo ću od gline i pruća kolibu da sazdam,

Imaću košnicu pčela, u devet lijeha grah –

Na proplanku u bruju pčela živjeću sam. 

 

Tamo ću naći mir, jer sporo kaplje mir sam

Kaplje s velova jutra, tu gdje poj cvrčka je jak,

Tamo je ponoć sva sjanje, a podne purpurni plam,

I krila zebinih pun je večernji zrak.

 

Ustaću i poći odmah, jer i dan i noć tih šum

Jezerske vode čujem što zapljuskuje žal,

Kada stanem na sivi pločnik ili na drum

U dubokoj jezgri srca čujem taj val. 

William Butler Yeats (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 13. maj 2019

 

PUZAVICA

 

S kakvom se samo stoičkom lakoćom

virdžinija puzavica prepušta:

i najslabiji trzaj obara

svežanj lišća visok kao let

zmaja, kao da kaže: Živjeti

dobro je ali ne živjeti – oboren biti

takoreći bez kidanja,

još u cvatu, još

pružajući se suncu –

takođe je dobro, sa svom fotosintezom

napuštenom, i skroz odustaje.

Sljedećeg

proljeća dlakavi, neizvučeni korjenčići

ko zmija izlaze u lisnat zagrobni život

uz taj isti hrast glatke kore.

 

John Updike (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 10. maj 2019

 

 

 

NOVA KUĆA

  

Sada prvi put, kada vrata

   Zatvorio sam, bijah

U novoj kući sam, i vjetar 

  Stao je da zavija.

 

Stara odjednom bješe kuća, 

   Ja bjeh star, i moje

Uši je kinjio strah od onoga 

   Naviješteno što je,

 

Noći oluje, dani magle, bez kraja;

    Sjeta dana kad sipa

Sjaj sunce zalud: stari boli i boli

    Nisu počeli ipak.  

 

Sve mi je navješćivalo, a ništa

    Predvidjeti ne mogah;

Ali naučih kakav bi trebao biti

    Zvuk vjetra nakon toga.

Edward Thomas (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 6. maj 2019

 

 

 

RUKA KOJA POTPISA PAPIR

 

Ruka koja potpisa papir grad sruši. Pet

Vladarskih prstiju na dah namet stave,

Zemlju prepolove, dvostruče mrtvih svet

Tih pet kraljeva kralju došli su glave.

 

Tu moćnu ruku vodi rame spušteno,

Zglobove prstiju zgrči podagra, vaj ;

Perom guščjim je ubijstvo završeno

Što govoru donese kraj.

 

Ruka što potpisa ugovor groznicu rodi,

Dođoše skakavci, goleme gladi dani;

Velika je ruka što vlasna čovjeka vodi     

Imenom naškrabanim.

 

Pet kraljeva mrtvace broje, a da

Ublažit ranu skorenu, ni taći čelo neće;

Ruka milost daje ko ruka što nebom vlada;

Nemaju ruke suzu da poteče.

 

Thomas Dylan (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 3. maj 2019

 

 

 

MOLITVA

 

Kad budem umirala, reci mi

Da voljeh uskovitlan snijeg

Mada je pekao kao bičevi;

Da voljeh sve ljupke stvari

I nastojah iz njih izvaditi žaoke

s vedrim bez gorčine usnama;

Da voljeh svom svojom snagom

Svom dušom uzduž i poprijeko,

Ne hajuć što mi se srce slomiti mora,

Da pjevah kad djeca pjevahu

Prikladne pjesme za svaku stvar,

Voleći život zbog njega samog.

Sara Teasdale (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. april 2019

 

 

 

REKVIJEM

 

Pod velikim zvjezdanim nebom

Iskopaj grob da u njega legnem:

Radosno živjeh i radosno mrem,

I liježem u njega s voljom.

 

Nek ovo budu stihovi, ureži ih za me:

On leži ovdje gdje žudio je da bude;

Doma se vratio mornar, doma s mora,

I vratio se doma lovac sa brda.

 

Robert Louis  Stevenson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 26. april 2019

BAKA STRAŠILO

Suze su tekle u pogrebnoj kapeli,

    više kraj groba na brdu. Ipak,

         nakon zadnjeg jesenjeg oranja, razapeli

    njenu su staru cvjetnu kućnu haljinu

                         živu, na kolac.

Marjorie i Emily, idući prečicom u školu,

     znale su proći i mahati;  Baka uglavnom  vrati pozdrave.

          Dvije bijele nedjeljne rukavice

     lepršahu za sretno s prečke; plastična vreća njene bi glave

                         klimnula, po pravilu.

 

Ali kad zima stiže stanji se avet njena. 

      Halja se poče činiti gladnom u polju skorenog snijega.

            Jedna rukavica bi otpuhnuta i izgubljena.

     Druga je visila zamrljana buđom iz živice, rastrgana

                         vjetrom.

                        

Emily i Marjorie to su primijetile.

      Seoski put su kroz polje kukuruza izbjegavati stale, 

             ne govoreći zašto. Išle su, umjesto toga,      

      od farme cestom  do stanice  gdje su  hvatale

                          autobus.

               

I on uhvati njih. Tako na vrijeme se udadoše.       

       Marjorie, rastavljena, uzdigla se visoko u ugostiteljskom zvanju.

             Emily imala djecu i unuke,  no, pošto farma bješe

       prodata, krst prikladan za njinu odjeću niko ne nađe

                          Emily i Marjorie kad umriješe.

Anne Stevenson (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 22. april 2019

SAMA U ŠUMI

 

Sama u šumi osjetih 
Gorko neprijateljstvo neba i drveća 
Priroda  je naučila svoja stvorenja da mrze
Čovjeka u vrevi koji se gnjevi 
Uznemirenog čovjeka
Kao što se sok penje u drveću 
Kao što sok boji drveće žestokim zelenilom   
Tako raste bijes stvorenja Prirode 
Spram čovjeka 
Tako se lice Prirode boji u žestoko zelenilo
Prirodi je muka od čovjeka

Muka od gnjeva mu i vreve            
Muka od njegovih agonija 
Muka od njegovog  gizdavog uma   
Koji mu tjera tijelo     
Sve brže
Sve više i više

U krivom smjeru.

 

Stevie Smith (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 19. april 2019

 

 

 

AMERIČKI SNOVI

 

U snovima moj život dolazi k meni,

moje ljubavi što bjehu tanke kao gazele.

Ali Amerika takođe sanja…

Sanjaj, ti letiš ponad Rusije

Sanjaj, ti padaš sred Azije.

 

Dok gledam niz ulicu

u tipično sunčanom kalifornijskom danu,

moja je kuća ta koja gori

i moji najdraži koji leže u jarku

dok američka armija ulazi.

 

Svakog dana budim se daleko

od svog života, u tuđoj zemlji.

Ti ljudi govore čudnim jezikom.

Čudan je meni

i čudan, mislim, čak i njima samim.

 

Louis Simpson, (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. april 2019

 

 

 

IZNOVA I IZNOVA I IZNOVA

 

Rekao si da će se gnjev vratiti

baš ko što ljubav učini. 

 

Imam crno lice koje

ne volim. To je maska ​​koju kušam.

Selim se prema njemu i njegova žaba

sjeda mi na usne i prazni crijeva.

Staro je. Također siromašno.     

Kušala sam ga držati na dijeti.

Ne dam mu pomazanje.

 

Tu je i dobro lice koje nosim

kao krvni ugrušak. Imam ga

ušiveno preko moje lijeve dojke.

Napravila sam od njega  poziv.

Požuda se u nj usadila

i ja sam smjestila tebe i tvoje

dijete na njen mlječni vršak.

 

Oh crnilo je ubilačko

i prepun mlječni je vršak ovaj

i svaka mašina radi

I poljubiću tebe kada

jedno tuce novih ljudi sasiječem,

a ti pomalo umrijećeš,

iznova i iznova.

 

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 12. april 2019

 

 

 

SLAVA ŽENA  

Volite nas kad smo junaci, kad smo s dopustom

Kod kuće, ili na mjestu vrijednom spomena

Ranjeni. Obožavate ordenje, i vjerujete, uz to,

Kako viteštvom sramota rata je iskupljena.

Pravite nam granate. Rado slušate priče sve te

O prljavštini i pogibli, nježno ganute; kruna ste baš

Našeg dalekog žara dok se borimo, i oplačete,  

Kad nas ubiju, lovorom okićen spomen naš. 

Ne možete povjerovati da se britanske čete

“Povlače“ kad posljednja paklena groza ih satre

I bježe, slijepe od krvi, spotičući se o užasna 

Trupla. O njemačka majko, koja kraj vatre

Drijemaš dok za svog sina čarape pleteš –

Lice mu gaze sve dublje sred blata masna. 

 

Siegfried Sassoon (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 8. april 2019

 

 

 

IZVJESNA VRSTA EDENA

  

Čini se kao da bi mogao, ali

ne možeš vratiti se i čupati

korijenje i vriježe i nanovo saditi.

To je sve odveć duboko za to.

Precijenio si nakanu,

pobrkao si svaku sklonost datu ti

sa kontrolom. Misliš da si izabrao

grah i izabrao zemljište.

Možeš čak misliti da si napustio

jedan ili dva vrta. Ali te stvari

rastu gdje smo ih stavili

ako ih stavimo uopšte.

Izvjesna vrsta Edena nas drži u ropstvu

Čak i jedan čokot čije vitice izlaze same

s vremenom se okreće po vlastitom porivu,

upreda ka dolje svoju uzlaznu putanju

jako a zatim još jače uže,

najzeleniju najtužniju najjaču

vrstu nade.

 

Kay Ryan (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 5. april 2019

 

 

 

AVGUST 1914.

 

Šta u našim životima sprženo bi--

U ognju svega ovoga?

Srca draga žitnica?

Sve ono što ćemo propustiti?

 

Jedan život sadrži tri--

Gvožđe, med, zlato.

Zlato i med, nestali--

Osta samo ono tvrdo i hladno.

 

Gvožđe su naši životi

Stopljeni kroz našu mladost.

Sprženo mjesto u zrelim poljima

Slomljen zub u lijepim ustima.

Isaac Rosenberg (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. april 2019

 

 

ELEGIJA ZA JANE

(Mojoj studentici koju je zbacio konj)

 

Pamtim uvojke na vratu, opuštene i vlažne kao vriježe;

i njen hitri pogled, kôsi osmijeh štuke;       

i kako su, nagnani na govor, svijetli slogovi skakutali za nju.

A ona se radosno poigravala svojom mišlju,

Carić, sretan, sa repom u vjetru,

od čije su pjesme drhtale velike i male grane.

Sjenka je pjevala s njom;

Lišće, njino se šaptanje pretvaralo u cjelov,

a crnica pjevala u pobijeljelim dolinama pod ružom.  

 

O, kad bi tužna bila, bacila bi se u tako potpun bezdan,

Čak ni otac nije mogao da je nađe:

Grebući obraz o slamu,

Komešajući najbistriju vodu,

Moj vrapče, nisi ovdje;

Čekaš kao paprat, praveći bodljikavu sjenku.

Plohe vlažnog kamenja ne mogu me utješiti,

Ni mahovina, obavijena posljednjom svjetlošću.     

 

Kad bih samo mogao da te prenem iz tog sna,

Draga moja osakaćena, moja plahovita golubice.

Nad ovim vlažnim grobom govorim riječi svoje ljubavi: 

Ja, koji tu nemam nikakvih prava.

Ni otac ni ljubavnik.

Teodore Roethke (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. mart 2019

ENVOI

 

Idi, nijemorođena knjigo,

Reci njoj što mi pjevaše nekoć onu pjesmu od Lawesa:

Da si imala pojanja

Kao što si znala tema,

Tad bi u tebi bilo razloga koji bi oprostili

Čak i mane što me pritišću

I njene vrline učinili dugovjekim.

 

Reci njoj što rasipa

Takvo blago u vjetar,

Ne hajuć ni čim drugim do da njene čari

Ožive trenutak,

Nastojao bih da one žive

Kao što to mogu ruže, u čarobnu ambru utisnute,

Crvene i ukrašene narandžastim i sve sačinjene

Kao jedna tvar i jedna boja

Što prkosi vremenu.

 

Reci njoj što ide

S pjesmom na usnama

Ali ne pjeva pjesmu niti joj

Zna tvorca, neka druga usta,

Možda isto tako lijepa kao njena,

Mogla bi joj, u novim epohama, pribaviti poštovaoce,

Kad naša dva praha s Wallerovim počinu,

Talog na talog u zaboravu,

Dok promjena ne rastoči

Sve stvari sem Ljepote same.

 

Ezra Pound (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 25. mart 2019

 

 

 

U GIPSU

 

Nikad se neću izvući iz ovoga! Postoje dvije ja sada:

Ova nova osoba apsolutno bijela i jedna stara žuta,

I bijela osoba je, izvjesno, nadmoćnija.

Nije joj potrebna hrana, jedna je od stvarnih svetica.

U početku sam je mrzjela, nije imala nikakvu ličnost,

Ležala je sa mnom u postelji kao mrtvo tijelo

I ja sam bila stravljena jer bješe oblikovana baš kao ja

 

Samo mnogo bjelja i neslomljivija i bez žalbi.

Nisam mogla tjedan spavati, tako je bila hladna.

Krivila sam je za sve ali nije odgovarala.

Nisam mogla shvatiti njeno stupidno ponašanje!

Kada sam je udarila, držala se mirno, kao istinski pacifist.

Tada uvidjeh da je željela da je volim:

Počela se zagrijavati, i ja sam vidjela njene prednosti.

 

Bez mene, ona ne bi postojala, pa je, naravno, bila zahvalna.

Dala sam joj dušu, cvjetala iz nje kao što ruža

Cvjeta iz vaze od ne previše vrijednog porcelana,

I ja sam bila ta koja je privlačila svačiju pažnju,

Ne njena bjelina i ljepota, kako sam sprva pretpostavljala.

Pokroviteljstvovala sam joj pomalo, a ona je to lokala.

Gotovo odmah si mogao reći da je ropskog mentaliteta.

 

Nije mi smetalo što me je dvorila, a i ona je to obožavala.

Ujutru me budila rano, odbijajući sunce

Sa svog čudesno bijelog torza i morala sam da primijetim

Njenu urednost i njeno spokojstvo i njenu strpljivost:

Ugađala je mojoj slabosti kao najbolja od dadilja,

Držeći moje kosti na mjestu tako da mogu pravilno zarasti.

S vremenom naša veza je postajala sve snažnija.

 

Prestala je da mi se prilagođava tako pomno i činila se rezervisana.

Ćutjela sam kako me kritikuje uprkos samoj sebi,

Kao da je moje navike vrijeđaju na neki način.

Puštala je da uđe hladan zrak i postajala sve odsutnija duhom.

A mene je koža svrbjela i ljuštila se u mekim luspicama

Naprosto zato što se o meni tako loše brinula.

Tad sam vidjela u čemu je nevolja: mislila je da je besmrtna.

 

Htjela je da me ostavi, mislila je da je nadmoćna,

A ja sam je držala u mraku i ona srdila.

Trošeći svoje dane na dvorenje polu-leša!

Tajno se počela nadati da ću umrijeti.

Tada bi mogla pokriti moja usta i oči, pokriti me cijelu,

I nositi moje ofarbano lice kao što kovčeg mumije

Nosi lice faraona, mada je sačinjeno od blata i vode.

 

Nisam bila ni u kakvom  položaju da se nje oslobodim.

Podržavala me tako dugo da postah posve  mlitava –

Zaboravila sam hodati ili sjedjeti,

Pa bjeh pažljiva da je ne uzrujam ni na koji način

Ili se ne pohvastam prije vremena kako ću se osvetiti.

Živjeti sa njom bilo je kao živjeti sa svojim sopstvenim lijesom:

Ipak o njoj sam još zavisila, iako sa žaljenjem.

 

Nekoć sam mislila da bismo mogle uspjeti –

Napokon, to bješe vrsta braka, bivati tako blizu.

Sad vidim da to mora biti ili jedna ili druga od nas.

Ona može biti svetica, a ja ružna i kosmata,

No uskoro će ona otkriti da to ništa ne znači.

Skupljam snagu; jednog ću dana snalaziti se bez nje,

A ona će onda mrijeti od praznine, i ćutjeti kako joj nedostajem. 

 

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 22. mart 2019

 

 

 

ZAŠTO BRAUNLEE SVE OSTAVI  

 

Zašto Braunlee sve ostavi i kamo

Ode, misterij je i sad. Jer većma 

Zadovoljan ako je neko, onda mora 

To on da bješe. Dva jutra ječma 

Jutro krompira, muzara krava,

Četiri junca, pod škriljcem kuća.

Zadnji put viđen je da ide orat

Tog martovskog sjajnog svanuća. 

 

Do podneva Brownlee poznat posta;

Napušteno su našli sve, na kraju  

Brazdu netaknutu, mužu i ženi       

Nalik crnih konja par: svoju težinu 

S noge na nogu premještaju,

U budućnost zapiljeni.

 

Paul Muldoon (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 18. mart 2019

 

 

 

KORAK

 

S mjesta na kojem si u svakom trenu

možeš iskoračiti u smrt.

Zar to nije neodoljiva pomisao?

Pri tom ne mislim na stoičko razmetanje,

Na donošenje velike odluke s oštricom u ruci,

Već na svijest, sasvim prostu,

da u sred srijede dana

možeš biti pozvan u susjednu sobu.

 

Frederick Morgan (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. mart 2019

 

 

SPENSEROVA IRSKA

promijenila se nije; –

mjesto koliko srdačno toliko i zeleno,

od svih mjesta što ikad vidjeh ih zelenije.

Svako ime je melodija.

Optužbe ne djeluju na

krivca; niti udarci, ali je

za njega mučenje ne obratiš li mu se.

Jest, prirodni su ovi –

kaput kao Venerin

plašt zvijezdama postavljen,

skopčan uzvrat – rukavi od neupotrebe novi.

 

Ako u Irskoj

sviraju harfu unazad kad ustreba ti,

i skupljaju sjeme paprati

u podne, izbjegavajući

svoje “divove sve prekrivene gvožđem”, zar nije

sjemena paprati da bi se oduči-

la tvrdoglavost i čarolije

vratile se nama?

Osujećeni karakteri

rijetko imaju mater i

svi oni imaju bake, u irskim pričama.

 

Bilo je to irsko;

nastanak spoja, ne braka,

kada je rekla moja prabaka

s narodnom sklonošću za

razdor: “Iako je tvoj prosilac

savršen, dovoljna je

jedna zamjerka;

nije Irac”. Nadmudriti

vile, s furijama se sprijateljiti,

ko god stalno ponavlja:

“nikada popustiti neću,” nikada niti

 

neće vidjeti da nisi slobodan

sve dok vrhovno vjerovanje

- lakovjernost, nije te zatočila,

kažeš?  Kada veliki fini

prsti drhtavo razdvoje krila

muše, a jula je sredina,

iglom i zamotajuju repom pauna

ili se sveže vuna

i krilo jastreba mišara, gordost njina

poput čarobnjakove,

jeste u skrbi, ne ludilu. I složne ruke ove

  

odvajaju lan za damast

koji kad je izbijeljen irskim danima

nepromočivost srebrnu ima

divokozine kože

poput ljudske. Uvrnuti frizovi i zlatni lukovi

u obliku mlađaka

nisu nakit takav

kao onaj koraljno crvenog drveta fuksije.  Eire -

sjeverni gnjurac

tako okretan i ženka u vrijesu 

i neumornost konopljarke milozvučne kao čembalo?  Jesu

 

dakle oni za mene

ko začarani erl Gerald koji

sam pretvori se u jelena, kao

velika zelenooka sa planine

mačka. Muke ih čine

nevidljivim; oni su nestali.

Irci kažu da je tvoja nevolja i njina

a tvoja sreća i njina sreća? Volje-

la bih da u to vjerujem; nevolje

imam, nezadovoljna sam, ja sam Irkinja.

 

Marianne Moor (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 11. mart 2019

 

 

 

HRABROST MOJE MAJKE

 

Moja mati ode i hrabrost je njena

Otišla sa njom, i još je sa njome:

Od Nove Engleske ta hrid odlomljena

Sad je granit u humu granitnome.

 

Zlatni broš koji nosila je mati

Osta iza nje meni da ga nosim,

Nemam stvar da je više za čuvati,

No jednom stvari bih da se ponosim.

 

O, mjesto toga da ostavi meni

Stvar koju ona odnese put neba!-

Hrabrost onu što, nalik stijeni,

Ne treba više njoj, a meni treba.

 

Edna St. Vincent Milla (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 8. mart 2019

 

 

 

SAMOĆA

 

Jedan slijepac. Mogu zuriti u njega

posramljena, bestidna. Zna li to?

Ne, on je u velikoj samoći.

 

O, čudna radost,

Gledati do mile volje u lice stranca.

Ne, moja žeđ je veća no prije.

 

U svom svijetu on govori

gotovo glasno. Usne mu se miču.

Oko njih titra nespokoj. I sada radost    

 

nekovrsna drhti u smiješak.

Lahor koji ja ne osjećam

prelazi tim licem kao da prelazi vodom.

 

Voz ide kroz grad, ulazi u stanice

i izlazi iz njih. U njegovom glasnom

škripavom kretanju je mir,

 

mir ljudi koji ne govore,

neki do njih pogleduju slijepca,

tek na tren pak, ne žedni kao ja,   

 

i unutar tog mira njegov

drukčiji mir, ne mir zapravo, vreva

slika, ali kakve su njegove slike,

 

on je slijep? I ne mari

što izgleda čudno, pokazujući

svoje misli na licu kao šare svjetla   

 

što treperi na vodi, jer on ne zna

šta je gledati.

Vidim da nikad nije gledao.

 

I sad ustaje i stoji  kraj vrata pripravno,

Zna da je sljedeća stanica njegova. Brojao je?

Ne, to mu nije bilo potrebno.

 

Kad on izlazi i ja izlazim.

“Mogu li vam pomoći do izlaza“.

“O, može“. Ravnodušnost.          

 

Ali odmah, čak dok još govori,

čak dok slušam ravnodušnost, njegova ruka  

pruža se čekajući da je uzmem,

 

i sad idemo držeći se za ruke kao djeca.

Njegova ruka je topla i nije oznojena,

čvrst stisak, to mi je prijatno.

 

I kad smo prošli kroz okretaljku,

on prvi, njegova ruka odmah  

čeka moju opet.

 

„Ovdje su stepenice. A ovdje skrećemo

desno. Još stepenica sad“. Izlazimo

na sunčev sjaj. On osjeća to,

 

taj blagi vazduh. „Krasan dan,

zar ne?“ kaže slijepac. Samoća     

korača sa mnom, korača

 

kraj mene, on nije sa mnom, on nastavlja

svoje misli sam. Ali njegova ruka i moja

znaju jedna drugu,

 

kao da moja ruka ide naprijed

na svom vlastitom putu; vodim ga

preko ulice, tog slijepca,

 

i sad  kaže da sam može naći put. Zna

kuda ide, to je nigdje, to je puno

prisustava. Kaže. Ja sam.  

 

Priscilla Denise Levertov (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 4. mart 2019

 

 

 

U BANCI U ŠPANIJI

 

Čak je i stari svećenik, u dugoj odori i srebrne kose,

prišao pultu sa šeširom u ruci, skrušen u svetištu,

i bio je silno polaskan kad se jedan od malih debelih

     službenika banke

rukovao s njim.

 

David Herbert Lawrence (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. mart 2019

 

 

 

JEDNA PUT

 

Svak u zasebnom krevetu sad leži odvojen,

On s knjigom, svetlo do kasno će mu goret,

Ona ko devojka što sanja detinjstvo svoje,

Svi ljudi drugde - to je kao čekanje hore

Za neki nov događaj: knjiga nečitanu što je

On drži, njen pogled uperen u senke gore.

 

Izbačeni ko olupine iz strasti nekadanje

Kako studeni leže. Jedva se ikad to dvoje

Dirne, il ako to čine, to je ko ispovedanje

Da je malo ili prejako svako im osećanje.

Čednost ih gleda u oči, odredište za koje

Celi njihovi životi bili su pripremanje.

Čudno su združeni, mada je svak odvojen,      

Tišina među njima drži ih koncu nalik,

A ne privlači. I samo vreme pero je koje

Nežno ih dodiruje. I da su stari - zna li

Taj moj otac ili moja majka, to dvoje

U kojim sad je hladan plam iz kog su me zdali?

Elizabeth Jennings (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 25. februar 2019

 

 

 

ŽENA BEZ SVIJESTI

 

Jedna oko druge kruže Amerika

I Rusija: grožnje gone na čin što bi 

Bio još u majci topljenje oblika,

Kamenje se oko korijena topi.

 

Na zemlji spaljeno živo: naša svaka     

Epoha, trud njezin, gubitak sa listom

I sa kukcem. Ali misao olaka

(O njoj ko smiješnoj ne treba misliti)

 

Zazire od crne sjenke razigrane

Koja ništi svijet: nauči da nije

Vjerovat nam (sreći vjerovat) u dane

Kad se očekuje da izgori svijet;  

   

Da nisu budućnost promjene nesrećne

Nego hinjenje Sada; povijesti,

Gradovi i lica - njih mnogo omesti

Niti jedna pakost ili udes neće.

  

I mada je bomba ravna bombi, mada

Nestaće naš rod: ništa neće da ostane -

U trenutnom bljesku zemlja da nestane -

Jedna je manja smrt pristigla sada

  

Na bijeli krevet bolnički na kojem

Jedna žena, tupa spram svakog osjeta,

Oči je sklopila za očitost svijeta

I zarila glavu u jastuke svoje.

 

Ted Hughes (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 22. februar 2019

 

REKVIJEM ZA KROPIJE*

 

Džepove zimskih kaputa pune smo ječma imali…

Nema dizanja logora, nema kuhinje koja bježi…

Vlastitom zemljom brzo i naglo smo se kretali.

Svećenik sa skitnicom iza šanaca leži. 

U pješačenju…narod sav je hodao s mukom…

Novu taktiku nalazili dana smo svakoga:

Kroz uzde i konjanika probijali se pijukom,

I nagonili na pješadiju stoku, a iza toga

Uzmak kroz živice gdje se konjica stropoštava.

Sve dok…na Ocatnom brdu…konačna konklava.

Red po red tisuće umrle vitlajuć kosama put topova.

Pocrvenje, upiv razbijen naš val, obronak brijega.       

Sahraniše nas bez lijesa ili bez pokrova

A u avgustu…ječam izbi iz groba našega.

 

 

*Kropiji (Croppies), irski pobunjenici s kratko podšišanom kosom (cropped hair) digli su 1798.  ustanak protiv engleske vladavine koji je u krvi ugušen.  Pjesma ujedno slavi spomen i na irski Uskršnji ustanak iz 1916. godine.

 

Seamus Heaney, (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 18. februar 2019

 

 

 

DRŽAČI ZA KNJIGE

  
Ispečenu na dan kad mrtva pade iznenada,

Tu zadnju pitu od jabuka žvakali smo polako. 

Šokiran do nesanice bojiš se kreveta. Jako

Puno zborili nikad nismo, i ne kušamo sada.

 
Vi ste, govorila bi, kao za knjige držači,

Griju se, šute, sjede, spavaju, zure...  
Ja ‘školarac’, a ti od slabe plate iznuren,

Činio nas je parom tek našeg ćutanja način.

 
Plavi plin, za zurenje, nije najbolje baš,

Svaki pup, svaki žuti jezičak pravilan odviše.

Ti moje društvo, da je provedeš, noću trebaš,

A nje, da nam kaže da slični smo, nema više! 

Tvoj  život je smrskan u paramparčad za čas.

Potom, u našoj šutnji i mrku licu, unatoč ukusu

Viskija koji pijemo, to što je još između nas

Knjige su, knjige, knjige, ne ljeta: trideset i kusur.

 

Tony Harrison (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. februar 2019

 

 

MESAREV SIN

 

G. Pierce, mesar, dobi vijest

Da je njegov sin nestao

Negdje mjesec dana prije

Nego što rat se završio.

Ćelav čovjek, visok i pažljiv,

Stajao je u radnji i nije

Nalazio dna svojoj tuzi,

Nigdje da se ona skrasi

Kad na vratima izbi moja

Tetka mlijeko da isporuči,

On progovori, na svoj miran

Način, svojstven smotrenom uči,

Ali riječi koje prikladne su

Ne našav, opet se vrati  mesu.

 

Ta vijest bila je lažna.

Kasnije, tog ljeta vlažna,

Na mjesnoj svečanosti

U školi, sina sam vidio,

Vratio se, u uniformi

Još. G. Pierce nije bio

Tu, no ko da nazirao se

U sinu koji je izgledao,

Kao on, osim riđe kose.

Jer sjećam ga se dobro

Okruženog prijateljima,

Iz njeg je zračio život sad,

Duplo nabijen, jer obnovljen,

I takođe sjećam se kako

Njegov vedri je osmijeh

Njegovog oca usne imao

Ko svjetlo unutar svjetla

Koje je svuda okretao.

 

Thom Gunn (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 11. februar 2019

 

 

 

PERZIJSKA VERZIJA

 

Istinoljubive Perzijance mnogo ne zanima ona

Tričava čarka koja desi se kod Maratona.

Kada o grčkoj pozorišnoj riječ je tradiciji

Koja ne zbori o toj ljetnjoj ekspediciji

Tek kao o brojnome izviđanju vojničkom

S tri pješadijske brigade i jednom konjičkom

(Zastarjeli su im laki brodići, što su se odvojili

Od glavnine perzijske flote, lijevi bok štitili)

Nego kao o grandioznom, zlosretnom pokušaju

Da se osvoji Grčka - već na nju s prezirom gledaju,

I samo kao uzgredno pobijajući

Osnovne grčke tvrdnje, i ugled ističući

Što perzijskom je vladaru i perzijskoj naciji

Pribavljen u  ljekovitoj  ovoj demonstraciji:

Sve vrste oružja, uprkos jakoj odbrani i gadnom

Vremenu, djelovahu veličanstveno skladno.

 

Robert Graves (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 8. februar 2019

 

 

 

JESENJE LIŠĆE

 

U 66. samo učim kako brinuti se o svom tijelu

Budim se veseo u 8 ujutru & pišem u bilježnici,

ustajući iz postelje gol ostavljajući golog dečka da spava kraj zida,

miješam miso gljive poriluk & tikvice za doručak (makrobiotički),

Provjeravam šećer u krvi, pomno čistim zube, četkicom, čačkalicom,

           zubnim koncem, tečnošću za ispiranje usta

mažem noge uljem (ili miropomazujem noge uljem) oblačim bijelu

          košulju bijele hlače bijele čarape

sjedim sam pred sudoperom

u trenu prije no što se počešljam, srećan što

još nisam truplo.

 

Allen Ginsberg (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 4. februar 2019

 

 

 

O SMRTI DJETETA

 

Najveće tuge naći se u najmanjem kafezu. Tek tada

Da ćemo ukrotiti bijes njin možemo se nadat. 

 

S čudovištima moramo živjeti. Jer nije dobro, biće, 

Da sikćemo na ljude zbog toga što nas jedno biće

Ljudsko izbaci iz srca i doma. Ili otići,

 

U sukobu sa životom, jer jedna beba umrla je,

Zbilja, ko i povod mu, mali je vijenac što se daje--- 

 

Velike riječi nisu podesne. Kao divovske kutije

Oko malih tijela. Zauzmu prostor nepriličan,

Gdje se toliko venjenja, toliko cvatnje krije.

 

Dennis Joseph Enright (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. februar 2019

 

 

 

PJESMA ZA SIMEONA 

 

Gospode, rimski zumbul u zdjelama se rascvjeta, 

I puže zimsko sunce uz snježne bregove. 

Tvrdoglavo godišnje doba je sada 

Lak mi je život, dok čekam samrtni vjetar, 

Ko pero što mi na nadlanicu pada. 

Prašina na suncu i sjećanje u uglovima 

Čekaju vjetar ka mrtvoj zemlji hladan.

 

Daruj nam tvoj mir. 

Mnoge sam godine išao ovim gradom. 

Vjerovao i postio, o sirotinji skrbio. 

Davao i primao počast  i olakšanje, 

Niko sa mojih vrata nije otjeran bio.

Ko će se sjetiti moje kuće, gdje moje djece živjeće djeca,

Kad dođe vrijeme  da se jeca?

Kozjom će stazom, u kuću lisičju preći 

Od stranih  lica i stranih mačeva bježeći.

 

Prije vremena okova i bičeva i jadikovanja 

Podaj nam svoj mir, 

Prije postaja na planini očajanja, 

Prije sigurnog časa bola materinskoga, 

Sad u to rođajno doba umiranja, 

Neka Dijete, Riječ neizrečena i nijema, 

Poda Izraelovu utjehu za onoga 

Ko ima osamdest ljeta i sjutrašnjice nema.

 

U skladu sa tvojom riječju. 

Tebe hvaliti i patiti svako će pokoljenje 

U slavi i u ruganju, 

Svjetlo na svjetlo, svetačkim stubama u uspinjanju. 

Ne meni mučeništvo, ni u misli i molitvi ushićenje 

Ne meni konačno viđenje 

Daruj mi tvoj mir. 

(Mač i tvoje srce će da probode 

Tvoje takođe) 

Umoran sam od svog života i života onih nakon mene, 

Umirem u vlastitoj smrti i smrtima onih nakon mene. 

Dopust sluzi svom da ode, 

Pošto je vidio tvoje spasenje.

Thomas Stearns Eliot (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 28. januar 2019

 

 

 

MODERNA LJUBAV

Ljeto je, i mi smo u kući

Koja nije naša, sjedeći za stolom,

Uživajući trenutke iznajmljene tišine,

Ljudi sa sprata su otišli. Golubovi guču  

Da uspavaju djecu i invalide,

Drvo stresa svoje sjenke u travu

Ruže lunjaju kroz divljinu mog zanemarivanja.

Naši životi lepršaju, i ne nadamo se većoj

Sreći od ove, niti imamo ljubavi više

Od ovog kakvi jesmo, ili kakvo je ovo veče, 
Bezljudno, tiho, i u kojem smo živi

U domaćoj ljubavi, naoko sami,

Svi ostali životi pohabani do drveća i sunca,

Koji se raduju posjeti mačke.

Douglas Dunn (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 25. januar 2019

 

 

BIĆEŠ IZNAD SVEGA VESEO I MLAD. . .

 

bićeš iznad svega veseo i mlad

Jer ako si mlad, svaki život koji nosiš

 

Pristajaće tebi; ako si veseo

ti sam pristajaćeš svemu što je živo.

Djevodečki možda ništa drugo ne trebaju nego dečkodjeve:

ja mogu posve da volim samo onu

 

čija svaka tajna tjera svako muško

meso da obuče prostor a svuče vrijeme  

 

da ikad pomisliš, ne daj bože i

(s milošću njegovom) pravu svoju ljubav štedi:

jer tako stoji sa saznanjem, fetalni grob

zvani progres, i s nijekanja mrtvim neudesom.

 

Radije bih od jedne ptice učio kako pjevati

No podučavao deset hiljada zvijezda kako da ne plešu

 

Edward Estlin Cummings (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 21. januar 2019

SVIJET

 

Želio sam tako umješno 

da te uvjerim, želio sam,

čovjek kakvim si držala da jesam,

 

da te utješim, i ustao sam

otišao do prozora,

razgrnuo, kako si me zamolila,

 

zavjesu, da se vide

obrisi drveća

u noći napolju.

  

Svjetlost, ljubavi,

Svetlost koju smo osjetili tad

sivo, bješe li, to je

 

ušla, pala na nas, ne

samo na moje ruke ili tvoje

ili vlažnost tako ugodnu,

 

ali u mraku je zatim

dok si spavala,

siva prilika prišla tako blizu

 

i nadnijela se ozgo

između nas, dok si

spavala, nespokojno, i

 

 moje vlastito lice moralo ju je

 vidjeti, i biti viđeno od nje,

 to je bio čovjek, tvoj

 

sivi izgubljeni umorni zblanuti

brat, neiskorišten, neprihvaćen –

od ljubavi nevoljen, mrtav,

 

ali ne mrtav, na jedan

trenutak, gledao je, mene

uljeza, što on nije bio.

 

pokušao sam da kažem, sve je

u redu, ona je

srećna, ti više nisi

 

potreban. Rekao sam,

on je mrtav, a on je

nestao kad si se pomakla

 

i probudila, sprva uplašena,

zatim si znala mojim znanjem

šta se dogodilo –

 

a svjetlost zatim

sunčeva je došla

u još jedno jutro

svijeta.       

 

Robert Creeley (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 18. januar 2019

TRAŽEĆI PRIJATELJA U GOMILI PRISTIGLIH PUTNIKA: SONET

 

Nije John Whalen.

Nije John Whalen.

Nije John Whalen.

Nije John Whalen.

Nije John Whalen.

Nije John Whalen.

Nije John Whalen.

Nije John Whalen.

Nije John Whalen.

Nije John Whalen.

Nije John Whalen.

Nije John Whalen.

Nije John Whalen.

John Whalen.

Billy Collins (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 14. januar 2019

 

BROJANJE TIJELA SITNIH KOSTIJU

 

Hajde da opet prebrojimo tijela

 

Kad bismo samo mogli tijela smanjiti

Na veličinu lubanje

Mogli bismo načiniti cijelu ravnicu bijelu od

         lubanja na mjesečini!

 

Kad bismo samo mogli tijela smanjiti

Možda bismo mogli imati

Cijeli godišnji ulov pred sobom na stolu!

 

Kad bismo samo mogli tijela smanjiti

Mogli bismo umjestiti

Tijelo u prsten za vječnu uspomenu.

Robert Bly (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 11. januar 2019

 

 

 

ANAFORA

 

Svaki dan, uz svečanosti tolike

počinje, uz ptice, uz klatna

zvona, i zvižduke iz fabrike;

naše oči se na takva neba bijelo-zlatna

prvo otvore, na zidove tako blistave

da se na časak pitati moraš

"Odakle glazba, energija se stvara?

Dan je bio predviđen za onog neizrecivog stvora

koji mora nam manjkati?" Oh on se javi  

smjesta i uzme svoju zemaljsku narav

     odmah, odmah pada

     duge spletke žrtva,

     i počne njegovo sjećanje i smrtan

     smrtan zamor tada.   

 

U vidokrug sporije padao je,

u točkasta lica se rasipaše,

tamneći, gusnući sve svjetlo svoje;

usprkos svemu snivanju

straćenom na njega, takvog izgleda,

upotrebe i zloupotrebe trpi naše,

tone kroz nanos tijela,  

tone kroz nanos razreda, 

k večeri k prosjaku u parku što je

umoran, bez lampe ili knjige svoje,

     a zapanjujući studij priprema:

     vatreni događaj

     svaki dan u pristanku što nema

     kraj, nema kraj.

 

Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 7. januar 2019

 

 

 

PJESMA IZ SNA BR. 67: NE OPERIŠEM ČESTO

 

Ne operišem često. Kad se posla mašim,

Ljudima pažnju svratim.

Bolničarke gledaju zapanjene. Blijede.

U život, ili tako nešto, pacijent se vrati. 

Razlog što to ne činim češće (da navedem)

Jeste: struka me tjera da promašim –

 

zbog svoje žene & sina – čuvam se zarada.

– Gospon Kosture, to se skuži lako.

Za operacije zahvale vam, a da

Ne plate vam, jelde? – Dakako.

Razumijevanja rijetko pun si tako.

Tu su i sa svjetlom poteškoće sada:

 

Po mrklome sam mraku obavezan

vrlo delikatne operacije

izvoditi na sebi.

  – Gospon Kosture, ti me strašiš. Čudo nije

Da ti nisu plaćali. Hoćeš li umrijet?

– Moj prijatelju,

u tom sam uspio. Kasnije.  

John Berryman (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 4. januar 2019